Sinoć mi ostao uključen komp kad sam otišla spavati pa evo jutros pregledavam noćne iskrične upade:

-         ćao jesi za avanturicu? (pitanje je uputio jebachnešto a avanturica se imala zbiti oko 4 ujutro)

-         kak'ne frajeru... dođi, evo sam jako napaljena...

 
A ja spavam, spavam snom pravednika...

Sinoć me moja Verica iznervirala... a mislila sam da je to nemoguće, da me ne može ona izbacit' iz takta... toliko sam naime bila sigurna u svoju mirnoću i neku vrstu superiornosti naspram njenih reakcija koje su često vrlo diskutabilne...

Trebali smo izaći, zabaviti se ali je u par rečenica srezana atmosfera, srezana perspektiva, komunikacija... u režiji Verice G. Ali ne, ne, ne to ne razumijem - odakle ona vadi motive i inspiraciju za svoje crnjake, negativu...

A sasvim slučajno, dogodilo se... u gradskoj ulici zaglavilo se mnoštvo auta bez izgleda da se uskoro odglavi jer je na početku kolone bio autobus i ni makac... sjedili smo u njenom autu ona, Lili, Jure i ja... cijela stvar odužila se na više od sata... unatoč svemu bili smo dobrog raspoloženja i šalili se na svoj i tuđi račun... a onda sam ja rekla:

-         Verica, zašto ne isključiš brisače? Ispraznit će ti akumulator...

-         Neće! - (to je bilo zadnje što je rekla prije nego što je ustanovila da više ne može upaliti)... nakon toga bila je jako vidno iznervirana... u svojoj histeriji, u nekontroliranom višku odsječenih pokreta, lupila je slučajno Lili kišobranom kraj oka, srećom bez posljedica... međutim, u svom pravednom bijesu dopusti ona sebi i ovo i ono...

Ali problem ugašenog auta i nije bio osobito velik jer sto ljudi je u muvingu oko nas, kolonaši se uskomešali, gledaju kako da se riješi problem zaglavljenog autobusa... pa smo odgurali njen auto na čistinu ispred crkve i tamo ga je jedan krupan muškarac uz pomoć Jure, mene i Lili (svi smo gurali) upalio na guranje...

-         sjebat će mi motor! – svejednako je bila nezadovoljna i kad je auto upaljen...

U cijeloj situaciji mene nije napustilo dobro raspoloženje i pa sam iz zabave tjerala šegu dok nisam bila upozorena  jako glasnim histeričnim glasom da je moje ponašanje neprimjereno težini situacije... zaglavljeni smo u koloni a auto joj je SKORO ostao nepokretan! Ona je ustvari tražila da suosjećamo s njenim osjećajima, nije joj bilo dovoljno što smo joj riješili problem... jako je osudila što netko može biti veseo unatoč drami koja se upravo dogodila...

-         I nemoj mi se smijat'! – zajapureno će i djetinjasto ona

-         O jebogapas ženo, ne smijem se tebi!

-         Smiješ mi se! Vidjela sam!

Ovo je bilo toliko infantilno od nje i toliko van pameti da me totalno izbezumilo... ova optužba... pa sam se jako naljutila i otišla kući... ona se nastavila duriti kraj auta a Lili i Jure su ostali s njom do odglavljivanja kolone... poslije mi je preko Lili poručila da samnom više neće razgovarati dok joj se ne ispričam... s mirom žene koja nema volje objašnjavati ono što je skroz razvidno, Lili joj je odgovorila:
      -    To vjerojatno znači da vas dvije dugo, dugo nećete pričati...

Kroz neko vrijeme kolona je odglavljena i Verica je otišla kući a Jure i Lili su došli kod mene na kasno noćno druženje pa smo proanalizirali slučaj... zaključili smo da je pravi razlog njene nekontrolirane histerije bio silno povrijeđen vozački ego... što joj se desila ta banalna greška pražnjenja akumulatora (slučajno sam je baš ja upozorila na brisače, pa sam time kriva)... ali auto je upaljen, problem je riješen... ipak ona nije mogla oprostiti sebi što se (u vlastitoj projekciji) tako jako unizila pa se obrušila na mene iako ja u cijeloj situaciji nisam bila nimalo kriva... o bogamuljubim ženo, daj malo kontroliraj taj ego! 

