Ova tema nije osobito popularna u ovim vodama, gdje se izražavamo prije svega riječima... aj'mo to zanemarit' tj. pod tepih gurnuti... kao nije to neš' osobito bitno... puno je važnije kakav si čovjek, jel'te ...

Stupanj pismenosti najčešće je nešto što se stekne u školi i ostane zamrznuto za vijeke vjekova amen (ili vjeke vijekova, hmmm)... međutim, cijeli život možeš raditi na podizanju tog stupnja, ako pišeš, čitaš, zaviriš u gramatiku, korigiraš se... sad druga je stvar što ljudi ne uviđaju značaj pismenosti pa se ne trude oko toga... kao sasvim je svejedno napišeš li čovijek ili čovjek, svijestan ili svjestan...

Čovijek obično nije svijestan da grješi... ovo je živa istina...

Pa misli da piše gramatički toćno...

Evo čak i ja (a teško da ima pismenije persone na Blogeru, jel'te)... neki put mi se desi da s vremenskim odmakom pročitam neki svoj tekst i zablinka mi neka greška koja mi se potkrala u prvom pisanju...

Davno, davno, u prošlom životu, lektorirala sam diplomske radove... i jedna mlada buduća liječnica pisala je rad na temu – žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem... i svaki, ama baš svaki božji put napisala je ŽLJEZDE (to je meni bilo strašno)... i diplomirala je ona, kak' ne... e vidiš, da liječnik bude polupismen, to je meni katastrofa... ali znam da je u našem društvu  to od drugorazrednog značaja...

A ovdje na Blogeru gdje se svi izražavamo riječima, pismenost je po mom mišljenju katastrofalna... od nekih sam blogova odustala iz razloga što nemam tolerancije za stupanj nepismentosti koji sam tamo zatekla...

A sad pouka, da više ne solim pamet na ovu temu: narode, radite na sebi... opismenjujte se takovambogpomog'o... ako kvalitetno pišete, time ste i kvalitetniji ljudi... – jel' stoji ova teza?

nosceteipsum:
(tip kojeg sam nagovorila da otvori svoj blog)




daleko dom je moj

i uspomene na tuđi život
koračaju za mnom
čovjekom bez lica,
bez prošlosti i budućnosti
likom u jeftinom romanu
podaci o rođenju, bolestima
i vremenu smrti
zapisani negdje unutra
dok se pripremam za novi dan
pitam se čije me to oči
gledaju iz zrcala
i pretvaram se da je sve u redu
dok gledam tiho umiranje
i ispraznost
i slušam ispraznosti
i pričam isprazno
istina je skriveni puteljak
zarastao u trnje i korov

Plesali ... patosirali se božemoj:

-         Na čemu si darling?

-         Na koki, kokakoli!

-         Ja presjekla s mineralnom... patos!

Jure je bio zvijezda večeri... izmjenjivao se sa nama trima (on sam a tri komada... Mirzino jato, tako smo se zvale )... mi bismo svako toliko po jedna posustala, pala, borila se s dahom... on ni jednom...

-         imate najboljeg zabavljača (djevojka iz susjedstva nam zavidi)

-         kako izdrži ovaj vaš frajer, svaka mu čast (dečko kraj nas gleda Juru s divljenjem)

-         samo svakodnevna vježba, darling! (kol'ko znam, Jure osim što povremeno pleše, ne vježba uopće )

Kad smo plesali na New York New York u zadnjoj noti skočila sam mu u naručje i na trenutak pridržao je svih mojih 70 i kusur kilograma... a plesali smo bogami i na mjuzikle, (stepali) i na Presleya (s koreografijom) i na ciganske (ustvari talijanske) i na blues, na disco ala Boney M a bogami i na Clash smo skakali... pa latino ritmovi, flamenko i tango zbog dramatičnih elemenata radije nego salsu... a klasične baletne točke su nam bile vrhunske... uglavnom, ples, ples, izražavanje, tijelo otelo se... to je put k slobodi, nije li? Samo bez glumatanja molim... ili ako glumimo, to je svjesno, kabare, kazalište apsurda, komedija, vodvilj... nijedna vrsta nije nam strana – kad dođeš u određeno stanje lu(ci)d(n)osti... u ovim stvarima Jure i ja smo na valnoj duljini... Lili jako dobro prati, Verica je mal'ko ukočena, al' trudi se, kak' ne...

Nego tipovi što su cupkali kraj nas pozdraviše nas na odlasku:

-         odlični ste, svaka čast (ovo ide na račun naših godina, kao nismo baš cvjetovi pa se ponašamo mal'ko neuobičajeno jel'te)

-         darling, samo svakodnevna vježba, ne zaboravi... (poslušaj što će ti čiča reći)...

A ustvari samo treba opustiti se, jako, jako dobro se opustiti... irelevantno je sve drugo, i ljudi okolo i što je to neuobičajeno u nas i što je raja manje više dost' ukočena (to me ne zanima, jel'te) i sl...  sasvim irelevantno što je to zapravo kafić a ne plesna dvorana... što se mene tiče ovo je New York, ljudimoji... New York, New York..........................

       -   ajd' sad lijepo vratite taj stol u sredinu
           i sve kako je bilo! 

