A dobro... jebeš ozbiljnost u životu... kad nešto uhvatiš onako čvrsto i preodgovorno, to te optereti, uguši, pritulji i sl... lahko kročit', to je meni draže... a nisam neodgovorna... samo neću stići deset minuta ranije... nego točno u minutu... ako ne i zakasniti dv'je-tri... pa gdje ima da je koncert počeo točno u osam? Ulazim u prepunu dvoranu – ojebogapas tko bi očekivao ovoliko zainteresirane publike za jazz gitaru... ma ne moš' vjerovati da do zadnjeg reda nema slobodnog mjesta... ovaj svijet definitivno odlazi k vragu, pa ljudi moji ovo nije komercijalno! Ljuta na sebe – zašto se ne organiziram malo ranije kad idem na koncert nego uvijek u zaleđu... ispred mene najglavatiji čovjek u dvorani... visok pa još kovrčav... ajd' dobro... mogu se nervirati ili zamišljati lik muževnog koščatog muškarca s afro frizurom... krene koncert a sambogzna kol'ko gitaristi jazz nagnuća mogu biti dosadni s onim solažama... beskrajni instrumentali, monolozi gdje oni prebiru po finim strunama svoje duše... a mene uhvatilo spavanje, cijeli dan nisam okanula... srećom je zadnji red... naslonim glavu na zid, zatvorim oči... lijepo odmorim jedno sat - dva... meditacija, nisam zapravo zaspala, pa nisam seljo... napeta u strahu da se brada ne opusti, pajebote ipak sam ja dama... onda krene blues rock, uhhh, volim to... dinamična glazba, ne moš' ostat' u mjestu... mi zadnji red spontano ustanemo i cup cup, hopsamo s glazbenicima, po prirodi ove glazbe... ovi ispred nas, privezani za stolice zavidno gledaju preko ramena dok nasjedećki pljeskaju rukama u ritmu... eto kako je dobro biti ležeran u životu...

Pjesma iz donjeg posta, da ne velim skromna, moj je domet.....

Prazna glava
Meditacija 
Duša spava
Odmara
Uspavan um
Zajebancija
Pogle kak' se kuma
Spremila za pos'o

Džemper, X Nation 285,00
Trapke, Max & peder 110,00
Čizme, Neosens 900 kusur, jeb'o pare
Dolčevita, vašar u Dražicama 50,00

Neka mala tuga
Ne velika
Podsjetila me na prošlo vrijeme
Osjećaje blijede
Podsjetila me na neke pjesme
Što sam pisala
Iz bijede
Ali nije ništa
Nije ništa
Nego jesen
Težak je dan
Sumoran
Kao da će kiša

E ovog sam se sad sjetila pa se smijem – ovdje je običaj da kolege blogeri o raznim vjerskim praznicima čestitavaju svim vjernicima njihove blagdane... pazi se poglavito da se ne zanemare vjerski osjećaji onih koji slave pravoslavni božić i uskrs, bajram i ramazan a bogami vodi se računa i o pashi, jon kipuru i inim manje eksploatiranim blagdanima... o čemu se ovdje radi – bloger je javna osoba, malo je reći... pače, na svom blogu svatko je svoj PREDSJEDNIK, oči javnosti uprte su u njega i to je odgovornost jebate, nego kako, veli Zapisničarka pa se smije, onak' svisoka – mi gore vas dolje u tom smislu (srednji prst)... (mene majka rodila odmjerenu i s puno stila jel'te, negokako)... u red ovih sitnih odgovornosti ide i izjava sućuti obiteljima javnih ličnosti koje umru, poginu... Dvornikovima, Proeskima... kao i izrazi žalosti kad umru veliki svjetski glazbenici, glumci, sportaši.. i drugi predsjednikovi ljudi... - eto toga sam se sad sjetila pa se smijem...

