Brojač posjeta
194998
Blog - travanj 2007
ponedjeljak, travanj 30, 2007




Imam klub na Iskrici... osnovala sam ga baš JA. Privatni je... Nije slučajno da se JA u ovom kontekstu piše velikim slovima jer kod mene nema demokracije... Klub to sam JA... poput Luja 14. Inače, klub služi za grupno chatanje na neke teme a ponekad se i susretnemo i družimo...


Imam preko sto članova... neodgovorno tvrdim da je kroz moj klub prošlo oko 300 ljudi... neke sam ja izbacila a neki su sami otišli kad su vidjeli kako stvari stoje kod MENE. Također sigurno je stotinjak ili više ljudi koji su bili odbijeni na prijemu u Klub jerbo sam nabila kriterije za upad... hoću reći, ne želim se baš sa svakim petljati...

Uglavnom, bili smo mi turboaktivni neko vrijeme... na klubske susrete znalo je doći preko 20 ljudi... i posložilo se nekoliko parova, barem 5-6 iz mog kluba... stalno se prijetim provodadžijskom naknadom koju još nisam uvela, ali radim na tome...

Jedno vrijeme jako često smo se viđali... pa se učlanila neka sačuvajbože primitivna ekipa koja je odjednom postala najglasnija na klubskim susretima... i izbacim JA te ljude iz Kluba jednostavno zato što mi se nisu sviđali... a dio ode za njima u znak neslaganja saMNOM i mojim autokratskim metodama, u stilu – NISU ONI OVCE i ŠTA SI JA UMIŠLJAM?... i sad se ta ekipa (nazovimo je škartom) sastaje s drugim klubom (recimo konkurentskim, iako ću JA uvijek tvrditi - samo PARALELNIM)...

I pozove mene šefica tog drugog kluba (ONA) da im se pridružim sutra na prvomajskoj roštiljadi ako želim... pa sad, nije baš da nešto želim, ali opet ako me ONA pozvala, to ima određenu protokolarnu snagu pa bih možda trebala prihvatiti poziv... opet ima jedan dio te ekipe (izbačeni) za koje znam da me nacrtanu ne mogu vidjeti i apsolutno sam nepoželjna iz njihovog kuta gledanja... s druge strane, JA idem gdje JA hoću i nitko, baš NITKO neće MENI govoriti gdje sam poželjna a gdje ne J. Zato možda odem sutra na tu žderačinu i pojedem njihovo meso (za koje su oni skupljali pare) u svojstvu GOSTA na višem nivou...

ma nije meni nikakvo zadovoljstvo žderat' tu mesinu, da se razumijemo... nego eto, s vremena imam potrebu utvrdit' svoj status u nekim ovdašnjim krugovima...

ONA i JA smo mrak žene, cijenimo jedna drugu i odozgo vidimo što oni ne mogu... iako je moguće da oni odozdo vide što mi ne možemo npr. naše guzice i sl... ipak je sve to ljudimoji virtuala, r'n'r' i dječje igre koje nemaju veze s vezom J...

«pa tebe je totalno uništio taj ego, ma čovječe moraš se podhitno spustit' na zemlju jer ćeš se rasplinuti» - veli Jure, moj najbolji frend ikad, koji će btw također sutra biti na derneku, kao član NJENOG kluba... on po logici kudsviTurcitudimaliMujo & srednjažalost (neseisticati) dobro kotira u svim sredinama, grupama, klanovima... Ja samo među izabranima J...

zapisi @ 22:03 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
U crkvi Svete Eufemije u Rovinju, desno od ulaza, na velikim panoima predstavljen je nacrt građevine za koju se skuplja novac... radi se o kompleksu nekakvog pastoralnog centra imenom «Sveta obitelj»... sad, neću sigurno trditi da ne ispadnem neozbiljna ali recimo da je ispod velika kutija gdje vjernici ostavljaju milodare za pomoć gradnji (ovaj detalj je moj umjetnički dodatak, da stvar malo začinim)... uglavnom, ja sam se usredotočila na sam nacrt pošto sam fan od arhitekture... zgrada bi trebala biti ono što se zove grandiozna, monumentalna... geometrična modernistička forma... nisam dobro shvatila u kojem će biti prirodnom okruženju, ali prećoškasta mi je da bi se bilogdje uklopila... premonumentalna za moj ukus i poimanje arhitekture (recimo da nije po mjeri čovjeka). 
- čuj, malo je prevelika za obiteljsku kuću pa makar se radilo i o svetoj obitelji - Kata, Jure i ja zasmijali smo se glasno, potpuno neprimjereno svečanoj unutrašnjosti crkve gdje sama Eufemija ključnom & čeonom kosti počiva u nemiru turističkih obilazaka u preteškom kamenom sarkofagu.
zapisi @ 13:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Rovinj je krasan gradić... ako  bih ikad mogla živjeti u manjem gradiću, izabrala bih Rovinj... ima nečeg kozmopolitskog u njemu... ljudi iz svih krajeva svijeta zalaze tamo... imaš dobar filing dok se naguruješ s masom što onuda šeta... grad je prepun galerija... pošto sam fanatik od tih stvari, obiđem sve galerije koje mi se usput ukažu... moja djeca često protestiraju zbog toga: Mama, ne želimo više gledati izložbe... oni će noseve priljubiti uz izloge gdje se prodaje plastika i kič kineske proizvodnje... srećom moja djeca ne traže da im kupujem te stvari... pripisujem to dobrom nematerijalističkom odgoju (zasluga majke) J.

Duško, moj kompić Rovinjez veli mi da Rovinj ima zanimljive divlje plaže par kilometara sjeverno, povest će me da to vidim, evo možda već drugi vikend... jedna je gej plaža za muškarce... kaže – na stotine golaća se tamo kupa a sve pederi... dalje ide svingerska plaža... tu dolaze parovi spremni na razmjenu partnera... na plaži se valjda samo obavi početno upoznavanje... pretpostavljam da razmjena ide u nekom intimnijem ambijentu... zatim ide egzibicionistička plaža... tamo ljudi rade što ih volja i nije neobično vidjeti parove kako usred bijela dana vode ljubav pred svima... e pa to mi stvarno zanimljivo i priznajem, rado bih vidjela...

Veli Duško – najzanimljivije je što duž svih tih plaža najviše imaš voajera koji samo idu gledati... pretpostavljam da bismo i mi bili voajeri npr. na pederskoj plaži... osim ovih specijaliziranih, ima cijeli niz običnih plaža gdje ljudi jednostavno dođu kupati se i sunčati.. .a tako ćemo i mi ... naravno goli... u Rovinju ponašaj se kao Rovinjez, velim ja  J.

Još jedna zanimljivost, turistički manje atraktivna  jest galerija Adris... to je ljudimoji najluksuznija i najljepša galerija u ovim krajevima Balkana koja uvijek daje vrhunske izložbe.(trenutno ide Ljubo Ivančić, izložba od pet zvjezdica). Ova je galerija u sklopu kompleksa zgrada Tvornice duhana Rovinj koji dominira jednim dijelom grada (lučice)... Spoj moderne i tadicionalne arhitekture odlično ukomponirane sa prekrasnim parkom (travica poput tepiha šišana jednom tjedno) sa fontanom u kojoj plivaju galebovi (- vidi patke! - Ma to su galebovi nesrećo jedna pa jel' ti razlikuješ galebove od patki!!!)... čovjek koji radi tamo kao portir jedan je od kapitalista, suvlasnika, dioničara... ponosan je na svoju tvrtku i dobru organizaciju... radnici su ovdje vlasnici tvornice... majkemi, kao da sam ušla u jedan drugi svijet – socijalne pravde, Skandinaviju... drago mi je da takav kapital nije obezglavljen... vode ga pametni i sposobni ljudi, tehnokrati... evo primjera kako se mogla izvršiti tranzicija kod nas na dobrobit svih... ali onda naša hrvatska zbiljnost ne bi bila ovo što jest a kad bi cijela zemlja bila Rovinj, ja ne bih osjećala posebno zadovoljstvo dok sunčam guzu na jednoj od TIH plaža... možda već drugi vikend... ako osjetim zov prirode, sunca, ljeta, Duškovog toplog i dubokog pogleda, njegovog odlično građenog gipkog tijela i prije svega snažnih ruku koje me svako toliko stisnu u zagrljaj...

zapisi @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 29, 2007

Budućnost:

Danas bogami ova plavuša pije kavu (čitaj bambus) sa prezgodnim tipom... zvuči super, međutim nije tako jednostavno...

recimo da se zove Duško... sad otkud Duško?.... nikad nitko ne bi shvatio moj asocijativni slijed u biranju imena likovima iz mojih priča osim moje frendice Lili... jednom ona, Verica i ja zaludno ubijale dosadu shemicama - navrhbrdavrbamrda, ribaribigrizerep isl. Ispalo da Verica to odlično radi, te jezične slamalice. Čudno kako ta djevojka vlada neobičnim i egzotičnim vještinama za koje sam ja recimo tudum... pa smo Lili i ja u napadu kompleksa inferiornosti malo razradile temu u stilu:

– Dušku Denis drži p____.

Sad ovdje ispada kako smo proste i sl... kao sačuvajbože prostakuuuša!!!... međutim, ni Lili ni ja ne shvaćamo što je loše u tome ako Dušku Denis drži pušku... ma smijale smo se do ispodstolice... božemoj... pa sve da mu drži i penis, ali nije nam palo na pamet uopće!...

 

Uglavnom moja ekipica (Kata, Jure i ja) odosmo u život ljudimoji (tamo ćemo sresti Duška). E sad, što znam da su Duško i Kata k'o stvoreni jedno za drugo neće me spriječiti da Dušku bacim udicu, POŠTO SE ON MENI SVIĐA I JA SAM GA PRVA VIDJELA!!!! Ali božemoj, ako se on i Kata zagledaju jedno u drugo, opet dobro... ni prvi ni zadnji par koji sam spojila (u sklopu mislije spajanja ljudi koju mi je baš on DUŠKO iščitavao numerološkom metodom iz brojeva)... dok ja uvedem provodadžijsku naknadu, ode voz... što treba djeci cipele kupit', to nitko ne pita aaa?...

Ovdje se nadovezuje priča o Klubu koji vodim zaspajanje srdaca... a to ima veze sa mojim klubskim aktivnostima na Iskrici, ali to ide u drugu priču a sad trčim ljudimoji... ovo sam samo sjela na trenutak da uhvatim ovaj časak inspiracije koji me zadnjih dana slabo pohodi pa makar i zakasnila na masažu...

 

Sadašnjost: evo me u čipkastim gaćama (zlunetrebalo), tipkam i gledam na sat... moram u podne bit' na masaži, moja maserka i frendica uvijek me psuju zbog kašnjenja ... dok mi ona sređuje guzicu, opustit ću se i dosušit kosu (koja mi sad mokra)... onda ću lagana i svježa pokupit Katu i Jureta i odosmo u nepoznato... možda Kata bude od večeras sretna i smirena J))... a možda bude baš mene Duško večeras milo gledao... čudni su putevi gospodnji. J))

 

 

zapisi @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 27, 2007

 




Norah Jones imat će koncert....
 

... ma nije moguće! Kao da je zbog njega došla, on ju je dozvao...

-         Gdje?

-         Mislim u Puli...

... ma nije moguće... da ga je pitala gdje da dođe, on bi rekao «U Pulu, Arenu»...

Kao da baš zbog njega dolazi... on je neprestano i neprestano vrtio njene pjesme, gledao njene koncerte...

Sjećam se njegovog toplog dnevnog boravka, kamin baca narančastu svjetlost... mi ležimo na prostranom ležaju... ogromno filmsko platno na kojem vrti koncert Nore Jones... prekrasan topao ženski glas i klavir... i ljubimo se, ljubimo se beskrajno...

