Ovdje ću govoriti o muškom spolovilu i njegovu nazivu...
Narodski veli se kurac... ali to je navodno prosto, vulgarno & nepristojno... jedna od najružnijih riječi na svijetu... a nema adekvatne zamjene... penis je presoftly, medicinski naziv i nije za ozbiljniju upotrebu... latinski naziv preekskluzivan je i ne vjerujem da itko tim imenom časti/vrijeđa svog ljubimca, najraniju igračku tj. onaj mini izdanak, nježnik, ono mjesto gdje su muškarci tako osjetljivi, ranjivi čak...
Miš – to je kao ekvivalent iz životinjskog svijeta koji će svojim osobinama najbolje okarakterizirati tu mušku stvarcu... miš, kao mala, sitna, plašljiva i beznačajna životinjica... miš je uobičajen naziv u djece... pošto u djece miš/kurčić ima onu jednu jedinu funkciju – da piški... pa je i piša čest naziv... iako neutralan... miš je obojen jednom nježnošću i suosjećanjem za slabe stvorove... kasnije ako zadržiš te nazive (miš i piša) za javnu upotrebu, ono u društvu kad baš ne mo'š izbjeć' spomenuti spolovilo, to je zapravo loš zamjenski naziv... jedna vrsta ograđivanja... ono, ne želiš biti prost i sl... s druge strane ni miš ni piša ne daju onu moćnu, spolnu stranu ovog organa... te riječi ne sadrže onu tako važnu funkciju – da spolno zadovolji, pače, vlada nad ženom... da bude klin kojim će prikovati totalno onemoćalu i prepuštenu ženku/djevu... kuka o koju će se ona objesiti skršene volje i snage pustit' da je on odnese... (ovo slikovito nastojim opisati seksualni čin i njegovu izvornu aktiva/pasiva prirodu gdje je čvrst i moćan kurac osnovni preduvjet)...
Moje je mišljenje da nema ustvari bolje riječi nego kurac koja daje dostojanstvo cijeloj stvari...
Sad se sjetih i srpskog izraza – Đoka (hrvatski jezik nema inačicu za ovo... zamisli Jozo ili Štef, zvučalo bi komično)... Đoka je frajer, vragolan, ono - tip izvan kontrole... zanimljiv je ovaj naziv jer muškarci jesu podvojeni u smislu – on je on a ja sam ja... pa red je i da on dobije ime... pa zaslužio je majkumu, pošto je on sasvim odvojen i samodovoljan stvor... što Hrvati ne daju svom kurcu ime, mor' bit da je neka vrsta marginaliziranja njegove individualnosti... negiranja cijele stvari... kao pravit ću se da ga nema i da ne postoji pa će mi manje praviti problema i sl... ono, kao da cijela stvar nije prirodna i skroz jednostavna nego je društveno bitna i podložna regulativi... zamisli kad bi se nedajbože vidjelo na muškarcu da ima erekciju, npr. ispod hlača – pa to bi bilo skandalozno... dakle, dobar kurac (za javnost) je mini kurac koji se ne ističe pod odjećom... a zapravo je obratno... svi se vesele baš tom vragolanu, tom odmetniku izvan kontrole... ako ovo nije dvostruki moral, ne znam što jest... mislim da je katolička crkva, kao najodljuđenija među kršćanskim učenjima (ovo je pak moje mišljenje, molim da mi se uvaži), i ovdje dala svoj obol... ali predaleko bi otišlo da krenem sad filozofirati kako je vjerska tradicija u ovim krajevima učinila u ljudima mnoge blokade na nesvjesnom planu što se odrazilo i na formiranje pojmova/riječi...
Ja glasam za kurac... a nije oduvijek bilo tako... dugo godina, iako sam dobro znala što je kurac i služila se njime u svakodnevnoj upotrebi, nisam ga sasvim otvoreno zvala kurcem... ustvari nisam ga nikako zvala... neka doza srama bila je prilijepljena uz tu riječ... nečeg nedostojanstvenog... a trebalo bi toj riječi oduzeti vulgarnu konotaciju... pa ljudimoji prerasli smo to... držim da nema bolje riječi i osobno toj ću riječi dati u svom životu mjesto koje joj ide, bez konotacija, bez tabua, bez izvrnutih značenja, bez oduzimanja vrijednosti ali ni dodavanja...