Sve je besmisleno... ovaj blog... i što me ništa više ne može izbaciti iz takta, ništa me neće više natjerati da pišem iz duše... duša moja učahurila se negdje u stanju hibernacije i nema dovoljno jakih riječi ni događaja da je probude... zato su mi tekstovi tako prazni... pa i pravedan bijes nije nešto oko čega ću se angažirati i ljutiti duže od dvije minute... u pravom smislu riječi, ovo je život od danas do sutra... bez vizije o njegovom ukupnom smislu...

Zašto?

Kao nezaposlana samohrana majka imaš pravo na dječji doplatak (za dvoje djece 1200 kn)... kao vlasnica obrta, građanka drugog reda, nemaš... ali zato imaš raditi... da obrneš jednu malu ekonomiju... iz koje moraš državi platit državno (oko 2000 mjesečno raznih doprinosa)... onda ti 26.2. stigne dopis o poskupljenju doprinosa koje si dužan podmiriti unatrag, od 1.1.... pa ti druškane izračunavaj razlike na sto raznih doprinosa koje si već platio... jerbo ako ne obračunaš, ide ti zatezna kamata... kao nezaposlenog, nitko te ne jebe ni unatrag  ni unaprijed...

Ali ipak,  kao vlasnica obrta možeš sudjelovati u natječaju za državnu potporu koja se dodjeljuje ženama poduzetnicama u svrhu poticanja ženskog poduzetništva, hehe, nemojte me jebat'... i nakon pola godine pošalju ti dopis da premda zadovoljavaš sve uvjete za potporu, stručna komisija ocijenila je tvoj zahtjev preniskom ocjenom... jer je tvoj obrt presitan... ipak i takav sitan dužan je biti učlanjen u Obrtničku komoru, jednu pasivnu beskorisnu instituciju birokratskog tipa čija je članarina 1000 kuna godišnje... i platiti porez na tvrtku isto toliko... 

Sve u svemu, ako imaš sitan obrt, likovnu radionicu npr., zaključiš da je bolje biti nezaposlen, dobivati dječji doplatak i tu i tamo zaraditi koju na crno nego biti legalan... jerbo država ova je maćeha i ne voli obrtnike, ne prepoznaje u njima zdravu snagu nego kravu muzaru kojoj parazitski pije krv... svojom neosjetljivošću na obrtnički mentalitet koji se bazira na efikasnosti i jednostavnom razmišljanju, silom propisa blokira ti rad... indirektno te navodi da loviš u mutnom i igraš prljavo jer se tako bolje zarađuje u ovoj drekastoj sredini, lošoj sredini, do grla usranoj, veli zapisničarka, jerbo banana je fino južno voće, prefino da njome krstiš ovu parazitsku državu... 

Moj savjet svima, na svim razinama gospodarstva, temeljen na katastrofalnom osobnom iskustvu  – izbjegni svaku vrstu plaćanja, posluj u što je moguće većoj mjeri izvan sustava i bolje ćeš proći... ako si legalan, jednostavno si osuđen na propast...

Razmišljam o tome da se na neko vrijeme proglasim bivšom obrtnicom i pošaljem malo na Zavod za zapošljavanje, da vidimo koliko se mogućnosti na ovaj način otvara jednoj sposobnoj likovnoj pedagoginji i umjetnici sklonoj praksi, samohranoj majci koja ima ambicije svojoj djeci osigurati ugodan život... za početak, bez da mrdnem prstom, u plusu sam 39 tisuća kuna godišnje...

