Neki dan gledala sam film o EKV... neke stvari su me... onako... tragičnost tih sudbina... Sonja  Savić u tom je filmu spomenula riječ Weltschmerz... rekla je – bili smo sretni kad smo našli ljude koji su nesretni kao mi... to su bila druga vremena, osamdesete... bilo je važno raditi nešto dobro i iskreno... novi talas, rekoše sudionici tog filma, novi val iznutra opstruirala je droga i aids koji je išao u paketu s njom... svi redom rekli su da je to bila zavjera... da je 81. u Beograd došao takoreći besplatan heroin koji se šmrče, da je to nekome odgovaralo... da se umrtvi duh te generacije... svi su se tada navukli... ama baš cijela rock scena... uglavnom – iznutra gonjeni velikom stvaralačkom snagom, ti su glazbenici (ne samo EKV), zborili istinito... to je bio imperativ, jedino važno... umrijeti naspram toga, tako su stvari postavljene... u odnosu na ta herojska vremena urbane kulture kad se stvarala umjetnost, ovo naše vrijeme provincijskih malih građanskih vrckanja dupetom mi je za izrigat se, kriza stvaralaštva, kriza čovječnosti, čega god...

Neku večer u Sabražu ja se rasplesala i kraj mene neki tip onako vrcka dupetom, malo maše ručicama u klišeiziranim pokretima koji se pojačaju kad DJ pusti bajlanje i on se stalno okreće prema meni, kao,  ples'o bi samnom... ja ga uredno izignoriram... pleši ti druškane o svom trošku...

-          Zašto? – pita Jure -  nećeš plesati sa čovjekom?

-          Jebate, ma jel' to moj nivo? Da pocupkujem dupetom, mašem ručicama u tim jadnim građanskim formama... hajte molim vas – ili pleši il' ne pleši!

-          Pa da... kod nas je sve na pola... bi' a ne bi'... to je odlika našeg mentaliteta, takav smo mi narod - veli Jure u lucidnom trenutku...

Džizis, kak' sam ja voljela Svena... a sad... ne sjetim ga se... ako ga se sjetim uvijek mi milo u grudima... nemam gorčine po pitanju njega... Sven bijaše moje sunce... imao je sitno dupe... koščate ruke... anoreksično mršav, pileća prsa... bio je kost i koža... ispod kože nabreknute žile i mišići... nekako su mu ruke visile iz ramena... bio je skladan, kretao se lagano, bio je karataš, treći dan... imao je on predivan osmijeh... koji bi rastopio Himalaju...

Sven bijaše luđak... da je on htio otići psihijatru, dobio bi dijagnozu, bez beda... ali nije išao... jer su za njega svi bili budale... svi koji su pokušali objasniti čovjeka, život, psihu... nije vjerovao u znanost... samo intuiciju... on je znao – dušo, sve je nebitno, samo ti... ti si ljubav...

Sven je iznad svega bio nepraktičan čovjek... nesklon praksi... neupotrebljiv... zato sam prekinula s njim – ti si neupotrebljiv! (ja sam plakala, suze su frcale, nisam se sramila plakati pred njim, u svom očaju izgubila sam obzire)

– ali ja nisam stvar! (on nije plakao, nije se ni svađao, samo bi zašutio, zapiljivši staklenasti pogled u neku neodređenu točku)...

Kasnije kad sam razmišljala o ovome, vidjela sam da smo oboje u pravu... on je imao pravo očekivati potpuno nematerijalnu božansku ljubav, fluidnu... njemu je to trebalo i bilo dovoljno... ja sam imala pravo očekivati muškarca koji će me grliti, ljubiti... nije bilo rješenja za nas dvoje... pa smo se razišli... ja sam ga zaboravila, imam neku sirovu svinjsku snagu ići naprijed, njuškom rovati naprijed... Sven u nekom svom međuprostoru, izvan realnosti, izvan vremena, ponekad pošalje mi poruku koja započinje s Dušo, ljubavi...

Čitam Naslovnicu i sa simpatijama popraćen tekst o blokadi Slovenije... pa reagiram... na ljudskoj bazi, politiku ne pratim... 