A onda vani na  cesti policija zaustavila Lili i Vericu... srećom, nisu ni kapi popile... mi smo vozili za njima... nadam se da nisu utužile Juru policajcu (zbog one jedne čaše vina)... e sad mi je jasno kako je on izdrž'o! Čašu vina je popio!

(Jure i ja)

-         Idemo u život, subota je!

-         Idemo! Jeb'o sjedenje kod kuće!

-         Idu i one skakavice (Lili i Verica)

-         Odlično, idemo naći komade!

-         Ma jok, idemo plesat'... komade ćemo naći preko Iskrice J

Intuicija?

Kao da hodaš po nekom velikom trgu, ili pustopoljini i mnogo je ljudi u pokretu, svi nekud idu, poput mrava, svatko u svom smjeru, ali tvoj čovjek i ti idete jedno prema drugom, sasvim intuitivno kroz svo to mnoštvo... onda se ugledate – on svojim oblikom točno se uklapa u tvoj oblik, kao puzle... neki put se i prevariš... učini ti se da ti se netko uklapa u oblik, ali nije... nije baš sasvim... znači da si zaglavljen s pogrešnom puzlom a tvoj čovjek i dalje hoda po tom trgu tražeći te... ovo je okrutno... on te traži a ti si negdje drugdje...

Razmišljajući o ovim stvarima u ovaj kasni sat, postajem potištena i misli odlutaju k njemu... on je bio potpuno pogrešna puzla iako je na prvi pogled izledalo da se savršeno uklapa... bila sam na trenutak sigurna da je to on... kad je otišao, oblik moje puzle zjapio je stravično prazan... ali sve će to biti pičkindim kad napokon ugledam svog čovjeka...

Ovo je priča o jednoj ženi, majci i jednom događaju, pričana od jedne druge žene... pokušat ću vjerodostojno ispričat', onako kako sam čula:

-         moja rođakinja ima ljubavnika... ima muža i dijete i ljubavnika... meni je to grozno, odvratno... ali ona to može... ja za to nemam želudac... ona nađe vrijeme, nešto smulja i ode s tim frajerom, jednom, dvaput tjedno, poseksa se i vrati kući, k'o da nije niš' bilo... ali pustimo to... nego, skoro joj se dijete utopilo u bazenu... mali je hodao po dvorištu a ona je sterala rublje... u što je ona gledala, što je razmišljala pritom, tko zna... dijete je upalo u bazen, dječak, dvije godine i počeo tonut... dok je ona dotrčala, već se nagutao vode i prestao disat'... dotrčao je susjed i dao umjetno disanje i sva sreća reanimirali su ga... dijete je prodisalo i hvala bogu, sad je sve u redu... ali što je ona mislila dok je pustila dijete da samo hoda po dvorištu, a imaju nezaštićen bazen... ali mora ona imati bazen... gospođa ne može živjeti bez bazena! Ma ok. nek ima ona bazen, ali ako imaš malo dijete onda ćeš ekstra paziti na njega da ne upadne u bazen... a da je malom nešto bilo, ja bih je ovim rukama zadavila... (pričala mi jednom jedna žena)

Pitanje: zašto bi je zadavila – zbog ljubavnika, bazena ili djeteta? Hoću reći, ako roditelj pogriješi u vezi djeteta, a te greške mogu biti i kobne, mala je šansa da će za to dobiti oproštaj... umjesto da mu se pronađu olakotne okolnosti, još će mu se i dodati okolnih grijehova... pogriješiti prema djetetu najteži je od svih grijehova... u našem društvu ili je to generalno? U ovom slučaju, teško se odrediti po pitanju odgovornosti ove žene... ja bih joj svakako dala olakotne okolnosti – što je dijete upalo u bazen, može se svakom desiti... jedan trenutak nepažnje... stvar je spašena, idemo dalje... da se dijete utopilo, ona bi imala još jedan križ na leđima povrh drugih križeva, ljubavnika, bazen i sl... ne bih joj bila u koži... tko ima pravo osuditi je?

Današnje društvo jako je naklonjeno djeci... to ide u paketu s razvojem pedijatrije, psihologije i pedagogije... pa se i pretjeralo... djetetu je dan prevelik značaj... kao da je po prirodi stvari ono centralna ličnost u obitelji, društvu... je li dijete centralna ličnost obitelji? Na ovo pitanje roditelji mogu pokušati dati odgovor... uvjerena sam da je u mnogim obiteljima tako... sve se vrti oko djece...

Pitanje za majke: da li vam je dijete na prvom mjestu u životu?

Društveno poželjan i uhu ugodan odgovor – jest, dijete mi je ispred svega, ispred mene... ovdje bi trebalo biti razuman (i iskren)... dijete jest važno i ne smije ga se zanemariti, ali žena ima još svojih strana i nije svedena samo na jednu funkciju... naše društvo sklono je glorificirati požrtvovanu majku i osuditi onu kojoj dijete nije na prvom mjestu... ovdje se otvara velik prostor za manipulaciju osjećajem krivice...

Osjećaj krivice je baza na kojoj farmaceutska i dr industrije ubiru velik profit, prodajući razne stvari neophodne da naša djeca imaju zdravo i sretno djetinjstvo... ako malo obratite pažnju na tv reklame, vidjet ćete da se velik dio obraća upravo djeci i mladim roditeljima...