Ljudi koji tako bahato prazne oko sebe negativu bez uvažavanja drugih su zapravo jako duhovno nerazvijeni i to je prvenstveni razlog zašto joj se neću ispričati, zašto neću poticati nastavak našeg druženja... ma ne radi se o isprici ili ponosu, sasvim svejedno... sto puta bih joj se mogla ispričati za bilošto... naravno da me ljutnja jako brzo prošla... pretvorila se u neku nejasnu tugu... što sam potpuno svjesna da družiti se s Vericom fakat nije neka sreća... već dugo to znam...

Sinoć u kasni sat Lili i ja stojimo kraj mog auta, ono još samo dve minute da ti ispičam ovo i ono... dva metra od nas svjetleća Sanaderova reklama, netko mu hitlerovski brk docrtao, skroz mu dobro stoji...

-         Zvoni ti mob – Lili će meni... (zastajemo s pričom i naćulimo uši)

-         Jok, tebi zvoni... (ja konstatiram osluškujući)

-         Nije meni (ovdje se obadvije obaziremo da vidimo jel' netko u blizini)... u isti čas ugledamo milog nam precjednika one stranke...

-         Njemu zvoni! - (prstom upiremo u njega i smijemo se k'o lude)...

A onda mi ispriča pikantan trač, nešto nimalo bitno... o nekoj ženi i nekom tipu ... nije joj zgodno da ga imenuje:

-         On je javna ličnost... nije važno kako se zove, nebitno... tip je jako poznat...

-         Čekaj, kako možeš za nekog reći da je jadna ličnost? Šta to znači uopće biti jadna ličnost?

-         Pa da se pojavljuje u javnosti!

-         A javnaaa! (ovdje se nas dvije uhvatimo cerekati zbog nesporazuma... a onda nam pogled opet padne na brčićem ukrašen fejs milog nam precjednika onijeh)...

-         On? Ma nije moguće! - (prstom upiremo u Sanadera i previjamo se od smijeha)... 

Pitali neki dan moje dijete, nazovimo ga malim Mujicom:

-          Mujice, koji ti je najdraži predmet u školi?

-          Vjeronauk i likovni!

-          Ali ti ne ideš na vjeronauk!

-          Pa baš zato! - (Mujica se smije od uha do uha... ogromni sjekutići dominiraju zubnom panoramom u tranziciji)...

Ova je pričica prigodna srijedom ujutro kad zahvaljujući blagodati vjerskog odgoja školske djece u Hrvata, mi spavamo duže i onda polako hvatamo zalet... ja uz kavu a Mujica uz crtiće...

Navodno Shorty reklamira HDZ? Što to isto rade nogometaši, ne iznenađuje me... bož'sačuvaj loše sredine (nogometne), društveni talog takoreći... a ovo sa Shortyijem me plaši – pomislim – moguće je da je novac stvarno jako moćna stvar i totalno neodoljiva... ja to još ne znam... ali možda jednom doživim - prokurvam se za određenu svotu... ako se prodam (vragu dušu) za neku cifru (ne malu, da se razumijemo!) što će ostati od mene? Pa jeb'o sve ako nisam više svoja... i taj novac – moš' bacit' u vjetar...
Nego - pjesnici su vazda bili čuđenje u svijetu ali ovu vrstu čuđenja nisam očekivala...

Tu-tu-tuuuu nema nam pomoćiiiii... - TBF o smaku svijeta... - tu-tu-tuuu nema nam pomoći (u laganoj pjevnoj melodijici takoreći)...

Nananana, idem na pos'o - (Zapisničarka ispred ogledala uvija bokom) -tararara nema nam pomoći a ja ću sarmicu od jučer za ručak)...

I kosica je oprana, i noktići su otfikareni i dlačice su izbrijane... jebomajku koji neće rukom po glatkoj koži...

Noktići su razbacani tu-tu-tuuu, baš tu po tepihu (fuj odvratno)... pousisavat ću ih ... ako mi se bude dalo-lo-lo... 