E sad je nepopularno sve što je od slovenščine... treba im dati do znanja da je na zub & sitne zlobe naš stil obračuna s neprijateljem... manemojte! Mene to sramota! Uključila vijuge, isprovocirana na reakciju – vrijeme je da se prisjetim svojih slovenskih prijatelja (a kojih jebate, pa nemam). Nemam? NEMAM! Sramota priznat'... što se mene tiče, načelno odlučujem da počnem otkrivati čari ove male zemlje na sunčanoj strani Alpa, njezinu industriju plasiranu na naše police, njezino kulturo, njenu osebujnu umjetnost... za početak, prisjetit ću se Neue slowenische Kunst!

Ne tako davno, pri zalazu Juge, dok smo Slovence gledali k'o čudo civilnog društva i nastojali što jače utvrditi status prigužnjaka, Leibach je na koncertu u Rijeci održao propagandnu ćitabu, okrunjenu najjačom formulacijom što se govornik uspio sjetiti... - Vi Hrvati, nemate svojo kulturo! – Svekoliki publikum govornika je podržao jednom urnebesnom ovacijom u znak odobravanja... mi samosvjesne cure što studiraju umjetnost danima smo se svisoka cerekale ovoj nebulozi, našem sramotno beskičmenom puku, uvredi izrečenoj iz usta neue slowenische Kuenstlera itd... danas se vjerojatno ne bih smijala... nego bih pokušala razumjeti... dal' je Kuenstler znao da izvorni primitivizam ne možemo smatrati kulturom... il' je on nekulturan, što sam sklonija vjerovati, čovjek suženih pojmova, suženog izraza... sramotnu kmetsku reakciju publike okarakterizirala bih tipičnim ponašanjem kolonije nesretnika koja očajnički treba vođu, karakterističnim za ovaj narod... treba da joj netko servira pojmove... tom puku u zadnje vrijeme servirana je istina o Slovencima, ne kao, kako smo krivo mislili svjetlonoši civilnog društva, nego podmuklom neprijatelju pučanstva... ovom narodu uvijek možeš otvoriti oči, prstom uperiti na neprijatelja, nekog na koga mogu usmjeriti svoju osobnu frustraciju, okrenuti pažnju, kako se ne bi bavio vlastitim svojim jadom... meni je ovo fenomen... ako bismo mogli kolektivnu svijest okarakterizirati u smislu inteligencije, ovaj bi narod bio granično tupast, po mom mišljenju... to je ono što mene ljuti, mene frustrira, ne Slovenci, boli me kita za njihove politike...

Što se mene tiče, ne pušim ove stvari...  što se mene tiče, od sutra mleko z'bregov ravnopravno ide na moj stol s onim velebitskih pašnjaka.. unatoč općem trendu, ovom narodu, stadu sljedbenika, što nekritički puši ono što je od medija servirano... dosad nezainteresirana, više ću pozitivne pažnje okrenuti slovenšćini, ono baš za inat... ustvari, počinjem simpatizirati slovenšćinu...

Vezane pričice:

Moj ujak
Ne sjećam se detalja, kupovali smo k'o ludi u Italiji u ona vremena... ja sam sjedila na mjestu suvozača, ujak je vozio... na slovenačkoj granici, netom uređenoj po europskim standardima, ušminkanoj u plavoj i bijeloj boji, urešenoj raznim signalizacijama, on otvara prozor, ničim izazvan, oduševljeno obraća se policiji, carinicima - Dečki, svaka čast, ovo je Ojropa! Dečki, ovo je izvanredno! To je Ojropa, ubožjumater, pogle ovo! Svaka čast dečki, ovo je civilizacija! - rukom pokazuje one natkrivene elemente... Slovencima se smješka brk, mašu nam da prođemo, nitko ne otvara našeg auta... ujak se se smije šeretski, ja s njim, znam da se zajebava na svoj ironični način... osjećam se superiorno kako vozimo slalom među sitnim ljudskim slabostima... s mojim ujakom uvijek je zabavno... kraj njega osjećam se uvijek sigurno... on je čovjek nenadjebive inteligencije...

