Kad smo se pripremale za plesni nastup, u našu svlačionicu je ušla zgodna visoka plavuša... pa su kume oko mene podvriskivale – Štefani, Štefani!... ja gledam, zar kuma Ljerka ima tako lijepu kćer... svakako sam zaključila da je mlada plavuša kćerka neke od mojih plesačica seniorki... Štefa je ušla, popričala se, presvukla, otišla... rekoše mi naknadno da je to celebrity, Štefa Honjčec, (ja razumjeh Hopkins, bi'će u rodu sa slavnom britanskom obitelji.).. kasnije mi objasniše da je to zvijezda Big farme, inače miss sporta... reko', a kojim sportom se mala bavi? – vele fitnessom... (o jeah?)... pa se smijem podrugljivo, sklona omalovažiti neke «profesije»... i generalno celebrity svijet... koji ipak uveseljuje ljude... jer moje kume su se ozarile vidjevši Šteficu... a ne mene... kad uđoh u svlačionicu, iste kisele face... šta jes' jes... 
A ima, valjda tih emisija (koje ja, napominjem,  ne gledam) što potiču narodno veselje – Odred za čistoću (taj bi meni dobro došao), pa Moj tajo će prejebati tvog taju, što gledaju moja djeca...  i sl... 
Nego u svezi celebrityja i moje ignorancije – prošlu subotu Lili i ja rasplesale se u jednom klubu i oko nas lokalni momci, razmahali se, onako dobar party, svi se nekako družimo, ovi momci se nešto atipično uskomešali oko nas... i pita mene Lili kroz ples, diskretno na uho za jednog tipa koji nam se infiltrirao u grupicu – tko je on, jel' ga znam... reko' – ma lokalni kroner, znamo ga iz ovih klubova, možda svira u nekom bendu, nisam sigurna... kasnije se ispostavi da je to zvijezda celebrity, ustvari više rock legenda, jebate faking Davorn Bogović (da ne pretjeram pa velim rahmetli Davorn Popović, jebate) ... a ja u paralelnom svijetu, boli mene đon, pa jebate Davorna Bogovića, da ne velim Jure Stubića znoj jednako smrdi (ako ne i više, od učestale intoksinacije) kao znoj običnog insana, a ta slava – od pičke dim je, gledajući spram kozmosa, jel' tako... još davno je Andrić došao do toga da konj daje specifičnu dimenziju jahaču koji kad siđe, nekako se neproporcionalno smanji i sl... ovo je bilo u svezi celebrity guzova kad se smiješaju sa smrtničkim guzicama... nema razlike, majkemi, guzica samo guzica jest...

Danas u Rovigno
Smo billi e
Solle e zubato billo
Deralla e bora

Bellissima citta
Molto praznissima
Senza turisti
Solo macke debelle 
Pasi i nagazne mine
(come se to italiano velli)
 
La vita e bella
Konzumazia se svela
Na bakljava i pizza
Con mortadella
I quatro formaggio
A smo pilli
Aqua minerale 
(Jerbo voda istriana non pitka e)
Picollo machiatto
Cafe con latte

La photographia presenta
Due belle kumme
In fronte l' Eufemia
(spreda svete Fume)

Spremamo izložbu... veliku... dvadeset autora, šezdeset slika... pripreme su u tijeku, govori, pozivnice...  pozvat ćemo i medije... da li će doći, nije sigurno... jer ovo je lijepa i pozitivna stvar – ta izložba... da se potučemo, poubijamo, napravimo požar, devastiramo prostor, učinimo zlo ili sramotu, ili barem političku provokaciju uz vrijeđanje, kao lešinari bi se sjatili, nema greške...

savršen dan... Gorski kotar... nekoliko umjetničkih duša... s izgovorom kiparskog usavršavanja... navalilo na piće i ručak... šale, pošalice, preglašavanja... i ples... a ja plešem najgipkije, šta jes'jes... dolina Kupe, pitoreskan kraj... tu je bog bio posebno darežljiv... malo je reći – raj... a s onu stranu, drugovi Slovenci uzorali oranice, mislim, pretjerano jest... onako romantično, kič ustvari... šta je previše, previše je... na našoj strani Kupe... od brda sjena... smrzlo se dupe... smrzle nam se guzice... ojeboihpasnezajažljive, na njihovoj još je sunce...