Neka mala tuga
Ne velika
Podsjetila me da sam dugo sama

I odnekud izronim sjaćanje na onoga bez jaja
Što je podvio rep
Navukao čet'ri maske da sakrije rupu u duši
I istinu izvrgne ruglu
Al' izdale ga kozje uši

I onoga koji je bio prav kao Kapetan Mark 
I čvrst poput Bleka Stene
Dok je licem prema meni, gledajuć' me u oči
Odlazio od mene
A ja nisam imala druge za njega riječi
Osim hvala

Sjetim se i svoga muža
Kojeg sam ostavila
Srca stisnuta i hladna
Da sa suzom na nosu
Potražim sebe
Izgubljenu negdje u svemiru
Sjetim se svoga muža koji me mrzi
Što sam ga ostavila
Da nađem sebe
Izgubljenu u kozmosu

I Svena
Srca nateklog od ljubavi i povjerenja
Koje se jednostavno radovalo
Njegovim šalama...

Neka tuga niotkuda
Sjetila me da sam sama
Kratka tuga
Tek da se u sjećanju uspostavi inventura

Imaš jednu firmu u Rijeci, zove se Rijekapromet... jedna od djelatnosti joj je pauk... kad mi je zadnji put dig'o auto, njihova «usluga « koštala je 250 kuna... ima tomu dvije godine... luda kakva jesam, napisala sam žalbu – nek' naplate uslugu onome kome čine uslugu a ne meni jer meni to nije usluga... odgovorili su mi pozivanjem na članak zakona po kojem sam kao vlasnik vozila dužna platiti «uslugu» uklanjanja auta s mjesta nepropisnog parkiranja... pa sam platila, štaću..

Neki dan kad mi je diglo kola, tražili su da istu «uslugu» platim 500 kuna... premda nije bilo značajnije inflacije, kol'ko znam,  barem one službene, u zadnje dvije godine... premda od mjesta dizanja i njihovog deponija nema više od kilometar... ipak, usluga je usluga... 

Rijekapromet je privatno poduzeće, d.d. ... pretpostavljam da nitko izvana ne može imati upliva na njihovo formiranje cjenika, k'o što ne može niti kod mene u mojoj radionici... ipak, kad bih ja povisila cijene za 100% vjerujem da bih ostala bez posla... oni naprotiv, poduplavaju profit... a zbog katastrofalne lokalne situacije s parkingom, obim posla im se povećava... ne vidim za ovu pojavu druge riječi osim – lopovluk... sprega korumpirane i negrađanski nastrojene gradske vlasti koja je dala prostor ovom necivilizacijskom divljanju nezasitnosti za novcem i jako materijalistički nastrojenih, bahatih i primitivnih ljudi niske frekvencije, vlasnika ovog društva... luda kakva jesam, na njihov žiro račun, s velikim žaljenjem, s osjećajem cijepanja srca, otkidanja od usta, uplatim 200 kuna... ako me budu tražili ostatak, jebaću im majku prije nego što platim...  a možda se i zainatim pa odem vidjeti ViaRomu, riječki zatvor iznutra, čisto kao stvar opće kulture... čula sam da su uvjeti neljudski... bumo vid'li šta će dalje biti... 

Još samo da napomenem da uz plaćanje ove usluge ovom privatnom poduzeću, u drugoj plastičnoj košuljici dobiješ kaznu policijskoj upravi, nekih 300 - 400 kuna... koje uredno platim, štajesjes, nepropisno sam parkirala, božemoj, odmah ispod znakića za zabranjeno parkiranje, baš kao i ostali vozno aktivan narod u ovom gradu... što naravno mene ne opravdava... pa nisam ja ni nerealna ni populistički nastrojena, a bogami ni sklona skužama, jebate...

Veli meni Eva sinoć – bez greške osjetim koju energiju mi ljudi odašilju, kad me netko voli ili ne voli... ako me ne voli, ja to osjetim nepogrešivo...

- Jel?  – nikad nisam o tome razmišljala... ovo mi je dalo napregnuti vijuge... – ja nikad ne primijetim da me netko ne voli...  ustvari, uvijek mislim da me svi vole... tojest uvjerena sam u to... totalno bi mi bilo čudno da me netko ne voli... zašto? (ovdje plavuša diže obrve do pola čela i izdužuje bradu).. .Eva me gleda kao da sam pala s Marsa... a onda se grleno zasmije... 