Kad rodiš, od prvog trenutka upao si u tu mašinu... mnogi će stručan i nestručan narod pokušati uvjeriti te što je sve neophodno da bi tvoje dijete zdravo i sretno raslo... a trebalo bi biti prirodno i ležerno... međutim, roditelji su ustrašeni od mogućih posljedica... mediji su tu učinili velik pos'o – negdje je neko dijete umrlo... neko je dijete otrovano... negdje se neko dijete ugušilo... negdje se pojavio neki neobičan virus koji napada bebe i sl... pa se brineš i sve ćeš učiniti da se tvom djetetu to ne dogodi... ako bi se nedajbože to dogodilo, kriv si za vijeke vjekova amen i nema boga koji će te razriješiti... svi će u tebe upirati prstom jer si se oglušio na savjete pedijatara isl...

Moj primjer:

Moje dijete dok je bilo beba usred obroka (a jela se riba), krenulo strašno povraćati... i to nikako nije prestajalo i mi zaključismo da je djetetu moguće košćica od ribe zapela negdje u grlu pa mu pravi podražaj... i odnesemo dijete na otorinu da mu doktor pogleda grlo... a doktor bijaše bahat i grub čovjek, nenavikao na komunikaciju izvan njegovog uskog hijerarhijskog svijeta:

-         djetetu se ne daje riba! Tko je vidio dijete hraniti ribom? Pa dijete se može ugušiti košćicom! – doktor viče i gleda me s prijekorom (kakva sam ja to neodgovorna majka jel'te?)

-         svi pedijatri preporučuju ribu! – odgovorim mu oštro i nimalo ljubazno... (tip se osupne na moje riječi iznenađen što sam mu glatko replicirala)...

Ispostavilo se da nema nikakve kosti u grlu nego je dijete naglo dobilo virozu s povraćanjem...

Dijete nije moje... dijete je potpuno svoje...

Ovo je osnovno polazište u mojoj teoriji o odnosu roditelj – dijete...

Dakle, ono je ono a ja sam ja... u jednom dijelu života, nas dvoje smo zajedno... ono je potpuno ovisno o meni, ja djelomično o njemu... treba raditi na stjecanju neovisnosti, obostrano... to se prije i li poslije i dogodi... ona odrastu i odu naposlijetku... vrlo često roditelji ostanu ovisni, pa ometaju djetetu osamostaljenje... poznajem puno takvih majki... pa se dugo dugo još petljaju u djetetov život, čak kad ono već ima vlastitu obitelj i djecu...

Nadalje, ono je ličnost... ima svoju povijest, svoj put... ovaj je život njegova jedna epizoda a ja epizodna ličnost koja je beznačajna u odnosu na totalitet njegova cjelovitog bivstvovanja... ne trebam si pridavati prevelik značaj... egu ovdje nema mjesta... roditelj prije svega treba biti skroman u ovom smislu i nenametljivo se ukloniti s djetetovog puta... njegov je put nešto potpuno svoje i neovisno o roditelju, tj. vrlo malo ovisno... ako dijete ode i putem koji je roditelju neprihvatljiv, roditelj ne smije ometati... ovo su teške stvari... teško se mirimo sa činjenicom da su oni svoji, da nisu naši... roditelj ne bi trebao biti povrijeđen ako dijete iznevjeri... dijete je dijete a ja sam ja... živjelo je i prije mene, prije nego li me upoznalo... moram se prema njemu odnositi s poštovanjem... ja sam također živio i prije djeteta... nastavljam živjeti svoj život sa i unatoč djetetu... Dijete nije moje... ali ni ja nisam djetetov... ja sam samo svoj... ovo je druga važna točka moje filozofije o roditeljstvu...

Neki dan, jedan mi je kolega bloger rekao:

–        cijenim što si objavila svoju sliku na blogu... ljudi se toga jako libe, ali to te jača... ljudi to ne shvaćaju... (računam da sam sad jača nego što sam bila prije)...

Ovo htjedoh reć' – ima ovdje blogova koji su nakrcani sličicama iz internetskog romantizinog  svijeta... ponekad su u zaglavlju blogovskih naslovnica slike fotomodela i manekenki u najboljem i najzanimljivijem izdanju... na prvi pogled pomislim – jel' ta ljepotica sa slike ova osoba čije riječi čitam? Nemoj palit' darling, vrhunski izgled, a briljantan um...

-         jok darling... to je fotomodel iz Brazila, šta ona zna o pitanjima duše?

Voljela bih češće nailaziti na blogove sa stvarnim ljudima, ljudima koji objave svoju sliku, da vidim tko je to... kakav je taj čovjek... naravno da ima i takvih, ali to su rijetki... uvijek je teže suočiti se sa svojim likom, sa svojim životom... – evo, to sam ja... ako i nisam lijepa po standardima modnog svijeta, stvarna sam osoba... a lijepa sam na drugi način... zbog iskrenosti i sl...

Nego, kome su  te sličice namijenjene? Vjerujem, prije svega da ljudi sami sebi kriju istinu o sebi... a svijet interneta idealan je za preuzimanje identiteta... evo, na sat – dva dnevno, za neke nepoznate ljude bit ću prekrasna tajanstvena zanosna brineta, nek svima zastane dah... moj je život nešto sasvim drugo, ali tko to može znat'...