E sad, jest moj naslov istovremeno mamac za nove čitače (jerbo navodno su baš ovakve stvari najposjećenije u virtuali) ali i nick tipa s Iskrice koji me otvarao... naravno da ovakve profile uopće ne otvaram, jer me ne zanima ni tko ni što stoji iza takog nicka – tol'ko mi je to bezveze i retardirano... a jebate koja si ameba čovječe kad se sa spolovilom poistovjećuješ... ali me i nasmije:

-         Ma šta si ti zamišljaš frajeru... koji si ti kurac ovdje?

-         Velik i debeli kurac!

-         Ma koji ti je kurac čovječe?

-         Velik i debeli kurac!

-         Ma znaš šta! Idi ti darling lijepo u kurac!

(velik & debeo)

Evo pokušavam napisati zgodu - dvije, misao – dvije, o čemu sam mislila dok sam pričala, ćaskala sa svojim frizerom... o modernoj umjetnosti, tzv. postartu, agresivnosti u likovnom izrazu, kojoj ne uviđamo smisao, nasilnoj angažiranosti koja nije baš sasvim jasna... zatim o besmislicama iz modnog svijeta, trendu klonizacije manekenki koje gube na individualnosti i djevojkama s lokalnog korzoa koje na dlaku sliče tim manekenkama ali više cajkizirana varijanta... pa ovo pa ono... uglavnom, nije da nema tema al' ne da mi se bratemili... neće me inspirejšn... a nema dva dana kako sam s Lili i Jurom pretresala lokalnu blogersku situaciju – problem plagiranja tekstova, Indeksov loš imidž te slab prosjek ovog mjesta:  

-         al' jebemumiša ne biste vjerovali... ti blogeri, mislim katastrofa...  ono...  ima ljudi koji lijepo pišu... ide ih... hoće ih riječi... i stvarno su talenti... i znaju pisat' ............................................................................................................................................................................................................................................................................................... ali nemaju bratemili o čemu...

Ovdje Lili i ja smijemo se od srca tresući se sa zabačenim glavama, volimo mi nasmijat' se na tuđi račun, kak' ne... Jure nas gleda s neodobravanjem,
pošto je njegova filozofija da se o drugima ne smije loše pričati... ali mu se mal'ko smješka brk na nas dvije, zgodne i bistre (nadasve dobre) žene, a ipak opake & zajebane, njegove prijateljice...

Pošto znam da gornja izjava neće naići na puno odobravanja, napominjem da je pogrešno čitati moj tekst doslovno jer je svaka genralizacija pogrešna pa tako i moja o blogerima... ali evo, opisah moj jedan zgodan trenutak u društvu prijatelja kojeg se rado prisjećam...

Danas u svom uobičajenom mjesečnom šaranju visokorejtingiranih blogova (blizu oltara) –  (tek iz mazohističke potrebe da se naslađujem saznanjem o jako lošem prosjeku ovog mjesta), naiđoh na puno svijeća... a dan mrtvih je prošao... međutim, svijeće su ovijeh dana izgleda u modi... ili neki ljudi time izražavaju neke osjećaje što li?... pretpostavljam da je u điru neki opći trend – ako zapališ svijeću, naš si... prav! (svatko tko je ispravan zapalit' će svijeću, jel'te)

Sjećam se onih mračnih tuđmanovskih vremena kad su njegovi vikači (čitaj novinari) pozivali narod da zapale svijeću o neke dane i metnu na prozor... tako se razvidno može prebrojavanjem prozora ustanoviti koji su naši a koji nji'ovi... uglavnom, bed je u tome što su i nji'ovi istaknuli svijeću na prozor kako bi se kamuflirali... tako da je cijela stvar, osim tuitamo zapaljene zavjese, bila bez rezultata, (osim što je narod time uvježbavao poslušnost)... rečeno je da zapalimo svijeću – pa kaj čekamo?

-         Šime, daj svijeću!

-         Eno je Marina svijeća veća neg' moja! Al' kupi'ću ja sutra još veću svijeću i sa zlatnim šljokama.... neš' ti meni, moja će svijeća biti najveća i najsjajnija!