Hodam, ne zastajkujem

Hodam ulicom, komad u mene žbalji, oči ispadoše... ja u njega... vraćam se istim putem, on opet blenuo, ja ne ostani mu dužna, tip zgodan... on se nasmije, ja se nasmijem, on dobar dan, ja dobar dan... veli – oprosti što ovako bezobrazno blejim k'o neka sirovina ali odavno ne vidjeh djevojku u najboljim godinama da tako dobro izgleda... rek'o – fala, nisi uopće bezobrazan, rijetko mi se dogodi kompliment... on se smije, veli, ne vjeruje... - e sad ću se ohrabriti i biti još drskiji i pozvat' te na piće, ako nema nitko tko bi se zbog toga ljutio... velim, stvarno rado ali ovaj čas me čeka prijateljica na kafi i jednostavno ne mogu... - ok. ali sad ću biti turbo bezobrazan i pozvat' te večeras ako možeš, jednostavno bih te želio upoznati... sve kroz smijeh, tip simpa za poludit'.. .reko – može!

Piće

Sjedimo u bircuzu, čaj, smijeh, pogledi puni simpatija... tip nasmijan, veseo, jako drag... i zgodan, kak' ne... priča mi svoju priču, sve kroz smijeh, nimalo težine u njega nema – živi sam, radi, nema nikog, samo dvojicu prijatelja, sjajni ljudi... građevinac... nije odavde, iz Zadra... tamo ima stan, sve sredio, kamin u dnevnom, nova kupaonica... dva posla je radio dok je kredite otplaćivao... ali tamo su ovi poslovi jako potplaćeni, ovdje se duple satnice zarađuju, iako ovdje je podstanar, kod dobre bake, bog ju je posl'o... ali svoj stan u Zadru ne iznajmljuje, nema šanse... ode tamo često kad natuče slobodne dane...

Život ga nije štedio

A život ga nije štedio... to u više navrata spominje... reko' – ajd' bogati ispričaj ali ne od stoljeća sedmog, nego u kratkim crtama - što te život nije štedio?

Veli – bio sam u poporavnom domu pet godina za nešto što nisam učinio (gledam ga malo ispod oka)... kad sam izašao, pitao sam majku dal' je policija ikad pronašla krivca za taj ukradeni nakit... ona veli – ma komšinica je pronašla svoj nakit, uopće nije ni bio ukraden... – a ti nisi reagirala nego si ostavila da trunem u popravilištu... odonda, veli, nema ni majke a oca ionako nije ni imao, pijanac, probisvijet... s 19 godina sam na svijetu, otišao u rat... tamo upoznao mladog svećenika, sadašnjeg najboljeg prijatelja koji mu je pomogao... veli, okrenuo sam se bogu, ne zanima me što i kako ti o tome misliš, ja sam jako religiozan, čak sam i teologiju studirao, duga priča... – ic okej, odgovaram... – zanimljiv si tip, poseban... imaš ogromnu snagu... ti ćeš moći sve što budeš htio, bog je uz tebe, nema da brineš... ti si jednostavno u rezonanci s kozmosom... imaš dobru vibru... on se smije... veli na odlasku - e sad ću biti neviđeno bezobrazan i poljubit ću te....

I? Šta je dalje bilo?

Dva para smeđih očiju (Jure i Lili) me ljubopitljivo gledaju... - paaa, tip je stvarno super... bistar, drag, jako pozitivan... ima neku posebno jaku energiju, nije to običan čovjek, ja vam kažem... htio me poljubiti na rastanku, reko' – nemoj darling, nema smisla, ti i ja smo različiti svjetovi... – tako sam mu rekla... veli – suprotnosti se privlače...

- poslije sam razmišljala, ustvari, predobar je to dečko za mene, prečist... to je tip kojem treba prava ženica, da ga voli, koju će on voljet'... da živi s njim, da mu rodi djecu... ne ja... kvarna do jaja... prefin je on za mene... - Jure i Lili mi odobravaju...

– tebi treba neki iz pravog zatvora, pravi kriminalac, a ne krivo osuđeno dijete... (ovdje se smijemo)... – pa ti si postala totalno duhovna i počela si uvažavati tuđe osjećaje, omajgad, omajgad, ovaj svijet je totalno pošemerio – veli Jure dok me pokušava dokačiti rukom da me poluzagrli, poluzgnječi a ja izmičem...

