Raditi sam znači – živjeti na svom oblaku, ne jebeš silu, ništa te ne jebe i u principu si autističan spram društva... baviš se poslom, strukom i znaš, kol'ko vrijediš, tol'ko zaradiš... u principu ne rasipaš energiju... 

Raditi s puno ljudi, kolega, u kolektivu, znači – osvojiti poziciju, koristeći niše u već zatečenom odnosu snaga i držati je čvrsto.... oprezno se kretati u okolini vodeći računa o drugima, da ne uđeš u tuđe područje, oni moraju paziti da ne povrijede tvoj teritorij... pokazati koliko si superioran, važan (i nezamjenjiv) sa svojim znanjima i vještinama.... naći istomišljenike s kojima možeš razmijenjivati poglede razumijevanja ili potiho ogovarati onog tko ti nije simpatičan... sam posao, koliko ga uistinu kvalitetno obavljaš, nije tol'ko bitan za kolektivni opstanak... raditi u kolektivu znači profesionalnoj sujeti dati zasluženu pažnju... 

Na temelju mojih iskustava, mogu reći da je raditi sam – zakon, milina od situacije... iz pozicije svog oblaka, svi ljudi ispadoše dobri, anđeli danevelim...

Rad u kolektivu baca te na vjetrometinu, da vidimo kako plivaš u surovim uvjetima... čovjek je u kolektivu čovjeku vuk, netko reče.... 

Oči smeđe, plave, zelene
oštrih crta, meke, podlivene
oči sve na isti kalup
a svake drugačije
ljudske oči
što svjedoče
o zatočeništvima u tijelima
oči njegove...
u očima mojih plesnih partnera
našla sam oči mog prijatelja
i suzdržavala suze da mi ne krenu na oči

oči njegove bile su svijetle i podlivene
njegove su oči bile sljubljene s glasom
i s osmijehom
prolivene
po načinu kako je spustio pogled
kad sam ga jedan jedini put
stvarno pogledala
mogla sam znati da je zatvoren čovjek

ja uplašena, slaba, raspršene pažnje
nisam ga dobro pogledala
dok je bio tu

Od tuđih mišljenja, što je dobro za mene ili nedajbože savjeta, zaštitila sam se tako što sam prestala pitati... licem u lice... i pričati o problemima... pretresati osobne stvari... man'te me se praznih priča... u mene nećeš sresti komšinice na kafi.... jok bratac... možda jednu... rijetko... dvije plafon... recimo da sam samozatajna.... (ej, nećeš vjerovati, neki dan sam sasvim slučajno, čačkajući po netu, naišla na tvoj blog... kako ti pišeš, ženo! – onda glavom lijevo-desno... kladim se da u pogledu ima određenog divljenja)

Ok. imam blog.... to je, re'ćemo, književnost... unutar mog dometa, nego čijeg, nije roman, nije drama, kratka forma... u duhu ovog vremena... unutarnje borbe, tuge, strahovi, tema su koju prežvakavam na umjetnički... moja draga bol kao lijepa riječ što premeće pitanja duše ide od mene prema drugima, dajbože da uvijek nađem lijepih izraza za bol...... ne brinem se što govorim otvoreno o sebi, svom životu... ovdje je teško odrediti granicu intimnog... jer sve moje, naročito osjećaji, tema su... 

Sve mi se čini da je to (pisanje), premda angažirano, područje moje distanciranosti spram ljudske vrste, tzv. kolonije nesretnika (ovaj termin nisam dugo rabila)... kao da sam samu sebe digla u neku privilegiranu kastu... kazivača... onih koji govore ono od čega drugi zaziru... boli... ali ne one deklarativne, žrtvene... nego dubokokoljudske...  tuge, imanentne ljudskoj vrsti...  (ali izgovoriti bol je prije svega moj način da je kontroliram... dok je presjecam riječima, poput akupunkture gađam njenu unutarnju strukturu.. i bol je u mojoj vlasti... malo je ljudi koji vladaju ovim mehanizmom)... tvrdim da je ovaj blog doprinio nekoj mojoj unutarnjoj snazi... ekskluzivno, danevelim, mašala... da imam ikakvih misijskih pobuda (a imam), radila bih na tome da se kreativno izražavanje uvrsti pod obaveznu higijenu duše... a jebate, svi smo osjetljivi kad ljudi smrde na znoj, kad imaju loš zadah iz usta... a dušu ispirati, nije praksa... 

