Imaju dobru kafu, dvoje troje novine i fotelje i ne puši se. Dobra muzika. Povremeno spikerica obrati se Cijenjeni kupci... posebne pogodnosti na nekom odjelu i sl. Ja baš online s njim, gospodinom Giorgiom, velim, ali mi nismo kupci već, što ono – kavopije, pijanci! Nikakve koristi od nas! Pošto sam po nekoj unutarnjoj prirodi aktivist koji potiče promjene, odlučim da ću konobaru priopćiti, na način da prvo upakiram - sve je ovdje super – i kafa i usluga i muzika ali ako može nekako neutralizirati onaj glas što vrijeđa inteligenciju, nas inteligenciju, jel... pa se zagledam u naslove u novinama. Ponese me skoro pa radost zbog jedne crtice s područja medijskog kala – izgleda da će i gospođa Hrenovka Przić, ta samouvjerena predatorica kreštavog glasa također biti procesuirana u jeci sveopće procesuacije donedavno veleuvaženog stupovlja društva... što meni osobno dvojako titra – istovremeno likujem i nadiže mi džigeru... jer ne volim trendove nego sam kontra, vazda kontrista. Što bi u ovoj situaciji trebalo značiti da ću se prikloniti desničarskom posrnulom korpusu, međutim, to ipak neću, ma nek se jebeju! Neću se nikome prikloniti a moji nikad neće pobijediti, tako mi jedino paše. Okrenem na kulturu, područje mog neba. Evo Hadelu je dao nagradu za životno djelo dragom, simpatičnom slikaru... čiji rad mi nije nepoznat. Njegove škrte izjave u intervjuu odaju čovjeka napol mutavog što zna biti slučaj s individualcima koji imaju puno reći pa unaprijed odjebu riječi kao nedostatan medij. Onda neko vrijeme gledam slike, to volim – novi šef vlade ima inteligentnu facu hladnog čovjeka koji bi mogao biti malograđanski ukockan, tako nekako priča njegovo lice... nedvojbeno brdskoplaninskog porijekla, tako familijarnog u gornjem domu... lice bivše šefice govori o jamačno seoskom porijeklu, i to po svemu sudeći iz kokošarnika, uostalom kao i većina od mojega spola. Plitke oči, obli obrazi gramzivi na slavu, dobit. Odnedavno odgonetavam govor lica, to mi je zabavno, rado se zagledam i u osmrtnice... nikad sa žaljenjem... čak i kad su u pitanju mladi ljudi. Više s nekom vrstom zavisti – jer su odradili odlazak, pa sad mogu počivati u miru. Dok ja svaku večer moram se podsjetiti... na smrt – iznenadnu ili nasilnu ili nakon mukotrpnog kopnjenja. Veselim se onom danu kad ću biti u novinama jer znam da će taj užas biti iza mene.

Moje jutarnje kave prekratko traju. Majka, žena, vozačica ima listu obaveza. Sklapam novine, mahnem kelneru i pokažem na novčanicu na stolu, manču mi je nekako neugodno pošto je kava točno 10 kuna. A ona pritužba na onaj glas iz razglasa što poziva na trošenje... nisam tako naivna, znam da se ne bi uvažila, ipak je ovo kafić trgovačkog centra. Neću da talasam. A malo sam i pod utjecajem gosp. Giorgia – nikad, ni pod koju cijenu ne načiniti nelagodu nižem osoblju!

Baš namjerno neću da pišem o njemu, gospodinu Guidu, jer je to tako ženski...

 

 Nego, s majkom navikla sam razgovarati na rubu oštrice, incidenta. Ona ustvari, donedavno svakodnevno, agresivno gađa riječima, pitanjima, kvalifikacijama. .. naredbama... prijekorima, upozorenjima. Nemoj da! Zašto nisi!... Opet nisi! Zašto djeca... nešto! Umjesto da... nešto!  u zadnje vrijeme to je neka vrsta rekreacije – bosti se riječima. A mirna komunikacija je passe? Ne treba napominjati da ja obrambeno reagiram, ignoriram ili uzvratim žestoko... kako me primi.

Apsurdno je, ja ugodnije i življe živim nego je ona ikad! Ali iz sporta, ona omalovažava. Moj život je pogrešan. Neprihvatljiv. Npr. baviti se plesom je zaigranost nedostojna mojih godina, grijeh prema djeci. Moje jutarnje pijenje kave uz novine u kafiću (u kafani, ona će reći)... je grijeh prema djeci. Jer je stari, istinaibog, proveo vijek u kafani. Pa ću i ja. Nedajbože izlaska. Kakvi koncerti, kakvi bakrači! Prava majka večer će provesti s djecom. Itakodalje.  – Ona slijedi svoje srce! – reći će ironično onih dana kad sam se razvodila. Spomene se i socijalna služba, moja naime majka voli floskule.

