Ovih dana svi svima žele svako dobro, sva najbolja, puno sreća, zdravlja, novaca... a tek što su prestale stizati božićne...  joooj, ne volim to... čini mi se da većina ljudi ima uprogramiran program moranja čestitanja... ako ne obaviš čestitanje, osjećaš se čudno... te riječi kao da imaju neku poseban fluid... ako ih ne izrekneš, svojim će te ledenim dahom negdje u predjelu iza potiljka podsjetiti na moranje... tko nije čestitao, morat će umrijeti... mlad, odmah! Kad nađu tvoje beživotno tijelo, samo će se nijemo pogledati – još jedna žrtva zaborava... - Nije čestitao! – (netko tiho šapne)... i rahmetli Mari (Matinoj) isto se lani dogodilo...

Ili kao kad autistično hodaš popločenim podom i gaziš svaku treću. Pa ti na jednom mjestu ispod lijeve noge slučajno na trećoj bude lokvica... e sad je ta lijeva opterećena i vodom i teškim balastom neravnoteže koji će se unormaliti tek kad desna stane u lokvu... gledaš gdje je prva lokva, napetost raste do neizdrživosti... na isti način napeto je dok netko prvi ne spomene:

-          ako se ne vidimo do druge godine (to je drugi tjedan), želim vam puno sreće, zdravlja, novaca!

Kad čujem - puno novaca, ja zamišljam velike papirnate novčanice sa štapićastim rukama i nogama kako plešu u nekom mjuziklu... zbunjeno hodam posred pozornice, obazirući se, pa me povuku, u jednom trenutku zaplešem s njima, prvo bojažljivo, zatim razdragano... završni step i novčanice me podignu u poluležećem položaju s podbočenom bradom, za kraj... puno novaca, u mom doživljaju, novcu daje antropomorfni karakter... jer ne znam to zamisliti, osim konkretno... možda kao neku hrpicu, mrtvu hrpicu, poput hrpice govana... ali to je – malo novaca... puno novaca bi poput snijega moralo padati na moju kuću... u jednom trenutku vidim, zajeb, morat ću s lopatom prokrčiti prolaz pred vratima, zatim grabljama formirati veliku hrpu, koju ću naposlijetku zapaliti, a šta drugo! Mrzim nered! Omajgad, s ovim novcem samo nevolje! Čudno mi je to...

Uvijek kad čistim paučinu, sjetim se jedne anegdote - bila sam s jednim tipom u to vrijeme (volim reći – vucarala sam se s jednim, omalovažavajući taj odnos, suma sumarum, bilo je to manjeviše gubljenje vremena, ukupno uzevši) i kao on će doć' kod mene... pa se ja dala na čišćenje... ali nisam onako generalno, nego kampanjski, nije bilo vremena, naprosto... i dođe tip i sve zagleda, šuti... poslije (after), kad se dobro opustio, veli – pa katastrofa ti je nered u stanu, paučine na sve strane, prašine... omajgad, a ja kao očistila... i bi mi neugodno... za drugi njegov dolazak očistila sam generalno... kasnije shvatih, to je bio stvor s posebnim potrebama, nije mu dakle bilo dovoljno da sam ja ok, da sam lijepa, dobra, čista, nego da moj stan bude po njegovim standardima o čistoći... napominjem da sam zapela na paučini, prašini, ne na npr. prljavoj wc školjki ili ručniku sačuvajbože... pa 'oš se ti useljavat' kod mene? Koji kua? A njegov je stan za mene bio bijela prenenormalna apoteka, uprav' sterilan k'o i vlasnik, da ne velim uškopljen, nadopunio je moju naknadnu sliku o jednom hladnom, beživotnom biću... kasnije, kod prekida, bile su mi spočitnute dvije stvari kao razlozi...jedna je – neuredan stan... (doduše druga je u domeni seksa, hehe, da zašto ja ne mogu brzo, k'o normalne žene nego mi treba dugo, da mu je više dosta beskrajnog guslanja, ojebogapatak!)... dugo, dugo nisam mogla ovo shvatiti...  naposlijetku zaključih da je tip neurotik, zatočenik osobnih nesretnih okolnosti i bacih ga u recycle bin... više ga se stvarno ne sjetim nikad... osim, sa smiješkom, dok čistim paučinu... ponekad (stvarno rijetko to radim, grehota... i paukovi su božji stvorovi!)...  

