Npr. rakija... nema boljeg... eliksir... lijek... ja bih mogla piti svakodnevno (i pijem, jel'te, o nekim danima)... otkad se družim s Dejvidom, rakija je sastavni dio mog života... on ima svoju zbirku u frižideru – oš' ovu oš' onu? Neki dan kupio je jednu specijalno za mene (jer sam rekla da volim)... tako moram opet otići kod njega da to popijem jel'te..  to će trajati neko vrijeme... ne moš' slistit' bocu odjednom.... bar tri – čet'ri puta al' da pijem k'o svinja... što ne radim... tako da bi se ova konzumacija mogla i odužiti... iako nikad ne znaš s ovim stvarima... neki put čini se kao da je puna boca a ono klinac... nema više... – Gdje je rakija? - Nema, presušilo darling J... (iako sam ja sklonija drugoj varijanti – K'o će više popit' tu rakiju... činilo se da je boca mala a kad ono – nepresušna...)

Ovdje htjedoh spomenuti i maslinovo ulje ali nekako mi ovaj dio o rakiji dost' samodovoljan pa ću maslinovo ulje spomenuti jedino u kontekstu ljekovitosti a Dejvid ga troši u galonima... ako mu zaliha spadne na ispod pet litara, panika je i sl. Čak je i meni darovao jednu litru... – ali, ali... (kao nezgodno mi je, on to ulje debelo plaća i sl...) ali nije, ebiga, ok. mi je primiti od njega dar... nekao normalno... nisam pala u afan i sl... ono, nisam tinejdžerica...

Pa onda kava... ja sam totalno kaveni tip... ujutro obavezno pijem... ovdje je Dejvid totalno podbacio... ima neku staru iz'lapljelu kavu što je donijela jedna od plusquambivših cura nekad davno... međutim u njega nema šećera (NEMA!)... samo neka prirodna sladila, ječmeni slad i smeđi šećer koji se kalcificirao... – darling, jel' mi možeš pomoći s ovom šećernom stijenom? - Čekaj srećo da dohvatim macolu... tako se nas dvoje razgovaramo dok si kuham kafu u njegovoj fancy kuhinji...

Iako cocacola ni pod razno ne može ići pod ovaj naslov, ipak je spominjem u kontekstu Dejvida i njegovih sitnih tekućinskih ugađanja kojima je cilj zavlačenje pod kožu, (što mu dobrano ide od ruke)... naručila ja cocacolu i donesu mi je ravno iz frižidera, ono puši se iz nje... i požalim se ja svom kavaliru kako ne volim hladna pića na što on uzme bocu i zagrije je svojim dlanovima... ajoooj, kad ovo budem pričala Lili, cičat ćemo od oduševljenja, i skakati u mjestu iako nismo tinejdžerice, jok darling, to nikako....

Samohrana majka

Ovo zvuči kao socijalno ugrožena kategorija ali ja u to ne spadam... ono - imam normalan život... iako specifičan... jer imam djecu... ona su mi glavna preokupacija od jutra do sutra... i nije mi to teško... ponekad jest... ali se ne žalim... kome sam se ikad ja žalila da mi je teško s djecom? Lili? Juri? Zaboravi... s njima ponekad podijelim poneku anegdotu... ponekad i problem ali nema u mene žalbe... svoje obaveze rješavam kao s pola snage, lako i bez zanovijetanja...

Mojoj djeci niš' ne fali... nas troje smo obitelj... ujutro smo svi kod kuće, oni gledaju crtiće, žutokljunca... u pidžamama budemo do 9 -10 sati... a onda se bacamo na posao... mali ima zadaću svaki dan... ja moram ručak skuhati i sl... i igra, igra, igra... moja djeca imaju svoju ekipu koja je u našoj kući svakodnevno, k'o kod svoje kuće... ja to volim, potičem...

Poslije ručka malo legnem, barem pola sata... nije mi za to potrebna tišina... ustvari volim žamor dječjih glasova... to me umiruje... ako je tišina, neki alarm mi zazvoni – sigurno su u prekršaju...

