Najugodniji su umjetnički poslovi... ovo je istina... biti kreativan je velika prednost... stvarati paralelno s realitetom, velika je sreća za insana... stvarati glazbu, predstavu, kip... to je iscjeljujuće... ne zna koji nije prob'o... učiniti od toga profesiju, milina je...

Promatram što ljudi rade... zadnja stvar koju bih poželjela svojoj djeci jest da čame u nekom uredu, ganjajući rezultate za nadnicu... ono, jest istina – ljudi se naviknu i u tunelu živjeti... i na onaj pisaći stol i brojeve na ekranu... ali nije zdravo... ni za tijelo, dušu da ne spominjem... osam sati toga je too much za insana... da ne velim – činjenica da ne možeš iskoračiti iz tog kruga... osjećaj svezanosti u odnosu na rutinu u kojoj si zaglavio... ubija u pojam samo ako kreneš razmišljati o tome... imaš sindrom, neku vrstu obrambenog mehanizma - trajno ne potezati tu temu... trajno ne razmišljati o tome... trajno ne razmišljati o ničemu... tijelo kao stroj, automatski odrađuje svoje dnevne jebade... (jebate, zamisli da se čovjek ujutro probudi i upita - zašto? Zašto majkumu?)

A u nas se smatra da su umjetnički poslovi jadni, nesigurni, siromaški... beskorisni danevelim (dok je npr. knjigovodstvo, pa bankarstvo važna stvar... kad umreš, pogledavši unatrag, pogotovo, hehehehe)... naše je društvo dozlaboga primitivno... daj djetetu da nauči svirati, sigurno neće biti gladno... ono hrani dušu, publika hrani dušu, novci su nuspojava, vjeruj zapisničarki...


Odgoj za nogomet

Hehehehe, ovo je fenomen - u mom selu dječaci rado treniraju nogomet... imamo stadion, ni Wembleya se ne sramimo... roditelji to podupiru... ic okej, daj djetetu da radi ono što voli... čak ima i šanse zaraditi od toga... jedan od tisuću nogometaša obogatit će se... ali ako je dječak nadaren za ples, nema podrške u tome... prije svega jer je to pederluk bož'sačuvaj jel'te... ali i jer je beskoristan umjetnički pos'o... a nogomet je koristan jel'te... vrhunac mašte u homo croaticusa jest da je lijep život za njegovog jedinca, onaj gdje se ne mora mučiti a ima vreću para, da profesionalno ganja okrugli predmet po stadionu... naše je društvo granično tupo, umindžustrininu

Jučer mi stigne sms – Želim te!

To je poruka! Toooo je poruka darling... (može, odgovorih u sebi) - bemtimiša! – pošaljem njemu... moje tijelo se obraduje, naočigled, ovaj tip mi nije osobito seksi ali mi je apsolutno seksi što mi je to rekao, bacio inicijativu... u moru stisnutih, uplašenih muškaraca, evo jednog koji riskira... a nisam dugo bila željena, gladna takoreći...

Ali kad?

Ovaj vikend sam bez djece ali već od subote ujutro mi je napeto - vikend tečaj, trening plesa, kafa sa curama... u sedam sam kod kuće, umorna i zrela za kadu... navečer sam pozvana na jedno druženje oko stola (želim ići)... a želim i plesati subotu noć... nedjelju ujutro želim na miru odspavati, pa rituali vezani uz kafu i pisanje, moj mir... u nedjelju u pola dana nije mi tajming za muškarca, dagajebeš! Nije suđeno...

Ljubim svoje dijete za laku noć... poljubac u obraščić, nos, čelo, vrat... pa me ponese dragost... – mmmm, kako je dobro imat' djecu! – između poljubaca

Ono se otima – da, da, da, pusti me! (nije mi krivo, baš je tako kako treba biti)

- kad odrasteš obavezno si nabavi par komada! – onda mu malo ritualno nalupam guzu, nema slađe nego kad ona ruka odskače od okrugle slatkoće, dječja guza je fenomenalno mjesto za zaokružit ritual... i spavancija može počet'...