-         Ne, neću ići... obožavam Noru Jones ali nisam je slušala odonda... ne, nije mi više stalo... ma kakvi, ne sjetim ga se nikad više, rijetko, rijetko kad ga se uopće sjetim...  
...ali duša je zapamtila taj zvuk, prekrasnu narančastu svjetlost i beskraj njegovih poljubaca...


 

zapisi @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Ja kao govorim istinu uvijek (skoro)... na netu skoro baš UVIJEK... kao' ništ' me ne košta pa što da muljam, trudim se... uljepšavam?



Ali ljudi ne vole istinu, ne žele istinu...



I otkud baš meni pravo da im je saspem... i otkud to da ja kao imam monopol na istinu!? BAŠ!!!



Kao, igram se da je moja misija hodati po svijetu i ljudima govoriti istinu... Evo sad ću vam JA objasniti kako stvari stoje... J


Npr. djevojka ima književnih sklonosti i ambicija – Daj' dijete, poradi na tome... vidiš, ovdje griješiš... ovo ti je pak dobro... ovo je nečitko, dekorativno... to jest istina... ali ona je ne želi... ona želi da se divim njezinom uratku... nema šansona bejbe... uvijek ću reći istinu –  Rad ti je lijep i prazan! I eto problema... cura je povrijeđena... a samo sam govorila istinu...
 

Ljudima sam rekla da su kraljevi kiča... kolege blogeri... grade se kao da im je svejedno što napisah, dapače, poštuju i žele da ostanemo u kontaktu (to je tako kršćanski)... dobar način za prevazići neugodnost...
 

Žena, postarija rekla bih po stilu (kognitivnom) nesretna je, to vrišti iz svake riječi... veli da je nezaposlena godinama (bejbe, što ne probaš s privatnim poslom?)... veli da je razočarana net poznanstvima jer frajeri ispadnu ružni (darling, što ne razmijenite slike prije susreta?)... to su jednostavne stvari... veli da sam drska... bemtimiša, ona ne želi moj savjet, jednostavnu stvar koja bi joj mogla pomoći... ona želi da s njom plačem i sažaljevam je... (na priču o uzaludnom traženju posla dobronamjeran glupan veli joj – Draga, ne brini ništa, posao ti dođe kad ga najmanje očekuješ...) OMOJBOŽE gdje li sam to zalutala... u mom svijetu posao ne dođe nego ga moraš krvavo steći bemtimozakglupi!!!



Veli moja prija Lili: «A zašto ti misliš da ljudi žele istinu?» ...


«Ma ne mislim ja ništa, darling... ja sam jednostavno ja... hodam po svijetu i govorim istinu. I jezik pregrizla ako mogu prešutit'!»



 



zapisi @ 01:43 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 26, 2007
 
Dala sam se
I on se dao
Nije mi žao
 
Muževan  i snažan 
Nije bio nježan
Baš mi je prijalo 
 
Al' bilo je prazno
Dotak'o me nije
Kao da je važno... 
 
Zar sam to htjela? 
Ja tako slobodoumna,
Odrasla, zrela...
 
Nezahvalna mala
Od srca mu hvala
Ipak dušo ne hvala...
 
zapisi @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare



 

To što imam djecu drži me na površini... inače bih potonula (možda). Ovako plivam snažno... koprcam se u toj vodi, ne znam kakav val bi morao biti da me svlada...

Kad me tip upozna i svidim mu se, prvo pomisli – ovu ženu moram držat' na teškoj distanci... ona ima djecu, ne daj bože vezati se uz jednu već svezanu... poput kamena oko vrata... potonut ću nedužan...

Ali ovo je netočno, više strah od nepoznate situacije... žena s djecom pliva užasno snažno i moćno... možda je i to problem... ona pliva prebrzo za njega...

zapisi @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2007

 Toliko su sebi okrenuti da ne vide druge više...

 Napušteni od svih, naučili su živjeti u svom svijetu, sami sebi utjehu dati...

 Stvoriš jedan svoj mali svijet i u njemu si neprikosnoveni bog...

 Možeš protrčavati ispred njih, oni te neće vidjeti...
 Alo, gazda, ima li koga?


 Pošto i ja predugo živim sama, čudna sam, čudna...

 

 

zapisi @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare

Ove godine zaradila sam puno novaca...

Ok. Potrošila sam, pa šta?

Dobro, iscurio je kroz prste, iii?

Pa zaradit ću opet, zavrtit ću sezonu, stavit' mozak u funkciju.

Nemam sad, pa šta!?

Potrošila sam svoje, nisam tuđe!

Možda hoću drugi put pametnije a možda i ne... koga briga? 
Ok?


 

zapisi @ 10:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2007
Ili "Hejjj, narode moooj!" (Zoran Radmilović, najbolji glumac ikad, u Kralju Ibiju, predstavi Ateljea 212, jel' se tako zvaše, bemti krečanu, poč. 90.tih). Dal' je itko molimvaslijepo to gledao??? Već godinama tražim...
Zahvaljujem na rekordnom broju posjeta danas, evo oko 72 ulazaka, isto toliko izlazaka... na rang listi se turbo penjem uskoro ću se naći između 5 i 15 mjesta, što nije loše za jednu srednjoškolku sa stažom na blogeru od 17 dana... ovo srednjoškolka je šala iz potrebe da se asimiliram među većinsku populaciju ovdje; imat ću prekosutra 37 godina:)))
Nije da mi ne godi slava... evo uskoro ću potražit' izdavača, prirediti književnu večer a za početak urediti galeriju, nek se vidi kako sam lijepa, mlada i sl...
Nego htjedoh reći kako nisam nikad u životu ništa ozbiljno pisala... ponekad dnevnik, u trenucima kad mi je bilo teško... ali i to bih prakticirala s višegodišnjim pauzama... književne ambicije su mi = 0. Likovnjak sam po struci i vokaciji.
Ovo što pišem zadnjih dana više mi je kao neka potreba da se izrazim.. motivacija mi je što me drugi čitaju i komentiraju...
Evo, fala svima i šta da velim... pusssa i pozzz (ovo mi majkemi nešto najstupidnije otkad je svijeta i neta :))))

zapisi @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Kič je neuništiv...

kič je veseo...

veseli ljude...

zato ga ljudi vole...

Moj poznanik oženio se neki dan... taj čovjek vrlo je razvijen u glavi, turborazvijen... njegova mlada žena je pola sata pričala o svadbenoj torti i čovječuljcima koje je posebno dala izraditi za tu priliku (odjeća na lutkicama morala je biti identična njihovoj odjeći)...

Ajoooj, znam, ZNAM da će taj čovjek jednom morati odustati od te žene...

 

Držim da loš/dobar ukus ide u paketu koji se zove KULTURA. Kultura ide u paketu koji se zove bogatstvo življenja, bogatstvo doživljaja, otvorenost duše za primanje ljepote. Nije to ništa ekskluzivno. Trebaš jednostavno zanemariti svu dekoraciju i vidjet da li neka stvar ima sadržaj uopće.

Moja duša ne trpi kič.

Kič je smeće.

Uvijek ću to reći.

Ne mogu iz svoje kože.

 

Npr. Ako čitaš lošu literaturu, to te oblikuje, postaneš plitak, predvidiv... ako gledaš sapunice, oš-neš to ostavi traga na tvojoj ličnosti.... površnost, sklonost drami i patetici. Ako slušaš šund, oš-neš postaneš cajka, po frizuri, sisama ili mozgu...

 

Ukus jest nešto što se može razvijati i treba poraditi na tome, ljudimoji...

 

Tko živi u svijetu kiča, ne može to tako doživjeti... potreban je odmak... možda će netko tko sad ovo čita prepoznati sebe u nekoj formulaciji i postat će mu neugodno (dalje čitati).

U jednom trenutku izgubiš se, kao i ja... ja sam u svojoj samosvojnosti i različitosti pretjerala... nemam orijentaciju više... pa mi onda povratna informacija kaže da sam antipatična, odbojna... da stavim mašnu na kosu sigurno bih bila simpatičnija... J i znam da ovaj post neće ubrati puno komentara.

 

 

 

zapisi @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 23, 2007

 




Dogodilo se to jedne kasne zime...
 

Došla sam u Veneciju na jedan dan, ostala dva.

Upoznala sam ga na trgu San Stefano. Mali trg sa klupama, kafićima i pantomimičarima.

Izgledao je upravo onako kako zamišljam Talijana – crn, zgodan... nešto krupniji i viši od njihovog prosjeka. Gledala sam ga otvorenim očima i nisam ga se bojala.

Popili smo piće, pojeli pizzu. Prošetali uskim venecijanskim ulicama, nagurivali se sa mnoštvom što onuda hoda...

Počeo me ljubiti upravo na trgu Sv. Marka... kao da sam poludjela, dopustila sam mu to... milijun ljudi i golubova oko nas nisu mi smetali... zaboravih da je stranac.

Te večeri, umjesto da se vratim kući, ostala sam u Veneciji.

Hotel je bio malo oronuo, pukotine po zidovima... gotička štukodekoracija pri stropu... mali balkončić iznad kanala. Dok me ljubio po vratu bila sam pognuta iznad mutne vode i promatrala barke, gondole i smeće što pluta kanalom. Gondolijeri diskretno gledaju svog posla, navikli na parove poput nas.

Te noći nismo puno spavali... ni govorili... on je ljubio poput pravog latinskog ljubavnika a ja sam upijala te trenutke znajući da se to događa tad i nikad se više neće ponoviti.

Oko podneva napustili smo sobu... šetali i pričali... slikali se... otpratio me na vlak. Na rastanku uvjerila sam sebe da nisam tužna. Možda se nekad opet vidimo, možda nikad... imala sam pomiješane osjećaje: i sjetna ali i sretna nekako, ispunjena... možda i ponosna na neki način zbog te avanture i svog bolnog tijela. Bila sam hrabra ovaj put, dopustila sam strancu da me dodirne i nisam požalila.

Ponekad gledam te slike. Kao da se dogodilo nekom drugom... ovaj moj život nešto je posve drugačije od tog strašću ispunjenog vikenda. Ipak, nisam izmislila...

 

Jučer mi se javio nenadano... poruka: «Stojim na trgu San Stefano, sjećaš li se da smo se tu upoznali?»

Naravno da se sjećam.

 

zapisi @ 23:02 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare



Promatram muškarce s kojima sam bila... svi su bili ljudi u svojim filmovima, teški individualci i samotnjaci... osim jednog (taj mi se najmanje sviđao)... ponekad sam ih karakterizirala kao frikove s kondorom u glavi... kondor je većinom značio emocionalnu nesređenost, nezrelost ili limitiranost... svi su odreda bili intelektualci ili barem misaoni tipovi... to mi se naime, turbo sviđa... voljela bih vidjeti sebe kroz njihove oči...

 

Ovdje apsolutno stoji da ja zapravo nađem točno ono što tražim...

 

Odsad odlučih tražiti jednostavnog i vedrog tipa, toplog prije svega, koji će gledati u mene, razumjeti moj svijet... koji se neće bojati upoznati, zavoljeti, prepustiti...

 

Hajde, dođi srce svojoj dragoj frikuši! J

 

zapisi @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Ovako nekako je zvučala ta mudrost (štagod da je značila):

Ako imaš jednu planinu i od dna krene se penjati mnogo ljudi, što si bliže vrhu sve je manje ljudi s tobom...

Preneseno: ako se u životu penješ, u smislu da se neprestano razvijaš, sve manje i manje ljudi te može pratiti pa si sve usamljeniji...

Ovo možda zvuči prepotentno...

Uglavnom ja sve češće zateknem sebe kako sama hodim...