Poslijepodne ja radim... rijetko prije pet... do deset i pol navečer... rijetko koji dan da dođem kasnije od toga... radno vrijeme mi je ustvari odlično i minimalno sam odsutna... skoro uvijek zateknem djecu budnu i oni kao da čekaju da se ja vratim... onda zaspu... kao da im fali ta sigurnost – mama je napokon kod kuće, mogu mirno spavati...

Ovo zvuči prilično idilično... ali naravno da ima problema... nisam ja uvijek u top formi za komunikaciju s puno strpljenja, ponekad sam jednostavno nestrpljiva... ponekad su mi misli daleko, izvan ove kuće, daleko od djece.... a djeca svejednako traže pažnju... ponekad previše presjedim za kompjuterom... ponese me neka poruka, od nekog frajera... pa ne čujem dječje glasove...općenito, previše sjedim za kompom.... ponekad zaboravim pregledati zadaću od maloga... pa on dobije minus... ponekad naravno nisam na nivou zadatka....

Ali to je život... tko brije na idealu nerealan je.... živim kako znam i držim da su moja djeca staložena preslatka derištad koja imaju lijep i miran život... s puno smijeha... i ja se smijem s njima... ako to nije važno, ne znam što jest...

Otac (samohrane djece)

Ovdje ima prostora za zajebanciju – djeca su s majkom, ali otac se brine za njih... otac je zabrinut tip... non stop se brine...

Majka je samohrana... ona ih samo hrani i sl... ali to je zajebancija isključivo zbog humora...

To su samo djeca... imaju i oca dakako... iako žive s majkom pet-šest dana u tjednu... ali vole vikende s tatom... Tata je visok, krupan tip, ozbiljan i strog... osmijeh rijetko zalazi na to lice... ipak djeca vole svog tatu... vesele se odlasku s njim... otac je bradati tip mrka pogleda... ali djeca ga vole... grle i veru se po njemu.... on uprti njihovu torbu, manje dijete digne u naručje a starije za ruku i svaku subotu oko podne potrpa u svoje veliko auto i odveze... nasmijana dječja lica s nosevima priljepljenim na staklo veselo mašu majci... oni odlaze u avanturu, bilogdje, sa svojim tatom... vratit će se u nedjelju navečer, pomalo umorni, pomalo nervozni... zavalit će se majci u naručje, na grljenje i cupkanje u krilu... majka će biti konj a djeca jahači... dok se majka ne umori... onda će ih potjerati na pranje ruku, oblačenje pidžame... u krevet.

Baka

Ona obožava djecu kak' ne... bdije nad njihovom sigurnošću... gleda odozgo jel' sve štima... ona sa svojim pregolemim životnim iskustvo dakako sve zna... zašto dijete kašlje... zbog čega je podrignulo... zašto je kakica žuta i meka... i sluti ovo i ono... moglo bi biti ovo i ono... loše stvari... negdje je neko dijete ukradeno,  neko je dijete oboljelo od teške bolesti... neki je roditelj pogriješio prema djetetu... bakina je dužnost da zaštiti dijete... od neukosti i neznanja roditelja... ona će posavjetovati, upozoriti... ukazati na ozbiljnost situacije... ona će alarmirati... njena je dužnost da se umiješa, da spasi dijete... zato će je revno obavljati... baka ima puno, puuuno vremena... za  paženje unučadi i gledanje televizije.

-         'Oćeš ić' gledat' japanske bubnjare u četvrtak samnom? (Jure)

-         Dakako, računaj na mene pod obavezno...

-         Ali karta je 150 kn...

-         Ic okej! 150 kn fakat nije neka cifra... ajd' vidimo se u srijedu na keramici (Jure naime pohađa tečaj koji ja vodim)...

Zove Jure jučer, veli:

-         Japanci su u srijedu, jel' možeš nekako otkazati keramiku?

-         Jok darling, nema šanse... morat ću odustati od koncerta... nego jel' to znači da ti nećeš doći na keramiku?

-         Pa ne mogu kad idem na Đapaneze...

-         Ali Japanci su 150 kn... jebate sto-pe-de-set ću-na, za ono malo bubnjanja! A keramika ti dođe 70 darling... puno, puuuno ti se više isplati doći na keramiku!