Ovo je meni uvijek teško ispričati, kako se mi smijemo dok prijemo čaj u kafiću kod Vlatke... Lili, Jure, ja i Kata.. i njen dilber je doš'o u neko doba... na upoznavanje i da odvede Katu u noć... visok momak, nasmijan nekako... pa ćemo mi biti fini sad, kak' ne, dve minute... pa kako je, šta ima na poslu... na ovakva pitanja teško je suzdržati smijeh... jebat'ga ne možemo mi normalne teme tretirati zbog Katinog... ali zato sve nešto marginalno, to nam ide... Jure pravi faluse od gline, već je poznat po tome... žene muškarce korigiraju kroz stisak (jaja), to je prirodno, anatomija se za to pobrinula... mi žene otvorit ćemo tihi obrt, pravi ženski pos'o, najstariji zanat... ne moramo ni registrirati, može pri mom već postojećem obrtu... jer podrazumijeva se da sam ja TU djelatnost unijela u svoj obrt pod – zlunetrebalo, jel'te... samo moramo registrirati izdvojeni pogon, takva je procedura... pa nećemo valjda poslovati s onu stranu zakona, Lili je ipak pravnica... – ETAŽIRANO ODELENJE – reče Jure a mi ekipa upišamo se od smijeha... abok'tej'bo, ako smo dvije minute bili pristojni... - pa to je dobro za Katu, što smo mi takvi... jer će čovjek više znati cijeniti Katu (veli Lili).. u stilu – ajoooj, da ste vidjeli njenu ekipu kakva je, Kata je super! Dilber se svejednako nelagodno smije i odvodi Katu u neko doba... nisu dugo ostali...

Vozila sam fiestu devet godina... pa sam uskočila u bolji, veći auto... kao da se oduvijek znamo... i jednostavno vozila... nije to za mene bilo neko postignuće... lim običan... ipak, zaslužila sam dobar lim... dobar sam vozač... onda je kod mene u gostima bila Danica, to je bilo ovog ljeta... i vozikale smo se 'vamo i tamo... iznenadila se da je taj auto kod mene tek tjedan dana... veli – ti voziš ovaj veliki auto s lakoćom kao da ga voziš već godinama... - ali ja sam za njega bila spremna, darling...  ovaj auto meni leži pod rukom po prirodi stvari... šta hoću reći, hehe, uprav' guram vodu na svoj mlin, teorija na pomolu - sad osjećam da sam spremna za dobrog tipa... velikog tipa... većeg od ijednog dosad... koji će me gledati duboko, duboko, cjelovito... voljela bih da mi netko kaže – ti voziš ovog velikog tipa kao da ga oduvijek znaš... – jest! Jer sam spremna za njega i zaslužila sam... pa se smješkam sebi u bradu... volim tu lakoću...

Lakoća znači zrelost.. sposobnost, sigurnost... baš zrelost...  jedan moj bivši bio je silno opterećen prije nego bih mu došla u posjetu... do detalja je planirao obrok... voliš li ovo, voliš li ono... zamolila sam ga da me ne gnjavi trivijalnostima... ta opterećenost prebrzo je dozlogrdila... zamrzio je moje dolaske... premda nam je bilo lijepo zajedno...

Evo još jedan primjer – znam dosta roditelja koji oko svega paničare... i od svake ospice, svakog kašljucanja prave dramu... ti ljudi nisu zreli za djecu... jer imati djecu porazumijeva lakoću... a ne silne brige i visinske pripreme za svaki poduhvat...  generacijsko generiranje neuroza...

Zahvalna sam... bogu, komu, čemu? Onom što je veće od mene... nije to meni dalo hranu... koju sam ja zaradila... jebež mesinu i umake, delicije, fina vina... nije to vrijednost nikakva... nego mi je dalo snagu, volju... slobodu... zahvalna sam na prekrasnoj djeci koju imam... zdravlju, njihovoj igri, slobodi u kojoj rastu... zahvalna za moju inteligenciju, intuiciju, kreativnost... što mi pomaže da se razvijam... da stvaram, da osvajam svjetove, širim granice... rastem, penjem se... odozgo sve je preglednije, dalje vidim... gore je zrak čistiji... nekako sam bliža bogu, bliža sebi... zahvalna na mom srcu, širokom i čistom... srcu punom suza... ali sposobnom da se raduje... fala na ovome, tko god da si, što god da si... 

vozim bolji auto nego prije
stan mi je udoban
stvari razne
stvari prazne
jel' mi važno?


ali fala  za glazbu
fala na slobodi
koja mi otvara puteve
ići ću kojim budem htjela
ono što stvarno sigurno imam
je snaga, hrabrost...  