 

 

zapisi @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007

Večeras sam se s nekom ekipom slučajno dotakla teme prekida te uobičajenih, savršenih ili pak preprozirnih izgovora kad nekom nabijaš nogu, kao npr. «ne zaslužujem te... predobra si za mene... i sl»

U vezama koje ja stvaram nit' ima prave veze nit' treba netko nekog otkantavati... jednostavno zamre komunikacija i to je to... on se ne javi, pa se ja ne javim, pa to potraje neko vrijeme i onda neki izgovor za izbjegavanje idućeg susreta i to je to...

Već dugo, dugo nije mi se desilo da se s nekim zbližim do mjere da si moramo dati ruku na kraju i reći zbogom...

Lako meni za otkantavanje, nego recite vi meni kako tipa dokantati... kako ga zadržati? To je prava mudrost (bar u mom svijetu)... J

 

zapisi @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

-          Jastreb iz Kapelskih kresova je bio moj rođak - veli jedna moja poznanica.

Ajoooj, Kapelski kresovi (ne bi li se trebalo reći krijesovi?) bila je tako romantična serija. Vesela i humoristična. Nije bilo težine ratnih stradanja, čak ni u prikazima smrti, ranjavanja. Ja sam željela bit' kao Ina kad odrastem, kuul žena, prava dama... Ne zamišljam tako Mladu parizanku (onu koja je borbu vodila, bombe bacala, kolo vodila i sl). Ina je bila gradska cura, obrazovana, dobro odgojena, mlada partizanka bila je više ruralni tip. Jastreb je bio posebno zgodan i seksi muškarac (Žarko Radić u mladim danima)...

-          Ustvari, Jastreb je romansirani lik (umjetničkom slobodom) sastavljen od dva stvarna čovjeka od kojih je jedan moj rođak... to se stvarno događalo (kapelski krijesovi)... npr. cijeli jedan razred Sušačke gimnazije je s profesorom prebjegao u partizane - objašnjava mi moja poznanica.

Ovdje sam se jako zamislila, čak šokirala:

-          Ali kako su reagirali roditelji te djece?

-          To su bila druga vremena... na neki način herojska... možete li zamisliti da danas netko napusti obitelj i ode u šumu boriti se za neki ideal, slobodu, znajući da može poginuti... odreći se svoje udobosti... danas je to nezamislivo!

Uistinu jest. Ono što nazivamo domovinskim ratom toliko je ispolitizirano i opterećeno negativnim konotacijama da je romatična strane «borbe za slobodu» mogla proći samo kod nezrelih i ograničenih ljudi, da ne velim priglupih... Dječak od 16 godina, sin jedne poznanice poginuo je odmah prvih dana rata u uniformi neke hrvatske paravojske. Tada nije bilo regularne hrvatske vojske pa je njegova majka morala savladati niz pravno-birokratskih barijera da bi ostvarila neka prava na račun njegove smrti. Zamišljam tu ženu u crnom, u odjeći koja odaje slabo imovinsko stanje, bez šminke i frizure kako obija šaltere a službene osobe šalju je od ureda do ureda (čitaj od nemila do nedraga).  Kad se vrati kući, tamo u polumračnoj tišini neće biti nikog da je dočeka... po zidovima i namještaju uokvirene slike njezinog dječaka i razni predmeti, diplome i medalje, križevi i druge utjehe. Sudbina je strašna, ali uz nejasni osjećaj sažaljenja i prijekora samo velim: «o bože beskoristan li si ako ne možeš sačuvati ovu sirotinju... nemilosrdan li si: bila je sirota pa si joj dao dijete da se u njemu raduje... pa si joj oduzeo i to... bacio je na dno neka tresne jako i jače! Ako se malo pridigne, baci je još jače dok se ne razbije!»

Ljudski život toliko je mizeran i beznačajan iz Njegove pozicije...

 

Asocijativnim slijedom, sjetih se kragujevačke tragedije iz drugog rata kad su jednu generaciju gimnazijalaca strijeljali u znak odmazde zbog poginulih Nijemaca po ključu 50:1 (ili 100:1, ne sjećam se točno, kao da je važno... 50 ljudskih života, manje-više, iz ovog kuta gledanja). Desanka Maksimović je sa čudnim mirom i prihvaćanjem opjevala taj događaj:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu...


Kao, evo to je bilo, sad kom' pravo kom' krivo...

Strašna su to vremena kad ljudski životi naglo gube na vrijednosti i pretvaraju se u brojke... Varšavski geto, opisan u romanu Leona Urisa, Mila 18... (sad,  jel' tamo bilo 500 000 žrtava ili 2 milijuna, ne bih znala reći...  čitala jesam).

Povijest je jedno a ljudske sudbine drugo. Brojke su bezlične, objektivne. Promatraš li jednog čovjeka, njegova je sudbina puno snažnija nego činjenica da je dva milijuna ljudi nastradalo. Taj jedan, npr. uzmimo Abrahama Bauera, bio je čovjek i imao obitelj. Živjeli su u svojoj obiteljskoj kući sa dvorištem u kojem je uzgajao ruže. On je bio strastveni sakupljač Absolut marke vodke, reklama, ambalaže i svega što je postojalo u vezi nje. Žena mu je bila dobra i predana domaćica i kuća im je uvijek toplo mirisala na neku hranu. Čitao je puno, igrao šah. Jednoga dana odveli su ih, cijelu obitelj da se više ne vrate.  Ne znam ništa o njihovom strahu, mučenju, smrti, samo zamišljam da promatram tu beživotnu kuću i dvorište sa podivljalim ružama, ogradu od kovanog željeza koja je stegnula podivljalu živicu u dvorištu kuće u kojoj više nitko ne živi. Željezo je hladan materijal, ima miris na hrđu i metalni okus.  

Kad hodaš židovskim grobljem na Kozali, uočiš čudnu popdudarnost od kojeg te prođu neugodni srsi duž leđa: skoro svi su umrli 1941., 42. godine a sretniji od njih 43. Vrlo malo je novih grobova. Nakon par trenutaka osjetiš neku čudnu tišinu koja obavija baš taj dio groblja. Zrak je ondje gušći i čuješ dok dišeš. Na neki način uljez si u tom prostoru a grobovi kao da te promatraju upitno. Onda uočiš da nema cvijeća ni drugih ukrasa. Jednostavni kameni grobovi s natpisima, ponekom slikom.

Kršćanski grobovi okićeni su šarenom plastikom, raznoraznim grobljanskim accessoirom, anđelčićima, ružama, golubicama i raznom mramornom ili betonskom galanterijom... vaze svih boja i oblika, plastično cvijeće, električne svijeće koje svjetlucaju. To mu daje živahan izgled, kičast i veseo, pomalo tragikomičan (crnohumorističan).

Židovski dio groblja stravično je tih i beživotan, kao da prezentira svu težinu žrtve koju je taj narod podnio u suludom ratnom mahnitanju sredinom prošlog stoljeća.

Moj dječak ponekad me pita o ratu. Načuo je nešto o ratu koji je ovdje bio dok se on još nije rodio:
- Ma ne, nije ovdje bilo rata (mi živimo u Rijeci)... ratovi se vode tamo gdje su ljudi primitivni, priglupi, ne idu u školu, ne uče, ne pišu zadaću (ovo je moralno-poučno odgajanje :))) pa oni ostanu glupi, nikad ništa ne nauče; ne znaju ništa raditi, ništa sagraditi, pa misle da je dobro porušiti, ubiti! Gluposti... samo glupi ljudi mogu rušiti, ubijati... kod nas toga nema! Kol'ko ja znam, u Evropi ovaj čas nema ni jednog rata.

Malac sa olakšanjem kima glavom, smije se nesigurnim osmijehom, kao da razumije... lijevi sjekutić već mu je lijepo izrastao, desni tek što se počeo klimati :)))


zapisi @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 21, 2007

Htjedoh zapravo pisati o tome kako mi je digao živac moj kompić Dario iz Parme kad je pričao o svojoj novoj ljubavnici koja je jako «kvalitetna» cura jer osim što je sisata ima i završen faks i nekoliko nekretnina koje renta i od toga živi... time je želio naglasiti kako je djevojka sposobna... ona je inače nezaposlena (kad imaš faks i nezaposlen si nekoliko godina, sklona sam omalovažiti tu osobu kao lijenu, inertnu i sl)...

-          Dario, dal' je ta djevojka zaradila novac koji je zatim uložila u nekretnine?

-          Jok, dobila je nekretnine u nasljedstvo.

-          Jel' se ona istaknula nekom svojom sposobnošću?

 

Uvijek sam (sigurno zbog svog mizernog i beznačajnog porijekla) ljude koji imaju slab start a nešto postignu u životu jako prenaglašeno cijenila (npr. Tito, Sophia Loren). Za svoje pretke sa sigurnošću jedino mogu tvrditi da su obilno proizvodili rakiju i konzumirali je, pa je u mojoj obitelji prisutan gen za ovisnosti koji se natprosječno realizirao kod potomaka ali i gen za dobro podnošenje alkohola (zato mene ne moš' napit' nikako). S druge strane, ljude koji imaju jaku obitelj iza sebe a ne postignu ništ' osobito omalovažavam također prenaglašeno. Uglavnom, neambiciozne ljude koji «parazitiraju» na naslijeđu ne poštujem nimalo. Imam utisak da naše društvo (trom i konzervativan katolički svijet) potiče jedan drugačiji svjetonazor: ako si iz dobre i jake obitelji u startu imaš kredit. Kod mene obratno – imaš kredit ako imaš loš start... U vrijeme dok sam radila kao učiteljica, više pažnje i truda pridavala sam djeci slabijeg porijekla. Njima sam dijelila bolje ocjene da ih motiviram da više rade i tako na neki način kompenziraju ovaj manjak.

 

Da se vratim na priču o Darijevoj djevojci.

Bila sam iznervirana njegovom površnom i plitkom karakterizacijom (i pridala mu manjak sustava vrijednosti i materijalizam najgore vrste) ali zapravo sam bila ljubomorna na njene sise! Zato što ima velike i lijepe sise, on će joj dodavati vrijednosti koje nema, kako bi je učinio kompletnom i sebe vrijednom.

Ona je od mene mlađa 10 godina i izgleda fantastično (što mi izaziva zavist i frustraciju). Ustvari ljubomorna sam na nju... Dario (moj virtualni čovjek iz snova) nju je izabrao za ljubavnicu, mene za frendicu... svoju ljubomoru potisnula sam duboko... sitna duša u meni predvidjela je neslavni završetak njihove ljubavi: za 10 godina ona će imat' djecu i sise do pupka (prevelike dojke često se prekomjerno objese nakon dojenja), bit će možda babasta i utopiti se u osrednjost (sklona sam vjerovati da tako završe lijene i inertne osobe) i više mu se neće sviđati (iako je vrlo vjerojatno da će mu se prestati sviđati i kroz dva tjedna)...

