Baš smo Lili i ja nekidan konstatirale kako uistinu nemamo isti ukus za muškarce, što je jako dobar preduvjet za dvije žene koje zajedno bauljaju lokalnim sokacima...  pošto su njeni bivši meni nimalo seksi, a ona moje štapom ne bi dirala... tj. načelno kao imamo slične stavove – obje gledamo slične kvalitete ličnosti – ne smije biti njonjav, piškiobi'kakiobi'... mora biti bistar s ciljevima jel'te, karakteran... emocionalno osviješten, zreo, sačuvaj bože da ga ja odgajam, liječim nedajbože... jednostavno muško kod obje je na cijeni... ipak u praksi to ispadne sasvim raznoliko... al' jedno je zajedničko – imamo jebeno visoke kriterije, nas obje, samice, što smo taj status digle na nivo stila, jako lijepo i ženstveno nošenog... ne bih ja bila sama materemi da ima muško koje mi se iole svidi, ne bi' ja majkemi... bzzzz (jedan dlan pod pazuhom, drugim skrivam pogled)... hoću reći, i ova istina, kao i većina drugih ima lice i naličje... kao npr. – degradirala sam muški svijet po više kriterija, odmakla se od njega... opredijelila za samoću... zatvorila ta vrata... možda iz straha od novih razočarenja... začarn krug je to, znam... svjesna svega...

-         Ej, vjeruj da mi se godinu, dvije nitko nije svidio... osim ofkors mog prijatelja, ćelavog sredovječnog gospodina neuhvatljivog.
-         On ti se svidio???? Čekaj govoriš o tipu s ružičastom ćelom...  s pečatnjakom... – gospodin Campari... uhhh, prejeftino.... 
-         Ček, govoriš o mom frendu, gospodinu neuhvatljivom da je jeftin... čovjek pije kampari, gdje je problem? Ima prsten, jel ima problema tu? Meni je to baš seksi...
-         Odurno mi je kad vidim pečatnjak...
-         Ic okej... meni nema gore nego vidjeti da tip ima čarape s cipelama i bermude...
-         Čekaj, o kome govorimo?
-         Znaš ti dobro o kome govorimo....
-         Oprosti, ali ako govorimo o Njemu, on nikad, NIKAD nije imao čarape i bermude...
-         Ic okej, možda se krivo sjećam... ( u svom temeljitom neinteresu za Liline komade, moguće je i da sam nešto pobrkala)...  ali taj tip imao je ukočena leđa na način da bi mu, u mom sjećanju, svakako odgovarale čarape i sandale...  

Tema završena. Svaka zagleda u svoje nokte...o ukusima, bolje ne raspravljati... 

Dakle, vratila se Eva... iz Grčke, Krfa... pa smo se malo družili, čajić, klopica, ples, pa opetovano... i nađem poruku na skajpu sinoć – fala za prekrasne trenutke... omajgad, ova Eva je prava strankinja, Marsovka danevelim... otkad se zahvaljuje za to?

-         Eva, neugodno mi je kad mi se zahvaljuješ, ugodni trenuci se podrazumijevaju... kod nas se za to ne zahvaljuje - (ja)

-         Ali ne podrazumijevaju se, ženo, i treba se zahvaliti! (Eva) – Treba zahvaliti! (pa me oštro pogleda)

Bacilo me u razmišljanje, jebate, pokrenuh obje vijuge - mi nemamo kulturu zahvaljivanja, u našem društvu interesna sfera počinje oko nosa, završava u zoni dupeta... i resetirah se, kak' ne... ponekad imam autistične periode pa zaboravim kolika je vrijednost imati prijatelje... nego me obuzme sitnodušje, usredotočim se na neki loš trenutak kad mi je prijatelj dig'o živac, popeo mi se na onu stvar sa sitnim ljudskim nesavršenostima... i pomislim, ma nek' ga voda nosi, prijatelja, kad je tako glup, budala, dosadan... bolje mi je bez njega... i otima mi energiju, prijatelj... ma bivši prijatelj, 'komujebemater... moju dragocjenu energiju koju bih mogla imati samo za sebe... ofkors, za svoje dupe... evo, morala je dođi Eva iz Grčke da mi jednostavnom grčkom logikom s Krfa osvijetli banalne pojmove...

Ponekad kad sam sama kući, dok su djeca odsutna, nenavikla na onu tišinu, izoštre mi se osjetila, počinjem nesvjesno prekomjerno osluškivati ... pa i čujem poneki šum nepoznatog porijekla... osobito noću... iza jedan, dva... upalim sva svjetla u kući... cijelo selo u mraku, kod mene svjetla k'o u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner (al' se to sad zove Milenijum, aaa?)... ali neću si dopustiti da se u ovom trenutku sjetim svih holivudskih horor scena, zajebi, moj mozak... nisam tako naivna, znam kol'ko je mozak opak igrač...

Vrijeme je za spavanje, skoro će dva, u mene čula na vrhuncu koncentracije, oči k'o u sove... onaj zgusnuti noćni zrak možda krije poneku formu, nešto što demantira moje dosadašnje naivno jednodimenzionalno bivstvovanje, omajgad, zašto baš noćas, zašto sad, nema moje djece da slušam njihove noćne zvukove... upalim muziku, ona me uvijek opusti... malo ću prođarati svoje internetske rutine, to je meditativno... odem na blog... Pitanja duše, Timarenje duše... ali u ovom napetom trenutku, druga je logika u glavi – timarenje Duše! Duše, sad ćemo se timariti... omajgad, uvijek se mogu smijati, čak i kad me s leđa vreba neki zao kućni duh, evo sad će me ledenim prstima timariti, šta god to značilo... moram mu se pustiti... najgore što se može desiti jest da umrem... (džiz's nema boljeg oružja protiv kućnih duhova od smijeha, to ih skroz neutralizira)

-         Nego, Duše, imam nekijeh pitanja! - pa se smijem prije nego pogasim letriku... idem spavati, jebo mozgovne zajebe... umorna sam, umorna sam, Duše!