Sanjala sam da vozim, jako brzo, nekom autocestom... onda sam ušla u tunel... u tunelu bilo je snijega na kolniku... odjednom upala sam u snježni nanos... potpuno zatrpana... u bijelom...  kao da ostajem bez zraka, shvatih da ću se ugušiti... ipak zadnja misao prije nego se probudim – ne znači da ću umrijeti - mogu si iskopati prolaz natrag...

Sinoć u Sabražu, barem dva zgodna tipa napasaju oči na meni... ne prilaze... neke druge žene njihov su domet... žene koje plešu sitno... žene kod kojih sigurno prolaze... (sigurno je udobno)... kod mene je rizikantno... vidi se da sam autistična... ja bih ga možda pitala – zašto tako sitno plešeš?... izrazi se, pusti se darling! Ponekad se pitam – odakle ja crpim ovo iritantno samopouzdanje? (iz autizma)

S druge strane, tko sam ja da s visoka, ispod oka gledam stoka (sitnog zuba)...

A evo i ovo da ispričam – tip, bistar, non plitak... non površno čeljade... i sviđam mu se... upija svaku moju riječ... mene to naravski potiče da pričam s još i više duha... i još više... red iskrenosti, red nekonvencionalnosti, pa presiječem osmijehom... pa pogled direkt u oči, u mozak, pa duhovita opaska...  on sluša... replicira s puno smisla... intrigira me... ugodno mi je s njim... ali pazi - gledam mu oči – bezizražajne... gledam mu facu – ima ukupno jedan i po' izraz... ozbiljan i nekako zabrinut... reko', ovo nije moguće, ne poznajem ga dovoljno, vjerojatno ću s vremenom uspjeti razaznati i više izraza... drugi put gledam ga malo sastrane, učini mi se da sam pretjerala s onim pola izraza... njegovo lice ima jedan izraz i još dvajs'pet posto, uvr'glave... o čemu se tu radi? Imam teoriju o ovome...
Čakre!
Čaplje?
Non čaplje, čak-re!

Ovaj je čovjek zablokiran... inteligentan, sklon dubokom promišljanju i zatvoren... duša njegova duboko je zabarikadirana... totalno zaštićena... moja je na dlanu... izložena... to mu je intrigantno... zbog toga mu i jesam privlačna... e sad... zanimljiv jest... ali ne može me dublje privući... dok on odblokira svoje čakre, eto meni menopauze... omajgad, a gdje se skrivaju slobodni ljudi... 

- Jel' ti znaš nešto o tim........... čakrama? (pitam večeras Evu)
- Znam puno. - ona me značajno gleda, kima glavom ozbiljno... pričat ćemo o tome, hoće reći... ne večeras... koncentrirana je na crtanje... možda dok budemo sunčale guzice na nekoj plaži na Krfu, nadoveže moja imaginacija...

Orhan mi je napisao – fuck you, bila si u Zagrebu... samo to... ukupno šest riječi... ja sam nadovezala – a nisi mi se javila... (zamislila sam neizrečeno – a želio sam da mi se javiš – i knedlu u grlu, negdje oko one jabučice adamove i vodenast pogled plavih očiju punih osude)... a onda sam se ja naljutila – fuck you, svijet se ne vrti oko Orhana... da se nisam možda trebala servirati na kožnom crnom trosjedu (što smrdi na ugostiteljske pare) u samostojećim čarapicama s nalakiranim noktićima (kojima fakultativno češkam mindžu)... onda malo nježnije – a zašto mi darling nekako nisi rekao... da želiš da dođem... - pa sam se raznježila... glava malo ukoso, pogled odozdo... (o doći ću, doći ću tebi, tako mi bog pomogao! – lice je ozareno navalom potisnute ljubavi koja cijele dvije godine negdje u meni čuči za njega... – dragi, od prvog trenutka te....... sakam)... zapravo sam gledala u onaj fuck you i mislila kako mu nikad više neću napisati ni riječ... jer nije zaslužio... po stoti put on (peder) prekida ugodan komunikacijski tok... nek' si nađe drugu koja će ga uveseljavat' pismima... sigurno on poznaje sijaset zanimljivih djevojaka... (moš' si mislit', ha)... 
Onda je mašta odnekud iznjedrila polumrak spavaće sobe, okruglu kadu u kojoj leži ćelav muškarac, glavu zabacio na naslon... u ruci havana cigara, tanak trak dima... prazan pogled vodenastih očiju upiljenih u strop... polako se, skoro neprimjetno, spušta u vodu, tone... brada, usta, nos... ispod vode... oči svejednako otvorene... kao da ga je neki manjak želje da ostane gore jednostavno povukao dolje... ona cigara ispadne iz ruke...