 

Nisam mu htjela pokazati da sam ljubomorna... u laganom tonu ćaskala sam s njim o sexu, o muško-ženskim odnosima, sexu, izgledu, odjeći i modi, sexu i ljudskim nesavršenostima... s njim se može savršeno otvoreno i bez tabua ćaskati.................. o sexu i banalnostima. J))

 

 

zapisi @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Sposobnost
Smjelost 
Snagu imam smoći
Svjetlost da upalim 
Spoznajom ću moći
Shvatiti svijet 
Svemir i red
Skladom opijena
Suncem okupana
Slobodu slaviti
Srama zaboraviti
Sasvim svjesno
Strastvena ću biti
Sagriješiti, oprostiti
Sobom sebe pomiriti
Straha se ne bojati
Svoje snove sniti
Suprotivu svega ako treba
Svoja na svojemu
Smrti prkositi
zapisi @ 00:43 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, travanj 20, 2007



u jednom komentaru jednoj blogerici napisah: iz tvog teksta vrišti frustracija... zar ne vrišti i iz mojih tekstova (onih gdje se dotičem osobnih stvari)... zar nije frustracija  glavni pokretač... velika umjetnička djela nastala su u vrijeme najvećih kriza (osobnih ili društvenih)... kad ti je lijepo, uljuljkaš se u udobnost i nema jakog poticaja da se izraziš... ovo se ne odnosi na umjetnike profesionalce (oni rade svakodnevno, ne čekaju inspiraciju, to im je pos'o)...

ja kao teški amater, pišem povremeno... u vrijeme kad sam imala emocionalno teško razdoblje, napisala sam cijeli roman u vidu dnevnika... isplakala sam galone suza dok sam to pisala i poslije čitala... naravno da nema nikakvu umjetničku vrijednost ali za mene je imao terapijski karakter... jednostavno sam to otplakala...

moj bivši muž izražavao je svoju bol u formi pisama (meni naslovljenih)... mrzila sam ta njegova pisma... uvijek je čekao sastrane da pročitam, pogleda uperenog u mene kao da pita – iii? Kao da je čekao da kažem: Evo odsad će sve biti u redu, nećemo se rastati, možeš odahnuti, idemo nastaviti normalno živjeti!... ispočetka sam uistinu čitala i razmišljala o tim pismima (i njih sam otplakala) a kasnije sam vidjela da se sadržaj i retorika manje više ponavljaju... on je jako patio i nije vidio načina da iz toga izađe bez mene... a zapravo mu ja nisam mogla pomoći... za mene je to bila velika frustracija, za njega još i veća... zakopao se duboko u svoju bol i nije izašao iz nje dugo, dugo... neki ljudi od svoje patnje učine kult koji ih dugo drži u jednom mjestu, jako negativno nabijenom...

 

sjećam se svog osjećaja olakšanja pomiješanog s tugom kad sam vidjela da odlazi s velikom spakiranom torbom u ruci, punom njegovih stvari... Znala sam da je to konačno i da za mene počinje novi život. Zaključala sam vrata za njim i s nekom čudnom tjeskobom ali i odlučnošću pomislila – noćas ću spavati sama.

Tada je riječ sama imala neki neodređen značaj – kao da je to privremeno... nije cilj da budem sama nego da budem s nekim koga uistinu volim... sad vidim da biti sama znači biti stvarno i apsolutno sama... da sam to znala, možda bih drugačije odlučila. Ipak, nije mi žao... jednom ću pronaći nekog za sebe...

zapisi @ 13:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2007

Žene slabije razumiju prostor nego muškarci, slabiji im je smisao za prostorno predočavanje. Teže određuju mjere, udaljenosti...  Moguće je i da imaju manje sportskog duha, smisla za avanturu... kad sve zbrojiš ispadne da su slabiji i sporiji vozači, šta jest, jest.

Da li ste kad promatrali kumicu (ne osobito vičnu vožnji) da se uparkirava bočno? To zna biti uistinu smiješno... npr. ima metar prostora za manevar ali ona se boji da ne ogrebe auto i sl...

Ipak, kao i obično, svaka generalizacija je pogrešna... tako postoje žene koje su iznadprosječno spretni vozači.

Ponekad su takve vozačice nestrpljive pa čak i agresivne jer su im svi drugi inferiorni.

Sjećam se jedne koke koja je vozila iza mene i uporno me željela preteći jer sam joj ja bila prespora a cesta je bila uska (vozila sam tad širok auto). Ona je smatrala da sam ja dužna pomaknuti se u stranu da ona prođe pa mi je trubila i silno se nervirala... promatrala sam njene histerične pokrete u retrovizoru... ja (mlada i nadobudna) nisam htjela popustiti nego sam i dalje vozila po svom, sasvim regularno i normalnom brzinom. U jednom momentu ona je uhvatila širinu i pretekla me a onda u maniri akcionih filmova naglo zakočila ispred mene tako da sam za dlaku izbjegla da se ne zabubam u nju. Kroz glavu mi u momentu prostruji: «sad će me tući!». Prestravila sam se i razrogačila oči a kosa mi se od akcije raskuštrala, upravo raščupala... kad me vidjela onako unezvjerenu (a spomenimo i to da nisam nimalo sitna) odustala je o tučnjave, samo mi je psovala sve po spisku i jako mahala rukama u mom smjeru. Onda je otišla isto tako naglo kako je i stala...

Da se danas nađem u ovakvoj situaciji sigurno bih se makla u stranu... moja popustljivost rezultat je velikog vozačkog iskustva i svjesnog izbjegavanja i preziranja cestovne agresije... (često se sjetim izvrsnog Spielbergovog filma, mislim da se zvao Dvoboj).

Moja Verica temperamentna je u tom smislu: «Ma debilu, šta se vučeš! Ako ne znaš vozit' idi busom!» Zatim na silu pretječe i debilu pokazuje prst. Ja se saginjem da svežem nepostojeće vezice na cipelama. (nadam se da me nije netko vidio) J

 

 

 

 

 

zapisi @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
dok vozi, u njemu je izvorni gen homo sapiensa... kao da se uputio u lov, osvaja prostore... pogled fokusiran naprijed (poput tigra koji se koncentrirao na plijen prije skoka)...
gledam mu pravilni profil... muževan je i privlačan... da li će se trgnuti kad mu dodirnem vrat? koža mu je topla a sitne dlačice golicaju me pod prstima... samo malo je izvio vrat, da ga mogu bolje i potpunije milovati... i on uživa... savršena vožnja... život je lijep, noć je mirna i prozračna a ja sam tako opuštena u svom sjedalu...
zapisi @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
krenuh od teze da su žene lošiji vozači od muškaraca... (GLUPOST! moja frendica Lili zabezeknuto me fiksira smeđim velikim očima : AKO NEŠTO NE PODNOSIM ONDA SU TO PRIMITIVNE ŠOVINISTČKE SPIKE!)

ali imam teoriju:
radi se o tome da su žene genetski (filogenetski) predisponirane za slabije snalaženje u prostoru nego muškarci. To je zato što je u prethistoriji žena sjedila u svom udobnom pećinskom boravku, pazila na djecu i vatru u sredini pećine, tzv. centralno grijanje  dok je frajer hodao okolo po brdima, dolinama, od nemila do nedraga tražeći klopu... za to vrijeme ona je bila na toplom (i češkala mindžu, rekao bi Dario Parmezan, moj kompić) i nije prekoviše marila za vanjski svijet ... zato su žene oble, meke, nemaju osobitu muskulaturu za hodanje, imaju široke bokove (od tolikog sjedenja), nisu baš dlakave (jerbo im krzno odumrlo od topline vatre)... a tipovi su mišićavi, dlakavi, grubi (od atmosferilija), razvili su centre u mozgu koji su važni za snalaženje u prostoru (ajd' se ti vrati opet u svoju pećinu nakon 20 km hoda po kiši, magli a nemaš osobitih orijentira, svjetlosne signalizacije i sl...)
Žene su razvile centre koji se odnose na komunikaciju, izražavanje (pa i umjetnost).
Zamisli 3-4 kume u pećini, sa gomilom dječurlije i nekoliko staraca kako oko ognja ubijaju vrijeme dok se ne vrate lovci sa mesinom... a glaaadni... pa morale su propjevat' nekako jer bi riknule od frustracije, dosade, gladi... 
tako je nastala pećinska umjetnost... zašto se uvijek vjeruje da su pećinski umjetnici bili muškarci... ja sam duboko uvjerena da su bile žene :))))

zapisi @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2007

Ponekad mi se desi da prema nekom imam velika očekivanja pa se ispostavi da je to bilo totalno nerealno. Npr. s mojim kompićem Darijem imala sam povijest dopisivanja i telefonskih razgovora dok se nije jednom uspostavila prilika da se i upoznamo. On naime živi daleko (Parma, Italija) i rijetko zalazi u ove krajeve, a upoznavanje je bilo preko Iskrice. Mislila sam da je on vrhunski komad, kompletan muškarac i sl, zgodan za poludit'... sam bog zna kol'ko sam slinila nad njegovim fotkama u vrijeme naših multimedijalnih druženja. Kad sam ga upoznala uživo shvatila sam da je on dječak zarobljen u tijelu četrdesetogodišnjaka pa me to malo o'ladilo. Da sam imala bar dva broja veće sise, možda bi naš odnos krenuo u drugom smjeru; ovako smo osuđeni na prijateljstvo do daljnjeg (npr. do moje plastične operacije i sl).

 

Veli Dario:

-         Da imaš dva komada potpuno ista, blizanke, zgodne, sisate, duge noge, duga kosa a jedna je glupa, druga pametna, koju bi izabrala?

-         Naravno, onu pametnu!

Ovaj primjer pokazuje da je njegova logika vrlo jednostavna.

 

-         Npr. kad bi bila dva komada, plavuše s dugom kosom, potpuno iste, blizanke, sisate, guzate a obje pametne, obrazovane sa završenim faksom, lijepe i jedna ima stan a druga nema, koju bi izabrala?

-         Naravno ovu sa stanom.

 

-         A da npr. imaš dvije ženske, obje zgodne, visoke, duga kosa, a sisate, duge noge, obje pametne, imaju stanove, obrazovane, i jedna je iz dobre obitelji a druga ne, koju bi izabrala?

-         (ovo je već predvidivo) naravno da biram ovu iz dobre obitelji!

 

-         Da imaš npr. potpuno ista dva komada, sisata, blizanke, duga kosa, duge noge, obje završen faks, iz dobrih obitelji, sređene, imaju stanove, a jedna ima puknut nokat... (ovo je sad karikirano; želim reći da Darijeve usporedbe mogu se razvijati bezgranično u raznim smjerovima...)

 

Dario Parmezan je član Mense, hiperinteligentan čovac, vrlo obrazovan i bavi se znanstvenim radom... uglavnom hipotetski način razmišljanja blizak mu je. Mašta mu je žestoka i često pomaknuta (o tome ću jednom drugom prilikom, kad budem pisala o pornografiji). Međutim njegove hipoteze imaju barem dvije pogrešne početne postavke:

-         ne postoje dva potpuno ista komada, makar bile i blizanke

-         ne postoji ni jedan komad koji ima sve nabrojene poželjne karakteristike – ljepota, velike sise, pamet, obrazovanje, dobro porijeklo (stan). Bilo bi dobro da suzi izbor na tri od navedenih, npr.:

§         sise, pamet, stan

§         ljepota, sise, porijeklo

§         obrazovanje, sise, ljepota

§         porijeklo, pamet, sise

 

Dok ja ovo njemu objašnjavam, vidim da me samo napola sluša... na riječ «sise» malo se trgne, koncentracija mu se izoštri, al' kad čuje da mu pametujem, samo me nastavi ignorirati... pogled mu je zabludio u daljinu i vidim da je u nekom drugom svijetu:

-         Zamisli da imaš dva komada potpuno ista, obje sisate i guzate, lijepe, pametne sa završenim faksom, iz dobrih obitelji i obje mi ga puše istovremeno, (u stilu: - Daj meni seko! – Ne, sad ću ga ja! – Daj ga sad meni!). Upravo se otimaju. Koju bi izabrala?

-         Ne znam frende al' znam koju bi ti!

-         Koju? (sad se Dario okreće prema meni jer je nanjušio zanimljiv rasplet).

-         Onu koja ima dublje grlo! J

 

Dario Parmezan na trenutak pogleda me sa simpatijom (da ne velim ljubavlju); kroz glavu prođe mu misao: «stvorio sam čudovište!» i zadovoljni osmijeh ozari mu lice prije nego mu pogled zabludi u daljinu u onaj drugi svijet gdje hodaju sisati komadi uskog struka sa završenim faksom, sređene i prekrasne žene koje ga zovu i mame pogledima i osmijesima...

