Sad više ne mogu reći ni da me emotivna praznina blokira jer imam neko intenzivno razdoblje... a riječi negdje drugdje... riječi izgubiše svoj prateći karakter... osamostalile se u slobodne forme, izvan moje narativne rutine... one mene sad gađaju nekom svojom logikom, ja u neprilici, što ću s njima...
Klendupina
Npr, riječ klendupina (iz Lilinog makarskog arsenala) toliko me oduševila da sam još prije mjesec, dva napisala početnu rečenicu za nikad nastavljeni tekst: «Klendupina je niškoristi. On je neodgojen deran. S rukama u džepovima šuta kamičke.« Kod kamičaka je stalo, izgleda da je tekst dorečen... a ustvari, trebalo je nadovezati s nekom živućom klendupinom... međutim meni nitko zanimljiv ne pada na pamet... do mog bošnjačkog rođaka Valtera, spržene kose... ovdje će moj stvaralački tijek zaskočiti još jedna legendarna riječ - zacicana kosa (inspirativno jednokratno izgovorena kad je moja mater jednom sušila fenom viklere na glavi pa je njena prijateljica, rahmetli Finka rekla - nemoj ženo tako sušiti na blizu, zacicat ćeš kosu). Mi smo se djeca tome neizrecivo smijali....
Valter
Valter je na glavi imao slabije pošumljenu fleku s tamnijom kožom i sporadičnim dlakama, opekotinu iz dječjih dana... uvijek mi je budilo maštu kako derištad zaradi takve rane na ključnim mjestima... u vrijeme dok se još po kućama puno manipuliralo vrelim vodama u raznim loncima i lončićima za ovo i ono... pa veš-lonac je pojam i iz mog djetinjstva, kak' ne... i rezak miris faksa (von helizima) što u parama zasićuje zrak...
Uglavnom Valter je nosio svoju oznaku s nimalo kompleksa, ustvari nikog nije bilo briga... dam ruku u vatru da ga nitko nije odveo doktoru a možda je i pokupio batine što se ugurao među kipuće vode gdje mu nije mjesto... takva je moja bošnjačka familija.
Idem šorom i šutam kamičke, alaaaj sam se uželio piiii... (va)
Šutao bi on kamičke dok hoda s rukama u džepovima da bošnjačka zemlja ima kamena... sigurna sam da tamo nikad nisam vidjela ni najmanjeg pišljivog kamička...ono što je i izgledalo kao kamen ili imalo malo tvrđu konzistenciju bio je odlomljen komad zemlje, do nulte točke osušen na srpanjskom suncu koji bi se kod prve kiše pretvorio u ljepljivo blato kojeg je obilovalo, naročito u zimsko doba kad ga se nisi mogao riješiti s obuće... otud u tom kraju običaj izuvanja kod ulaska u kuću...
- Ajoooo, viđe mojije nogua! - (ovaj arhaični oblik nogua & rukua meni je bio tada neopisivo smiješen)... beskrajno blato kao generalna frustracija... kasnije su dobili asfalt pa je problem donekle umanjen, premda je kokošji drek ostao trajna opasnost za obuću, upravo kao pasja govnad ovdašnjih, europskih pješačkih zona najužeg centra.
Trivuna & Spasa
Valter je mene zvao Trivuna a moju sestru Spasa... to meni nije značilo ništa osim nejasne nelagode što mi se uopće obraća taj deran neugodnog izgleda, inače nezainteresiranog stava s rukama u džepovima ali moja bi se mati jako ljutila na njega, pošto su Trivuna (pretpostavljam Trifunija) i Spasa bile nadaleko poznate šizofreničarke iz susjednog sela, već nekoliko generacija pokojne.
Valtera nikad nisam osobito upoznala na blizu... bio je on meni malo ljigav, onako imao je kenjkav glas a puno pričao... i lagao, pretjerano... i u svakog se zadirkivao... pa i kad je bio duhovit, kol'ko se sjećam, nisam se željela smijati njegovim šalama niti ih prostodušno prihvatiti nego s distancom... zato što je bio dosadan... a još više zbog zapuštenog izgleda... i zato što mi se obraćao s - Trišo... – Trišo, jel' pušiš? Uzmi cigaru.... ponuđeni Partner prihvatila bih bez rezerve u javnosti još od svoje petnaeste godine... moja je majka, rođena Bošnjakinja tvrde glave, meni dala specifičan divlji negrađanski odgoj, nestandardan i mimo kršćanskih običaja...