        - Orhane! Ne! Ne idi! Može biti lijepo! Plesat ću za tebe! (učinit ću sve za tebe... u djeliću sekunde neka svijest o tome kako s Orhanovim odlaskom umire nada... ako on potone, ja ostajem zadnja koja je sama...)

A zapravo

Orhan je neka vrsta light frenda iz Zagreba.. .s kojim imam - riječi.......... s puno točkica... to su razna značenja između riječi.......  imam i latentnu privlačnost (nerealiziranu)... možda neko bratskosestrinsko razumijevanje... možda luđačku solidarnost... možda samačku solidarnost... možda nježno prijateljstvo...
a možda su u bunaru...

      -         šam-pita, šam odgovara... – veli Lili 
-         koje? (ja)
-         pa ova priča o Orhanu

Račić
Umro s 23... ubio se... fascinantan je taj podatak... em obiman opus, em ne mo'š vjerovati da je takvu slikarsku zrelost dosegao taj mladac... (a šta sam ja napravila do dvajs'treće?)... nekad su ljudi ranije odrastali... gledaš, ne mo'š vjerovati – to su portreti – prodor u dušu... ljudi ružni, ljudi izgubljeni... slike staračke, kao da ih je slikao čovjek koji se nasitio života... umoran čovjek... nimalo mladenačke energije u Račićevim slikama...

Uzelac
Uzelac, suprotno... neka vatra, čovjek gonjen unutarnjim demonom... jaka energija... čovjek koji je volio putenost, bio razdiran životinjom u sebi (poput Picassa)... 

Rembrandt
Radoholičar, perfekcionist, naporan čovjek (ovako ga ja doživjeh kroz izložbu grafika)... velika stvaralačka energija... epski temeljit... strpljiv čovjek...

U ekipi koja je samnom gledala ove izložbe bilo je senzibilaca (a ne ja, traktorka) koji su preuzimali te energije... Tanji je pozlilo, veli – pritisnula me težina Račićevih slika, nije mi dobro... ja se smijem – džizs, gdje je nestala moja empatija, pod koji profesionalni tepih sam strpala svoju osjećajnost kad je u pitanju slikarstvo? Ajebate, dok se Tanja oporavlja na zraku ja već gutam stalni postav Moderne galerije... suvremena... uživam... nažalost,  premalo je vremena... treba još pogledati i ekspresioniste - kraljeve iskrenosti, neuvijenog svjedočenja o čovjekovoj nesreći...

Sonja

U vrijeme dok smo studirale bile smo Sonja i Sonja... ona je išla na pravni, ja na likovni... beskonačne kave, pretresanje intime, sjećanja iz djetinjstva, analize postupaka... to je trajalo oko godinu, dvije... dok nismo sve izanalizirale... onda smo našle dečke... otkrile seks...  nikad više nismo se družile... uskoro ona je odeslila iz Rijeke... ipak se rado sjećamo jedna druge... to je moja prijateljica iz prošlosti... ona sad živi u Zagrebu, bavi se filmom... ja u Rijeci, radioničarka... zaista rijetko se vidimo,... a onda me ona nazvala nedavno – u Rijeci sam, ajd' dođi na kafu... a ja sam bila u Rimu taj čas, u Panteonu... gledala u onu rupu u kupoli, divila se arhitektonskom čudu... – Draga Sonja! ... a onda mi je sinulo - nije čudo da me njen poziv zatekao u Panteonu... za mene je ona bila poput božanstva, onaj ravan pravilan nos, inteligentan ozbiljan pogled... sve što je Sonja imala reći meni je bilo važno... naše prijateljstvo obilježila je neka intuitivna veza...