Hoću reći da u svom autizmu sve manje trebam žive ljude...  sve više konstituiram svoj sustav a društvo, sa svojm trendovima meni prerasta u apstrakciju...

To je jasan, odrješit, točno definiran ritam... u glazbi... i plesu... u životu, stakato znači da si fokusiran... neraspršen... znaš svoj cilj... ideš prema njemu najkraćim putem... moj cilj jeeee............... uzmimoooo (potpuno krivo.... stakato je izražajan, nema poštapalica).................. mercedes........................ (koji kua će mi mercedes?)....

Nisam sigurna dal' se važi ako cilj obuhvaća druge ljude.... uze'ćemo nekog konkretnog... starijeg muškarca, dječaka u srcu, npr... mogla bih stakatom naciljati crno, dlakavo, visoko, sportski građeno muško, tvrdo svagdje osim srca, ali ja, glupa, plavuša, nadam se kako ću svojim stakatom ubrati onog meni već dugo dragog... koji je, ustvari, tvrd uprav' u predjelu srca, trbuščić da ne spominjem, ćelavost i slične zgodne nesavršenosti... k tome, na nimalo stakato način dao mi je do znanja da sam dvojka, uz povremeno kolebanje i uvjeravanje koliko sam mu draga.. moj ispravan stakato u narečenom slučaju bio bi – ajd' zdravo seronjo, nisi jedino muško na svijetu... moram raditi puno još na stakatu... 

Negooo, stakato je muški princip... shvatih da mi se ionako nikad nisu sviđali muškarci koji nisu stakato... samo nisam znala da s to tako zove... Lili i ja zovemo ih – piškiobikakiobi... 
-         da li bi možda htjela da odemo prošetati ako si od volje? (zajebi stvar, ne bih htjela!)

-         idemo prošetati! (može!)

-         čekam te u 21.30 u predvorju

-         mogla bih doći vjerojatno između 21.30 i 22 sata... možda da ipak dođem kasnije ....

-         21.30

Ova stvar sa stakatom može otići i u krajnost, ofkors... pa dobiješ kockasto nefleksibilno čeljade, s kondorom u glavi... tako da je i u stakatu, kao i u svemu potrebito uhvatiti pravu mjeru....

Mislim da sam jasna po pitanju stakata.

 

Oči
Sudjelovala sam jučer na jednoj plesnoj radonici... s čestim mijenjanjem partnera... to je za mene jako dobro... jer sam navikla misliti samo na sebe... a toliki su ljudi oko mene... i oni su samosvojni, posebni svjetovi upakirani u tijela, ovakva i onakva, uglavnom nesavršena... pa i silikonom popravljena... znojna (jer je radionica bila jako intenzivna)... pa smo se gledali u oči... nije mi to bilo neugodno, nisam skretala pogleda... lijepo mi je bilo ljudima gledati u oči... ove plesne radionice meni otvaraju mnoge spoznaje, o meni, ljudima... npr. da gledati ljudima direktno u oči nije neprirodna stvar...

Dodir

Neki dan u Sabražu napravila sam iznimku i s jednim kompićem otplesala dvo-jednokorak ili kako se već zove ta plesna forma udvoje... jednostavno nisam imala riječi kojim bih ga odbila... – jooooj, kako je ovo čudno (osjećam se kao patka gegajući lijevo desno al' u čvrstom klinču)... – ma samo se opusti!...  (dosad sam bila opuštena)... onda je on htio opet kasnije...