Uglavnom, nemojte me ljudi! Nemojte mi prodavati rog za svijeću, velim ja – u prijevodu, kad vidim da netko trči deklarativno izraziti žaljenje, prikazati se ucviljenim, kad ima potrebu javno obznaniti svoje nježne osjećajčiće a to je slučajno u skladu s općim trendom, vjetrićem koji s oltara puše, sklona sam vjerovati u neiskrenost namjere...

Na kraju, kako može jedna tako isprana i kičasta forma uopće izraziti ikakav osjećaj... ako žalim za nekim stradalim narodom, to je u suštini toliko intimno i duboko da ga svako ovakvo javno jeftino isticanje degradira... moje žaljenje ne može svijeća predstaviti, ni slučajno...

Još malo o svijećama, nevezano uz bilošto

Evo, sjetih se jedne zgode – auto mi kod mehaničara a on je čovjek koji priča jako u lokalnom čakavskom dijalektu i izjavljuje on meni dijagnozu:

-         Triba prominit' šičice!

-         Treba šta?

-         Prominit' šičice!

-         Šta promijenit'?

-         Šičice!

-         Molim?

-         Švi-či-ce!

-         Švi - kako?

-         Svi-či-ce! (čovac mi usporeno govori k'o da sam retardirana)

-         Aaaa! Svičice! Svjećice! Ajoooj!

Ljudi ponekad nesvjesno usvoje jedan obrazac ponašanja i ufuraju se... npr. moj je bivši muž imao lijep i dobro plaćen pos'o – ali često je relativizirao svoj status – npr. danas radim, dobro mi je  al' 'ko zna šta će sutra biti... moglo bi se dogoditi i najgore – ovo il' ono... uglavnom – ne se opustiti... stalno latentna opasnost vreba i uvijek treba biti lagano u panici, u strahu... to je poželjno, neka vrsta duhovne hrane... mene je to ubijalo... ja izrazito trebam mir u životu...  iako je moj posao bio uvijek kudikamo nesigurniji nego njegov, nikad ja nisam pričala o opasnosti da ostanem bez posla, da propadnem... a on je uvijek forsirao tu nesigurnost...

Ovu pojavu - kad stalno trebaš neprijatelja da bi funkcionirao, sretala sam u raznim oblicima, kod ljudi i društava... kao da kroz neku vrstu ljutnje kanaliziraš neke stare frustracije i hraniš se pravednim bijesom i sl... prigodni strah diže ti adrenalin... mor' bit da onda bolje funkcioniraš, energčnije... čini mi se da su tome podložnije žene, kao da obrazac žrtve više ide uz ženski mentalitet... ženi nekako više priliči da bude paničarka i da kuka... postoji i teorija da žena koja ne kuka, ne zapomaže nije dovoljno ženstvena... ovo Lili i ja često pretresamo, (u pauzama između Veričinog kukanja)...

Takva persona uhvatila je neku vrstu poze ugroženosti, pa štogod da joj se dobro u životu desi, uvijek će vidjeti opasnost za sebe i to je jedan obrazac iz kojeg će se teško iščupati... ako nema neprijatelja, izmislit će ga... malo drame nikog nije ubilo jel'te...

          -   ajooj, skoro sam poginula - (Lili i ja zabavljamo se usputnom zajebancijom dok se  spuštamo strmim stepeništem, opasno je al' držimo se za ogradu i sve je pod kontrolom...)

 Verica će piti kavu ovih dana sa tipom s Iskrice... zove se Svetlan...

-         Svetlan... to mi je taaaako poznato, Svetlan, Svetlan, kao da sam čula za to ime (mozak mi ubrzano radi)... ma Sven! Sven... tako se zvao... sori, sori, ne poznajem Svetlana...

********* 

Veli, ugodan mu glas, seksi naglasak preko telefona...

-         A jel' zgodan taj Svetlan?

-         Ne znam... nisam ga vidjela.

-         Pa što niste razmijenili slike?

-         Ja ne šaljem slike prek' Interneta! - (Verica je rezolutna u ovom pravilu od kojeg ne odstupa nizaživuglavu)...

-         Zašto darling?

 
**********

A i ja sam popila kavu ovih dana sa zanimljivim tipom:

-         I jel' zgodan? – (Verica)

-         Pa jest!