Neki dan, dok sjedim na zubarskoj stolici razjapljene čeljusti, zubar veselo mrmlja sebi u bradu – da, zubi propadaju... tijelo propada... jedino je duša besmrtna... - pritom rutinirano radi određene zahvate u mojim ustima sa svojim sadističkim instrumentarijem...

Ali mozgovi naše generacije kao da su isprogramirani na jednu drugu istinu... kao tijelo je jako važno i učinit ćemo sve za njega... da zablista... trudit ćemo se da se istaknemo tijelom... cijela je industrija u pogonu da nam u tome pomogne...

Zbrojimo se malo – tko će od nas za 50 ili 60 godina biti živ? Većina živućih mojih čitača bit će pod zemljom, uključujući i mene... prije toga, uz malo sreće jer svi se nadamo dugovječnosti, ostarit ćemo, skvrčiti se u predjelu leđa... zglobovi će se zakočiti... zubi poispadati... kosa se istanjiti i oslabjeti... ovo je neminovno... 

Tijela postat će groteskna... plastična kirurgija može ih učiniti samo još grotesknijim... zamisli staricu sa silikonskim sisama koje je ponosno nosila u mladosti...

Starost je takva (htjedoh reći ružna, ali nije točno)... tijelo postaje sve manje bitno, jedino snaga duha može je učiniti lijepom...

Koji bijahu jakog duha u mladosti, i starost će im biti ugodno razdoblje... koji u mladosti bijahu nesigurni i oslonjeni na tjelesni materijalizam, starost će im biti stresno i teško razdoblje...

Držim da je preveliko polaganje na tijelo uvijek znakom dohovne nesigurnosti... neravnoteže... siromaštva...

Po meni, novo vrijeme neće jako visoko vrednovati ideal ljepote koja se isključivo oslanja na fizički izgled...

Tijelo je ništavno. (točka)

Tijelo je zatvoreni mehanizam. S vremenom, s upotrebom dođe do kvarova i sustav propadne... nema za ovo lijeka...

Tijelo proizvodi otpad... puno otpada... cijela ekološka katastrofa...galoni vode svakodnevno odnose tjelesni otpad, nesnosan odvratan smrad i trulež, izmetine... naposlijetku tijelo istruli i cijelo postane otpad...
Ovo nije popularna tema... tjelesni otpad sofisticiranim je tehnikama odveden, odstranjen, zatajen... bjelina kupaonske keramike svojim sjajem i čistoćom prikriva ovu istinu... otpad je odveden podzemnim putevima, negdje daleko od očiju, od nosa... kupaonice su perfektno naparfumirane... nitko ne mora znati, upravo je posrano ljepljivo smrdljivo govno... posrala ga je prekrasna dama, duge kose, vitkog struka... žena koja plijeni svojom pojavom, s elegantnim rukama, uređenim noktima, prekrasnim zubima... njegovana žena, lijepog mirisa, ugodnog izgleda... tko bi ikad pomislio, priznao tu smrdljivu istinu o njenom tijelu...

Hoću reći, tjelesni otpad je tabu našeg društva... i velika je energija uložena u to da se zataška... o tjelesnoj ništavnosti u našem društvu se ne govori... zašto? Zato što se u nas štuje kult tijela...

Svatko umire sam... ali lakše je ako te netko pritom drži za ruku... strah? Od samoće, nepoznatog? Druga osoba neće te uspjeti zadržati kad dođe tvoj čas... tzv. smrtna vura...

Iako znamo da smo prolazni, da naš vijek curi, istječe poput pješčanog sata, nekako nesvjesni smo svog roka trajanja... čovjek odraste, odživi, ostari i pritom zaboravi na neminovnost ovog procesa... 
Tijelo je smrtno... s godinama opadaju funkcije (sve je lako kad si mlad)... onda ostariš... imaš 95 godina i liječnici odluče da ti treba ugraditi pacemaker... sva tvoja familija križa se lijevom i desnom i kumi doktore nek' te puste da lijepo u miru umreš... a dijete u tebi želi živjeti... želi pokušati, uspjeti, preživjeti... (ovo je živući primjer jedne žene od 95 sa oslabljenim srcem)... a ta žena nema nikog živog od svojih... cijela generacija preselila se na onaj svijet... čak i mlađi od nje... ipak ona želi živjeti... ono što mene muči jest – kako pomiriti se sa smrću ali bez straha... reći - fala lijepa, meni je dosta... pozdrav svima, odoh na bolje mjesto!