Ovo objavljivanje sličica fotomodela sa ciljem uljepšavanja blogova iz mog je ugla neka vrsta bježanja od stvarnosti...

Ali i to je legitimno:

-         ti si Zapisničarka žena bez imalo mašte i upravo opsjednuta realitetom... daj se malo sredi darling!

Imaš naroda bez imalo mašte kol'ko 'oćeš... pa on smatra da je vrhunac sreće u životu kad imaš svoj stan od še'set kvadrata sa centralnim grijanjem i balkonom (na balkonu imaš svoj štrik za veš, jel'te)... ispred zgrade parkirno mjesto za auto... auto bi moralo biti barem donja srednja klasa, ali nivo golfa zadovoljavajući je... imaš svoje radno vrijeme od 8 do 4 i tolerantnog šefa koji te ne jebe u zdrav mozak... imaš svoj vikend, pa odeš subotu popodne u šoping a nedjelju poslije ručka u šetnju s obitelji, djecom, psom ili štoveć vodaš sa sobom... i jednom godišnje odlazak na more – deset dana sunca i plaže... i to je to – šta ti više u životu treba?

I nije ovo nedostižno – čak i u našem tranzicijskom poremećaju od države ovo mnogi ljudi steknu (fala kreditnim linijama inozemnih bankara, bogihpoživio)... ali najčešće ispostavi se da čovjek ne postane sretan kad si osigura ovakav život... e ovo mi je zanimljiv moment... što je zapravo potrebno da bi čovjek bio sretan?

A onda imaš maštovitih ljudi poput mene... pa će reći – ovo sve gore je zakuac a jedina je dobra točka ovog malog građanskog života nedjeljna šetnja... ali svejednako će pitat' i ovi maštoviti: a sreća? Gdje ona čuči?

Boktej'bo, kakva sam ja to žena? Sigurno ne ženstvena...  (ovako Lili i ja karakteriziramo ovu vrstu žena koje imaju diskutabilno suosjećanje)... da sam ženstvena i nježna sigurno bih se zgrozila npr. nad kopanjem po smeću... a meni skroz ravno, ustvari potičem to, podupirem! Ljudi, kopajte po smeću i reciklirajte sve što se još može iskoristiti... previše je smeća, narode, pa ugušit ćemo se u njemu... ovo što ljudi kopaju i traže boce mi je skroz pozitivna pojava... mašala!... pa milijuni ljudi živi od smeća u velegradovima poput Mexico Cityija... pa što se i kod nas ne bi razvila ta vrsta ekonomije... a sinoć sam i ja kopala po kontejneru, izvukla jednu bocu...

Ovako je bilo: išla ja bacit' smeće a ono dvoje starčadi, jako simpatičnih navalilo na moj kontejner ispred firme... i čekam ja svoj red za bacit' smeće... pitaju oni mene – jel' imam u svom smeću koju bocu... rekoh, kol'ko se sjećam, nemam... i njih dvoje se lijepo pozdrave samnom i odu svojim putem... ali dok bacah svoje smeće ugledam jednu bocu na koju sam potpuno zaboravila, izvadim je iz kontejnera i otrčim za starcima...

-          Gospođo, evo boca!

-          Pa vi ste zlatna!

A meni osmijeh od uha do uha... lijepo je ulovit' bocu u kontejneru, kak' ne...

Naš se narod drži k'o da je višestranačje bogznakako napredno stanje društva i duha... međutim, tvrdim da nije... zašto? Zato što je tržište i konkurencija (a to je u osnovi višestranačja) način djelovanja kad te sila nagoni da budeš u redu... a ako nema sile (konkurencije) bićeš loš & zao (to je jel'te čovjekova priroda? Nemoj jebat'... jel' to čo'jek?)... jedno je umlje kao društveni poredak naprotiv 'vako postavljeno – nema sile ni drugovačijeg mišljenja da me nagoni da budem ispravan... moram se daklem oslonit' na vlastiti moralni stup i sistem vrijednosti da budem u redu... moram daklem čovječnost u sebe razviti na nivo samoregulacije... (a ako ne ide, onda ću oficijelnu čovječnost mal'ko preradit' po svom modelu, jel'te?)...

moje je cijenjeno mišljenje da ovaj modus kako funkcionira zapadni kapitalistički svijet (a mi na svaki način pokušavamo uhvatiti priključak) nije dobar... ne donosi rezultate... tj. ako kratkoročno i ima rezultata, u smislu dost' dobrog standarda radno sposobnog naroda, dugoročno je krajnje kontraproduktivan... svijet je doživio i fizički a još više duševni poremećaj... možda i do samouništenja...

Sad jest da se i jednostranačje dosad pokazalo neproduktivnim – tj. latentna se čovječnost uspavala zavjekevjekovaamen... pa je jednostranačje ispalo izrodom od ljudskog... imamo falabogu lijepo pedesetgodišnje iskustvo eksperimentiranja s primijenjenom filozofijom, neponovilo se...