-         Darling, samo mi se nemoj razočarati – (Verica će raznježenim glasom, sažaljivo) – samo nemoj pustiti se... pa da onda budeš povrijeđena...

Zastadoh... Verica me ponekad temeljito izbaci iz takta...

Dakle, da se ne pustim? A meni baš najveća čarolija u tom puštanju... ali ne mogu, ne mogu samo tako pustiti se (o da barem mogu!)... ali prevelika sam valjda za to... i nimalo romantična... a razočarati se? To mi priznajem, nije palo na pamet... imam dojam da me više niš' ne može razočarati... sagledam čovjeka u totalu – s vrlinama i manama... ovo mi nekako freaky od nje... pa ona je totalno luda, zaključim naposlijetku  (Verica)...

-         Ma ovaj zadnji tvoj tip, Sven... na to sam mislila... prepustila si se, a taj tip te tako ispreskakao! - (Verica se pokušava opravdati)

-         Molim? - (gledam je razrogačenih očiju) – Sven mene ispreskakao? - ovo je bilo ludo, ludo od nje da je izgovorila tu riječ...

A onda sam joj navalila objašnjavat' kako Sven mene uopće nije ispreskakao, kako smo mi imali fantastičnu komunikaciju... kako je on zapravo samo jako čudan i neobičan, drugačiji i ona to ne može razumjeti... a on nije zao, nimalo i nije me prevario na podao način... on je samo jako jako asocijalan i ima probleme sa zatvorenošću... na rubu psihopatologije itakodalje, itakodalje... pjena je na ustima... tisuće riječi kojima nisam uspjela neutralizirati onu njenu jednu – ispreskakao...

-         Oprosti ali Sven je bio jako, jako, iznimno krasan čovjek!

(ojebomepasludu!)

Ovo sad može zvučati ovako il' onako, ali Turčin nikako nije pozitivac... generacijska je to averzija koja seže duboko u povijest... ali nisu ni Turci što su nekad bili...

Sinoć je u nas održan fantastičan koncert turskog benda Baba Zula (etno/rock/elektronika)... pravi spektatkl, multimedijalni... kad etno elemente, nešto što je dubok izričaj određene kulture povežeš sa današnjim svijetom, tehnologijom i unutar toga izražavaš se, živiš taj spoj... meni je to bilo jako jako dobro... 

Instrumentarij je slijedeći: frontmen svira saz, manje poznatu vrstu tambure, zatim neka vrta bubnja koji se bočno lupa a jako je ritmičan, poput bongosa i običan bubanj... naravno plus kompjuter... bubnjar/informatičar je tipičan dugokosi malo debeljuškast kincky kompjuterski moljac kakvih danas imaš na svakom uglu... frontmen je krupan Turčin spuštenog moćnog brka:

-          jeste sigurni da nam nisu podvalili Let 3? – (Lili)

-          kamuflirali se u singapurshopu – ovo je na račun njihovih etno orijentalnih detalja ne odjeći... orijentalna kultura je na jedan jako banaliziran način prisutna u nas ali ne ovakav orijent koji smo sinoć slušali/gledali...

Glavna atrakcija je crtačica, na laptopu – prekrasna visoka i vitka Turkinja, duge ravne kose koja je mirno i koncentrirano sjedila i crtala prateći glazbu a crtež joj je vrlo dinamičan, gotovo kompjuterska animacija... crtež živ, pun jednostavnih arhetipskih formi, puno životinja, izražajan jako, do ekspresionizma... crtež je bio kulisa na velikom zaslonu na stejdžu... jako jako efektno!

Imaju i trbušnu plesačicu – dugo ne vidjeh tako gipke i slobodne djevojke koja se stvarno lako kreće... trbušni ples nije samo gibanje bokova i trešnja sisama, kako ga mi često vulgariziramo, pod utjecajem domaćeg turbofolka, to je prava pjesma od pokreta, cijelim tijelom...

Sveusvemu, prava uživancija i otkriće... urbana istambulska scena... a što mi uopće znamo o Turcima ?