Njegov stan ima ulašten pod u visokom sjaju
On to voli žestoko na samome kraju
Slikarstvo avantgarde na zidovima bijelima
Hranio ju je isključivo najfinijim jelima
U širokom krevetu budnu je našla zora
Šetala je gola kraj velikih prozora
Kod tog stranca, u njegovu stanu
Nekim je čudom čak imala probavu
Iako nije njen milje ta hladna bjelina
Pored ovog tipa stvarno joj je fino
Ustvari osjećala se k'o kraljica
Slušali su dobru glazbu, smijali se kao djeca
Prisjećali se stihova između poljubaca
Ja sam Duca a ovo je Hit meseca
Napola divljak, napola fin
Ni mamin ni tatin razmaženi sin
U svom je građanskom japijevskom stanu
Ugodio jednoj usamljenoj dami

... znaš ono – kad te neko mjesto podsjeća na nekog... to mi se događalo... kad sam za nekog emotivno svezana, pa prođem kraj nekog mjesta gdje smo bili, pa me štrecne... bilo je jedno mjesto, proširenje kraj ceste gdje sam uvijek ostavljala auto kad bih se sastala s njim... moj auto kraj njegovog... onda ja pređem u njegov koji je veći, udobniji... dugo, dugo, nisam se usudila pogledati u tom smjeru kad bih tuda prolazila... slike se guraju, nježnosti u njegovom autu i sl... zatim rastanci... posljednji naš susret i takve stvari... kao da se upisala ta senzacija u koru mozga... mrzim to... nekako važno je razvrstati te stvari - što je bilo bilo je, a mjesto je samo mjesto... ovaj trenutak to mjesto je običan bezlični detalj iz povijesti, nimalo obojen...

... pa onda datum... na taj dan, na današnji dan, dogodilo se to i to... pa? Današnji dan nema ama baš nikakve veze s tim danom u povijesti... zašto evocirati uspomene? Loše uspomene... one su ostale negdje iza nas u nekom vremenu koje je prošlo... darling, to je prošlo... dobro je da je to prošlo... sadašnji trenutak i budućnost nose nove nepredvidive mogućnosti... želim se prepustiti... ne trovati sadašnjost prošlošću...

... ali... loše iskustvo... nakrcana sam lošim iskustvom... ako ću se ravnati po svom lošem iskustvu, neću izaći iz kuće... ništa neću učiniti... nikad više nikog upoznati... a ja opet hrlim... srljam... ako ću se ravnati prema svom lošem iskustvu, očekivanja bi realno opet mogla biti loša... ojebemtiživot... bik u meni jako se razljutio i rogove isturio oštro naprijed... nabijem ti loše iskustvo!

Mozak radi na frekvenciji bzzzzzz...

Tijelo je savršeno beživotno opušteno

Oči svjetlucave i nasmijane

Usnice malo natekle...

Nema šanse da napišem tekst....

Evo ima već neko vrijeme da me ne drži ovo mjesto... nit' pišem, nit' čitam... ali pišem, kak' ne... na jednoj drugoj stranici... tj. sve riječi ostavih tamo... kod Dejvida... tako se zove tip koji mi drži pažnju već ima mjesec dana i više...

A bilo je vrijeme kad su moji frendovi s guštom iščitavali moje tekstove i smijali se, veselili samnom... ponekad komentirali... osim Verice... ona nikad nije imala potrebu pročitati išta s mog bloga... Lili redovno... Jure obavezno, Kata povremeno...

-         šta, čemu taj blog? Šta ona tamo piše? - Verica je jednom ovo upitala Lili sa dozom dosade...

-         obične stvari... o životu, o nama... obavezno pročitam tako da vidim šta mi se dogodilo -  Lili tjera šegu...

-         kad pročitam njen blog vidim da imam život – veli Jure...

Takve stvari... 

A Dejvid? Svu moju inspiraciju odvukao k sebi... nije da se žalim... ne, ne, nipošto!