Orijentalni ples koji ja subotom plešem ima određenu meditaciju u sebi... kao da sam posebno smirena poslije njega... i imam potrebu pročistiti se... pa ne želim bilo što pojesti... nego svraćam u dućan...  kupujem jogurt, paradajz, grožđe... finu tekuću hranu... pa to pojedem s guštom... jebežga, još sam gladna... narezat ću si malo kobase i kruha...

...trbušni ples ima jednu konotaciju... koja mi nije draga... zato ja velim da plešem orijentalni... ovo što ja plešem ima elemenata indijskog plesa... meni svejedno... cijela je grupa tamo... gledam se u ogledalo i za mene ostatak grupe ne postoji... samo ja... odraz u ogledalu i izvijanje... estetika u pokretu... vježba se sastoji u tome da iskontroliram pokrete... naučim tijelo da sluša i stvara priču... plesna priča je stvar potekla iz glave, duše... tijelo je drugorazredno... ovaj ples je jako produhovljen... stajati naspram svog odraza u ogledalu i stvarati estetiku svojim tijelom ima jak duhovni učinak... 

pričam s jednom ekipom... o plesovima... znam gdje se u ovom gradu i šta pleše... lani sam išla na jednu školu standardnih plesova... to me u principu ne zanima... radije plešem sama, bez partnera... – a salsa? – meni salsa nije zanimljiva (odgovaram toj ekipi)... ne vuku me latino ritmovi uopće... osim možda tango... dakle, jedino me intrigiraju plesovi koji imaju jaku duhovnu crtu... latino plesovi više potiču neku drugu vrstu strasti, tzv niske strasti... orijentalni imaju duboku duhovnost... premda je u našoj kulturi (dal' se izvorni primitivizam isto može smatrati kulturom?) sve strpano u istu kacu...... naše društvo nisko je razvijeno po pitanju plesne kulture... ples se doživljava kao fizička aktivnost... na jednom banalnom nivou... a trbušni je vulgariziran na trešnju sisama i napaljivanje zapljuvane intoksinirane muškadi, uživaoce turbofolka... niske frekvencije... šta da tu komentiram... ovaj ples koji ja plešem jako zahtijeva čistoću, finoću, eleganciju... fine duhovne stvari nespojive s masovnom kulturom... zato više volim reći da plešem orijentalni ples, ne trbušni...

onda pričam s nekim ljudima.. koji imaju totalno pogrešnu predstavu o tom plesu... pa me kao podjebavaju.... jel' imam kostim dok plešem, one dukate i grudnjak? Zaru preko lica? . - paaa, jedino za nastup (ja prihvaćam zajebanciju)... – zar ćete nastupati? – naravno da hoću... nije da to želim ali nije mi problem... ne vježbam ovo zbog nastupa... ali i nastup je zanimljiva stvar kak' ne... stida i srama svakako nemam... ovo nisam izmislila... naša instruktorica dogovorila je za nas nastup... i to ni manje ni više nego u Dvorani mladosti, pred cijelom dvoranom... ic okej... i to je neka vrsta izazova... volim izazove

Posao koji radim dovodi me u kontakt s neobičnim ljudima... individualcima... k'o i ja što sam... otvorenim ljudima... iskrenim... nekonvencionalnim.. to je za mene odlično... 

Gospodin od 55, neviđeno zgodan, k'o da je izaš'o iz televizije, crnim očima sjecka zrak između nas... vidim da me promatra i dulje i dublje nego li je standard u poslovnom odnosu... veli mi, kao usput – vi ste jako lijepa... samo malo (prstom pokazuje brzi pokret preko kapaka) malo šminke... a imate profinjenu ljepotu... samo malo, ne puno... šminke... 

Gledam iznenađeno, jel' ovo kompliment... i zašto me ne veseli... jer mi poručuje da ne zadovoljavam ovakva kakva jesam... nego malo trebam retuša...  – to vam nije puno truda – dvije minutice... za sebe... (pa se smije, draga sam mu)...

–        sigurno ste ustvari umorna... sama s djecom... i posao vas uzme... (pa me toplo gleda)...  a jako jako lijepa žena... prirodno lijepa... samo malo da budete svježiji...

