I kažem:
- Pošto nemam pojma kol'ko sam imala lani ili preklani ili ranije jer nigdje ne zapisujem svoj parni status, (dramski srkaj iz vinske čaše uz samodopadni S stav) teško je uporediti jesam li uznapredovala ili uznazadovala... samo znam da, oslanjajući se na nepouzdano paušalno sjećanje, prije sam više investirala u razne pizdarije poput odjeće, nekakovih, nekakovih sporednih stvari... a sad više u hranu... a možda više jedemo... ipak nameće se opšti dojam da je nekako manje para u opticaju uopće... (zamišljeno podbočim)
- Sasvim sigurno, ne kanim se uzrujavati... i da kanim, ne mogu... nisu mi pare neka tema... (par koraka levo-levo)
- Nego, ovo je stvarno važno: primijetila sam da je ključ ljepote, fizičke ljepote, mojeg dobrog izgleda u svjetlosti. Na neka svjetla izgledam k'o avet s dubokim podočnjacima. Doduše, (smiješak) na neka sam u boljem svjetlu, čak lijepa žena, usudi'ću se. Naročito, budimo iskreni, ako uložim minutu u bojadisanje. Ali ona avet s podočnjacima... me prati već neko vrijeme. Ponekad je ugledam u izlogu kad ovlaš provjeravam svoj izgled u prolazu. (mala pauzica)
- U dnevnom boravku moje mame par sijedih dlakurina na neku foru zasvijetle, poput malih neonki... izgledam vremešnom... i što je gore - zapušteno. Te sijede dlake su nekako izlomljene, a debele. U mom dnevnom, nemam sijedih uopće, takav kut svjetla. Općenito nisam mnogo sijeda, svi vele, manje nego mladež mog uzrasta. To što sam se prije farbala bilo je što volim biti plavuša. A sad iz medicinskih uvjerenja, postajem brineta. Prošarana sijedima. Imam neku vrstu crte. Vodoravnu - što mi dijeli kosni korpus na tamnije uzglavlje i svjetliji ostatak tretiran farbom u prošlosti. I jednu vertikalnu crtu – iz sredine glave formira se jedan sijedi pramen koji biva sve veći. Ponekad se vidi. Sve skupa me ne ometa da se vidim plavušom, zgodnom, držećom, feš ženskom.To je stoga, svjesna svega, što sam sklona sebi, sama sebi draga i simpatična i samim time neobjektivna. U trenutku istine, a to je jedina moguća opcija kad plavuša divani - konstatiram da je moj mladalački izgled pretrpio određene, kak' bi to rekla – devastacije. I to je jedna neutralna rečenica koja ne zaslužuje nikakvu posebnu pažnju, molim, moju sigurno ne. Kao i one pare s početka. (uzmem kremu i dobro istljam nadlanice... zatim nadlanicama nježno namažem oči, podočnjake)
- Ne bih htjela da ispadne... hoću reći, da svi pomisle... da se ne stekne dojam da ne volim pare. O, volim itekako! (razmažem kremu po ostatku lica i nastavim glasno:)
- O itekako volim pare. Al' nije mi to sad nešto gdje izgaram. Kao i po pitanju one narečene ljepote i njene devastacije. Kao da je to, molićulijepo nešto, nešto... pa ja sebe vidim drugdje i dalje i na važnim točkama i teško mi je to reći, ima toliko stvari koje još moram... važnih... da ljudi ne shvate pogrešno...
- Koji ljudi?!