Nego, svi se drže k'o da je pravo glasa od boga dano... k'o da je najviši mogući oblik društvenog poretka demokracija gdje se zbrajaju pojedinačne težnje u tzv. većinu... a dal' se može reć' da je većina u većini slučajeva dobro odlučila? Da je većina ono u što se možemo pouzdati... ako većina izabere, to je najbolje jel'? (nemoj jebat!)... moje je iskustvo obratno, većinom... mislim da bi trebalo razmisliti o tome da se narodu oduzme pravo glasa... ali kome ga dati? Tko je taj? (Koja to avangarda... intelektualna elita majketi? Tko? Tko?) (ovo je najslabija točka moje teorije)...

Ali teoretski, moguće je da bi jednostranačje ili bolje reći nestranačje moglo bit humaniji poredak... jel' ovo na tragu komunizma, pitam se... davno je bilo kad sam učila filozofiju i čitala nji'ove rane radove, bemtikrečanu... ali držim da komunizam kao filozofski pravac nije iscrpljen do daske i neke generacije koje ne mo'š s opancima spojit možda u njemu nađu nova uporišta za nove početke koji bi mogli učiniti svijet boljim... ili to il' nešto drugo ali nešto što će korjenito promijeniti ovaj materijalistički svjetonazor ili majčica nam crnu vunu prede (ako je ovo neprikosnoveni, jedini ili najbolji put kojim ovo društvo kroči)...

E vako:

Živijo nama jednopartijski sitem!... do ovog sam došla nakon mnogijeh razmišljanja...

Radi se o sljedećem: ovo me višestranačje gnjavi... ne da mi se izlazit na izbore... ali znam da ću  se prisilit'... pa ću glasat za manje od dvajsidva zla što se nuđaju... a izbor je zlo il zlo... nema dobrog... zašto? Nema dobre političke opcije... nijedna ne valja... svaka ima ovijeh i onijeh falingi... a glasat se mora jerbo nekako se mora sastavit nova vlast jel'te... pa mi to gnjavaža... a sjećam se lijepijeh vremena kad ljudi nisu glasovali nego je lijepo KPJ (kurvinska partijska jebada) bila na vlasti i nikog nije bilo briga jel Mijat Mijatović il Milka Milkanić... svak je radijo svoj poso a oni na vlasti svoj – lopovski... i narod je lijepo u miru živijo... a ovi danas oko toga prave velik cirkus i mirakule... a svakako ti na isto iziđe...

Ovijeh dana čujem opet spominjanje nekijeh imena... stranaka... političara... ajoooj... (zbog izbora bi'će)... a ja u svom svijetu... ne moš' mene darling okaljat' sotim'...al' poznato mi, kak' ne... iz ovoga svijeta sam potekla, na Marsu boravim tek zadnjijeh godina, za hadeze sam već čula... puno puta... ali sam mislila da je to zamrlo, nestalo... da toga (čuda) više nema... ali očito još ima... al' ne kod mene darling... moj je svijet obojen pastelnim bojama... vrlo, vrlo bistrim i prozračnim...  neš' mene kaljat' sotijem muljom, jok darling... odbij! 

Nego, političari navodno mlate vel'ke pare... ovo mene u principu nije briga... nego moja mama, ona se jako nervira oko toga... svako toliko dođe mi zajapurena s nekom nebuloznom pričom kako je neki prevario narod, pokrao tvrtku, napravio malverzaciju... okoristio se... ona to jako prati i ima potrebu da podijeli samnom... pa se nas dvije lijepo majčinsko-kćerinski porazgovorimo na tu temu:

-          Onaj kreten seljačina Mamić kupijo dijonice, petsto milijuna komada, bezobrazno čeljade pasmumater... (moja mama crvena u licu)

-          Koji Mamić, bratemilimama, jel' to netko koga ja poznajem?

-          Pa Mamić, od Dinama predsjednik upravljačke elitne svite... (majka me gleda prijekorno zbog moje bahatosti nepraćenja aktualnosti)

-          Majkodraga, odjebenzi od mene s tim smećem... Dinamo – jel' to neka kulturna institucija? Dal' je Dinamo mjesto gdje očekuješ naići na etičke vrijednosti? Ne zanima me! Ne zanima me, razumiješ (ovdje ja već vičem... u mojoj su naime obitelji ljudi kratkog fitilja a jakog glasa)...

-          Kupijo dijonice petsto milijuna paketa i onda skida gaće pred novinarima, pokazuje guzicu, jebesenjemu za javnost... (majka moja ne odustaje lako)

-          Mama, ali čovjek želi zaraditi, u čemu je problem?

-          Pa nisu te dijonice za tajkune... to je bilo za narod, da narod kupi... da se malo pomogne...

-          Ali mama! Čovjeku trebaju pare... njemu trebaju milijuni... tebi treba malo... njemu treba puno da bi bio sretan... ja tu ne nalazim ništa loše... naprotiv, ne treba se ljutiti... treba čovjeku dati... pomoći – evo tebi sinko sve pare ovog svijeta ako misliš da će te to usrećiti... evo ti i još... i još uzmi... to je to... (ovo je moja kritika materijalističkog svjetonazora, pošto sam sigurna da pare nikog i nikad nisu učinile sretnim)...