Kad malo razmislim, bilo je raznih frikova u mom životu i neke bih ljude radije da sam preskočila... konkretno, ovaj tip je mene na neku foru povukao k dnu, blatu, on čistunac... s njim spoznah mizeriju ljudske duše, jel' ima gore stvari...  a onda Sven, svijet nije vidio goreg frika... svi frikovi ovog svijeta, sakrijte se, ide Sven, kralj posebnih potreba! On me jako volio... baš je ono, iskreno otkidao na mene... došao bi kod mene na vikend i onda bi ga u nedjelju ujutro uhvatila neka nervoza – ja sad idem! – pa zašto, pa ostani!?... ništa, međutim, njega nije moglo zaustaviti... on je morao otići... svaki put... baš kad je bilo lijepo, opušteno, nježno, meko... on je odlazio... činilo me to silno nesretnom, ofkors... za svašta sam ga sumnjičila, da ima neku ženu negdje kod koje mora biti na ručku... da mi laže, da ovo da ono... ma jok! Išao je kući da bi sjedio u samoći, meditirao... omajgad! U to vrijeme meni je bilo nepojmljivo da tip ovu vrstu posebnih potreba vezanih uz samoću pretpostavlja mom raskošnom zagrljaju... nisam ja to dugo podnosila... premda sam bila u njega zaljubljena preko ušiju, kroz kratko vrijeme on je od mene dobio ispisnicu, ispočetka formalnu, da se kao treba promijeniti pa ću ga primiti natrag... međutim taj se frik nije kanio mijenjati...  i nekako sam ga izbacila iz života, srca... bilo je to mučno... volim reći, ispovraćala  sam ga, onako bolesna, iscrpljena... ali poslije mi je bilo dobro...  i tako neslavno završiše ta priča... završiše je relativan pojam..... pošto se on još javlja... ne često... da kad ćemo se vidjeti... da se nećemo nikad više rastati, luđak!... a ima evo, treća godina da smo off... o bogovi, dajte mu snage, dajte mu zaborava, bistrine da prevaziđe svoju opsesiju... dajte mu dobrog psihijatra! Omajgad, Sven bijaše čovjek s posebnim potrebama iznad svih....

Sanjala sam da imam neku prostoriju koju ne koristim, zaključanu, kao neki mogući sanitarni čvor, mjesto gdje mogu napraviti wc, kupaonicu... imam instalacije, cijevi na koje se mogu priključiti... ako bude trebalo... zasad ta prostorija stoji i čeka jer mi kao nije bila potrebna... pa sam je otključala, da vidim kakvo je stanje... imala što i vidjeti – one instalacije, poglavito kanalizacija raspale se, vidiš neku masu (govnastu) kako nadire iz poda... sa stropa procurila susjedova govnasta masa... zidovi pljesnivi... na njima ličinke nekih kukaca, kao neki začahureni crvi, bijeli, veličine šake... gledam, u šoku, hvatam se za glavu – odakle sad da počnem... sa sanacijom sanitarnog čvora... one crve nema šanse da taknem... moja zaključana izba, zaboravljena, u katastrofalnom stanju!

