Pogledavši unatrag, (a čemu da koji klinac gledam unatrag), ali ako baš ono odlučim da se obazrem, vidjet ću................. Svena. Ma vidjet ću cijelu vojsku egocentrika... to su moji ljudi, takve sam ja trebala, moj izbor, pa kol'ko god mi to sad bilo čudno.... nikad se nikog ne sjetim, nek' mi bog pomogne, što je bilo, bilo je, kao da i nije... ako se i sjetim, sjetit ću se nekog nebitnog detalja, odvaljenog nokta, zadaha pazuha, iz usta, bradavice na glavi, onih stvari što se ne želiš sjećati... ali ako se baš koncentrirano obazrem u prošlost sa ciljem zahvaćanja bitnog, oni su u jednom dijelu puta hodili uz mene, a onda bismo se, gdje se put račva na dvoje, razišli. Uvijek tako. Prirodno je to. Rastanci su punopravni sa susretima i kol'ko god to nepopularno bilo, njihov je skor pri kraju puta - egal.
Uzećemo Svena, nije išlo, nije moglo, ajeboti... otapala ja suzama vječni led južnih mora, pa i srce da mi prepukne, mladost zbog te stvari niz rijeku da bačim, isto mu se piše, propala stvar. Sa Svenom odnos išao je galopirajući nizbrdo, do jedne točke kad nije moglo natrag. To je ljudski, pa i da je on mene volio, pazi, karikira'ću – kao pčela cvijeće u proljeće a ja njega kao žedan kap vode u pustinji. Ljubav, vječno pitanje – što je, gdje je, ima li je pri ljudima? Ljudski odnosi nepredvidivi su... plus uze'ćemo i faktor neuračunjljivosti u ljubavi i ponekad jedan apsolutni netalent za veze, što je krasio Svena, frika s autističnim sindromom.
Sveusvemu, po meni ljubav traži određeni kontinuitet, neko vrijeme koje će je potvrditi. Ona je ugađanje, poštovanje... ona je na neku foru stanje zbog kojeg ćeš žrtvovati udobnost i svoje navike, sebe staviti na drugo mjesto... nije toga puno bilo kod mene, kol'ko se sjećam... da falsifikujem svoju prošlost i glorificiram je, jebo to, ima lakših načina ugađanja egu. Pa ja se ne sjećam ni gimnazijskih anegdota da ih s malo pikantnih detalja učinim relevantnim dokazom burno odživljene mladosti, ako i uspijem prizvati neko sjećanje, to će biti fleka na hlačama od iznenadnog menzisa, zaostala hrana među zubima otkrivenim osmijehom crvenonašminkanh usana, takve gluposti.... u mene taj centar za zaborav, poput onog aparata što radi rezance od dokumenata, cijelu prošlost pretvorio u beznačajnu smjesu.
Neki dan na poslu primim poruku od njega, Svena – gđe si, šta radiš.... (ne odgovaram mu uopće više na poruke, koji će ti klinac sada gdje sam ja i šta radim), pa bila gruba, nepristojna, njemu odgovarati je kao da pijanom čovjeku natočiš čašu rakije i nazdraviš, premda je on meni uvijek drag (živio ti meni sto godina i uzdravlje). Ipak, ne odgovaram mu. Pa i mogli smo biti prijatelji, ali ne uz njegove povremene izjave o nama kao karmički predodređenom dvojcu bez kormilara, to me nervira, podsjeti me na sraz svjetova iz onog vremena kad smo kao bili u vezi, nesvjesni da su se spojili zemlja i zrak, kiselina i lužina, dakle nespojivo... tako da otpada pijateljstvo. Što mi je donekle i žao, drag je on čovjek, nema tu prigovora. Međutim, on i ja u isti čamac, jok druškane. Taj čamac imao bi golemu rupu u trupu, nedorastao pa i najkraćoj plovidbi po plitkom jezercu. Ali friku Svenu to nije razlog.