Jučer u Zagrebu u Modernoj galeriji ugledam jedno lice ravnog nosa, inteligentnog pogleda koje me podsjetilo na nju... ne prođe par sekundi, zvoni mob – Sonja! - Sonja, gdje si? – U Zagrebu! – Pa nisi mi se javila!

-         Darling, s osam ljudi hodam po izložbama! Drugi put ću doći baš kod tebe, moram doći, želim...

Eva

Eva je mlada žena koja živi u Grčkoj, Krf... galeristica... kreativka... ovih dana pohađa sve tečajeve koji se održavaju u mojoj radionici... pa se zbližismo... isti smisao za humor.. ista doza opaljenosti u glavi... individualizam koji teži samorealizaciji, senzibilnost za fine detalje. Jučer u Zagrebu sjedimo u restoranu za dva, tri stola (previše nas je)... veli Eva – ova ekipa je tako dobra, opuštena... svatko je ono što jest... dobro se osjećam s vama!
- Vasili, imam lošu vijest za tebe! Ne vraćam se kući, ostajem u Hrvatskoj – ovo ja karikiram njezin glas, kao ona će nazvati muža i otkazati povratak na Krf. Pa nadovezujem ozbiljno 
– Eva, oko mene su uvijek zanimljivi ljudi. Pa vidi njih – okrećem se prema susjednom stolu gdje sjede Jure, Lili, moja prija Sanja i Igor (Igor je jedan fini gospodin tanahne duše koji se odnedavno druži s nama)... njih četvero jednako zarotiranih glava ukoso, poglede prikovali uz ekran... uprav' na televiziji ide zanimljiva serija... Eva i ja prasnemo u smijeh 
– Džizus, kak' me sramote!

Prekoputa nas sjedi Bluna, blogerica... s guštom žvače svoje lazanje... posvetila se žena... bikica, baš kao i ja... ono, pojele bi vola... hajte molim vas, glad je vrag...
 

Bluna

Jučer u Zagrebu, hodajući po izložbama s osam svojih ljudi, upoznala sam ludublunu, mladu povjesničarku umjetnosti, turkologinju nasmijanog fejsa... ona nam je bila vodilica i prijateljica... pomalo stisnuta između napadnih bahatih žena iz provincije što se po galerijama preglasno smiju, Bluna se dobro držala... nije posustala do samog kraja... veli – idem vas ja otpratiti do kombija pa ću polako na tramvaj, kući... a onda, kad su joj vidjeli leđnu peraju svi su navalili na mene – tako je draga, tako je simpa... (omajgaad, hoću li do Rijeke to morati slušati)

Čovjek je evolucijom dobio mozak čijih svega deset posto koristi... evolucija mu dala još devedeset posto viška... zašto? Da bi se duhovno razvijao kroz svoje živote i napsolijetku stopio s bogom...

Nikad ja ne pljujem po crkvi... nikad... boli mene džon... ja sam u paralelnom sistemu... nikakvog upliva u moj život crkva nema... u crkve ja ulazim isključivo iz umjetničkih pobuda... pa onda bijah u Vatikanu... imaš kompleks zgrada – vatikanske muzeje, nakrcane umjetninama... to ide beskrajno... umoriš se od hodanja... ništa tu nije obično – raskošna stepeništa, monumentalni svodovi do milimetra urešeni pozlatama, štukaturama... pa još pozlata... red bronce, egzotičnih mramora, pa još zlata... onda vrhunske slikarije što ih nisu izrađivali obični insani... pa mozaici precizno složeni od najfinijeg kamena... al' nemoj da prifali zlata – skinimo svo zlato s antičkih spomenika i prelijmo ga u ukrase u slavu mladom bogu... (za potrebe dekoriranja vatikanskih prostora devastirani su Koloseum, Panteon i drugi antički monumenti).

Oni eksponati zaskaču te sa svih strana... Bakhus vamo, Bakhus tamo... skulpture, slike, dekoracije, upotrebni predmeti... npr. kade... ukrašene reljefima... velike mramorne posude za troje-četvero ljudi... moja mašta ovdje nije se štedjela... ljudi koji su se kupali u tim kadama znali su ugađati tijelu u vrijeme dok se nisi mogao nadahnjivati masmedijima...