-         čuj, ne mogu ti ja to

-         ma možeš... samo moram naći načina da te uhvatim

-         jok, moraš nači načina da me pustiš!

-         ali poanta je u dodiru – objasni on

I to sam mu priznala... ti plesovi udvoje neprihvatljivi su mi ne samo zato što su plesno neinteresantni nego ne volim da uđe u moj prostor... partner... u plesu... ustvari zazirem od ljudi... zato je za mene dobra vježba – mijenjanje partnera u plesu... na ovoj radionici na kraju grlila sam se s nepoznatim ljudima... onako oznojenim... i bilo mi je lijepo... ples me otvara, čini mekom

Možda je ples za mene dosad značio osvajanje osobne slobode i definiranje svog životnog prostora gdje sam ja neprikosnoveni gazda i zato ga tako slavim jer mi je omogućio da dišem punim plućima, da ja budem ja...  ali izgleda da moram ići korak dalje od toga... moj svijet sada mora postati dijelom ljudskog svijeta... tj. vraćam se ljudima... nova, slobodna, plesom razgibana...

Imala sam frenda
Taj dragi vrijedni mrav
Jutrom u šest
Cijepa drva
Po novom, sabajle
Dižem se i ja
Po novom, moj frend
Više se ne javlja

Imala sam frenda
Negdje u zoni prsa
Pa i više od toga
(pa i niže od toga)
Dok nas nije obezvrijedila
Glupa narodna poslovica
Daleko od oka
Daleko od srca

Imala sam frenda
Nešto njegovo me diralo
Baš tamo gdje sam meka
Prokrvljena i ranjiva
I baš sam htjela da ga volim
I pružila sam ruke

Moje su ruke grube
Nezgrapnih šaka
Zadebljanih članaka
Suhe kože
Crnih noktiju
Od zemljanog rada
I baš se vidjelo, naočigled
Kako ga frustriraju
Te moje izrasline
Iz ramena

Svako jutro u šest
Upalim kompjuter, gledam
Možda je dok sam spavala
Stigla kakva vijest
Od mog frenda

Sva moja idenja, lutanja, 
Plesanja, vrludanja
Ugađanja sebi
Na fizičkom planu
Noću, danju
Imaju manu
- ono prazno mjesto
S moje desne strane

Svom nevidljivom jaranu
Onom zdesna
Ponekad se smješkam
Hvatam za nevidljive ruke
Gledam  u oči
Izbliza
Jesam li ti rekla
Jesam rekla
(pogle Bakar 
pogle cijeli ovaj svijet
pogle što je lijepo
pokazat ću ti sva moja mjesta)

Gradić Bakar ostao je izvan turističkih puteva... cijeli zaljev izgleda nezanimljiv, devastiran industrijom... more prehladno za kupanje... tako je Bakar ostao netaknut i čist unatoč industrijskom silovanju krajolika... na neki način patetičan, poput neke oskrnavljene djeve...

Ponekad sanjam u jasnim simbolima – re'ćemo, arhetipskim... zmijurine omotane oko stabla... sanjala sam nedavno da dragam lava po glavi... onaj lav prede sav zadovoljan... izvalio golemu tjelesinu i uživa... ja ga se nimalo ne bojim, češkam ga po ušima............................................ sanjam kako pokrećem auto uskom cestom uzbrdo... pa me vrati, bubunem nazad, dam gas jače... prokližem, vrati me, izokrene, bubnem u bankinu... i tako beskonačno dugo... svaki put lupim, ali krećem opet......................................... noćas – moj je čovjek bio crnac... i slijep... i nije Stevie Wonder... bio je nekako dirljivo nježan... prepoznao me po glasu... onda je krenuo prema meni, kao da me čekao dugo... napokon.... pa me ljubio, ljubio... nije mi smetalo što je crnac, nisam ni obratila pažnju na to... ni što je slijep... jer je to moj čovjek... snovi nude drugu realnost, relativiziraju naše ograde... kakav značaj ima što je on crnac... i što je slijep... kad me ljubi kao da je to sve na svijetu... moje je čovjek drugačiji... i ne vidi, zatvoren u svoj mračni svijet...on čeka u svom mraku da se ja glasom probijem do njega... 