'Vako – iako imam 39, ja velim da imam 40... jedna prija, generacija, veli mi – e jesi frikuša... pa što ne zaokružiš odmah na pedeset (pa se smijemo)... i mogla bih, jeb'o sitničarenje...

– joooj, zar 40, al' izgledaš mlađa – ajooj, izgledaš mlađa!

a mene boli papak... izgledam li mlađa ili starija... i zašto je bolje izgledati mlađa? Neki trendovi ovog društva mene čine zbunjenom... kao – bolje je ako si mlađi... po čemu kuma? Meni je bolje sada... 

Mladost je definitivno precijenjena... mislim na kronološku mladost... jer, uvjerena sam, čovjek ne stari s godinama nego s balastima na duši, blokadama, ogradama... ja osobno, bila sam starija prije deset godina nego sada... i ružnija, uvjerena sam... premda mi je dupe bilo čvršće... ali to je kua od ovce... mene to meso nimalo ne fascinira, moje su misli drugdje...  (guzica, neš' ti materije, hehe, da guzica bude moja tema, malo teže, druškane... ili sise, reć'emo)... doduše nisam uvijek bila ovako nezainteresirana... dok sam bila starija, više sam se bavila tijelom... 

Danas ovako gledam – na ovo tijelo osuđena, odrađujem svoj vijek na način da mi bude dobro... kvalitetno, smisleno... pa nisam valjda bezveze ovdje i sada... svoju kaznu gulim dostojanstveno, kao lijepa žena, ponosna žena, nasmijana... i nekako sam došla do toga da me niš' ne jebe... kako? Ne znam! Ali je moćno... možda zbog plesa koji se bavim, lončarenja, kiparenja, slikarstva... možda ovog pisanja... možda što je moj pos'o terapija... možda što sam sexfree... uglavnom, kako god okreneš, niš' me ne jebe... 

Ako zanemarim da me redovno boli noga zbog nekih degeneracija kostiju kao posljedice zuba vremena, osjećam se odlično u tijelu četrdesetgodišnjakinje od 39.

Učimo njemački, početni, onih prvih deset riječi, dijete (10) i ja... a njemu se ne da, božemoj, zvjera okolo, svaka mušica odvuć će mu pažnju...

-         jeste učili konjugaciju glagola? (blagoteleći pogled)... ono kad se glagol mijenja po licima?

-         nismo ali smo učili kravogaciju! - (pobjedonosni osmijeh, svi zubi na izložbi... prijevod, šta će meni u životu njemački kad vidiš kako sam duhovit i domišljat)

Pa se smijemo, minutu čak... objasnim ja njemu šta je konjugacija, vidim, učili su, neke riječi je prepoznao... ali glava odbija sudjelovati... cijedim svaku riječ iz njega s puno strpljenja...

–        jel' znaš kako se u našem jeziku zovu ove riječi, ich, du, er, sie, ja, ti, on, ona, ono...

–        onojatizmi! (pa se zasmije grleno, i ja s njim... prijevod – mama, zašto trošiš moje vrijeme na prizemne stvari poput učenja kad vidiš kako sam pametan, snalažljiv  i šarmantan... zavodnik pravi.... smijemo se oko dvije minute... pa ga natjeram da uči dalje... 

Inteligencija bez rada – nula bodova... taj model, igranje na površne efekte, šarm i nema dalje, obilato ide u našem društvu, koje ne cijeni puno rad, moje je iskustvo...

Moja djeca znaju biti pretjerano slatka, al' na onaj odvratni dječji način... ono bez glumatanja, ma ljudimoji... gdje s vremenom nestane dječja prostodušnost, da mi je znat'... ukratko, da se usereš od slatkoće... daklem,  ispao je zubić i do navečer se negdje zagubio... (ovo je naime priča o Zubićvili)... i moje dijete (8) dalo se u traženje, uzalud... onda je palo i tuce suza – jer Zubićvila neće joj ostaviti dara.... pošto majčine uši imaju određenu iritantnu rezonanciju na parajući zvuk dječjeg cvileža, predložim – napiši Vili pismo i ostavio ispod jastuka... iskreno kaži šta je bilo, sigurna sam da će razumjeti... kad je drugi dan prija Zuba ravnala posteljinu, jer ujutro se u trku jutarnjih stresova zaboraviše na narečenu problematiku, pismo pod jastukom, napisano grbavim slovima s drvenom bojicom (jer se nije dalo tražiti olovke) zvučaše opako uvlakački:

PREKRASNA ZUBIĆ
VILO DOISTA SI NAJ
BOLJA ZATO JER
UVJEK ISPUNIŠ
OBAĆANJE
MOLITE DA MI
DONESA NEŠTO

P.S.
ZUBIĆA NEMA
ALI STVARNO GA JE
BILO! EVO EVO PITAJ
MOJU MAMU! TU SOBA 
PREKO PUTA.

Zubić se Vila raznježiše,  umiljavanje grbavim rukopisom nagradiše s dvadeset kuna i bogu zahvališe što derište ne zaviriše jutrom pod jastuka, u ranojutarnjem školskom stresu stizanja... omajgad! Gdje putem odrastanja nestane ova pretjerana slatkoća i prostodušnost, da mi je znat'... 

I za kraj,
Napominjem
Ovdje tema nije
Zaboravnost Zubićprije