Moja strina
Moja strina bila je hladna žena, mrka... namrštenog brka... sestrična, mojih godina bila je dijete odmalena usmjereno na sebe, svoje sposobnosti preživljavanja kraj stroge i nestrpljive majke sklone kažnjavanju... jednom tako u kazni, a nije se smjelo pustit' glasa, nije se smjelo izaći iz prostorije, strina je leđima okrenuta nešto radila po kući, a sestrična joj je beljila jezik, i pokazivala roge... kad bi se ova okrenula, sestrična bi se ukočila, kružić iznad glave, potpuno mirnog lica, nije odavala nikakvog pokreta... strina nije ništa skužila... ja stojim, gledam, nije mi bilo to smiješno, samo silno neobično... čekali su da ja odem jer sestrična je bila u kazni i nije smjela izaći na igranje... pa sam otišla...

E zapisničarko, kako si ti uspjela povezati ove priče sa slovenskim pitanjem, svaka čast!

Kako?
Pa sestrična je moja svoju nemoć kanalizirala u sitne zlobe... koje ničim nisu naškodile strini, jačemu... poredak je ovdje sasvim razvidan... ta vrsta nemoći mi je izazvala asocijaciju na ovaj silno slab narod (naš narod)... silno, silno slab... sklon iluzijama da nešto znači u svjetskim razmjerima... nema tu sažaljenja kod mene... ramo realno sagledavanje...

Maločas svratiše neki dvoje...tražili su tvoj broj moba... nisam im dala... rekla sam gdje živiš... doći će ti ovih dana... kažu da se zovu Radost i Sreća... samo to zaslužuješ... pošalji ovo dragim osobama i meni vrati i ako ti se vrate barem tri, ovih će ti dana stvarno navrtati sreća i radost jer ti to zaslužuješ...

- omajgad, neviđene komplikejšn! Zašto im je rekla adresu a nije dala broj? Koji kua? Sad bih ja trebala čamiti kod kuće dok oni dođu, pa hajte molim vas... a za čega služe telefoni... ma nemoj me darling! I na kraju, ja putujem sad za praznike... čet'ri dana, ojebogapatak... zašto da bude jednostavno jel? E Verica me uvijek iznervira...

A jučer smo se smijali, božemoj... Jure ima firmu s desetak zaposlenih... muškaraca... Lili veli da trebaju češće prozračivati prostor... veli, gdje je deset muškaraca, imaš debelog razloga da ne ulaziš....  e onda smo se navalili smijat'... neki njegovi ljudi rade u papučama, jer da su to norveški fazoni, na poslu treba biti udobno... ok. al' onda nek' iznesu cipele na balkon... pa smo izveli šegu kako on može proširiti djelatnost, uz brodove – proizvoditi pravi integralni real man miris koji bi obuhvaćao razne komponente i pakirati u keramičke bočice za mirise kakve proizvodi moja radionica... miris bi se zvao INTEGRA, a imaš podvarijante – integrah, integarlic, intepiva&duhan i sl... miris bi bio namijenjen usidjelicama, da se uvijek mogu podsjetiti razloga za svjesni odabir svog statusa... puni i pakira Brodprojekting d.o.o.... (jedna posebna komponenta ovog mirisa odnosila bi se na miris donjih izlučevina jerbo Jure razmišlja da me angažira da povremeno otplešem trbušni ples za njih u uredu, kako bi se povećala efikasnost na poslu, po metodi probudi i šokiraj)...

Hehe, a ponekad se neki frajer odvaži i upita za broj telefona... to ni slučajno ne znači da će nazvat'... hehe, dobio je trenutnu želju... ali ne nagliti! Ne nagliti!... – smiri se darling, proći će te, sasvim sigurno...

Eto nama novogodišnje atmosfere... kumice u šljokicama, nabrijane na party... vole sve što vole mladi... lokalni dj bira Koloniju...  jer to se pušta na partyjima... e sad ćemo se zabavljati... pa ćemo cijelu iduću godinu moći prepričavati dobru zabavu... kako god dj ubode gori šrot od muzike, raja se više obraduje. Kume veselije pocupkuju... narodnjaci nepogrešivo potiču niske strasti...  ja se polako povlačim u svoj brlog... gdje nema narodnjaka, nema kiča, nema euforije ni zabave za raju...