Vatikan ja nimalo nisam doživjela kao neko sveto nit' duhovno mjesto... toliko je jak taj zemljani element, materijalni element... pa niske frekvencije ljudi, rijeke turista opremljenih kamerama koji se natiskuju u te prostore vođeni misijom skupljanja uspomena s putovanja...

Ovo bogatstvo, raskoš i sjaj u apsurdnom je srazu jednostavnosti življenja koji propagira izvorna vjera... s jedne strane imaš pisanu riječ, legendu koja traži odricanje od materijalnog, s druge mjesto gdje imaš sigurno najveću koncentraciju materijalne moći u svijetu... ovakvu raskoš ja nikad dosad nisam vidjela... meni ona izazvaše nelagodu, nije moj element... ali i osmijeh na lice... slaba sam na inteligenciju u svim njenim oblicima... ja ovo ne osuđujem... razumijem bezobrazluk... jer sam i sama bezobrazna, imam to u sebi... jedino glupost – nju ne mogu razumjeti...

Sad sasvim sigurno znam, iz prve ruke, da je crkva zloupotrijebila vjeru u komercijalne svrhe... taj pojam vrlo jasno stoji u mojoj glavi... u tom smislu za mene je crkva još i više potonula na ljestvici društvenih autoriteta... ona ide u red neosviještenih kazališta s masom glumaca koji nisu svjesni svoje uloge...

Premda me se to ne tiče... to je isto kao da se ja sad nerviram jer je Mara nabila roge Šimi s Perom dok je on ševio kurve po lukama Srednje Amerike... nek' jebe k'o koga 'oće, meni ni iz džepa ni u džep...

Zašto nekog voliš? Za niš'... nema razloga... jer je simpa, drag... sasvim sigurno ne voliš nekog zato što je pametan... to nitko ne voli... sačuvaj me bože pametnih ljudi... ili barem onih koji su pametniji od mene... voliš nekog zato što te milo gleda... nisu to neke velike stvari...

Gledam one kumove i prije
Ispod zemlje nitko se ne smije
Podzemlje element za čovjeka nije

Underground je prava slika otuđenog homo sapiensa... ono jest brzo i efikasno, tu skidam kapu... ali vidim ja da smo mi uskraćeni za to iskustvo, mašala, ako, ako ... naše društvo zasad pošteđeno je apatije, mrtvila što ide u paketu s automatizmom življenja visokorazvijenih ekonomija... u svojoj nesređenosti i neredu negdje poput korova opstanu sitne ljudske radosti i topline...

Moja je tetka, mamina starija sestra, imala tri sina... a voljela je žensku čeljad... mene posebno... em žensko em rasno najbliže njenoj genskoj karti, čistoj arijevskoj, daleko iznad lokalne seoske situacije gdje dominira dinarski crna, brkata ženskinja... plavo oko, prozirna koža, svilena tanka kosa... moja je tetka smatrala da su takvim izgledom počašćene samo najfinije žene, one s urođenom elegancijom, baš poput nje... uvijek je govorila da sam ista ona, što je meni bilo čudno jer ja nisam nalazila ama baš nikakve sličnosti...

Zvala me Bjelica... to je u bošnjačkom zvučalo – bjel'ca, ouu džizs, mrzila sam tu riječ, ne volim se toga ni sjetiti... poput imena za ovcu, to neugledno ime nikako nije išlo uz dugačku mršavu djevojčicu koja ispod oka glada svoju bošnjačku familiju, krupnu tetku nezgrapnog stasa bez struka, koja u prolazu neočekivano zaskače djecu, u neobranjivi klinč, utiskujući im mokre zvučne poljupce... ouu džizs, ona je grizla za obraščiće, oštrim sjekutićima... onda se ona slina još neko vrijeme sušila na glatkoj dječjoj koži i bilo ju je nemoguće izbrisati... cmakala bi te blizu uha pa bi ti pola glave odzvanjalo neko vrijeme... uhh, ta samoživa tetka je radila što je htjela... da mi je bilo odgurnut' je snažno... a ipak, voljela sam tu tetku... jer je bila dinamična, neposredna, nasmijana, iako nimalo profinjena, ali baš bez zrna ikakve elegancije... iznad svega, užasno glasna i davež:

-          Aj' sejo ije kru'a i kajmaka! Ije, ije, jedi! Uzmi kajmaka, uzmi sira! I-jeee! (onda bi podvrisnula da ti se srce sledi i morao si jesti). - Aj' d'aga (draga) – onda bi raspekmezila glas i gledala te s najnježnijim smiješkom što je njeno lice uspjelo formirati... to su bile torture...

Džizs, nisam sigurna jel' mi bilo odbojnije njeno tepanje ili ona seoska trpeza s domaćom hranom na kojoj mi ama baš ništa nije mamilo apetit. Kajmak mi je bio noćna mora... danas je druga priča, za ćasu kajmaka dala bi' pola dupeta... stvari se mijenjaju... ljudi se mijenjaju... moja tetka je danas spora, depresivna žena, beživotnog oka... nije što je jako stara... nego je ubiše... loša sezona... koja traje godinama... ali nije to opravdanje... u mojoj familiji preziremo slabu sortu...

Dandanas kritički promatram tu navodnu sličnost između nas dvije koju moja majka zdušno potencira – Ista si Elizabeta, samoživa, naporna, ona će te samljet' dok ne postigne svoje... - (ovdje ide samosažaljiva priča iz bošnjačke faze moje matere ispričana osuđivačkim glasom žrtve) - kad se samo sjetim kako je najašila na moju stipendiju kad sam dobila zaostatke jednom u životu, pare od države i nije sjašila dok joj nisam dala - ispočetka slušam s pola uha a onda spontano isključujem ton, ignorirajući čak i uvredu o samoživosti... jerbo moja majka nije netko s kim će se pametan insan konfrontirati pod svaku cijenu...

Ja putovah za Rim, moja majka u Bosnu familiji, uoč' nove godine... ja volim reći – centralnu Bosnu, premda je to sjeverozapad... ali centralna Bosna je nekako jači izraz... koji daje sukus bosanštine... volim to razapeti – taj pojam... bosanština to su stećci... i moj prezime – Hadžicrvenfesić... hadži znači da je netko putovao u svetu zemlju, u Meku, Stambol, Rim, Međugorje... crven fesić je pokrivalo za glavu (naaaanoooo)... bosanština je mom mentalitetu, možda i karakteru dala nenadjebiv doprinos... ja zahvalna materi mi (materemi)... volim naglasiti svoj bosanski udio.. to mi daje ugodnu odstupnicu, bogjeblagoslovio - blagodat je povremeno ograditi se od hrvaštine što čini moj milje, moj medij za društveno plutanje, fala lijepa na domovnici koju sam stekla u dvadesetprvoj, da mi je onda ova pamet tražila bih zelenu kartu da ne moram glasat' na izborima, ali onda nisam tako mislila, rado sam išla na izbore... bijah mlada i imala sam političku opciju... moj današnji stav o ovome jest - jebež zemlju koja Bosne nema, jel'te... jebež sve...

Uglavnom, sastanemo se majka mi i ja nakon putešestvija i smijem se: 
– Ćega ima bona Ubosni? 
Ona kao ritualno podigne nos, neće tim tonom:
– A ti si bila na nekom finom mjestu jel'? 
– Pa onooo, u srcu civilizacije... a ti ekstremno periferno! (pa se bezobrazno zasmijem)
- Al' smo sada evo baš na istom mjestu, pa ti vidi tko je jače degradiran! – poentira moja majka istim tonom, pa se smijuljimo prije nego mi ona dade izviješće o zabrinjavajućem mentalnom stanju familije, jednog plemena na zalazu, izjedenog društvenim erozijama zbog kiselih kiša što nemilosrdno prolijevaju razjedajuću kancerogenu tvar po toj zemlji koju Bosnom zovu...