(ima skoro dvije godine kako sam zatvorila ta vrata... seksualnost, ženstvenost, emocije... moja podsvijest odlučila zaviriti u izbu)

U dane kad brzo živim a emotivno sam na pozitivnoj nuli (živa al' neaktivna) neće me pisanje. Ni ne sjetim se. Dal' to znači da miran, jednostavan život nema potrebe izraziti se? Tek tuge, fustracije nose inspiracije... ali mora, mora biti neka mala skrivena frustracija, mora biti negdje... (hvatam se za slamku)

Živa al' neaktivna – to znači – tijelo spava... nesvjesno sebe... i čini se to dobro i lako, kul, baš, nek' spava... međutim, nije tako – treba to neupotrebljivo tijelo prtljati sa sobom... i nikako to nije dobro... jer ako tijelo ima funkciju da diše i osjeća, raste i pada, cvjeta i zatvara se, onda šta ima koji kua spavati? Ok, ako je bilo jako jako umorno... ali koji to umor traje godinama? Ovo je tijelo postalo lijeno, eto! Inercija lako uzme čovjeka.

Inercija lako uzme čovjeka – ova formulacija nije skroz točna... jer ispadne da je inercija kriva, viša sila... a čovjek jadan, šta može tu... istinitije bi bilo reći – čovjek rado prigrli inerciju... ali uvijek je lakše da netko drugi bude kriv.

U načelu, ja imam mentalitet radnika, kopača, krmače što ruje naprijed. U principu, neaktivnost nije moj princip... iako znam da ona ima dobrih strana (smiri se dušo, oladi malo... nema problema koji se neće riješiti sam od sebe ako ga dovoljno dugo držiš po strani)... pa sad ta krmača otkrije da tijelo spava... preko svakog praga tolerancije predug, višezimski san... omajgad, kak' mi je to promaklo? Zar je već toliko prošlo? Ne mo'š od zdravog tijela pravit' invalida...

A onda mi je Eva rekla:

        - ti moraš stati pred ogledalo i dirati se.

Prvo sam mislila da me zajebava... Eva je strankinja, vidiš na kilometar... pa o čemu mi pričamo! Živim brzo, protrčavam ispred ogledala... da utvrdim jel' mi lijeva obrva simetrično iscrtana s desnom, jel' mi dobro stoji suknja, jel' mi guzica iskočila u tim hlačama... ali to je površna pažnja prema sebi... ima dugo, dugo da nisam zapravo pogledala svoje tijelo...

Ovo su posebni dani... dani pripreme... za praznike... pripreme hrane... svakovrsne... svakom hodajućem stvoru poklon pod bor... treba kupiti, kup'ti, kup'ti! Mora se i bor kupiti... mnoga jelka će biti zaklana u Gorskom Kotaru... za malo sreće u verandama.... a treba i poraditi na dekoraciji svana... gledam one kuće u mom selu, neke imaju takvu svijetleću opremu, lampicama optočeni svi bridovi kuće plus balkoni i krov, da izgledaju sablasno u onom mraku. Uvijek pomislim – koji su to frikovi da se pentraju čist' opasno, poradi specijalnih efekata.... 

Sam božić, onaj centralni događaj znači završetak pripreme i prelazi se na glavni pos'o - hranjenje i probavljanje. Božićna je trpeza slavljenje izobilja. Od svakog okusa probati. A onda zaslužen odmor... jerbo si se umorio oko pripreme i jela... ustvari višednevni nerad. Poremete te oni praznici načisto. Pa nove godine, tri kralja, pizde materine... na kraju umori te ono ležanje pred televizijom napregnutog stomaka, svakom živom stvoru lakne, bacajući ostatke sarme, onaj smežuran kupus s dna lonca – omajgad nek' je sve prošlo... i crijeva imaju pravo na malo odmora. 

Nečeg ima u tom božiću, ja mislim, nečeg jakog... nekog dubokog smisla – razmišljam o onom mladom kralju (33) i reć'emo da on gleda dolje na naš kokošinjac, nesposoban naljutiti se, blagim trpeljivim pogledom... isti ljudi hodaju zemljom, sićušni stvorovi, k'o u vrijeme kad su njega raspeli, isti je to površan soj nametnika koji ne zna drugačije nego 'vako... a paz' uopće nisam spomenula nit' božićne pjesme (mladoga kralja miiiii slavimoooo) nit' tučnjave oko parkinga, režanje na kasirke u beskrajnim kolonama u trgovačkim centrima, itakodalje, itakodalje... ljudi se o božićju kao povampire, šta li?