Uopće nisam od onih pičkastih – piškilabikakilabi...
Ipak fin i zgodan muškarac tanahne duše koji mi se pokušava približiti, biva od mene opetovano odbijen iz nekih banalnih i prozaičnih razloga... i nije da ne bih s njim... ali jebatga, kiša iz neba i zemlje a mene uhvatilo spavanje (ajmo odgodit' za sutra)... pa me neka mučnina svladala, bi'će da je viroza, aj'mo radije sutra... sutradan kao da me vlak pregazio (ma ne brini, sad je najvažnije da se ti dobro oporaviš)... - Hej, od one viroze nemam snage, nemam snage, nikako na sebe doći... ali sutra je sabt, saturday, nema sile da ne izađem, ajd' navrati u Sabraž pa ćemo plesati... sutradan, ajoooj, napornog dana, nije mi do plesa, nije mi do ničeg... a ustvari, nije mi do muškaraca... pa ni finih, tanahne duše, koji gledaju mene zbog sebe...

Meni se ustvari ne da... (muškarci)... dodirivati dlakava tijela... vjerovati da je on poseban... veseliti se nekom... kad je to bilo, davno, da je njegovo rame i vrat, onaj međuprostor bio za mene mjesto, koje će me prihvatiti... u njih je (muškaraca) postojao jedan otpor spram mene... jedna distanca, možda strah... u vrijeme dok još nisam znala, nisam poznavala, imala sam više vjere (u muškarce)... i dobivala više... sad, kao neka stara frajla, u svemu vidim naličje... fini parfem potisnut će, prije ili kasnije, kiseo miris znoja... naivno početno veselje, njegova spolna pozitivna snaga, erektirani dio, preobražuje se u samoživog tamničara... koji više ne pita da li smije... niti gdje smije... jednostavno grabi... seksualni nagon u njih (muškaraca) je opak pokretač... podvojeni su oni stvorovi... sami sa sobom u sukobu dviju priroda... ali nije to najgore... moji muškarci bili su slabići... njihova su jaja bili graškići... to je moje poražavajuće iskustvo...

Ovo meni govori moja majka, ima već nekoliko mjeseci... - pa recesija je... u cijelom svijetu, zar ti ne znaš šta se događa... - jok, šta? (ja sliježem ramenima, obješena brada, dignute obrve)... - moja me majka prijekorno gleda, nije vjerovala da sam tol'ko neodgovorna...

-          a ti ne znaš... da............. propada kapitalizam? – veli Jure preko stola... oko dvije sekunde je ostao ozbiljan a onda je počeo cerek... koji je prerastao u urnebesni smijeh... a šta je tu zapravo smiješno? Jurina faca kojom pokušava dati značaj riječima koje ga po prirodi stvari nemaju, ne za ovim stolom... jerbo, kapitalizam se o nas luđake samo površinski češe... šta znamo mi budale o kapitalu, boli nas kita za svjetske banke... drugo bi bilo da smo mi dijelom neke građanske klase, to bi bio drugi par rukava... ali nismo, jebatga... čudno jest, ipak, i ovakvi insani hodaju ovim drumovima... i mi smo ljudi, jebatga... neka vrsta...

Teško je i bit će još teže... rekli su na televiziji... ima debelih razloga za zabrinutost... a ljudi su pogodan materijal za televizijsko reguliranje... što ovaj put potpuno podržavam...  zabrinutost je pravi stav!

Iz tog razloga, atipično za sredinu prosinca, nema božićnog kiča po kućama, po ulicama, prozorima... u mom selu samo su jedna, dvije kuće nakinđurene svjetlucavim efektima, pa ni borovi još nisu okićeni... ovo pozdravljam... u borbi protiv kiča poslužit ću se i nekorektnim sredstvima. Ovaj put potpuno stojim uz premijera: stegnut kaiševe... nemaš se ti čemu veseliti, o narode moj, dok se Wall Street ne oporavi  - veli Zapisničarka zasmijanog plavog oka uz bezobrazni cerek koji po prilici govori slijedeće – odmetnici svih malih građanskih društava, ujedinite se i dopustite narodu nek vam popuši, jerbo izgleda da je pušiona trenutno... (rečeno na televiziji)...

Ples sa zvijezdama
E sad, kako se to desilo da je sinoć preko cijelog dnevnog boravka u mene pičio ples sa zvijezdama? (ja sam se uhvatila čišćenja da čim više amortiziram taj atak)... moja sestra bila u gostima... ono, jest čudno ali ona nema ništa protiv takvih emisija... i smatra da ovi lijepo plešu... moja djeca je podupiru... njih troje protiv mene i popustim ja... ok, pola sata televizijskog programa za uveseljavanje puka neće me ubiti... na pola sata bit ću potpuno prosječna hrvatska familija s djecom... a i ajd' da vidim o čemu se radi – za ovu emisiju nebrojeno puta sam čula...