 

 

 

zapisi @ 08:55 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, travanj 17, 2007

imati kondora u glavi znači biti ograničen, limitiran (intelektualno ili emocionalno), biti subjektivan, ne vidjeti dalje od svog nosa... biti slijep pored očiju ili od stabla ne vidjeti šumu... uglavnom neka teškoća u sagledavanju realnosti, slaganja stvari na svoje mjesto i sl...

ajoooj, ograničenih ljudi kol'ko 'oćeš...

 

ja imam preko nekoliko kondora (većinom u domeni ega): jedan je da sam uvijek u pravu... teško se mirim sa činjenicom da u nekoj konfrontaciji moram popustiti, priznati grešku... taj kondor naziva se i tvrdoglavost...

drugi kondor jest moja prenaglašena samouvjerenost, uglavnom neutemeljena – dakle, držim se (osjećam se) kao da sam najljepša, najpametnija, najispravnija i najvitkija osoba na kugli zemaljskoj... ustvari sam tek nešto iznadprosječno lijepa, pomalo pametna, potpuno beznačajno ispravna, i s kojim kilogramom viška...

neki ljudi imaju kondora u smislu: Hrvati su najbolji i najljepši narod, od boga stvoreni, sretan sam što sam Hrvat, mojim venama teče krvca hrvatska

neki pak: imam novaca, ljude, poznanstva, xebe se meni, vas miševe jedem za večeru, nitko mi nije ravan i sl...

kondor uobičajen kod žena jest – uhh, debela sam, neću se skinuti u kratku suknju, noge su mi bijele, a i nisam se depilirala od jučer, na kilometar se vidi...

također čest je i ovaj tipičan ženski kondor: muškarci su prljave i smrdljive svinje koje samo gledaju kako će me povaliti i iskoristiti... želim naći jednog poštenog, koji će me poštivati i da se redovno pere, samo to J))

čest ženski kondor: kuća će mi  biti čista poput apoteke jer ja to mogu, pošto sam ja najsuper domaćica, držim kuću, djecu, muža za nevjerovat uredno i blago njima što me imajuJ))

tipično muški: sve su žene kurve (osim moje mame), zato bejbe ne prenemaži, znamo da ćeš popustit'...
čest kondor (na plaži): vidi kak' je odvratno debela a obukla tange... sise joj do pupka, skinula grudnjak...


nema tko nema kondora ili više njih... dobro bi bilo razmisliti i definirati neke svoje kondore, racionalizirati ih i pokušati neutralizirati... treba se zagledati u sebe (najbolje kroz tuđe oči) i uvesti samokritiku kao obavezan dio samospoznaje... ja to sve dobro znam (teoretski) ipak...

 

JA: jooj, mrzim, stvarno mrzim sitničave žene koji stalno kukaju, prenemažu se, šire negativu oko sebe

LILI: ali to je taaako tipično i «ženstveno», bljak! One naprave filozofiju oko gluposti...

JA: darling, pustimo kokoši! Nego danas sam prala prozore s onim Ajaxom, ma sranje od deterdženta... ma riknula od posla, ostale su neke točkice, ne znam jel to mušji izmet' il' oštećenje...a on me pitao da se večeras nađemo... ne znam hoću li, nokti su mi ispucali na rukama... tako sam umorna... leđa me bole, ukočilo me negdje između petog i šestog pršljena... ako mu kažem da želim, on će se uzoholiti, takvi su muškarci... malo ću ga peći na laganoj vatri, nek' misli da mi nije stalo

LILIi: U pravu si, ne daj mu gušta, nek pati malo... onda će bit' zahvalan za svaku mrvicu... sa muškarcima moraš znat' inače te iskoriste, prožvaču i ispljunu... moraš im dozirati na kapaljku... nego, glava mi puca od jučer, nisam noćas oka sklopila, onaj kreten na katu nije prestao drndati... noge mi otpadaju, nisam sjela od jutros a cipele me nažuljale... misliš da me netko pitao kako mi je... ma nemam ja ni volje ni vremena prenemagati se, pogotove ne s muškarcima!... ove točkice sa stakla možeš perfektno skinuti ako iscijediš jedan limun i dodaš žlicu octa i prstohvat soli... namaži i ostavi 24 sata... sutradan operi s mlakom vodom

JA: ma imaju kondora u glavi te žene (kokoši). J

 

 

zapisi @ 11:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Odrasla je u Gostivaru  u Makedoniji. Ovamo je došla studirati. Roditelji su joj bili trgovci i živjeli u Austriji ili tako negdje. Diplomirala je u roku; odmah upisala specijalizaciju (ginekologiju). Rekla je: u Makedoniji žene slabo idu ginekologu jer je sredina jako zatvorena, zaostala a ginekolozi su mahom muškarci. Tamo uistinu treba ženskih liječnika i to je nešto strašno i nezamislivo iz ovdašnje pozicije. Veselila se da završi studij i vrati se u Makedoniju ali tada je nekako zaratilo i nije bilo pogodno za povratak pa se udala. Muž joj je stomatolog, Argent Gjermeny. Ovdje je diplomirao, inače Kosovar. Želio se tamo vratiti i otvoriti ordinaciju, veli da na Kosovu uistinu fali zubara... ali zaratilo je pa je ostao...

Kol'ko ja znam, njih dvoje ovdje stvarno lijepo žive. Imaju svoj restoran blizu mora. Ona ponekad slika, crta. U njenim radovima osjeti se jak utjecaj orijenta u bojama, kompoziciji i to je nešto što je jače od nje i jako u njoj živi.

Krasna djevojka, otvoreni fejs, ravna kosa do dna leđa, vezana u niski rep na način kako to često Albanke nose; dva reda savršenih zuba i prekrasan osmijeh kojim je porušila mnoge granice.

zapisi @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 16, 2007

Postoje neke situacije u životu kad si točno onakav kakav jesi... sve maske padaju, sva šminka postaje beznačajna... jedna od tih situacija je sex... u trenutku najvećeg uživanja lice ti je izvijeno u grč... kao bolni... nema nikakve razlike između izraza bola i najvećeg uživanja... voljela bih vidjeti tko to može odglumiti...

 

U jednom trenutku ugledam to lice iznad sebe... tko je taj stranac koji mi pruža ovo zadovoljstvo? Lice mi je poznato... podsjeća me na čovjeka koji je maloprije sjedio prekoputa mene... razgovarali smo i smijali se... ali ovaj je puno stariji... vidim mu žilice u očima, maloprije ih nije bilo... vodenastim pogledom on zuri u mene... ali ne vidi me zapravo... sam je sa sobom u ovom uživanju... sad smo u drugom odnosu, spojeni tijelima... ne može biti intimnije od ovoga... ipak, svatko sa sobom... zatvorit ću oči i prepustiti se... razmišljat ću kasnije, kasnije, kasnije, kasnije, kasnije, kasnije, kasnije... aaaah

zapisi @ 10:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

"bejbe, tebi fali pola mozga (il' se samo tako češljaš?)" – ovo je bila čuvena rečenica koja je odaslana na adresu najmuževnijeg među alfa mužjacima što svojim dvokotačnim međunožnim guralima nadomješćuju manjkove razne... (to sam mu rekla kad sam shvatila da je nacionalist, prizemna i sitna duša).

tip je bio izbezumljen od bijesa i onom polovicom mozga koju je imao intenzivno je razmišljao o osveti... i osvetio se (nije da nije)... i kaznio me (ako sam pritom i uživala, uživala sam za svoj račun!:))...

a sjećam se vjetra u kosi... prekrasnog paranja toplog zraka dok me on nosio kroz noć, kao da plovimo kroz oblake, čvrsto sam pripijena uz njegova široka leđa...

zapisi @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007


Npr. često ćemo reći . on mi nije davao pažnju... on je zloupotrijebio moju ljubav, povjerenje i sl... nije mi uzvratio osjećaje... iskoristio me i sl...


to je njegov problem, njegov propust... ne možeš suditi drugim ljudima... samo sebi

 

Pravo pitanje jest – što si ti dao?

 

Što sam ja dala?

 

Kad provrtim film unatrag, vidim da i nisam bila osobito darežljiva... zadnji  tip koji mi se furao na emocije i vezu bio je zbog toga prezren od mene (odbijen)... ovi drugi koji su samnom imali manje-više korektan odnos na bazi prijateljstva i sexa nisu me zadovoljavali... htjela sam više od toga... a ovog koji je htio više, otkantala sam (tko je ikad uspio objasniti žensku psihu?)...

 

A što sam ja dala? Npr. uvijek istinu u lice... iskrenost (okrutnu) do jaja:

jednom frajeru sam rekla da mu fali pola mozga, u smislu da je glup, što je uistinu bio (a bilo mi stalo do njega)... drugom sam rekla da je autistični egomanijak s amputiranim centrom za percepciju drugih lljudi (zašto bi se čovjek vrijeđao kad je to istina)... uvijek sam rekla, npr. : bejbe zgodan si i lijep... tvoja ljepota me dira... drago mi je da si pored mene... sexy si da bih mogla poludit od toga... a onda bih otišla  i nisam im se javljala 5 dana (kao ni oni meni) da ne bi previše zahuktalo među nama... stalno doziranje... ako se previše zakopam (dam), eto ti komplikacija... Ti frajeri su apsolutno bili samnom na istoj valnoj duljini... ni oni nisu željeli komplikacije. Osim onog kojeg sam otkantala... 
 

Moj pristup bi trebao biti slijedeći (recimo da sam sad pametnija za jednu pamet): želim više, dakle neću čekati da dobijem više (vjerojatno neću dobiti), nego ću dati više, pa mi možda bude uzvraćeno... možda i ne... to me ne bi trebalo brinuti... ako mi ne uzvrati, trebam to sportski prihvatiti... ne trebam kalkulirati u tom smislu... kad dajem, ne bih trebala ništa očekivati natrag... jednostavno davati jer ti je osoba draga...

 

glupo je očekivati mušku inicijativu (jer je nema)...

 

nisam tip žene koja nešto čeka... obično uzmem stvar u svoje ruke... jednostavno mi takav mentalitet...

I ne se bojati... (prokleti strah)...


 

 

zapisi @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 14, 2007

O čemu pričaju kumice kad zasjednu na kavu?

 

O sexu, a o čemu bi drugom!?

 

Ponekad ćeš čuti npr:

-         Golub je uzletio, kratko letio i pao (iznenada sletio), sasvim neočekivano... (prijevod prema našem ornitološkom šifrarniku: tip je imao erekciju vrlo kratko i izgubio je neočekivano)...

-         I šta ste poduzeli?

-         Pa niš', on se tol'ko izbezumio da je tu bio kraj komunikaciji...

-         Šit!!! Muškarci su prave budale...

-         Darling, ti si onda otišla kući tužna i nezadovolj(e)na... šittt...

 

Ili:

-         I kakav je? (pitanje se odnosi na goluba & let)

-         Čujte, curke, ovaj upada u kategoriju jastreba sasvim sigurno... Ali jastreb je nažalost vrlo kratko letio... zatim je spontano sletio pa opet uzletio i tako jedno dva – tri puta u toku noći... (prijevod: penetracija je bila kratka ali nekoliko puta ponovljena)

-         Šittt, darling, pa ti si onda otišla kući nezadovolj(e)na...

 

Moju sex i grad ekipu sačinjavaju 3 – 5 žena i jedan tip (on je povremeni član).