Moj čovjek je potpun ćoro
Čeka u svom mraku
Da dođem
Poznat će me po glasu

Moj je čovjek crni Moro
Potpuno drukčiji nego ovi momci kod nas

Moj ćoro ljubi
Kao da je to jedina važna stvar

Eh kad bih barem vladala snovima da znam 
Na koju stranu... da pustim glas...

Na 1400 metara
Kvarner k'o na dlanu
Istra se dala
Na drugu stranu
Eto me na vrhu svijeta
Iznad mene ničeg nema
Osim nevidljivih zvijezda

Sporadičnom stazom
Po proplanku šetam
Držim se strane
Zbog onog vjetra
Od mene desno
Za cijelog čovjeka
Prazno mjesto
Malo dalje
Ambis, bezdan

Orao ispod mene
Možda vreba plijen
U daljini smijeh
Nekih planinara
Sunčam se na izdanku
Zaravnane stijene
Baš je lijepo
Uživam sama
Ono mjesto prazno
Ne znam
Ima li kakvu važnost?

Laktovi su bitan dio u plesu... faktor oslobađanja... kad odvojiš laktove od tijela, osvojio si dio prostora... oslobodio ruke... sad imaš dvije - tri zone gibanja... dobiješ širi dijapazon izraza... što ćeš sad? Možda da se počneš uistinu kretati! Onaj mali prvi inicijalni pokret će doći, samo stoj mirno, sigurno će doći... obrati pažnju na njega... pa se iz njega rađa drugi pokret... i ples je počeo...  (nije ovo voljni proces, tijelo pleše spontano, samo od sebe ali mi smo naučili da ga ignoriramo, zataškavamo, ukrotimo, da se posramimo)

Gledajući kako ljudi u plesu drže laktove, vidiš kol'ko su ovladali sobom, prostorom, slobodom... laktovi uz tijelo znače uzak prostor (osobnosti, samosvijesti)... nesigurnost...

Znam, ZNAM da je malotko ikad čuo za ovu plesnu abecedu! Kod nas je plesna kultura na jako niskim granama...

Kao prvo, posvađana sam sa salsom... ne zbog salse kao takve, nego na bazi građanskog neposluha...

Kao drugo, premda prirodno virtuozno heklam riječima a'la paška čipka, neki put kad pokušam opisati nešto što je bilo, neki slijed, događaj, riječi, to je nemoguće! Jer taj događaj obuhvaća glazbu, ples... improvizacije... npr. vrhunska zabava i zajebancija na glazbu i ples koju upražnjavamo u Sabražu... 

Povremeno puste jednu pjesmu od 12 minuta koja započinje kao čista Afrika, bubnjevi, native... ne preostaje drugo nego cupkati u plemenskom ritmu, ja volim ova izvorna gibanja, rado plešem afriku... kasnije ta pjesma na neku foru preraste u čistokrvnu salsu s onim brzim ritmovima, gitarama, trubicama... ja pratim – gordo dižem glavu i laktove, strastveno uzbibam bokove... Lili je ovdje jača nego ja, ima salsičnije tijelo, u mene vlajske noge... 

U ovoj se neobičnoj pjesmi taj prijelaz od afrike do salse postepeno događa (vidiš one face u Sabražu kako tupasto zvjeraju uokolo, u ovakvim glazbenim egzibicijama prosječan Sabražlija ne nalazi izazova za zabavu, ni zere baš)... vokal na španjolskom više pripovjedački opjevava neki događaj... u pjesmi se spominju riječi na koje smo odmah reagirali – prosesjon, militar - sve sam razumjela!... a ono što želim opisati je prateća zajebancija – pa ova pjesma govori kako je nastala salsa! (Jure i Lili naćulili uši, sad ću ja njima, uz salve smijeha, opisati kako je nastala salsa, latino ples što sabražka populacija obilato, na soft pocupkujući guzičicama, upražnjava kao dio redovnog folklora)