Toliko sam u svom filmu da vjerojatno ne bih primijetila klokana da proskakuće pored mene... dobro, možda klokana bih, ali žabu!

Pričam danas s Lili – čini mi se da je slijedeći slučaj: cijeli svijet titra u određenoj, recimo zemaljskoj frekvenciji, a ja pola metra iznad, u svojoj frekvenciji, (ovdje crtam po zraku cikcak)... premda obavljam bez greške onaj zemaljski dio (u smislu obaveza, funkcioniram besprijekorno, i to s pola snage)... pravi moj svijet je u nekoj paralelnoj ravnini... zbog toga sam u određenoj neravnoteži sa zemljom, ali ne previše... jedna mala prenapregnutost postoji ali kontroliram stvar... (Lili me sluša s pažnjom, kima glavom, vidim da prati što pričam, odobrava mi, izgleda da sam precizno proniknula u svoj titrajni status)

Veli Eva – ma ti si u svom filmu... ti si upravo kao da si na nečemu... ali si dobro... i pozitivna... i nikog ne ugrožavaš... baviš se sobom... to je dobro... ipak si malo odlijepila od zemlje... ali si pozitivna...otvorena... tvoje čakre su na mjestu sve... ti si ovo – rukama u predjelu prsa radi pokret iznutra prema van... kao otvorena sam... 

A onda se sjetim Orhana... njegovog zadnjeg pisma – ako ti se čini da ti ne odgovaram, to je zato što odmaram od tvoje prenenormalne ekstrovertiranosti... nije mi bilo drago ovo pročitati... džizs, posramilo me... gdje je popustila moja autoregulacija... zašto sam Orhanu pričala svoje intimne stvari... koje on nije u stanju variti... razmišljam... moja ekstrovertiranost ili otvorenost je naporna ljudima... a to nisam primijetila... zato što titram u nekoj svojoj frekvenciji... mislim da je stvar slijedeća - imam divlju energiju... kao da je moj cikcak puno veći i skloniji divljanju nego normalnog insana... to je iritantno ljudima... a meni teško kontrolirati, premda toga najčešće nisam svjesna... jer sam srođena s njom... moja energija, taj divlji cikcak obuhvaća i introspekciju, Orhan to nije komentirao... dal' mu je i ona iritantna također?

A čini mi se sve češće da sam mirna...  i slobodna... onda zateknem sebe kako objašnjavam ljudima da sam ovakva i onakva, pa i asocijalna, sve u strahu da ne dobiju od mene neka očekivanja... halooo! Čemu ja imam ikome objašnjavati kakva sam ja... određena prenapregnutost me preskočila, zaskočila dok nisam gledala... 

Prebrzo živim, prebrzo mislim. Ustvari mislim da trebam odmor... malo na off... ali najprije da podijelim svoju intimu, ovaj razgovor sa samom sobom s internetskim čitačima jel'... nepoznatim ljudima kojima se živo ladi za mene...

- Kakva usta ima tvoja peć za keramiku? – pita sinoć ćelav tip izražajnog fejsa... (pitanje je na mjestu, neke peći imaju otvor sprijeda, neke odozgo... razlika u praktičnosti nije beznačajna)
- Kao žaba polegnuta bočno – od svega na svijetu, najdraža mi šega... sastrane stoji majstor Radovan, pa se smije (to je Kraquire, bloger, dvorski kipar u našem kvartu).. i Eva, djevojka iz susjedstva, umjetnica stakla, kraljica zajebancije...  naš je kvart prilično umjetnički nastrojen, reklo bi se... volimo i šalu...  i pse... nema zasranijih ulica u gradu Rijeci, ja vam kažem.