Ojeboga, dosadno za popizdit'... k tome smatram da je plesni dio prilično osrednji... koreografije nakrcane klišejima... ponekad koreografije su totalno neprimjerene prigodi (isforsirani senzualni pokreti koji ne pripadaju tim malim građanskim plesovima niti publici koja u osam navečer zalijepi noseve na ekrane)... isforsirana senzualnost je vrlo neukusna... ako senzualnost proizlazi iz prirode plesa, to je lijepo... ako se ona glumata, to je degutantno... ova je publika nažalost spužva koja potpuno nekritički upija sve što je servirano i sl... hrani se lošom hranom... pa onda – kostimografija - maskarada, po mom mišljenju... kostimi izvađeni iz kazališnih, televizijskih rekvizitarija, pajebogapatak, da ja nastupam pred nacijom, potrudila bih se biti svoja, ostati ja...  pofajtala sam se sa svojom sestrom oko toga... veli – daj nemoj piliti, pusti nas da gledamo...

Prava zvijezda
A onda je predstavljena zvijezda koja je navodno lani dominirala tim podijima... radi se o popularnoj blogerici, pjevačici... malo me zaintrigiralo, čak prekidam čišćenje, rek'o ajd' da čujem kako mala pjeva...  paaaa - pjevanje je na razini bloga, ja bih rekla... nekompetetnost je ovdje dost' dobar pojam... al' jebatga, nema fakulteta za estradnjake, to je SSS... estradni tehničar... zanat takoreći, treći stupanj... smiješno je ovdje pitati za profesionalne ciljeve... nego popularnsot pod svaku cijenu... sad, jest da ja to teže razumijem - ja profesionalno nabrijana... zatim je blogerica plesala, pa sam zaključila da u plesu manje falša nego u pjevanju... ustvari ples je bio korektno uvježban... čak je djelovao iznad amaterskog nivoa... mislim da sam u ovoj ocjeni blogeričinih talenata dost' realna, da ne ispadne da nešto pljujem po Lari Jurčević. Eto, čula sam i kako pjeva, vidjela kako pleše a na blog sam joj nekad davno zašla i pokušala čitat', materemi...

Nego – tko si ti Zapisničarko da pljuješ po zvijezdi?

Tko sam ja?
Ovo pitanje moja je životna tema
Teško da ću na to ikad moći odgovoriti
Bilo bi lako da sam pjevačica, onda bih znala tko sam

Ali nije smisao ni sreća da znam na to odgovoriti... Dovoljno je da se pitam...
To je znak da nisam izgubljena, imam se na oku...

Gradim sustav koji će biti čvrst... u suglasju s  kozmosom... s pravim zvijezdama, ne lažnim sjajem, ne šrotom što zvijezda, to plemenito ime nadjenulo si je

I šta reći?
Dobro je...

(Iz plavušinih memoara)

Izlazim s tipom... nema se što tu prigovoriti... zgodan i fin... jetsetter... u našim okvirima, naravski - merzedesetter... upoznala sam ga prije dva mjeseca, kroz posao.. uskoro se dogodio i private susret a onda je on otputovao na duže vrijeme... pa se vratio neki dan... zove me da izađemo... da ne duljim, stiže poruka:

– Sanja, idemo li večeras na piće?

A to je bio zajeb.

Jer ja se zovem Sonja.

Kako sam taj čas sjedila s Lili i Jurom u krčmi, ispričam im ovo, kroz smijeh... iako mi je bilo krivo... što je banalnošću zaborava obezvrijeđeno jedno moguće prijateljstvo... i zar sam ja žena kojoj se zaboravlja ime? Prekoputa zaprepaštena Lilina faca, bočno Jure me gleda s grimasom:

–        I? (čitam – zar ćeš izaći s tim kretenom?)

–        Idem! Zaboravio me... ali to ide na njegovu tanahnu dušu... za njega ja sam Sanja, ic okej... bit ću Sanja. - ovdje kao započinjem neku igru koja mi nije svojstvena... Jure i Lili me gledaju začudno, koji mi je? Onda stvar okrećem na šalu (koja mi je svojstvena).