Lili je intelektualka... Irena (moja sestra) je poslovna žena... Verica je službenica, Kata ugostitelj a ja umjetnica... (Jure je inžinjer)...  One njujorške koke mogu se sakrit', hoću reći i mi smo komadi (pitajte Juru) a i više od toga... uzmite da njih uređuju stilisti a mi smo iz domaće radinosti... uzmite da njih prati teški anglosaski materijalizam i suhoparan, uskogrudan svjetonazor otuđenog postindustrijskog svijeta a mi smo tople duše slavenske, domaće ženske... neke od nas imaju djecu i sl... u svakom slučaju, prednosti su na našoj strani... jedino što one imaju više komada, ali to nije do nas, nismo mi krive što su ovdašnji komadi manje-više zak...(zagoluba).

 

Veli Irena:

-         Ma neću imat' djecu i šta sad (ima 38 godina i prilično je okupirana sobom pa joj djeca nisu ni potrebna).

-         Pa što, nisu to još neke kritične godine...

-         Ma ne opterećujem se... Prije jesam. Sad sam digla ruke od toga, baš me briga...

-         Darling, bolje bi ti bilo da si digla noge!

 

Lili je imala dečka, mladog, jedrog, pravog ljepotana... o njegovom golubu samo najbolje! Kasnije je jednom priznala:

-         Postao mi je neprivlačan (zar on, Apolon?)... jednostavno mi se prestao sviđati pa ga više ne želim...

-         Nisi ti kriva, darling... ako ga ne želiš, ne želiš i točka!...

 

Ja sam imala avanturu:

-         Curke, ovakvu vrhunsku pticu svijet još nije vidio... imala sam sreću... tip je frik, taman kol'ko treba... ima pomalo pomaknutu seksualnost... ne može se uzbuditi dok ne zamisli sisatu crnkinju, tinejdžericu, debelu dominu s bičem, patuljčicu i konja (sve zajedno u kombinaciji)... al' kad mu orao uzleti (o golubu ovdje nema ni govora) on leti i leti i leti i nikako da sleti (mašala)!!!

-         Darling, pa hvala bogu da i ti jednom ideš kući zadovolj(e)na!

 

 

zapisi @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Moja Kata (Katarina, moja frendica) je vegetarijanka, veganka... ona je svoju filozofiju života izbrusila do detalja... jedna je od najboljih i najjednostavnijih ljudi na svijetu. Moja druga frendica Lili jedna je od najrazumnijih i najpametnijih žena što je svijet vidio. Vrlo finog, istančanog senzibiliteta. Moja frendica Verica obična je cura (iz susjedstva). Dobroćudna i jednostavna.

 

-         Kako netko može gledati kako se kolje životinja??? (sa grimasom pomiješanog gađenja i čuđenja veli Lili) 

-         Meni to normalno. Kao dijete često sam to na selu kod ujaka vidjela. Oni su imali svinje i kad je bila svinjokolja, mi smo svi sudjelovali, pomagali...(Verica) 

-         Ali zar i djeca? Nikad, nikad neću dopustiti da moje dijete to vidi (kad budem imala). Ni moja majka to nije dopustila, a također je sa sela i isto su imali svinje. (Lili nema dovoljno jaku riječ da osudi taj barbarski običaj).

 

Sjetih se strine moje, žene mrka lica, visoke, krupne, stamene. Hodala je teškim i sigurnim korakom, u jednoj ruci kokoš koja se koprca (jadna životinja možda predosjeća smrtnu kaznu), u drugoj sjekira s dugačkom drškom. Mi djeca zastali smo u igri jer smo znali što će se dogoditi: strina jednim sigurnim pokretom (cak) otfikari kokoši glavu. Glava padne s jednu stranu panja, kokoš otetura na drugu. Još je neko vrijeme trčala obezglavljena, nekoliko metara, ispuštajući glasni samrtnički urlik, klopotala krilima i onda bi se srušila. Mi djeca uvijek smo rado gledali ovo jer je bilo zabavno i smiješno gledati kokoš bez glave kako urliče, trči i maše krilima. Strina uzima kokoš i odlazi – u jednoj ruci sjekira, u drugoj kokoš iz koje curi krv... mi djeca možemo se nastaviti igrati.

Moja mama je zgroženim glasom na ovo uvijek imala isti komentar: - Ona zaista nije normalna, ona je sadist i uživa u tome. (moja strina). Ma oni su svi luđaci (cijeli taj ogranak obitelji).

 

-         Zar bi ti dopustila svom djetetu da vidi kako se kolje svinja, tele? – Lili se sad obraća meni, apelirajući na zdrav razum, majčinsku ljubav i odgovornost pošto od Verice nije dobila prihvatljiv odgovor (ona bi to naime svom djetetu dopustila jer je to normalno)... 

-         Pa slušaj (zaista me zatekla, o ovom nisam razmišljala nikad), mislim da bih. Moja filozofija je slijedeća: mi jedemo meso. Meso jest mrtva životinja. Tu životinju netko je ubio umjesto nas da bismo mi jeli. Licemjerno je to zanemarivati, i Verica je u pravu – to jest prirodno. Možda je ružno, ali dok god jedemo meso... Koji dio klanja tebe toliko zgrožava? Krv (estetika), zvuk, urlik ili što? 

-         BOOOL!!! - Lili nas promatra kao da smo alieni, s razrogačenim očima, samo što ne zaplače.

 

Iskreno, nisam o ovome nikad razmišljela. Životinju to boli. Ona ima osjećaje. Nekako nejasno to znam, ipak nedovoljno jako suosjećanje da bih osjetila grižnju savjesti. U mojoj kući uvijek ima mesa. Imamo bogatu proteinsku kuhinju. Moja djeca vole meso i razne prerađevine i ja to obilato kupujem, ne štedim na tome.

 

Moj bivši muž imao je strica mesara. Jednog dana, stric ga je poveo sa sobom (dok je klao po kućama). Koljem po kućama, uobičajeni je štos na koji se uvijek rado smijemo. E pa Sašin stric je to uistinu radio. I dopistio je Saši (dječaku tada) da zakolje jednu svinju. Kuul, Saša je o tome uvijek pričao bez teškoća, više s ponosom nego sa žaljenjem. Nije mi to bilo neobično, oduvijek sam njegovoj obitelji zamjerala manjak sustava vrijednosti u etičkom smislu (nakon što sam ih upoznala).

-         Mesari ne smiju taj posao obavljati duže od 10-15 godina, (Lili je negdje pročitala taj podatak). Zašto? Jer to utječe na njihovu psihu.

 

Naravno, taj zakon ne važi u našoj zemlji. Sjetim se Sašinog strica, rumenog lica, pogleda bez dubine, usporenih pokreta. Na prvi pogled čovjek bi rekao da je usporen (retardiran, doslovno bismo mogli prevesti), možda je to od klanja. Čini mi se taj čovjek jako, jako smiren. Možda presmiren.

 

-         Tko voli životinje, treba biti mesar.

Ovakav Sašin humor i crni humor bio je jedan od razloga zašto sam ga voljela u vrijeme dok jesam.

Ovu šalu na račun vegetarijanaca ponekad sam ponovila pred Katom (Katarinom, najpozitivnijom i najčistijom osobom u mom životu). Nitko nikad Katarinu nije zvao Kata (osim nas). Toliko je ona profinjena i istinski fina da joj to plebejsko pučko ime nikako ne pristaje. Kata se smijala našim štosevima širokim dobroćudnim osmijehom. Nikad, baš nikad ne bi ona nama oduzela naše pravo da jedemo meso, ako to želimo. Ona jednostavno voli životinje i to radi zbog sebe, da bude čista pred bogom jednog dana kad stane pred njega i pretvori se u anđela.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

zapisi @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007

Imam manjak suosjećanja. Oduvijek sam bila gruba. Čak majka mi je to neki dan rekla: bezosjećajna si. Porekla sam. Možda nisam sugestivna ali imam osjećaje. Ipak, ona jest u pravu (donekle).

 

Nisam navikla na izraz boli na licu mog oca. Ustvari, prvi put vidim. Ne mogu učiniti baš ništa. Najradije bih pobjegla. Ne želim da djeca gledaju njegovu patnju (ili je to samo izgovor?) Sad, ovdje u bolesničkoj sobi suosjećam s njim (sugestivna sam) i teško mi je. U potpunosti ga doživljavam, na neki način patim s njim iako to njemu nimalo ne pomaže. Kad izađem, zaboravit ću na njega... duboko ću udisati topao proljetni zrak, leći na klupu, s rukama ispod glave gledati u nebo što se probija kroz krošnju... dječja cika i vriska odlična su zvučna kulisa za potpuno opuštanje, meditaciju takoreći. On je gore u sobi i usna mu je jednako izvijena u bolni grč ali to više nema veze samnom. On mora sam odbolovati svoju bol. Jednog dana doći će red i na mene i bit ću sama u tome (ta misao nekako nejasno mi stoji u glavi).

 

Jednom davno imala sam prijateljicu Loretu. Ustvari, pretjerano je reći da smo bile prijateljice ali dobro smo se poznavale i družile. Nakon studija ona se vratila u svoj grad i teško obolila... shizofrenija. Onda me jednom posjetila. Sjedila je u mom dnevnom boravku i neodređeno gledala u prazno... ja sam pokušavala uspostaviti konverzaciju u vedrom tonu ali bezuspješno jer ona nije mogla, htjela ni pokušala sudjelovati, toliko je bila autistična u svojoj bolesti. Kad je objavila da mora ići, jako mi je laknulo, ustvari obradovala sam se. Onda je jednom došla s namjerom da prespava kod mene jer je sutra također nešto imala obaviti. Sjećam se kako sam se te noći stisnula uz Sašu da me umiri njegova toplina i blizina. To što je Loreta spavala u drugoj sobi za mene je bilo kao da se neki teški tmurni i zgusnuti oblak navalio na nas dvoje... nisam to izgovorila (ni on) ali u pogledima smo čitali jedno drugom tjeskobu i neodređeni strah od Loretine bolesti i pomaknute svijesti. Ujutro kad je otišla, zaboravila je četkicu za zube. Tu četkicu sam sa najlon vrećicom navučenom preko ruke odmah bacila u smeće jer kao da je nosila zadah smrti. Ustvari Loreta je bila hodajući mrtvac, ni traga od one drage i vesele djevojke kakve se sjećam s faksa. Počupala si je kosu... imala je vidljivu ćelu na glavi.

 

Često je znala nazvati u to vrijeme. Opterećivala me jako svojim dugim šutnjama i rastresenom i nesuvislom konverzacijom. Dugo poslije razgovora bila bih po dojmom njenih fiksacija i razmišljala o njoj. Jednog dana rekla sam joj: dobit ću bebu, imam mučninu i ne mogu razgovarati s tobom... nakon toga više nije zvala. Ni ja nju. Nikad više nisam pitala kako je. Ionako je već mrtva, samo tijelo još je napola živo. Njena bol uznemirila me jako ali ne mogu reći da sam osjećala žaljenje, samo strah... to sam prevazišla. Sad me više ništa ne dotiče. Kad čujem da je umrla (ili se ubila) nejasno ću se sjetiti one vesele i drage djevojke sa inteligentnim očima i četkice za zube, vjerojatno, i brzo zaboraviti.

 

Umro mi stric. Đuro. Oduvijek je bio prisutan tu negdje. Nisam bila bliska s njim nimalo iako sam ga svakodnevno viđala. Nikad nisam ni pokušala pričati s njim, uvijek sam izbjegavala tu situaciju. Možda je Đuro znao nešto što ja nisam i mogao mi ispričati, obogatiti moj svijet ali ja sam unaprijed odlučila da on nije vrijedan truda jer je skoro uvijek bio alkoholiziran i smrdio na duhan prekomjerno a priča mu je bila nesuvisla, predetaljna i užasno dosadna...