(ja gledam u stranu... žao mi je... sebe... što sam si oduzela te dvije minutice uljepšavanja... zaboravila na to... a za ovog tipa bih se i ekstra uredila... da nisam zaboravila)

–        i nekom...... tugom zračite...

 (gledam ga u crne klikere i nelagodno se smijem)... ako i nisam bila tužna, nakon ovog jesam... ali ne mogu dugo biti u tom nezahvalnom stanju... koprcam se, elokventna sam... već ću iznaći načina da se dignem:

–        paaa, ne znam... možda... tuga je ljudska stvar... i nije lako... ipak (kroz osmijeh) dobro mi je... i veselim se..... sebi (širok osmijeh, ima tu i neravnih zuba i nejednakih boja, ali znam da je neodoljiv moj široki broj 5)...  upoznajem sebe... i ta tuga... nije nužno tužna (šeretski se smijem... imam neku vrstu šarma, danevelim prozirnog, koji proizlazi iz direktnosti, dječje takoreći)...  ali uvažit ću jako ovo što ste rekli za šminku... kad dođem kući pogledat ću se duboko u ogledalo... vašim neobičnim crnim očima... fala... (ovdje ga gledam direktno, jako izazovno... on gleda malo u stranu, nelagodan osmijeh... prezgodni od 55 nije navikao na otvorene i borbene žene bez šminke)

Jure iš'o u Poljsku... u Gdanjsk... koji je spojen s Gdinjom i trećim kojem nisam zapamtila ime... dva milijuna stanovnika, to su gradovi...

- a kuda si putov'o? 
- paaa... iz Zagreba...  preko Berlina! 
- preko Berlina? (oduševljenje)... . 
- Frankfurta! 
- zar preko Frankfurta i Berlina? 
- jok, preko Frankfurta... iznad Berlina sam preletio... 
- jesi ga vidio? 
- jok, ali vidio sam nebo nad Berlinom... (Wim Wenders)... 
- dakle uopće nisi bio ni blizu Berlina... 
- nisam! Ali Berlin je ionako precijenjen... otkad su oni primitivci srušili zid!

- sjedim ja u poljskom avionu i čitam natpis na sjedalu ispred mog: Kamizelka Ratunkowa jest pod twoim fotelem... pa kud si se zavukla pod moju fotelju, jadnanebila!
- nemoj reći, kamizelka valjda znači padobran, s imenom i prezimenom... 
- ma više pojas za spašavanje... da skočimo u more i tako... 
- ali na ovom potezu nema mora uopće... 
- ajebežga, to je onda zajeb... 

- poljski je sličan... isto k'o naš... samo makni one čczžšzcž, baš je sličan jezik... otkloniš šum i imaš hrvatski
- jesu zgodne Poljakinje?
- paaaa, koje su zgodne, zgodne su... koje nisu, nisu... 
- a tipovi? 
- ma ne! Pederi obični... oni pridržavaju ženama stolicu, vrata, ljube ruke... nemaju pojma oni šta su muškarci... trebali bi malo kod nas doći na tečaj... kad joj zalijepiš dvije iza uha, nek' vidi šta je muško!
- pa gdje bi tip bio muževan kad se zapljuje s onim čžščzcčž, nemoj molim te!
 

- a krcato turista... imaju kulturni turizam za nevjerovat'! A ne mi... mi imamo sunce i more... oni imaju trinaest sunčanih dana u godini... jebež to! Imaju one neke dvorce s kulicama i krovićima, da ti se zavrti u glavi... ono je stvarno pretjerano, svi ti krovići i kulice, kao u Diznilendu... ali to je tako kao bilo autohtono... meni mučnina došla od tolikog podražaja... sad mi je jasno zašto je moderna arhitektura svela formu na minimum... ljudima zlo došlo od detalja... ali lijepi su ti gradovi, kako ne... Krakov i ta druga dva... 
- i u Krakovu si bio? 
- ma ne... Gdanjsk... i onaj drugi... kako se zove... 
- Gnjida!