Majka me moja gleda malo ispod oka al' ne odgovara... shvaća ona moju logiku i argumentaciju i da sam je prejebenzi... priča o Mamiću, tko god da to bio, završila je do daljnjeg...

Kol'ko vidim svi pljuju na političare... mene se to ne dotikavlje... ta mi je djelatnost irelevantna u životu kao npr. veterinari... međutim za veterinarima ne hoda svita ni čopor novinara bilježeći svaku riječ, svaki pseći lavež, kravlji drek i sl... a ovi stalno ali stalno zadržavaju pažnju medija na sebi... a nema se što tu snimati, slušati, procjenjivati... kol'ko vidim – ta je djelatnost vrlo niskoproduktivna u smislu rezultata... veterinar naprotiv obavi pos'o – oplodi kravu, cijepi pseto...

Opet živa je istina - postoji populacija koja prati rad političara – gledaju dnevnik, vijesti, čitaju novine... pa pričaju, debatiraju, komentiraju, rugaju se i pljuju... malotko hvali političare, to dugo, dugo nisam čula...

Tog je naroda što prati politiku stvarno puno... i to je jedna vrsta apsurda, gubljenja vremena... da je manje interesa za politiku, mediji bi manje pažnje davali toj stvari, političari bi imali manje medijsku i zabavljačku ulogu i možda se više posvetili pravom poslu – unaprjeđenju društva... tako da ne vrijedi pljuvati po političarima – zagledajmo se u sebe...

Nego šta ono htjedoh reć'?
Lako je pljuvati po političarima... oni su se izložili, eksponirali... ne treba ih posebno procjenjivati ni promatrati njehov rad... čim su zašli u to loše društvo, već su sami sebi image prilijepili... a ne mora bit' tako jel'?
Ovdje ide pitanje - jesul' oni ugledni građani il' ne? Rekla bih da je njihov ugled jako diskutabilan...
Sad, nije nužno da su svi korumpirani, s putrom na glavi... nije nužno da su svi željni slave i bogatstva... iako je najčešća pojava... a moguće da su ljudi s puno entuzijazma krenuli stvarati bolji svijet... al' ih mašina progutala... a postoje vjerojatno i oni koji su beskompromisno ostali pri moralnoj vertikali (ovo je hipotetski )...

A zanimljiv je to narod...
Jednom sam bila na otvorenju jedne izložbe, gluhonijemih ljudi, likovnjaka... i bila su dva političara po službenoj dužnosti (i ja također službeno) pa su nas nekako grupirali ovi gluhi – nek' se družimo mi službenjaci... i sjećam se da su ti ljudi bili k'o neki alieni u tom okruženju, k'o da su pali s Marsa (udavljeni sa svojim kravatama)... ja apsolutno nisam mogla sudjelovati niujednoj njihovoj temi (ovo je rijetkost da ja šutim), kao ni oni u mojoj... međutim, kad je proglašena konzumacija, oni su bratemili NAPOKON došli na svoje... punim ustima su žvakali, proždrljivo gurali šunke i kobase u se s nimalo ustručavanja... a ja sam se s guštom diskretno smijala tim prostodušnim ljudima (jer je lijepo gledati ljude koji s guštom jedu)...

Kao izbori će, navodno, uskoro valjda... svi pričaju...

Evo jedan kompić predsjednik je Stranke potrošača... veli, možda bih ja htjela na neki način pomoći, lijepiti plakate, kakvu donaciju dat' i sl... nešto kuna odvojit' za kampanju...

-         i jesi razmislila, koliko kuna si spremna investirati u bolju budućnost (uz pomoć Stranke potrošača)

-         dvije, darling! Investicija je investicija i ako se neće bar trostruko isplatit' ne dam ništa...

Eto koliko sam altruistički nasađena...

Ajd' već sam i sama sebi dosadila al' nekako milo mi prisjetiti se njega... da se na trenutak vratim u ono vrijeme kad sam ga obožavala... pa mi tijelo nekako automatski reagira, kao da sam sretna opet i sl... to su neki uvjetovani refleksi... tijelo, duša sjeća se...

Jednom je došao k meni usred noći... imao je veliku vrećicu od Plodina ili tako nekog trgovačkog centra, čudno zamotanu u ruci... baš sam se pitala što je u njoj... kasnije se ispostavilo da je unutra ulje masažno... pa me zalijevao tim uljem i klizili smo jedno o drugo... to je bio jako dobar efekt... iako ja sam jednostavna u ovim stvarima i ne trebam efekte...

To je ulje i dandanas kraj mog kreveta, kasnije nikad upotrijebljeno... nije da ga držim iz nostalgičnih razloga nego sam nemarna prema stvarima... mjesecima nisam ga uopće uočavala ali neki dan sam se prisjetila kako je on nemilice prosipao ulje po meni, bila sam sva skliska i sjajna, to mu se sviđalo...

Nasmijala sam se od srca kad sam se sjetila kako je to ulje u velikoj vreći s njim doputovalo jedne noći...

Sven je uvijek tražio (i gubio) kutijicu za leće... a bez leća je bio praktički slijep... jednom mi je ispričao o tom svom očnom poremećaju... stanjivanju leća... pa je ispalo da bi se njemu zjenice mogle tol'ko istanjiti da bi oko moglo iscuriti i sl... a ove umjetne leće to sprječavaju valjda...