_______________

naknadno googlajući o ovom bendu naiđoh na našu Ludublunu koja već pisaše o ovom fenomenu zvanom Baba Zula, a i glazbu je prilijepila, ako tkogod želi poslušat'...

http://ludabluna.bloger.hr/post/baba-zula-u-mocvari-sto-se-ceka/493448.aspx

E vako – izbor za blog dana je velika, velika maskarada... e sad, ja uistinu želim da se s tim prestane jerbo je nedostojanstveno prodavati rog za svijeću i ovdje ima ljudi koji vjeruju u određene vrijednosti... dakle, poremećaj je slijedeći i mogu dokazati: 

Citiram Indeksova pravila koja možete pročitati u faq.blogeru

·      Jedini uvjet koji morate ispuniti da bi bili kandidirani za blog dana je da u prethodnom danu imate objavljen novi članak na vašem blogu.

E pa jebogapatak, mladi gitarist iz Petrinje Vladimirnešto nije im'o objavljen post u prethodnom danu, tj, učlanio se i objavio post 3.11. a danas je 5.11. 

Uvršten je u izbor za blog dana a nema uvjete...

Po ovom zaključujem da ekipa koja ovdje vodi kolo igra nepošteno i tražim objašnjenje! Tj. želim da se Indeksovci ovdje ispričaju za svoju sramotu, objave pravila igre i obećaju da će ih se pridržavati...

Sad, ja sam svakako sklona mladom gitaristu, baš zato što je glazbenik a slaba sam na glazbu, osobito gitaru i sl... vjerujem kako će mu i ovaj članak podići popularnost, jerbo u ova dva dana što blogira vjerojatno nije jako poznat u ovim vodama (ja naprotiv imam između 100 i 500 posjeta zadnjih dana, po čemu zaključujem da su Zapisi dost' čitani J)...

 
Već duže vrijeme ja vjerujem, a kol'ko vidim - i mnogi drugi blogeri da ovdje jako jako smrdi... u vezi rejting liste, izbora za blog dana, tjedna, mjeseca, tisućljeća i sl...

Pa jebogapas budite profesionalni!

________________

naknadnim iščitavanjem vidjeh da je i Zoilzoe koja je u konkurenciji objavila post 3.11.... dakle, pravilo je da nema pravila a ti se Zapisničarka pjeni kol'ko te volja!

__________________

DAN DRUGI 

Evo  danas je 6.11. i u konkurenciji je Cipal koji je objavio članak  4.11. 
Ne bih rekla da su ovi blogeri netko koga Indeks protežira, jednostavno ovu administraciju nije briga, boliihdžon... dakle jedino konkretno pravilo, gore citirano u ovim raznim izborima  koje je objavljeno sasvim precizno, krši se bez beda...

Pa jeb'o vaki portal!

Kultno mjesto u Rijeci... ako mene pitaš – rupa obična (vulgaris)... tu dođe otprilike 36750 duša subotom uvečer... na nekih 67 kvadrata... ući je prilično lahko – samo staneš na kraj kolone koje te inercijom (potisnim podtlakom) povede u smjeru unutra... pa se sporo krećeš bez mogućnosti da utječeš na smjer – jednostavno te kolona vuče prema drugom kraju tog mjesta... u toku kretanja protrljaš se sa otprilike 17960 ljudi koji stoje i nijemim pogledima podlivenih očiju fiksiraju lica koja sporo mile u smjeru unutra... u neko doba, kroz petnaestak minuta nijemog kretanja pitam Juru (ispred sebe u koloni)

-         gdje je ovdje okretište?

Lili je iza mene... iza nje Brad Pitt, Jurin poslovnjak iz Norveške... ime mu je Lars... možda Nils... uglavnom, mi smo ga zvali Kvisling... kad smo se probili do okretišta, shvatili smo da je Kvisling nestao... kolona ga je odnijela u dugom smjeru... znali smo, ZNALI da će se on priključiti nekoj drugoj, možda petoj koloni, čim smo čuli da je Norvežanin...