Onda stigne druga u nizu – a što si takva pa ne odgovaraš, pa jesi tvrdoglava, ne bi ti ruka otpala jer tko te volio i još te voli, tko te voli zauvijek te voli, nekako nespretno sroči u trećoj.... ovdje me preplavi gadna nelagoda... odnekud me zapljusne neko dubinsko emotivno sjećanje na stvarno iznemoglu ženu presamićenu u struku što čupajući kose ispušta krik visoke frekvencije koji opet izazvaše val nepodnošljive cvileži u seoske paščadi i čovjeka empatije betonskog stupa (pa se naljutim, da on će meni o ljubavi)... u afektu odgovorim – ne odgovaram dabome, ne razgovaram sa zidom i mante me se s opsesijama... i važna stvar - drugi put kad se budeš želio uključiti u moju realnost, u kojoj objektivno ne postojiš (osim kao duh sa staklenim očima), razmisli da li ja to želim. Sve ovo naravno, u najkraćoj, sms varijanti. Međutim, moja poruka promašila je - nakon pet minuta on nazove... (valjda je razmislio i zaključio da želim). Taj čovjek, sukladno primarnom čovječjem instinktnu samoodržanja, zanima se samo za svoje dupe, zapravo... za hranu za svoje opsesije. Man'temese frikovi svih zemalja (ujedinite se i popušite jedni drugima kite).
Ma nije meni što on zove, to je najmanji problem, nije on neki davež da se razumijemo, nego on mene nije pitao šta ja želim, u kojoj sam ja fazi, nije me pitao to sad, nije me pitao ni prije... šta reći - ovaj razgovor bio je jako kratak... uglavnom sam ga pokušavala skinuti s linije - nema potrebe da zoveš, stvarno sam dobro, sve je u redu i tojeto (nestrpljivo). Poslije mi bi žao, razmišljala sam - zašto u mene nema živaca za ovu stvar... Sven nikad nije bio zlonamjeran ili tako nešto. Nije on ni dosadan, javi se svaka dva tri mjeseca i sl.... javit će se on opet, moja poruka do njega ne dopire, nije ni prije.... i to je suštinski promašaj u ovom slučaju - njegova pažnja je u zoni dupe-nos, ne zanima njega moj svijet.... i općenito, ima li itko izvan tog mehanizma - da nije rob svog dupeta? Valjda ja! Kak' ne! Nisam tako naivna... lagati sebi mogu i na lakšim temama... mom dupetu sad, naime, ne godi da se uznemirava Svenovim opsesijama... možda nekad kad sam bila zaljubljena, tad sam željela proniknuti u njegovu logiku, pronaći put do nje... jer tad sam, naime, vidjela njega u svojoj perspektivi... dakle on je bio zona mog interesa... i to otvara pitanje - ima li ljubavi bez interesa i što je s njezinom famoznom bezgraničnom nesebičnošću?
Pogledavši unatrag, a čemu koji kuršlus gledati unatrag, imam šta i vidjeti... prošlost moja je poput onih roladica što u trgovačkom centru kupiš za par kuna, sloj biskvita, sloj preslatke jeftine kreme, pa opetovano... na vrhu preljev od marcipana, ukupno – šećerna bolest. Nema se tu čovjek na što pozvati. Nemaš tu šta ispričati. Moja slavna ljubavna prošlost mizerna je.... ne pričam o njoj nikome... jedino što vrijedi jest sadašnji trenutak i pokušaj da budem iskrena prema samoj sebi, sve drugo beznačajno je. Ako se u mojoj prošlosti i dogodilo nešto vrijedno pamćenja, to ne moram verbalizirati, to se upisalo u neku moju dubinsku memoriju, pa i ako je nedostupno narativnom sjećanju, imam to negdje u sebi... ne opretećujem se time. Sve što je vrijedilo da se upamti, upamćeno je, majkumu.... tako ja to gledam.
Stvarnost je ustvari ono što zamisliš i odlučiš da jest. Znam neke žene koje tvrde da su debele a nisu. Ipak jesu, one su gadno debele u svojoj pravoj slici o sebi... u mom memorijskom osvrtu na Svena i mene, reći ću da je to bila slaba ljubav, zato se i nije održala... zaklet ću se i posvjedočit' na sudu ako treba – to je bila slaba ljubav slabih ljudi... ja više nisam takva osoba, možda ja nisam ni ta osoba... možda se to ustvari nije ni dogodilo.... pa i ako se dogodilo, šta s tim?
Ponekad, nakon ovakvog memorijskog zadiranja u prošlost, pitam se – što s njom? Zašto inzistirati na pamćenju, evociranju uspomena... ono što se dogodilo, to je bilo, više nije... iz onoga izraslo je nešto drugo, omajgad! Kako uopće ispričati ono što je bilo kad je pamćenje subjektivno i zašto bi moja istina o nekoj stvari koje se sjećam odgovarala istini druge osobe koja se sjeća istog... ma man'te me se prošlosti...
Neslavna prošlost vrijedna opjevavanja nije
Pogledavši unatrag, ono što je bilo prije
K'o da i nije