Naš je kvart u prosjeku zasran govno/50 m... ako npr. na dionici od dvjesto metara ne naiđeš na ulično govno, sasvim izvjesno u idućih par metara bit će čet'ri...to je strašno za nas koji ne volimo govna... neku večer izlazim iz mog uistinu mračnog portuna... pod rukom torbica s parama... nekako mi na um padoše prigodne pričice o napadima, prepadima, narkomanskim zaskakanjima o kojima se ponekad priča u lokalnom dućanu s onim zastrašujućim efekt pogledom, da ti se žile slede... stisnem svoju torbicu jače... izlazim na ulicu, vidim, crkla ulična rasvjeta, jebate mrakuše! Auto mi nizvodno, u onom pustom dijelu gdje ne zalazi koji ne mora... psujem u sebi – ebem ti rasvjetu, nek ugazim u govno, jel!

Sve je bolje nego biti normalan – netko reče pa smo se zasmijali, cijela ekipa kod mene na poslu... ljudi koji crtaju... pogledali smo se s razumijevanjem, nekim tajnim migom dali znak da smo dio iste sekte... iako se ne poznajemo dobro... ljudi su nastavili crtati, onaj osmijeh još je neko vrijeme titrao brk, ja ih obilazim... mogla bih se zakleti da me preplavio neki osjećaj pripadnosti i topline... ovo je mjesto gdje sam sigurna... moj posao i ljudi koji pohode moju radionicu otkidajući komadić vremena za dušu od mašine koja prijeteći hukti u svom ritmu, to je razarajući ritam koji je neurozom i hladnoćom zarazio čitav svijet... spašavaj se kako znaš... oni crtajući... ja kroz pisanu riječ...

Popis

Nešto radim po kući, čistim... pa krenem, kao sad ću napraviti popis za dućan... u zadnji tren se zaustavim... pa sramota, džizs... ovaj plitak pogled što me gleda iz ogledala samo je akutna pojava, uvjeravam sebe... hajde radije da sjednem da napišem tekst za blog, nešto kreativno a ne da kradem bogu dane, omajgad na šta sam se svela, sramota, džizs, nisam li ja umjetnica?  – ali o čemu? O ČEMU??? O plesanju? O nastupu koji se opako približio a ja nepripremljena i nimalo nervozna? Možda da napišem radije pjesmu –

Plitak pogled iz zrcala
Progoni me zadnjih dana
Nije mala
Što je bila
Stisla krila
Hajde mila
Poleti sad
Omajgad
(evo pala)
Drugi puta više sreće
Baš me neće pa me neće

Igor

Pisat ću, naposlijetku odlučim, o svom prijatelju Igoru, s kojim se puno družim zadnjih dana, svjetskom šarmeru tanahne duše. Igor je slikar. Napisala sam tekst za katalog za njegovu izložbu, iščupala riječi, nije bilo lako, njegovo je slikarstvo nekonvencionalno... pitala sam se kako će prihvatiti moj brutalno iskren stil – boja je neekspresivna, maniristički dekorativna... nadrealizam nedostupan razumijevanju publike, hehe... pretjerana estetizacija... ja ne mogu nego iskreno, ma koliko mi slikar bio drag.

-         Čuj, baš sad čitam (veli on na telefon)... ovaj tekst je jako stručno napisan... on je ustvari odlično napisan... on baš opisuje mene i moje slikarstvo, točno onakvo kakvo jest, ni bolje ni lošije...

Gledam Igora sinoć kod mene u radionici... on je svakako vrlo zgodan muškarac... profinjen i ugodan... pa se dao u šarmiranje jedne moje polaznice... zgodne žene.. .a on naočit... pa rječit...pa mirliši, milina... pa zaobilazno k'o mačak oko kaše... vidim ja da to njoj godi... pomislim, prije su se i meni sviđali ovakvi šarmeri... ali više ne... džizs, obično muško, da ne velim plošno, glupo muško mora po nečemu ipak biti posebno, nekoj izvornoj jednostavnoj snazi... koja ne trpi igre povuci potegni... (iščupat se ne može, jok kod mene)... ustvari radi se o tome da ne tražim površnu pažnju nego dubinsko razumijevanje... od muškarca... a možda sam i preambiciozna... a i nije mi dan za analize... ajd' da napravim taj popis, pa idem u krpe...