Onda smo našli mjesto sa malo zraka, nazvali smo ga čistinom... čistilištem... pa smo mal'ko plesali Jure i ja... ustvari pokušavali plesati na ono što u Fanasu smatraju muzikom... ali vjerujte da to nije muzika... to su neki tehnološki  zvukovi, jako ritmični, proizvedeni s ciljem da ubiju živost u homo sapiensa i pretvore ga u homo parazitikusa... pa mi je jasno zašto ljudi u Fanasu samo stoje i beživotno bulje ispred sebe... onda smo se priključili koloni koja se lagano i postojano kretala prema izlazu... to je trajalo dvadesetak minuta... na izlazu rekla sam izbacivaču da je unutra previše ljudi i da bi otprilike dvije trećine trebalo izbaciti da bi ona jedna trećina mogla zabaviti se... izbacivač mi je odgovorio da će biti puno bolje čim mi izađemo...

Onda smo Lili i ja odlučile ići kući jer nismo više imale volje tražiti bar u Rijeci... naime Lars je želio obilaziti barove...

-         darling, zar ovdje ima barova? Kol'ko znam ovo su birtije... rado bih i ja išla u bar ali nema, NEMA!

Pa smo prošetale u taj sitni sat parkingom u centru grada do mog auta... srele smo puno pijane mladeži u stavu povraćanja ili cuclanja iz svog litrića (koji su kupili u dućanu), pa mladeži koja se u malim grupama skupljala oko automobila iz kojih je orilo nešto na glazbu samo nalik i igrali igre – samsvojdidžej... u moje vrijeme nije se izlazilo na parkinge, mi smo brijali po klubovima... onda smo sjele u moj auto i u poludepresivnom raspoloženju, pljujući na današnji nazovi urbani život što životu sve manje sliči, otišle kući...

Otužno, žalosno... žao mi je zbog Larsa – jer će njemu biti žao što se u nas tako slabo živi i zabavlja... žao mi je što vidim da je društvo u otužnom stanju propadanja... žao mi što mladež nema nekog sadržaja, kvalitete ni izbora za subotnji izlazak... žao mi što sam sama, nemam svog čovjeka koji će me ljubiti i grliti... što mi je život sve manje naklonjen što sam starija i pred mene stavlja sve teža i gora iskušenja... najgore od svih – živjeti kao da je sve uredu unatoč potpunoj svijesti o boli, samoći, nesreći, starosti, otuđenosti... biti jakom – to mi je zadatak, smisao, misija... ok. daj da otplačem još par litara suza pa ću onda biti jaka... i jel' ovo smisao subotljeg izlaska – vratiti se kući tužna, depresivna i jako, jako usamljena?

Oslanjanje na tradiciju ljudima ulijeva sigurnost – ako su svi naši to radili, ako je moja baka to radila, pa na majku prenijela a majka na mene – onda to mora bit' prava stvar... a zašto bih ja sad bila crna ovca u familiji i postavila pitanje o smislu određene radnje... kako su me naučili, tako ću radit' (jer se oduvijek tako radilo)...

U tom smislu danas su generacije pohodile groblja a pitam se kol'ko se ljudi zamislilo nad smislenošću te radnje... kol'ko njihovo ritualno hodočašćenje na groblja u ovaj sveti dan ima veze sa pokojnikom, s dušom, sa štovanjem mrtvih (i njihova mira, jednostavnosti i tišine)...

A zašto?

Ovo pitanje ja postavljam stalno i stalno...

Tradicijom su više opterećene stvari u životu nad kojima nemamo kontrolu... kojih se bojimo, koje su nam nepoznanica – smrt, vjenčanja, rođenja... a onda i primitivnija sredina (manje slobodna, manje razvijena) jače drži do tradicije...

Tradicija je zapravo skup pravila (često s onu stranu pameti), vezanih za određenu kulturu... poštivanjem tih pravila identificiramo se s grupom (obično lokalnom) i u tom smislu zaštićeni smo, sigurni... tradicija je zapravo dogma... jedna od dogmi... ali ljudi žele dogmu, aebatga, takva smo mi vrsta...

Vjenčanica mora bit' bijela a u mladenkinim rukama buket...

-         Zašto darling? (Moja je vjenčanica bila plava i nisam nosila buket iako su mi ga htjeli pod svaku cijenu ugurat') - Miči od mene taj kič! J