–        Tip ne zna da Sanja nije draga kao Sonja.... Sanja će mu smjestiti... p r e k i d ! - ovdje se svo troje uhvatimo smijati, smijehom amortizirajući povrijeđeni ego... o čemu se radi?

Tarot.

Tanja mi je gatala. Sinoć. U kafani.

Koja Tanja?

Tanja je moja učiteljica plesa, egzotična curka. Zna u karte. Nek' postavim pitanje.

-         Ok. jel' ima muškaraca u mojoj budućnosti... dojadila ova krijepost!

-         Ne može tako općenito, pitaj za konkretnog tipa. – ispravlja me.

Ovdje se nađoh u neobranom grožđu. Napregnem sve vijuge da se sjetim konkretnog tipa koji mi se sviđa uz jak osjećaj da mi izmiče mislima... i opet, misli moje imaju svoj bezbrižno blesavi tok, o bogamu, kako sam tako zaboravna. Tko mi se ono bijaše sviđao? Pa se naposlijetku sjetim ovog tipa, jetsettera s kojim trebam sutra na piće. 
Ozbiljne face, Tanja baca karte u određenu formaciju, geometrični sklop križeva, nedokučive simbolike, odmahujući zabrinuto glavom... karte nisu dobre:

-         Ne, ne, ne, vidim prekid.. izvuci još jednu (rezervnu, popravnu) - pruža mi lepezu karata... ja vadim iz sredine istodobno sa sviješću, trenutak prekasno (o kako sam tako površna) da moja dobra karta sigurno neće biti u sredini ponuđena kao najbliža već negdje skrivena pri rubovima... loš osjećaj i prije nego je Tanja izrazom lica dala do znanja da je karta potpuni promašaj.... odbacuje lošu kartu i ponovo mi nudi lepezu... ja izvlačim krajnju lijevo, izgleda, najgoru od mogućih karata... Tanja odmahuje glavom razočarano...

-         Ne, ne, ne, imate prekid! - energično sakuplja karte, pomalo ljuta... na sudbinu koja se tako jasno očitovala... nema nikakve sumnje ovdje.

-         Ali, ja s tipom nemam ništa, ništa, ništa, nada! - smijem se u pokušaju da ublažim dramu.

Tanja me gleda s mirnom sigurnošću, ispod oka:

-         Imat ćeš.

Ovdje je priči kraj, ne pada mi na pamet da proturječim apsolutnom autoritetu s područja proricanja u ovoj kafani.

Onda sam je upitala za još trojicu kojih sam se sjetila, koji su mi privlačni... ali nijedan ono baš da otkidam...

E  sad... šta obući? Ovih dana hodočastim po kafanama, sva mi je odjeća udimljena... za pola sata što popijem čaj moram prati majicu, da ne velim suknju, da ne velim kosu... jeb'o pas pušače i njima će dolijati... prebirem po ormaru... imam jednu jebozovnu majicu u koju se uvučem poput zmije, iskoče mi sve obline i onda muškad slini zamnom, provjerena stvar... možda nije prigoda... ipak već znam da ću to nabacit' na sebe... kombinacija za ubit' konja, tako mi stoji ta uska odjeća... onda šok – ugledam mini rupicu od dva milimetra ispod lijeve sise... pa kad, pa kako, pa nova!... Ma jebem vašar u Cerniku i turski pamuk i sve po spisku... istina je sve što vele za tursku robu, kurca ne valja... ako sad budem krpala, vidjet će se zakrpa... 
A i nedjelja je... pa dobro, to je glupost, ali stvarno glupost...ipak neka nelagoda u kostima podsjeti me na tu priču - o kazni... koju sam s otvorenim ustima progutala u nježnoj dječjoj dobi i nikad zaboravila... čovjek je zaspao u krevetu, probudo se na sjeniku... jer su mu došli u san bog, vrag i sveta Nedjeljica... i upitali ga - zašto on radi nedjeljom u sveti dan...kako nije imao dovoljno jakog odgovora rečeno mu je s odlučnom blagošću da će mu ovaj, posljednji put biti oprošteno al' nek' vodi računa ubuduće... kad se probudio na sjeniku bio je svjestan kvantnog momenta multidimenzionalnog realiteta i više mu nikad nije palo na pamet da radi nedjeljom... ok. ljudi koji su to pričali stvarno su bili neuki... plemenski nerazvijeni... odbacim to sjećanje, kao nekonstruktivno u ovom trenutku... 
Ako ostavim rupicu, mogu glumit' da se nezgoda eto uprav'sad desila (iako me ne leže takve glume)... obučem majicu, kritički promotrim, pa s boka... ako tipu sjednem slijeva, rupa se ne vidi (istina je da se, pod tristo posto, u odsudnom momentu ne bih sjetila toga, nisam uopće proračunat tip, bezazleno neopterećena.
Naprimjer - kao da nisam sto puta sama sebi rekla da se za grupno fotografiranje trebam namjestiti malo bočno, koljeno u kontrapost, i ne pričati, ali uvijek, baš uvijek, k'o drvena Marija stojim frontalno, stabilno raširenih stopala, usta otvorena u pola rečenice, često žmireći i najdebilnija faca od cijele grupe... jednostavno se zaboravim namjestiti... z a b o r a v i m)... 
Gledam se bočno u ogledalu, uvučem trbuh, izbacim sise, zadovoljan smiješak - jebate, što sam komad... komika ove situacije je u tome što znam da će frajer doći u nekoj Armanijevoj oblekici u oblaku najfinijeg parfema... nasuprot - kumica u rupavoj vašarskoj odjeći, rame uz rame Armaniju...
Imam nenadjebivo samopouzdanje, određenu bahatost.... i nasmijat ću se, nogom odgurnut', zavitlat' skupe krpe... omalovažit'... podbočit 'se, izbacit' dupe, preko ramena, armanijevske krpe nazvat' štracama... jer tanahna duša je, da se razumijemo, jedino što brojim...