Nego, baš si zamišljam kako bi bio zgodan da mu oči iscure... kost i koža... još da mu očne duplje budu šuplje, božemoj crnjaka... tako bi dobro upotpunio svoj mrtvački imidž...

Jedan dan kroz trije's godina meni netko lupa na vrata... otvorim a ono hodajuća avet zaogrnuta crnom kukuljicom... u ruci bijeli štap kojim lupa po dovratniku, podu... drugu ruku pruža ispred sebe da me dodirne, opipa mi lice... pogledam, vidim to je neki izgladnjeli slijepac, jako ispijen i star...

-         Dušo, vratio sam se – govori od osjećaja prepuklim glasom koji odmah prepoznajem...

-         Svene! Nesretniče! Zar ti je trije's godina trebalo da kupiš cigare...

Kata, Lili i ja sinoć:

-         Ajoooj, umorna sam, boli me glava, nisam dobro spavala... ovo mi je teško neko razdoblje bož'sačuvaj, lošeg sna... (ja)

-         Auuuh, ni ja ne mogu spavat', neispavana sam danima... božemoj da mi se odmorit'... (Lili)

-         Joooj, ja isto tako... već danima neispavana... hmmm... ustvari nije isto... (Kata)

 

Ovdje smo Lili i ja prijekorno pogledale Katu i zabranile joj da daje komentare i uspoređuje na našu štetu... ona se naime zaljubila ima jedno dva tjedna... dečko svaku noć prespava kod nje i ne da joj spavat' i sl ...

Razmišljam o fenomenu zlostavljanih žena... kad su i ljubav i strast i mržnja i agresija i strah, sve u istom odnosu s jednim muškarcem... taj vrtlog te obuzme i ne možeš izaći iz tog začaranog kruga... nisam sigurna dal' su te žene vrijedne žaljenja ili prijezira... ovo me baš zbunjuje... uglavnom, kad vidim da čovjek ne može preuzeti kontrolu nad svojim životom ja imam poriv da ga uhvatim za ramena i snažno, snažno prodrmam, možda ispljuskam i sl...

Ali to je ljudski, zašto sam tako oštra u ovome? Jer prepoznajem vlastite slabosti... i ja sam sklona upasti u jedan destruktivan vrtlog bez volje da se iščupam iz toga...

Sjetim se Svena, mog bivšeg... ljubav, ljubav, kak' ne... voljela sam ja njega nekom vrstom ljubavi ono malo vremena što smo bili zajedno... s njim sam imala ubrzani tečaj preklapanja sasvim oprečnih emocija – ljubavi i straha, pripadanja i napuštanja, strasti i odbijanja, ljutnje i opraštanja... ludila i najbistrije spoznaje... osim agresije... Sven ne bi mrava zgazio, takav je on bio... a ja sam bila spremna (doduše jedno kraće vrijeme) živjeti s njim u tim krajnostima, istovremno u najvećoj sreći i dubokom nezadovoljstvu i sl... a onda sam mu dala nogu... mašala, darling!

Dal' sam sretna sad?

Jok darling J

Napola čovjek
Napola duh
Kost i koža
Ispijen, suh

Napola mrtav
Al' ipak živ
Bezbojan sasvim
Bljedunjav, siv

Olinjao
Poderanih gaća
Polugladan
Tužan, jadan

Zbog nezadovoljstva
Obješenog nosa
Ovaj je život 
Dolina suza

Sva svjetska bol
Pritisla pleća
Na rani sol
Boli ga, peče

Kralj sporosti
Neviđeno lijen
Moj bivši dragi
Zvao se Sven
 

Ponekad kad upoznam zgodnog tipa i zbližim se s njim, pomislim kako je došlo sretno doba za mene... sad ću se utopit' u tom zagrljaju, disati njegov miris, uljuljkati se u tu toplinu i drijemati... ništa, ništa neću misliti, samo uživati, upijati dodire i rasti s ljubavlju koja u meni raste, ali samo na nekom nesvjesnom i emotivnom planu... kao neki san je to... a onda se probudim... vidim da je cijela stvar trajala samo nekoliko trenutaka i da nema za mene tog mira... kao da je sve bio samo neki filmski trenutak, jedna iluzija... ipak nisam izmislila – zaista sam bila u tom zagrljaju, upijala njegovu toplinu i miris... drijemala u tom miru... napajala se ljubavlju... barem na trenutak...

Sven, moj bivši,  ponekad je govorio nadahnuto, kao da ima viziju budućnosti i sl:

-         Dolazi novo vrijeme... svijet će doživjeti jako brzo nezamislive promjene... ti ćeš dušo sudjelovati u tome...

-         A ti?

-         Ja kroz tebe... – ova izjava izazvala mi je tjeskobu...

-         Dal' ćeš ti doživjeti te promjene?

-         Bit će sve u redu dušo... tvoj će život biti jako lijep... a ja ću biti kraj tebe...

-         Kako ćeš biti kraj mene? – ovo bih pitala zabrinuto na što bi mi on poklonio najljepši od svojih osmijeha s puno topline...

-         Ne znam... ništa ne brini, tvoj će život biti dug i jako jako lijep...