 

Umro Đuro! Kad? Noćas? O bože! Pa kako? Treba li otići tamo? (oni žive s druge strane kuće) Doći ću, evo dok se obučem!

 

Natočila sam si kavu... nejasan osjećaj nečeg čudnog... Đure više nema, ima li to ikakav značaj za moj život? Uključit ću muziku, ova tišina mi je nekako depresivna. Provjerit ću imam li pošte ili poruka na internetu. Zaboravim se dobrih sat vremena i onda se obučem i odem tamo. Stric je ležao mrtav na kauču gdje je i umro, još ga nisu odvezli... izgledao je kao da spava. Kuća puna ljudi. Strina u teškom stanju, kao skrhana od boli (pošto znam da se s njim puno mučila i imala loš život, promatram njen izraz tražeći znakove pretjeranosti i glume), ipak ona je s njim živjela 40 godina, nisam ja. Što ja znam o njihovom braku, ljubavi?

 

Ide sprovod. Iza mene neki nepoznati glasovi: Čovjek ode! Nikad ne znaš kad je tvoj red. Vele da je srce. A da je puno pušio, kažu! Sestra me značajno stiska za lakat, i ona je čula... prigušeni smijeh... bože moj pa svi znaju da je Đuro puno, preko svake mjere previše pio... često je teturao cestom do kuće, ponekad bi se srušio usput i vrlo često zalegao na stepeništu jer se nije mogao uspeti do vrata... ovo je uistinu tako ljudski, i smiješno i tragično, tragikomično... protratio je jedan život, sad mora sve ispočetka – ova misao nejasno mi je prolazila glavom tih dana oko njegove smrti i sprovoda, umjesto žalosti. Strina sad izgleda jako dobro. Nakon što je ispratila rodbinu, pogrebnike i goste, više je nisam vidjela tužnu ni shrvanu.

 

Jedina osoba za koju sigurno znam da je žalila za stricem je moj otac. Moje tetke, iako su izvele performans na grobu pred malobrojnom publikom jer sprovod ne bijaše velik, (jedna od njih je kleknula iznad rake i uronila lice u ruke uz glasno jecanje a druga ju je grlila), istinski nisu ga žalile, znam sasvim sigurno. Cijela dramaturgija silno je iznervirala moju majku koja je izrazom lica otvoreno davala do znanja da se ograđuje od tih «ispada» i cijelog tog ogranka familije. Ali otac moj bio je iskreno ožalošćen, cijeli život njih dvojica bili su nerazdvojni. Čak su i kuću zajedno gradili. Ni žene ih nisu rastavile iako su to uporno pokušavale cijeli život. Na neki način, i moj otac je umro sa stricem, ovaj ga je povukao. Uvijek je imao velik utjecaj na njega.

 

Izraz lica sa izvijenom gornjom usnom mog oca jako me podsjetio na njegovu majku, moju baku. Inače je bila vesela žena iskričavog pogleda, ali kad bi pričala o problemima, jako bi afektirala praveći grimase. To se ipak ne može smatrati glumom. Ona je afektirala, to je njen personaliti, dakle, to jest ona. Zadnji put kad sam je vidjela bila je već iznakažena od bolesti i bojažljiva, slaba... slomljena duha. Ne znam koja me od tih dviju stvari više šokirala. Biti slomljenog duha znači predati se i prepustiti se. Čekati da umreš...

 

Kad malo razmislim, moj bratić (koji je umro lani u 45. godini) isto je imao neku čudnu tugu i rezigniranost u držanju kad sam ga zadnji put vidjela. Tada još nije ni bio bolestan i nije bilo razloga za takav stav. Iznenada je umro.  A vele da nije bio sretan. Poznavala sam ga dobro u mladosti i voljela jako. Sjetim se ponekad pokoje zgode s njim, npr. kako smo plesali nas dvoje, evo baš ovdje gdje sad sjedim. U trenutku kad sam se u plesu potpuno naslonila na njega, osjetila sam pritisak svojih dojki (premlada sam bila, tek su mi narasle, još ih nisam percipirala dijelom svog tijela... na pritisak, sjetila sam se da ih imam uz mali osjećaj srama). Možda je i on tada postao svjestan moje ženstvenosti, više nisam dijete. Negdje kroz život, izgubili smo tu bliskost ali naklonost je ostala. Rijetko smo se viđali. Iz moje perspektive on je prebrzo stario. Iz njegove, ja sam prebrzo odrasla. Njegova žena rekla mi je prije nekih desetak godina: rekao je Neno da si jako lijepa. To mi je rekla u povjerenju, ispod glasa, da nitko ne čuje. Po tome sam znala koliko me još voli, uvijek i bez obzira što smo udaljeni i nepovratno razišli naše živote. Pošto sam i ja njega voljela, to je bio prvi stvarni gubitak u mom životu, kad netko umre.  Evo, za njim jesam pustila suzu i to je sigurno jedan jedini put u mom životu da sam zaplakala zbog neke stvarne sudbine, stvarnog čovjeka. Najviše zato što znam da nije bio sretan.

zapisi @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 12, 2007

Kad smo već kod pamuka, sjetila sam se nečeg...

 

Ima jedna vrsta ljudi koja se obično naziva ovcama (potpuno s pravom)... ti ljudi nemaju stav ni mišljenje i možeš s njima upravljati kol'ko te volja, oni to vole i trebaju i neće se usprotiviti nikada...

 

Moja bivša šefica a sada glavna konkurencija u biznisu neprikosnoveni je pastir (onaj koji vodi stado)... od nje sam stvarno puno naučila o biznisu i ljudima (da ne velim ljudskoj gluposti te kako je unovčiti)... ipak, kad sam se odcijepila od nje, rekla sam sebi – neću nikad biti ljigavica poput nje i radit ću svoj posao uvijek na način da struka bude u prvom planu, pa i nauštrb zarade... tako u našoj branši mene bije glas visokog profesionalizma i humanog pristupa dok nju prati imidž bahate manipulatorice što uistinu jest... ali ovdje to nije tema (koristim tek priliku da naglasim kakva sam sjajna osoba, a da ne spominjem kako vikendom volontiram u domu umirovljenika osim u dane kad dijelim hranu i odjeću beskućnicima)...

 

Dakle ta osoba (imenom Astrid) bavi se prodajom likovnih materijala i održavanjem tečajeva na kojima se uči upotreba istih... biznis do jaja, šta da velim... dođe kumica i veli da bi ona oslikavala čaše... gđa Astrid joj proda najbolje (čitaj najskuplje boje) i k tome tečaj korištenja boja u trajanju od npr. 3 školska sata (od kojih se 30 min gleda u pećnicu dok se boja ne zapeče) po cijeni od recimo 280,00 kuna... inače za većinu hobi materijala uistinu nije potreban nikakav tečaj jer imaš uputstvo za upotrebu gdje je baš sve objašnjeno... danas su hobi materijali koncipirani na principu da zaista ne trebaš nikakvo predznanje ni talent i vrlo jednostavno uz pomoć uputstva za upotrebu dođeš do raznoraznih zanimljivih (večinom kič) efekata...

 

Zanimljivost Astridinih tečajeva je to što se njeni polaznici osjećaju jako počašćeni, izabrani takoreći što im se odaju «veliiike tajne» zanata, (u tome leži prava moć i snaga Astridine prezentacije) pa tako s oduševljenjem upišu i slijedeći tečaj, npr – oslikavanje porculanskih šalica... kod tih dviju tehnika nema ama baš nikakve razlike osim što je staklo prozirno a porculan neproziran... moguće da se boja na porculanu treba zapeći 45 min ili tako nekako (zamislite ozarene face bucmastih snaša koje gledaju u pećnicu dok se boja peče i s nestrpljenjem čekaju da kod kuće pokažu svoje uradke, većinom horor vakui kompozicije natrpane cvijećem, viticama i leptirima J))... nakon oslikavanja šalica treba proći tečaj slikanja na svili, zatim slikanja na tekstilu (raznorazne aplikacije na odjeći i acessoiru)... ovdje Astrid osim boja proda i šablonice tako da se kume ne trebaju mučiti s inspiracijom (drž-nedaj) ... poslije oslikavanja tekstila svatko tko drži do sebe upisat će nešto posebno, neviđeno u Hrvata:  tečaj SLIKANJA NA BOMBAŽU (ekskluzivna novost koju je uvela baš Astridina firma, jedina u Hrvatskoj)... uvoz iz Slovenije

 

(bombaž = slov. pamuk J))

zapisi @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Negdje pročitah da kad na dječjem crtežu vidiš da iz kuće ne suklja dim iz dimnjaka, znak je da fali topline u obitelji... otkad sam to čula, strogo pazim na tu stvar... promatram crteže svoje djece sa zebnjom – hoće li nacrtati dim ili ne?.. ali dosad, fala bogu, uvijek je bilo dima na njihovim kućama (uhh, laknulo mi)... jesmo falična obitelj, ali valjda im dajem ja toliko potrebnu ljubav i toplinu u mjeri kojiko im treba da budu zdrava i uravnotežena, da ne kažem sretna djeca... a tu je i njihov otac... pa i ta teta Ines... uvijek o njoj pričaju sa veseljem... mislila ja o njoj ovo ili ono, ta žena je dobra prema mojoj djeci... čak njena majka daruje moju djecu svako toliko...

neki dan donijeli par komada nove odjeće... sa zadovoljstvom sam to konstatirala (dolazi proljeće i djeca trebaju odjeću, pa što ne bih prištedjela sebi koju kunu)... ali, prokletstvo sitne duše u meni ne da mi mira : «Majketi, zar nisu mogli kupit' pamučnu majicu... neću djetetu tu plastiku oblačit'»... «Ali, pamuk je, ne budi luda, ČEŠLJANI pamuk!», i ne budi lijena, teta Lili naizvrati majicu i nađe deklaraciju – 93 % češljani pamuk, 7 % likra... «Bemtivraga, al' se osjeti ta likra!!!» ... i prasnemo u smijeh nas dvije... mi se barem uvijek možemo smijati na svoj a poglavito na tuđi račun J))

zapisi @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

 

Ona je išla samnom u razred. Bila je štreberica prvoklasna, prilično sitna duša i stisnuta jako, (od onih koji nikad ništa svoje ne daju), anemičnog izgleda. Na čudan način uživala je velik ugled, za razliku od mene koja sam bila neka vrsta neprilagođenog izroda oduvijek, (poput ružnog pačeta) pa su me djeca ponekad omalovažavala (recimo da su njoj davala višak vrijednosti ;)))

Njezinom dobrom rejtingu pridonosilo je što je imala starije sestre prave ljepotice, nadaleko čuvene po svojoj ljepoti i čestitosti. Cijela obitelj bila je uzorita. Oni su nasljednici zemljišta & imanja u našem kraju ali od onog konzervativnog soja koji nije kupovao aute ni oblagao kuće plemenitim kamenom, nego su se držali nekako skromno (a kladim se da su pare od rasprodanog zemljišta ušivali u jastuk ili tako nekako. Ja sam bila iz radničke dođoške obitelji bez porijekla... Jasna i ja nismo se nikad družile... ona je meni bila dosadna a ja njoj valjda ispod časti.

Budući je ona bila uvijek među najboljim učenicima (a ja onako srednja žalost), nije me iznenadilo što je kasnije i ona išla na faks... ali na kilometar si vidio da ne pripada u taj milje (tj. ne pristaje joj izgled studentice pošto je bila nekako, hmm, nazovimo to ruralnim tipom); dok sam ja gordo nosila avangardni imidž nove generacije na zalazu komunističkog društva (kasne 80-te, ako se tko sjeća). Uvijek smo išle istim autobusom ali pozdravile bismo se samo kad bi se baš očešale i sl. Ja sam u toj fazi mislila da sam u svemu bolja i superiornija nego ona a ona je valjda smatrala da se ja neutemeljeno pravim važna pa smo se savršeno ignorirale...