     - Prvo su dovedeni crnci, robovi iz Afrike... oni su teško radili na plantažama trske... navečer su se opuštali uz ples, uz bubnjeve (Jure gore-dole u ritmu)... preuzeli su kršćanstvo, ofkors... (vičem da nadglasam glazbu)...  dok su sudjelovali na jednoj procesiji (prosesjon), naišla je militar... i naravno – (ovo dvoje su razumjeli, priča se nastavlja neverbalno - svi pobrzavamo afriku na tričetvrt, dižemo laktove i uz obilno guzeljanje procesija s tri sudionika (Jure, Lili i ja) spontano formira salsu... za četvrt bržu nego što treba biti... ali to je zbog one militar što je za petama... a onda se smijemo 7 minuta... nekome možda ovo zvuči bez veze... ali uvjeravam vas da je to vrhunska zajebancija od 12 + 7 minuta na temu glazbe, plesa, robinje Isaure & salse kao udomaćenog narodskog plesa, što je homo croaticus, na način krajnjeg banaliziranja, u maniri lakih nota i bez razumijevanja afričke plesne strasti, prihvatio kao svoju izvornu baštinu... e pa nije! (ovdje pokažem naciji tzv. prosti prst) - Salsa ima korijen u Afriki, kršćanstvu i militar kao glavnom faktoru ubrzanja!

Ponekad svratim na neku horoskopsku stranicu... svjesna sam, glupost na glupost, besmislene formulacije, ipak svratim... tamo mi kažu npr. sretni dani za ljubavne događaje su taj i taj... mogući su ugodni susreti s bikom i strijelcem...  izbjegavajte konflikte s vodenjacima i sl... onako, gajim iluziju da imam ljubavnu perspektivu jel'te... obradujem se onim izgledima za sretne dane i ugodne susrete...

Rubriku posao ne čitam... ruši moju koncepciju s iluzijama – čini vam se da suradnici ne shvaćaju vaše ideje i vizije... unatoč nezadovoljstvu jednog dijela vašeg radnog kolektiva, očekujte pozitivne pomake ili unapređenje na poslu... poslušajte dobronamjerne savjete pretpostavljenih...

- pa jebovaskolektiv, ja sam one man band.... one man show danevelim, kakvi suradnici, bakrači, unapređenja! I nemam pretpostavljenog! (barem je dosad tako bilo)

Opustite se u dane vikenda... ukoliko ste mladi ili slobodni, moguć je susret iznenađenja... prihvatite inicijativu koja dolazi od suprotnog spola... slobodno izrazite osjećaje koje potiskujete... preduvjet za ljubavnu sreću je iskrenost...

Kad idem na pos'o ritualno svraćam u kafanu kod Pere (ista zgrada, iza ugla) i uzimam kafu u papirnoj čaši... ritualno ogledavam se u onim zrcalima, provjeravam stanje svog friza dok mi se spravlja vruć napitak, laćam se smeđeg šećera, mladoj konobarici darivam kunu... uz pozdrave i poruke lokalnoj raji koja tamo upražnjava svoje rituale (mahom mladim i starim momcima što prate neke sportske rezultate na velikom ekranu),  hitam put svog posla, nemam ja vremena sjedit'... danas isto ovo, s kafom u papirnoj čaši, pet koraka niže srećem Lili... ovo je danevelim providnost, baš joj imam ispričati recentne događaje, 'ajmo na jednu brzu s nogu, ja sa onom kafom u ruci, imam oko osam minuta praznog hoda... za prvim stolom sjedi Pero glavom....

-         Dobar dan opet... nego, gazda jel' se smije ovdje unosit' piće izvana? - (ja s onom papirnom čašom... Pero se smije... simpa smo mu, vidiš mu po mlađahnom brku, umjetnice, raspuštenice, šta li, starije koke što redovno prometuju u njegovom lokalu)