Ako nemaš kod kuće budale...
Kako je Valter odrastao, a rekla bih i odmah ostario, ona fleka na glavi s vremenom se stopila s i inače nikakvom kosom i nije puno odudarala... kasnije je bio proćelav i općenito tamne kože, obrađene atmosferilijama... i zubi su mu se prorijedili... njega se sjećam jedino kao odraslog dječaka, onako mršavog, s odjećom koja uvijek visi na njemu i kasnije kao mršavog starijeg čovjeka od 30... promakla mi je ona njegova mladenačka dob kad se tijelo uobliči u muškarca, valjda zato što je uvijek ostao jednako tinejdžerski mršav s istom visećom odjećom a na ispijenom licu brzo su se upisali znakovi starosti – bore, sijede čekinje i nikad servisirani zubi... i neka jalova tuga... iako, jedno ljeto, Valter se oženio... doveo ženu iz Doboja... što nije uopće blizu, da se razumijemo... gdje je on nju našao, enigma je, jer njegov radius obuhvaćao je nekoliko okolnih sela, kol'ko se dalo obići biciklom...
- Gogo, posudi biciklo da odem u Blatovitu! - (Blatovita je jedan zaselak od pe-šest kuća i par kokoši koje slobodno šeću i zaseravaju, gdje nitko nikad ne ide jer nema potrebu ići, ali klendupina Valter tamo je jednom navodno imao curu)...
Onog ljeta kad se Valter oženio, a njegova se mlada samozatajno držala svog dvorišća, radeći razne vanjske poslove ali znatiželjno svakotoliko pogledavajući u komšiluk, moji su bratići spjevali pjesmu, na što je baka jako negodovala:
– ako nemaš kod kuće budale, dovedi je iz Doboja, brale!
Plavojka
Nikad nisam točno saznala, jer me nije bilo briga, dal' se ona zvala Slavojka ili Plavojka ali mi smo je zvali ovim drugim imenom... koje joj je fantastično pristajalo... a s obzirom na donekle pomaknut bošnjački polusvijet kojem pripada moja familija, ovakvo ime punopravno paralelno egzistira uz Valter, Goga, Trivuna, Spasa... Plavojka je bila neka vrsta ženske klendupine, priprosta, temeljita, velike guzice i bacala je noge u stranu dok hoda... puno pričala, neke suvišne stvari koje je bilo teško pratiti... bila je ona godište moje sestre, na opće čuđenje... ne tako sretno porinuta, razlika je bila preočigledna, u korist moje sestre... čini mi se da sam zadnji put kad sam tamo bila na jednom sprovodu vidjela Plavojkinu i Valterovu kćer, odraslu djevojku, tinejdžerski vižljastu i zgodnu i ni zere nalik roditeljima... u moju bošnjačku familiju još se odlazi jedino o sprovodima i to onim nezaobilaznim... rat je tamo ostavio neizbrisiv trag, ljudi su brzo ostarili, osiromašili i zavladala je neka opća depresija, tuga... bila sam tamo možda dva ili tri puta nakon rata... jednodnevni posjeti... jednom sam i svoju djecu povela, djeca se toga rado sjećaju... lijepo je tamo...
- Plavojka prodaje kokice ispred kina u Banjaluci.
Obaviješteni smo ravnim glasom moje tetke te iste godine kad sam zadnji put bila, dam ruku u vatru da je glas pri kraju rečenice malo nesigurno podrugljivo zatitrao, pošto ni moja tetka više nije sigurna koji su poslovi danas sramota a koji nisu... iako njena se snaha, moga bratića žena, sa sigurnim odmakom od mogućnosti da joj se ikad itko podsmijava drži svog dvorišta, svinja, kokoši i vrta i odbija s prijezirom svaku vrstu drugog angažmana, uz obilato kukanje kako se teško živi.... s pažnjom prvi put se zagledam nad Plavojkom, (ili se zvala Slavojka), temeljita djevojka što je puno govorila punim ustima žvačući šljivu koju je netom ubrala i obrisala o majicu, Plavojkom akonemaškodkućebudale... sjetim se prekoravajućeg pogleda moje više od dvajs' godina rahmetli bake dok smo se mi mladi (moji bratići i ja i Goga i moja sestra i još neka mladost) smijali na račun djevojke što znatiželjno pogledava iz svog dvorišća na grupicu koja se kliberi, viseći na kapiji Gogine avlije gdje s ponosom strši njezin Yugo 45, kupijotajoizNjemačke... itakodalje...