A onda bi se okrenuo na drugu stranu sa potpuno odsutnom facom... više nije ovdje, nije pri ovoj temi... on je sad u nekom drugom svijetu i mene samo ovlaš registrira...

A evo me sad ovdje, same... nije li rekao da će bit' uz mene?

Zašto je on morao otići?

Da ja naučim na tom gubitku da moram biti skromna, unizna i usredotočena na sadašnji trenutak, nikako prošlost, nikako budućnost... da naučim hodati sama... da spoznam što je vrijeme, što vječnost, što sadašnjost... irelevantnost vremena i prostora... to što nismo zajedno ne znači da nismo... preteško, prepreteško mi je ovo gradivo...

Što je ispravno? Da mi je ovo znat'...

Ja npr. ne vjerujem da ima loših (i dobrih) ljudi... vidim da ima razvijenih i primitivnih ljudi... to bi nekako odgovaralo i podjeli na dobre i loše... ali i ovi razvijeni imaju lošu stranu a primitivni dobru, pa mi nekako teško razgraničiti te pojmove... nisam ti ja za idealu, ne, ne... prejasno mogu sagledati obje strane... zato se ne mogu naljutiti pravednim bijesom čak ni na najteže zločince, ni na pedofile, ni na ubojice, pa čak ni one masovne... ni na silovatelje... ni Hitler mene ne može naljutiti, ebat'ga... uvijek te ljude promatram kao bolesnike, nesretne ljude s oboljelom dušom, pa mi ih bude žao... naravno, naravno da mi je žao i njihovih žrtava, još i više... ali i zločinaca mi je žao... jesam li ja lošija osoba što žalim zločince? E ovo bih voljela da mi netko objasni...

Ali da sam osjetila na svojoj koži, da je mene oštetilo, silovalo, ubilo mi bližnjeg, možda ne bih imala tu žalost... vidim da ljudi koji su žrtve imaju taj bijes prema zločincu i ponekad mržnju... teško to prevaziđu, pa čak i osvetnički nagon čest je....

Razumijem to... npr. od svih povijesnih negativaca, najmanje oproštaja mogu dati uprav' Franji Tuđmanu, vjerojatno zato što sam osjetila na svojoj koži težinu njegova režima, pa mi sjećanje na njegovu smrt ide u paketu s velikim olakšanjem: - nek' je tebi druže lahka zemlja, pusti nas da živimo i ne ponovilo se nikad više... tako nekako sam ja to doživjela... nek si ti nama lijepo umro... sad će sve bit' bolje... sram me toga se prisjetiti ali sjećam se da je moj bivši muž tada natočio rakijicu za nas oboje i nazdravili smo kroz smijeh, (nek nam bog oprosti) za predsjednikovu dušu... bez trunke žalosti... a čovjek umro... e ovo bih voljela da mi netko objasni – dal' sam ja u grijehu što nisam žalila za predsjednikom i čak se obradovala njegovom odlasku? Jel' ovo nemoralno?

Gledala sam davno jedan događaj: kad su ubili Čaušeskua i ženu mu... bilo je na televiziji, možda čak i u izravnom prijenosu... stajala sam pred ekranom i s grimasom na licu promatrala egzekuciju tog izroda od čovjeka, rumunjskog predsjednika koji je navodno mnoga zla na duši ponio... vidi, možda će pregrubo zvučati ili neistinito, ali osjetila sam tada sram, neku vrstu krivice što to gledam, sram zbog rumunjskog naroda, egzekutora... ponekad se sjetim onog vojnika koji ih je usmrtio hicima iz puške i pomislim: kako ćeš ti darling živjeti s tom mrljom na duši, tim teškim grijehom što si ubio dvoje ljudi... a kao dobro je djelo učinjeno tim ubojstvima? Narod je spašen, izbjegnuta je još veća pogibelj... ipak, ne mijenja na stvari da je taj vojnik (pa i narod, rulja koji je to odlučio) učinio težak grijeh i često se pitam što se s tim čovjekom kasnije dogodilo, tim Čaušeskovim egzekutorom...

Ovo mi je jako zanimljivo – kako jedan događaj ima dvije svoje sasvim oprečne strane i obje su točne – i opravdani su i grijeh su... a što je zapravo ispravno? Kako se u životu odrediti? Zavidim ljudima koji jednostavno odlučuju u ovim situacijama... koji uvijek znaju...

Evo slučaja koji ne varim – ponekad se na rock koncertima umjesto ulaznice ljudima zalijepi papirna narukvica oko ručnog zgloba... ili pečat lupi na ruku... to je meni strašno teško podnijeti... naime, ne želim da me prstenuju, da me obilježavaju... i to neki neandertalci iz osiguranja...

-         neš' mene prstenovat' – gledam u oči skrivene ispod debelih obrva spojenih sa kosom iznad dva prsta visokog čela

-         onda ne'š uć'...

-         jebate platila sam kartu...

-         mora se prstenovat', tako je rečeno... nema druge...

-         u pič... – psujem al' pružim ruku da me seljo oblijepi... (dok bi' ja njemu dokazala da sam u pravu i da je ovo slobodna zemlja, ode po' koncerta)... uđem i skinem to čudo s ruke...