Naiš'o sinoć jedan bloger, likovnjak (Kraquire)... tamo gdje radim... pa nahvalio moje slike, one koje nikom ne pokazujem... veli – totalno su nepretenciozne... suprotno lokalnom likovnom standardu... gdje svi pokušavaju isfurati nešto... baš kao i način na koji pišeš... neposredno, neopterećeno... (a meni milo, smješka mi se brk, onako neprimjetno, taman posla da ispadnem sujetna)... veli – kad otvorim tvoj blog i vidim da nisi pisala, bude mi žao... – uhhh darling, kad je tako, još koliko ujutro bit će tekst... baš me osokolio... 

Ništa sveto
Živim u paralelnom svijetu... i sve rjeđe se obaziram na lokalne običaje... ako su svi sveti, u mom svijetu to znači – ništa sveto... Svi sveti su radni dan u mene... ono, biti usklađena s okolinom, meni je zadnja rupa na svirali... a zašto se okolina ne bi samnom uskladila, bahato se smijem sebi u bradu... ali vidim, što sam više mimo, više me gledaju.. .da ne velim uvažavaju... komšiluk... gleda me s dozom autoriteta... da ja bilježim pad, da propadam, komšiluk bi me odbacio... kao nesuvislu... ali ja napredujem... utvrđujem svoj status... zar se ne bojim osude? Ćega ba? Pa ne bojim se ničeg, jel'te... samo sebe, svoje divlje prirode... svi su moji neprijatelji u meni, samnom, moji jarani... noću mi ne daju da spavam, škakljaju me, češkaju, slamkom po nosu i sl... mene društvo ne može odbaciti... jer sam ja već odbacila njega... kao mjerilo... 

On a top (o jednom tipu)
Na vrhu (ili šiljku) sjedi on, sasvim sam... sunčan je dan... on sjedi sam... i zamišlja... ženu... svoju honey... zove je Nanny... prolaze dani... i noći... i kiše... on piše i ona piše... ali neće doći... Nanny neće doći... on neće doći... i ova priča će proći... jer im je više na vr' kurca tog pisanja, jel'te

Prirodnost
A gdje je nestala prirodnost? Ovo analiziram s Lili, neki dan... napirlitana ženska čeljad... to je vanjska manifestacija... a unutarnja – velika napetost... neuroza... bjesomučna utrka sa sobom, s drugima, s očekivanjima, s godinama... na televiziji svakosatno serviraju ti jedan neprirodan model... estradno-ušećereno-idilični... pa je imperativ biti vitak... i biti sretan... tko nije sretan taj je luzer... pa jebovaspas blesave... ljudska je priroda da budeš i tužan i ljut i nadrkan i veseo... i blesav... i sve to... budi čovjek a ne televizijski tip... i ujutro raščupan, krmeljavih očiju... i malo slobode uzmi si... da izađeš iz televizijskog standarda, tog lošeg društva... 

Ovih dana
Ovih dana dosta radim... pa sam i Juri načinila neke kolaže, velike formate, kao dekoraciju u uistinu perverzno velikom uredu gdje se on bavi brodogradnjom u slavu Norvežana... pomaže mi Sanja, moja prija i kolegica... velim Juri – ovo će te koštat', dvije umjetnice, od kojih je jedna magistra (Sanja), akademski turbo standard... veli – džizus, pa zar ćeš mi naplatiti... umjetnost ne bi trebala biti tržišna, ograničena materijalnim... ne budi tako uskogrudna... - pa se smijemo...

Hrvatske umjetnice pomažu posrnulu norvešku brodogradnju