Danas smo se smijali, božemoj... u restoranu... gdje ljudi očekuju svoj mir... unijeli urnebesni smijeh... a zašto... bili veseli...Jure, Lili i ja... 

pričam im kako sam jednog tipa koji mi se sviđao bacila na led zbog jedne, dvije pogrešne riječi... koje čak i nisu bile jedna za drugom... nego s vremenskim odmakom... niti usmjerene protiv mene... radi se baš o terminologiji... pogrešne ri-je-či ...Jure i Lili znatiželjni – pa koje su to riječi, hoćeš li nam reći?... 

- banalno je i možda sam prestroga... teško mi je opisati kako je kod mene splasnuo taj tip... ispričat ću vam... pitam ga šta radi.......

- pušim! – ubacuje se Jure – o kako možeš! – ovdje čini grimasu osude i izvede cijeli skeč... - drugi dan, šta radiš – gasim ćik! – o kretenu jedan! Gade!Gotovo je među nama!  
Lili i ja držimo se za stomake i grcamo od smijeha... restoranska populacija ne obazire se, takvi su lokalni običaji u nas, narod dresiran na nereagiranje na podražaj... Jure je večeras bio u elementu za zajebanciju božemoj

Danas pričala s Nosceteipsumom (Walterom, frendom iz vremena prije bloga)... reko' – darling, u blogu dana imaš toliku prednost u odnosu na konkurente da je to sramota... nisam htjela glasati za tebe, da ti ne pridajem važnost, i ovako si perverzno popularan... veli – pa mogla si glasati, ne bi ti ruka otpala... veli, nije u toku, na bolovanju a komp mu na poslu pa ne prati tijek glasovanja... rek'o, pazim ja na tebe, pazim... da je potrebito glasala bih s oba moja bloga, zloupotrijebila i onaj o keramici na koji rijetko zalazim... ali imaš perverznih 54 posto... sramota! (ovo hoću reći da je biti popularan pri Indexu diskutabilna kategorija)... nabijem ih sve na rog dana...

Nego, stigao meni mail od Indexa – vele, pošto sam onomad pravedno pobijedila na blogu dana odlukom svekolikog blogopuka, zaslužila sam DVD... hehehe... koji devede? Kakvi bakrači... pa nemam ja vremena... hajte molim vas... mene sramota, pa jel' to moj nivo, jebate... neš' ti – devede! Osjećam se kao da sam opet srednjoškolka, začešljavam kosu a la rockabilly girl i gledam na sat da ne zakasnim na bus... u gradu će me čekati Zlata i Kerol... idemo pred Kont gdje ćemo naslonjene na ogradu otpuhivati dimove dok pogledavamo kad će naići rockabilly momci u kožnim jaknama... to je vrhunac večeri... napravit ćemo se da nešto važno pričamo pa ih nismo primijetile...

Kao tinejdžerice, imale smo iluziju da imamo život... kao blogeri, pobjedom u blogu dana dobijemo iluziju da nešto vrijedimo u kategoriji pisane riječi...

Muško tijelo u mom trosjedu... zavalilo se... ja sastrane nekako stisnuta... uskoro je tijelo parkiralo ruku meni u krilo... nije mi bilo neugodno... pače... i ja se opustih... malo vina, čokolade... onda na neku foru, trosjed je postao premalen... pa se tijelo lahko prebacilo u krevet... moj krevet... napravilo meni mjesta kraj sebe... tijelo na tijelo, usta na usta...  i lijepo to krenulo... čovjek bi pomislio svašta... a onda smo se zapričali... džizs kak' je bilo zanimljivo pričati s ovim čovjekom što obitava u odlično građenom tijelu plivača... božemoj kako sam bila opuštena dok mi je prstima crtao krugove po leđima, guzici i pričao o metafizici...