Kad s Jurom boravim više od nekoliko dana za redom, počne mi ići na živce svojim sitnim dosadnim navikama, smijuljenjem, komentarima, djetinjastim šabloniziranim zadirkivanjem koje je predvidivo do pakla, zvukovima šmrcanja, kašljucanja, dugim spremanjem u kupaonici poput neke snaše, viškom pokreta u običnim radnjama i sl... takvi viškovi tipični su za raspršene ljude... ne volim to pa njurgam... – Ti si napičena za poludit! Daj si nađi nekog, da prostiš, da te pojebe! -. on me gleda ispod oka, našiljen na svađu (ovako se mi prijateljski porazgovorimo... ja nisam osoba koja se vrijeđa... i jest u pravu... vrijeme mi je)... Jure i ja nikad se ne ljutimo...

Pijemo čaj na nekom odmorištu, još je nekoliko minuta do polaska... u jednom trenu on ugleda ljude koji izlaze iz toaleta... ispija na brzak svoj čaj – Idem i ja napravit' priču! – i krene prema zahodu... ja se smijem – drugi ljudi pišaju, on pravi priču... ojebogapas neskromnog! To je ono što mi ide na živac – on od svega pravi rituale! Ali jebežga, to je Jure! – pa se smijem pomirljivo...

Vezana pričica 

A propos javnih zahoda, imam jedan vapaj u ime žena– vratite nam čučavce! Jerbo žene zapišavaju zahode za nevjerovat! Klasični dizajn wc-školjke jednostavno ne zadovoljava... jer kume ne žele sjesti na školjku na kojoj sjede i druge žene da se ne bi nedajbože zarazile nekom spolnom bolešću, već se naguze nad školjku i pišaju odozgo... to je vrlo naporno za noge pa pomalo klate u mjestu... i naravski – šaraju... ovisno o duljini vremena ispišavanja školjka (i pod) je više il' manje zapišana... treba imati u vidu da su žene, po prirodi profinjenih stvorova, vrlo gadljive... osim na izvorni proizvod vlastite nutrine... koji žele podijeliti s drugim ženama... u tom smislu, bože blagoslovi čučavce, kao najnapredniji dizajn za obavljanje nužde s obzirom na sofisticiranu žensku prirodu...

Jure i ja bili smo u Rimu. Pošto su u agenciji preko koje smo putovali zaključili da smo par, dodijeljena nam je soba s bračnim krevetom. Oboje se uhvatišmo za glavu... omajgad! Zar ćemo ipak naposlijetku... ojoooj! Objasnili smo im, relativno lako, da nismo tol'ko intimni... pa eto začas sobe s odvojenim krevetima... mladom zgodnom dečku, našem vodiču rekla sam da nije problem bračni krevet nego neću s Jurom... zbog blijedog pogleda kojim je uzvratio na moj najuzbudljiviji zavodnički, zaključila sam da je peder, jel'te...

I tako to...

Bilo je dobro i zabavno... imam namjeru pisati o tome... raščerečiti neke dogme, volim to, obračunavati se s malim građanskim svetinjama... sasvim sigurno pisat ću o raskoši katoličke crkve koja je veličanstvena kroz kiparstvo, slikarstvo, arhitekturu ali degutantna kroz socioliško gledište, o tome treba govoriti... pisat ću o ovom gradu od 6 milijuna stanovnika koji uopće ne možeš doživjeti kao cjelinu kol'ko je ogroman... nisam baš doživjela Rimljane, samo gomilu stranaca, turista koji se natiskuju oko znamenitosti što čine kolijevku zapadne civilizacije... ništa u ovom gradu nije normalan sajz, sve je monumentalno, osim porcija u restoranima...

Zadnji dan našeg boravka u Rimu zdrma me neka viroza s temperaturom... omajgad... objasni ti Talijanima što je čaj od mente... pa još s limunom i medom, hajte molim vas... drugi dan veli meni Jure – eto vidiš... a mogla si se i na ugodan način preznojavati da nisi tako glupa... ja bih te izmasirao s rakijicom, a ne – ruke sebi, ruke sebi... mogla si sad biti zdrava, tuko zaostala...