I sad - šta znači konstatirati ovaj poremećaj? Do koje mjere distancirati se od ove histerične gluposti u koju se pretvorila narečena svetkovina božić? Paaa, meni nije teško distancirati se skroz.... koje božićkalije, kakvi bakrači, kakvo svinjogojstvo... možda što ja uistinu poštujem (ne štujem) Kristov lik i djelo...  

Biti piscem podrazumijeva povremeni kontakt s publikom... pa se dogodiše i meni...
Ima nešto vremena, stigla je poruka otprilike sadržaja – živabila, gdjegodbila, da te nema, trebalo bi te izmisliti... potpis – X.... a koga ne bi zaintrigiralo, nego mene, ženu koja ide sama... 
– a koji si ti? 
Čovjek se predstaviše punim imenom, prezimenom i prebivalištem... ispalo je da je X gospodin koji već dvije godine  redovno čita moj blog, veli, moj mu blog dođe k'o neka livada za napasanje očiju i duše...

Zašto ovo nisam nikom spomenula, ne zna se, čak ni Lili ni Evi... valjda što sam imala turbo raspored, a u ono malo praznog hoda su misli moje bile žestoko zaokupljene  gospodinom Y, visokim muškarcem desnopropadajućeg hoda, nazovimo ga Medom, zbog velikog tijela i mekog karaktera... 
A onda je došlo i do plana, narečeni X će se javiti  kad dođe u moj grad, pa ćemo se i upoznati...  i biše tako... iznenadiše me, taman sam krenula kući...

I sad, susret s publikumom, k'o susret s publikumom, mi pisci znamo da je ta stvar nepredvidiva... evo sinoć su se u Ribooku susreli Dežulović i Lucić s Lili i Radovanom, baš moram pitati kako je to ispalo... moj susret bijaše ugodno neobavezno ćaskanje... X je nenametljiv gospodin srednjih godina, srednjeg rasta...  nogometaš... toplih očiju, ugodnog glasa... s vrećom od Plodina u ruci...

E sad, dal' su Lucić/Dežulović otišli praznih ruku, ne znam, ali ja sam bogami otišla s oko čet'ri boce domaćih alkoholnih pića i dvije litre maslinovog ulja, pravog domaćeg... e to je publikum! A ne Lili/Radovan... kladim se, tu me reži (vrat) da nisu Dežuloviću i Luciću ostavili ni žvaku.... i napominjem, nije to bio ulet publike piscu već susret... susret proizašao iz jednosmjernog slijevanja riječi što diraju dušu... od mene k čitaču... vratiše se bujica u obliku plemenitih tekućina... kao znaka zahvalnosti... zanimljiv obrat! Ovo će pisac zapamtiti i puno puta o raznijem zgodama spomenuti... 

– omajgad, to su bila vremena... kad sam pisala blog!

Imam pamćenje bož'sačuvaj... da ja prepričam točno neki događaj iz prošlosti, zaboravi... prvo otpadnu detalji... s vremenom i poanta, ček' šta sam zapravo htjela ispričati?

Moje je pamćenje izrazito emocionalno ustrojeno... dok sam emocionalno nevezana uz događaje koji su prošli ili ljude, sve što je bilo, k'o da i nije... tj. čudno mi je sjetiti se sebe u prošlosti... što je bilo, bilo je, k'o da i nije... ipak, nadam se da je neki dubinski trag nematerijalnog sjećanja upisao u mene poneko znanje... što će mi pomoći da bolje reagiram u budućnosti... ček, ček', nije li tako bilo i 'esetsedme, ma neš' majci!

Vidim, krećem se prema stanju mozgovne kaše kad ću živjeti samo u sadašnjem trenutku, istrgnutom iz mog ukupnog vremenskog puta... ček', ček', iako znam da sam živjela, šta je ono bilo bitno... jebate, sigurno ima nešto bitno zbog čega sam živjela... šta sam ono, ustvari, mislila reći?