Uglavnom – ono što je bilo, nešto je sasvim deseto, kao da nema veze s ovom prethodnom pričom: tip me uredno oslovljavao mojim imenom, nije mi jasno kako mu se potkrao zajeb kroz poruku... majica s rupom koju sam kasnije ipak lagano zakrpila (riskirajući izgon iz raja) bila je drugorazredna jer tip me gledao u oči, kao da ga nije briga za moje obline i nisam se čak ni osjećala specijalno seksi... iako sam puno govorila i smijala se, što je moja najjača osvajačka kombinacija... iako mi je rekao da izgledam jako dobro... gledajući me u oči...

Gledam ja njegove oči, izražajne oči koje kroz cijeli spektar crnih tonova otkrivaju tanahnu dušu... gledam podočnjake što odaju godine i tuge, gledam mu lijepo oblikovane usne dok priča... i ništa... a ugodan je sugovornik i u načelu super tip... ustvari krasan čovjek, na svaki način... i rado ću s njim pričati... koliko god... ipak u meni je neki vrag što mi veli kreštavim glasom – ovo nisu oči koje želiš gledati izbliza! Taj gremlin u meni cereka se, striže ušima - darling, tvoj život nalikuje na film, neku vrstu lake komedije... možda splet skečeva... u toj komediji nema prave radnje niti zapleta... samo malih sličica pomaknute logike... osim tebe, tu su samo sporedni glumci, a glavni muški lik hoda nekim drugim ulicama, i na komičan način svaki put promakne mu mjesto radnje... tako se mi zaobilazimo, kardinalno... humor ovdje postaje svrha i smisao cijele radnje, o darling... 

U svakom slučaju, ništa od prekida... zaključujem da je jetsetter imao sretan dan... i moja omiljena na kraju (jeba'ću majku onom tko ju je bez razumijevanja upotrijebio u prizemne dnevnopolitičke svrhe) 
– idemo dalje, darling!