Jučer pričala s nekom ekipom... vele oni – moraš vizualizirati... zamišljati ono što želiš i to ćeš dobiti... pitam – jel'  i tipove? – Naravno! Pa zar ne vizualiziraš? – Jok! – Ajooooj! (majčica ti crnu vunu prede, sažaljivo me gledaju)... to moraaaš! Ali ne smiješ misliti na ono što nećeš, kao neću ovakvog, neću onakvog... jer ćeš takvog dobiti... energija ne razlikuje dobro i loše... pa se zamislih... ipak nesvjesno ja sam vizualizirala... ako provrtim film -  imala sam par prolaznih aferica baziranih na seksu... tipove nesklone osjećajima... više potrošnja kao takva... mislila sam, uhh da mi je neko produhovljeno biće koje razabire fine osjećaje... koje će uvažiti ženski princip... koje će me jednostavno voljeti...  pa je naiš'o kralj osjećajnosti, fin čovjek, Sven... neuhvatljiv čovjek, prerasplinut u duhovnim sferama, fluidan čovjek... puno sam o njemu pisala na ovom blogu... prisjelo mi, šta da pričam... ta neodređenost... neuhvatljivost... nije se on mogao usredotočiti na nas... jer je previše stvari zaokupljalo njegov um...  poslije njega poželjela sam čovjeka čvrstog, jednostavnih pojmova, konkretnog, koji je djelatan, nefilozofski nastrojenog... nek' bude muško a ja nek' budem žena... uprav' takav mi je i naišao... jednostavno, jednoobrazno čeljade... čvrsto ukopano u zemaljske vrijednosti... nimalo profinjen... grub danevelim, pa i sirov... obilo mi se o glavu... poslije njega nisam više vizualizirala... niti sam poželjela muškarca... prisjelo mi, recimo... pa sam proglasila odmor... ne, ne, ne, ne ne ide me! Jednostavno me neće... jednostavno odustajem... na neko vrijeme... koliko god... neodređeno vremena... i ne srljati... jer se moram zaštiti od neuspjeha... nisam tako snažna jebiga...

A sada? Nemam pojma... dal' je vrijeme... možda nije... rado bih ipak nekog upoznala... nemam baš ideju kakav treba biti... svakako da je dobar čovjek... ali nije to prazna riječ... nek' bude istinski čovječan... etičan... da ima širinu... ali i ovo je važno - mora imati snagu... hrabrost... da je siguran u sebe...  dosta mi je muškog kukavičluka... želim muškarca koji će se veseliti mojoj snazi... a ne da si nabija komplekse kraj mene... ne želim sad zvučati tinejdžerski idealizirano al ii ovo mi je važno - želim tipa mladenački zaigranog, znatiželjnog, dinamičnog...  tipa s puno, puno duha... al' da bude visok, jebate...

Ples – ples je za mene potvrda životnog veselja... u ovom trenutku... jer se odvija u trenutku... ples mi je jedinstvo tijela i duha... gracioznost – ovo smatram da je odlika razvijenih, profinjenih ljudi... koja se može i naslijediti, kak' ne... ako je generacijski prisutna u nekoj familiji... gledam svoju djevojčicu (7) na baletu... ona ima takvu lakoću pokreta, urođenu... 

Ples je sloboda, punokrvnost... ples meni ide u paketu s filozofijom života koju živim... nije da se tu oslanjam na neki autoritet (uopće ja ne mogu biti sljedbenik, takav mi je mozak), nego intuitivno, dođoh do toga da mi je ples pročišćenje... oslobođenje... držim da ljudi koji imaju blokadu, zakočenost u plesu zapravo imaju zakrčene unutarnje protoke energija, što je puno teži poremećaj nego što naizgled djeluje... to zakrčenje će naposlijetku vjerojatno rezultirati bolešću... zaključujem – ples je zdravlje...

Pretpostavimo da plešeš – da nemaš s tim problema, ne sramiš se, nisi zakočen... po načinu kako plešeš daješ sliku o sebi... jer ples je izraz... ako je taj izraz slobodan, širok, to je znak širokog duha...  ako je izraz siromašan, standardan, unutar klišeja, onda si kao osoba u velikoj mjeri neslobodan, skučen... ovo mi je uvijek zanimljivo promatrati... oni koji dok plešu promatraju uokolo, čitajući reakcije drugih, nesigurni su ljudi...