Nevoljko mi je priznati da neke njene osude imaju uporište u reali – ponekad zaokupim se mislima, pitanjima bez odgovora pri čemu postajem nedostupna... nekomunikativna. Nemoćna sam pred emotivno uzbibanim vremenima, potonem i nema me. Nemam obranu. Iako, imam jaku automatiku, jaku praksu. Neutemeljeno je da nisam dobra majka, čak i tad kad sam prvenstveno ja, okrenuta u sebe.  A trajalo je moje emotivno preslagivanje i par godina, praćeno žestokom internetskom aktivnošću, s puno poznanstava... i blog je otada... što je podrazumijevalo mnogo sati provedenih ispred ekrana, dok npr. dijete nije napisalo zadaću jer se ja nisam sjetila podsjetiti... i slične stvari... vatra se ugasiti... ručak zagoriti... zaboraviti predsat. Ali već neko vrijeme sam neinternetična, ako mi to može ući pod olakotnu okolnost. Iako mom paušalnom odnosu prema npr. školi, predsat će glatko promaknuti i danas kad sam prilično prisutna u obitelji (danevelim – dobra majka).

 

Čudno je to bilo neki dan. Uz postojano držanje obiju na suprotnim bedemima, gdje je bitno ne popustiti, upotrijebiti jaču riječ, omalovažiti protivnika, svađa je poprimila neuobičajen tijek. Jer sam pokazala slabost... zaplakala sam. Ustvari prvi put sam joj pokazala da me vrijeđa njeno opetovano – nisi dobra majka!

- Pa zašto si takva? – ja kroz suze.

Kad je moja majka dirnuta, povlači se jer ne zna, nema kod za ponašanje u tuzi. – Idem kući! Prijetilo jeda se i sama rasplače.

Od ovog događaja, nekako mekše razgovaramo. Kao da je onaj rub oštrice otupio.

U mojoj obitelji emocije su slabost. Grubi su to ljudi, to odakle moji dolaze.Tuga i ljubav su sramne. Strah isto. Priznaje se samo pravedan bijes. Zato ima puno bijesa u nas, njih dvoje često odašilju uvrede jedno na drugo, jakim glasovima, neugodno je to slušati. Imam jedan papir na koji sam stanografski pohvatala moga oca monolog, prepun psovki i vrijeđanja, upućenih njoj – majci. Nije za čitat'.

On (gospodin Guido) meni kaže da je prozu teško napisati, za razliku od pjesme koju se kao piše kad se nema ideja za prozu... ja kontra – da je sasvim obratno – pjesma se dugo i mukotrpno rađa pa natenane teše... dok je proza iz rukava. Pa nešto kasnije, u svojoj sobi, kao uz inat, s prstima prema tastaturi, stadoh u pola pokreta - (moji su rukavi izgleda kratki... ljetno doba... majica bez rukava, točnije, bez leđa). Jer razmislih o temi – ako bih pisala prozu onda bih stvarno nešto... NEŠTO, ne pizdarijice! Točnije, ne blogerske pizdarijice (ovdje srknem gut bijelog... blog, to amatersko mjesto odakle potekoh... to je već definirana priča... možda do kraja ispričana... s likovima poput Lili i Jure, mene kao Sonje. Moj život danas više menjeviše nema nekih likova. Ili ako ima, to su sjene, nedefinirane spodobe. Uzmimo mene – kad se pogledam iz jednog ugla, lice mi je kvrgavo, iz drugog oblo. Kakav je to dakle lik, kakav profil?
Blog, to napol osramoćeno mjesto, trg mediokriteta, kurvanluka, usamljenih, samoprezentanata, samopotvrđivanja, pa i mog – pogle kak sam neobično drugačija od drugih! – to je bila faza... dok... sad sam izvan faza... (srknem gut bijelog – kako ukratko objasniti da sam se promijenila, osamila, možda i otupila, da ne igram više za raju)... a... i ako ću pisati, koji je uopće cilj toga? Uopće cilj je... ako ći ipak pisati, cilj je, jedino vrijedan, jedini dostojan zajebancije oko jebavanja s riječima - da se ogolim. To je moja hrana, moja potreba... moj art (akt) pošto izgleda da ja ne mogu nego baviti se sobom. One gole fotke, dakle, prije ili poslije izlaze iz privatne zbirke... samo još, izgleda, nisam spremna.