Tamo gdje subotom izlazimo uvijek isti tip pušta istu glazbu... manje-više istim redosljedom, u kojem ja ni nakon višegodišnjeg slušanja ne nalazim smisao... ipak, kompilacija koja za njega očito ima životni značaj, savršen spoj ranog dojenačkog r'n'r, da ne velim twista s upadicama,r'n'b' 90-tih,  prošaranim samba-rumba-flamenco dekoracijom začinjenom Gipsy Kingsima, zatim preteče rapa (Princ iz Bel Aira) plus disco pop a la Bonney M, ABBA ili Donna Summer... tu se negdje uguraju Stonesi i Turnerica, Guns n' roses pa opet samba–rumba jer tip je neizlječivi fan lakih (da ne velim jeftinih) latino ritmova, pa odnekud Dire Strates prije Jamiroquaia a nakon Bronski Beata i na kraju nezaobilazni Điboni & Parni valjak kao krescendo - vrhunac glazbene večeri u Trsaćana... sad, ja bih uvijek rekla da mu je glazbeni ukus diskutabilan, ponekad bih rekla da je tip perverzan ili sadist... ponekad samo dosadan...najčešće sam indiferentna i promatram ga s blagošću majke čijem djetetu je dijagnosticirana granična tupost i sl... ali činjenica jest da raja dost dobro reagira, diže ruke na navijačke, ole-ole-ole, skače na Bajlu, šta jes', jes', iza jedan otprilike, dok nivo alkoholnog zasićenja postigne točku razgaljenja... 
Kad je ovaj frik od dj-a odsutan, zamjenski dj (konobar Pero) spasi stvar... i onako nadahnuto, u srce direkt – rock 80-tih, novi val... sinoć pop 80-tih, najjača svjetska glazbena krema predvođena Bowiejem i sl. plesno upotrebljiva glazba... ali u neko doba dolazi glavni dj – nećete vi mene zajebavat! I krene po svoju... te bajla, te bajla, te bajlabajlabajlame... 
- izgleda da je stig'o Alehandro! (vičem Lili na uho)... 
- primijetila fam! (veli ona na način kako se u španjolskom izgovara glas S s jezikom preko gornjih zuba)... pa se smijemo svojim nenadjebivim doskočicama...

E jest ovo vrijeme... ubiše.... evo sam ojutros već dvaput ospavala... između doručka i ručka i poslije ručka... a valja i plaću zaradit... to poslije... stignem još jednom okanut... e jest okišalo... ubi... nema... a šta drugo...  volim jesen... volim jessssszzzz.......

Jer živim ugodno, živim kvalitetno, u dobroj sredini, zdravog pH, kojeg laboratorijski održavam, jer živim u paralelnom svijetu, nisam otporna na stres... koji dolazi od vanjskog svijeta... koji nije moj... zato sam sad budna... sanjala sam da je jutro i da se djeca oblače... spremaju... a bilo je tek tri... onda sam razbuđena prevrtala po glavi neke riječi – što sam sve trebala reći... a nisam rekla... što ih sve ide... ravnateljicu škole, hladne birokrate... nesposobne ljude, pune opravdanja zbog svezanih ruku... i njihovo – ne može se, ne može se... nemoć... prezirem nemoć... nemoć nije pojam iz mog svijeta... nemoć je slabost... to je meni teško prihvatiti... kod mene sve može... kad bih morala sebi priznati da sam slaba, to bi bila mala smrt... nisam mogla prestati razmišljati o ovom... a bilo bi dobro opet zaspati... onda sam ustala, prošlo je pet... pojela doručak, skuhala kavu... popila kavu... vrtim riječi, neku vrstu utočišta za moju anarhističku dušu – jebo vladu, jebo politiku... jebo sve nji' redom... država je ova zakurac... loš poslodavac, maćeha... sama sebi svrha...

Škola dolina suza jest... doslovno... plakala je učiteljica, i druga učiteljica, a pokušavale su suzdržati... pred pedeset roditelja i dvadeset djece... onda sam proplakala i ja... pa je ravnateljica upitala – zar i roditelji plaču, je li moguće da plačete, zašto? – direktno mi se obratila, pred pedeset roditelja i dvadeset djece... – zato što sam tužna, jer gubimo sjajnu učiteljicu – rekla sam izdeformiranim glasom i nije me bilo sram... onih roditelja i one djece... onda su proplakale i druge majke, pa je ovaj roditeljski sastanak na kojem dva razreda mijenjaju učiteljice postao opća plačionica... i djeca su plakala... a radi se o birokratskoj formi koja se mora zadovoljiti... naša učiteljica preuzima četvrti, njihova dolazi u naš razred... zbog pravilnika o radnim mjestima... i ništa se tu ne može učiniti... jer država mora uštedjeti dvije tisuće kuna mjesečno... na plaći jedne od učiteljica... birokracija je pobijedila... a ravnateljica je svejednako vikala – bit će sve u redu, hajde da vidimo osmijehe i sl. nebuloze... a svi skupa osjećali smo se kao hrpa govana utjeranih u učionicu...