Ples može biti sredstvo da širiš svoje granice, da se razvijaš... može... za početak bitno je da plešeš, redovno... u jednoj fazi doći ćeš do toga da će tvoji pokreti poteći iznutra, u suglasju s duhom, onim što ti istinski jesi... to je točka u kojoj ples izlazi iz klišeja i postaje izvorni duhovni izraz... u nas, rijetki ljudi uopće dođu do ovog... jer naša kultura ne njeguje ples kao dio redovnog života... kao što su marginalizirane i druge vrste izražavanja u nas... takvi smo mi zapadnjaci balkanske provenijencije... naša kultura njeguje pivice, pušenje, hodočašćenje trgovačkih centara - to smo mi... pivski trbusi, neženstvene žene s vrećicama u rukama kao oznaci stila i anoreksična mladež... vraćam se na početak ovog teksta – ples je potvrda pozitivnog životnog principa... 

U dvorani gdje svake subote vježbam ples ima ogromno prednje i veliko bočno ogledalo... ja se gibam i promatram u oba ta ogledala – pogle, ono je moje tijelo... to je kuća u kojoj sam ja nastanjena... zarobljena, da ne velim... izvan tog tijela ja ne egzistiram, barem na ovom nivou... glupo tijelo, ništavno tijelo... ali lijepo tijelo... dok plešem lijepa sam sama sebi... jer fini pokreti dolaze iznutra, iz duše... ples je govor duše na fizičkom nivou... u tom smislu ples je duhovna djelatnost, za razliku od sporta recimo... 

Pored mene plešu mlade cure... njihova tijela su besprijekorna... kod mene ima tragova godina, kak' ne, trbuščića, guzice, sa svake strane ima mene... ali ovdje nisam nimalo inferiorna... gibam se gipko i ženstveno i mladost pršti iz mene... i velika sigurnost... ogromno samopouzdanje... jer ples proizlazi iznutra... a unutra ja sam posloženija nego što sam ikad bila...  pa i zahvaljujući plesu, kak' ne...

Pričala mi frendica jel'te – ono, tip i ženska, kao napaljuju se (bož'sačuvaj, ufff, virtualno useksavanje, fujjj, da ne velim)... on ima kamericu... ona njemu šalje fotke... i tako to... svatko tu nađe svoju zabavu, jel'... a kad ono, veli frendica, jednog dana – niš'... kao isprazno je! Ma nemojte! Hehe... baš čudno...

Nego šalu na stranu – stvarno je čudno... 

Čudno je... taj internet... ljudi koji bulje u ekrane... to je elektronika... ali nije ti svejedno.... gledaš reakciju onog drugog... velika je to usamljenost... 

Čudno – osjećam se čudno u trgovačkim centrima gurajući ona kolica... čudo dizajna jel'te... lagano klize, mogu prihvatiti sve stvari koje sam odabrala, cjelokupan ulov... guraš ih ispred sebe i izbjegavaš pogled onog što ti ide ususret... barem ja... malo se sramim... onih kolica... i svih stvari koje sam nakrcala... voljela bih da sam slobodna od stvari... 

A pazi ovo – sramim se onih kolica što guram ispred sebe u slalomu između drugih takvih nakrcanih a ne sramim se virtualnog useksavanja...  nego se smijem... ponosna, danevelim... na ružičaste tange iz prošlog života, jebate, gdje ste se vi skrivale... traka urezana među guzicama... depiliran pičić,  više otkriven nego skriven, poput knjige s dva do čet'ri lista... mali ožiljak na perineumu od poroda... ima i s druge strane jedan al' se ne vidi iz ovog rakursa... hotmama... mladi mužjak s kamericom veli i slikom dokazuje kako mu se digne dok vidi da sam online...  a ja se smijem... darling, hoćeš da ti kažem što bih ti sad uradila... i tebi i tvom junaku crvenkapku... i tako to... s onu stranu građanskog morala... već odavno prešla sam tu granicu i kao izašla iz sebe...  iz građanske zmijske košuljice... koja mi bijaše tijesna... pogle kako se gola bacakam, sve se ljeskam na suncu... dal' će me to sunce spržit' ili će mi dati jebenu energiju, ne zna se... uživam u ovom slobodnom trenutku i to je sve...