I tako prođoše godine (5 do 15 otprilike) i jedan dan takoreći sudarimo se: - Heeej, pa to si ti! Ma čekaj, gdje živiš sada? Uvijek tamo? (kilometar od mene) Zar si se udala? Nemoooj!  Troje djece??? Bo'me si brzaaa... (udala se u uglednu limarsku obitelj iz mog kraja; djeca jedno drugom do uha). Ona izgleda još malokrvnije nego prije, bez frizure ni šminke... na njoj neki krajnje demode kaput... mršava do ispijenosti (tad sam njen loš izgled pripisala manjku ukusa i samopoštovanja a sad znam da to djeca i obitelj ponekad učine od majke ;)))...  – Ma hajde, baš mi dragooo! A gdje radiš? Nego, šta si ti ono studirala? (prekinula je studij zbog trudnoće) Kako? Referent? Aaaah. (nisam znala točno što je referent, kasnije sam saznala da je to službenik u uredu, činovnik). Da li je potrebno da posebno napominjem da sam ja bila u svom najboljem izdanju (uobičajenom kad se spuštam u mahalu (čaršiju)), tek se udala... djeca još ni u malom mozgu... upravo se spremam osvojiti svijet i sl...

Kasnije sam dugo koristila izraz referent za osobu s manjkom profesionalnog identiteta:

-Što si po zanimanju? – Referent. – A što radiš? – Pa referiram, bogatitvoga!

 

Nego da skratim: prošlo opet nekih 5 do 15 godina i sretnem Jasnu neki dan, na sastanku Vijeća roditelja u školi. Sad smo roditelji (ona izgleda upravo kao njena mama u vrijeme kad smo mi bili djeca. Nadam se da ja ne izgledam kao moja ;))). Njezin najmlađi ide u osmi a moj najstariji u prvi razred pa smo obje izabrane ispred naših razreda da zastupamo ostale u stvarima od općeg značaja i zajedničkog interesa: ona zato što je uzorita, ja zato što sam jezičava (lajava, rekli bi), nadobudna, kritična, ne bojim se javno govoriti, konfrontirati ako treba, a budući da sam obdarena velikim razumom i organizacijkim sposobnostima, zapravo sam vrlo operativna za tu funkciju (sad bi rekao moj frend Dario: a vikendom čitaš slijepoj djeci u sirotištu i pečeš kolače za beskućnike J)). Ja sam stalno držala riječ na tom sastanku i prepirala se s ravnateljem dok je Jasna tiho i samozatajno sjedila i povremeno digla ruku u ime glasovanja.

zapisi @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 11, 2007
ponekad plivam u bazenu u jednom hotelu. Uglavnom penzići i babe oko mene. Taj put bila sam sa svojim frendom Jurom (on bi skoro mog'o upast' u kategoriju penzića jer je od mene stariji oko 18 godina :)))... 
interesantno, gdje god se pojavimo nas dvoje, po pogledima ljudi vidim da nas doživljavaju kao par... pretpostavljam da misle da je on pun para jer otkud da jedan ćelavac od 54 godine voda okolo komada od 36 koji je usto plav, kovrčav i višlji za glavu... ja obožavam tu vrstu pomutnje jerbo ljudi boluju od stereotipa pa se obično zabezeknu kad čuju koju sponzoruša ima opaku & otrovnu jezičinu (zato što se napadno i nametljivo u Jurinom društvu razmećem komentarima na granici društvene prihvatljivosti, a to radim iz čistog zadovoljstva i zato što on to voli)... Jure također uživa u svojoj ulozi jerbo mu raste rejting & ego ali ovdje sam krenula o pitonu pričat' (nadam se da mu i on ne raste ;)))... uglavnom često ćeš sresti Juru i mene kako zagrljeni hodimo okolo, kako bismo potkripili opći dojam o lovatoru i sponzoruši... najbolji dio je kad JA plaćam račune npr. u kafiću ili restoranu (ako na nečem inzistiram kad je Jure u pitanju, onda je to financijska ravnopravnost)... on je naime samohrani otac (punoljetne djece ;))) a ja vlasnica uhodanog biznisa u centru grada ;))).

nego, da se vratim na temu: 

taj dan plivao je u bazenu komaaad, k'o slučajno tik do mene (naravno jer sam se nasadila na tu poziciju). Pored mene Jure... sa hinjenom zlobom i stvarnom posesivnošću namjerno je činio geste i radnje kojim bi se odao dojam da smo par - npr. zaronio bi i izronio tik ispred mene, pa me grlio i cmakao i sl... a ja baš htjela komaaadu dat' do znanja da sam solo pa sam uglavnom bježala od Jure a on me jurio (bože, koji je to bio trening :)))). 
Komaaad je bio nešto sitno mlađi od mene, mišićav dozlaboga sa tetoviranom zmijurinom oko nadlaktice (pitonom, reče se pul' nas). 
I budući je bila gužva u bazenu, tako smo se uistinu slučajno dotakli pustivši struju jedno na drugo... par minuta zatim krenula je k'o usputna koneverzacija u stilu: "voda je pretopla"... "guuužva danas"... a otprilike četvrta njegova izjava bila je: "moram priznati da već dugo nisam sreo tako privlačnu ženu"... to me oborilo, naravno... (op'la miško, ovaj zna znanje - pomislila sam trljajući zadovoljno dlanovima). Ja naime, srećem obično papke ili mutavce pa mi ovo bilo pravo osvježenje. Nije njega uopće smetalo što se Jure mota okolo, nego: "Jel' spavaš u hotelu?" (da pređemo na stvar)... "Ma kakvi, ja sam domaća žemska"... "Pa kad plivaš obično? Hoćeš li doći sutra, a prekosutra? A izasutra ( zaneksutra)? (sama naravno, bez ćelavca)... "Paa, doći ću u nedjelju"... "Ok. u nedjelju onda!" On je Neven... drago mu je što me upoznao i nek' ne zaboravim: NEDJELJA!!! 

I šta je dalje bilo?

Hmmm, da li da pričam?

ok. nakon dramatske pauze koja ima efekt podizanja napetosti, da vam velim da sam iduću nedjelju dobila temperaturu koja je išla uz obilno curenje nosa i nesnosni kašalj a ta se viroza onda pretvorila u gripu tjedan dana poslije a gripa se zakomplicirala u trotjedni početak bronhitisa koji se tek' zaliječio eto neki dan pa tako evo bi'će  sad jedno 5-6 nedjelja kako nisam bila na bazenu uopće... a Neven? tko zna koja sad hvata njegovog pitona :)))
zapisi @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare



 

bio mi je susjed samo na jedan dan, vjerojatno ga nikad više neću sresti... ja sam  se prezentirala na tom sajmu likom i djelom, kao i on... ja sam imala umjetničku keramiku, on flinstone predmete od drveta... npr. drvo sa čvorovima grubo obrađeno pretvoreno u stolić... ja sam se uredila, nakovrčala, dala sve od sebe da na svaki način dobro prezentiram svoj obrt... on u majici prljavobijele  boje, definitivno nepočešljan a duga kosa... blagoteleći pogled (poslije mi rekao da ne vidi od rođenja na jedno oko... možda mu iz tog razloga fali bistrina i dubina pogleda)... inače lijep muškarac (ako mu zanemariš loš stil i pivski trbuh)...

 

svako toliko uhvatila bih njegov pogled i kako me guta onim jednim zdravim okom s poluotvorenim ustima... iz tog razloga nisam mu dala broj telefona na odlasku... ali jedna od tipičnih situacija bila je slijedeća:

 

Bucko reže kruh na jednom od svojih stolića, maže sirni namaz i slaže mortadelu u ogromni sendvič... sve to na pak-papiru kojim je bila zamotana salama... namrvio sve oko sebe... žvače punim ustima i ne šljivi posjetioce koji zastaju i gledaju njegove predmete... moje predmete samo ovlaš pogledaju... – «Majstore, pošto ovaj stolić?» (majke mi ako nije moja baba imala takav u štali na kojem je sjedila dok je muzla kravu... ovaj je malo ušminkaniji, premazan lanenim uljem, objasnio mi majstor... babin je bio umrljan balegom i prilično crn  J)) – «Hiljadu kuna»... kroz zalogaj... («skupo je hiljadu kuna», komentar ispod glasa)...

«Imamo krasna keramička jaja, unikate, po 40 kuna, umjetnička keramika»... ozarena lica okreću se  prema meni (iščitavam iz pogleda – simpa je ova kovrčava... baš slatka)... «Jel' može za osamsto?»... «Može šefe, nosi ga!»... Bucko sa podlakticom briše usta, ustaje i vadi novčanik da spremi inkas...

 

«pa stvarno lijepo (s ljubavlju) obrađuješ ovo drvo... stvarno znaš znanje, majkemi« - velim ja svom kompiću, nije što mi se sviđaju njegovi predmeti, nego da mu se udobrim jer sam mu u par navrata digla živac sa svojim komentarima koji su bili «prejaki» za njega...

 

«kako neb' znao... ako sam znao pušku nosit kad je trebalo, znam i drvo obrađivat'»

 

... ma ajd' kad ti veliš... (ma nisam tol'ko luda da mu idem sad objašnjavat' da to nema veze jedno s drugim, a ni on nije uopće blesav da to ne zna nego mu je to poštapalica, pošto je on predsjednik braniteljske zadruge Flinstone d.d. , dakle predsjednik dioničkog društva i nije budala uopće pošto je korisnik određenih državnih poticaja isl... a ja sam umjetnica & obrtnica, kuul žena, intelektualka takoreći,  kovrčava plavuša s osebujnom pozadinom, vidio je on to sve jaako dobro, onim svojim jednim zdravim okom J))

zapisi @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

aktivna sam na Iskrici... punooo, cijelu satniju tipova upoznala sam (odradila na ovaj ili onaj način)... sad će svi pomisliti da sam neka laka žena i da se 20 min poslije upoznavanja ševim u wc-u kafića pošto sam nezajažljiva u tom smislu ;)))... zapravo je sasvim drugačije - ševim se nakon 30 minuta i to ne u kafiću nego automobilu i nisam uopće nezajažljiva... dosta mi 2-3 puta tjedno i sl ;)))))... evo opet sam zastranila... a htjela sam zapravo pričati o svojoj frendici... recimo da se zove Verica (nije naravno, ali ime joj jest deminutiv ;)))... upoznala je vod (to je manje nego satnija, mislim) tipova preko neta i neki od njih na prvi susret donijeli bi joj poklončić za dijete (čokoladu ili druge slatkiše)... ružu za nju... takve stvari...

meni je to bilo uvijek fascinantno, da ne kažem šokantno... 

Pa zar vi pričate o djeci??? (ovdje zamislite plavušu sa blagotelećim pogledom i obješenom bradom (ja))

tip joj za djetetov rođendan donese igračku... a nisu se još ni dodirnuli... tek druga kava, dok se još malo upoznaju, dopustit će mu da je poljubi... Pa kako je on znao da mala ima rođendan uopće?...

i naletila ona na praaavog... (ja naravno nisam!!!)... tip je rođen za nju: ima merkur u sedmoj kući, veneru u četvrtoj, trosoban stan u prizemlju i dva jednosobna na katu (za iznajmljivanje)... konjukciju između 145. stupnja mars/saturn što s njenim mjesecom u raku obećava stvarno dobru vezu punu razumijevanja i podupiranja, dugotrajni odnos i jaaako dobar sex... njegova kćerkica godinu je mlađa nego njena a ako bude sreće bit će još djece u njihovom dvorišću, ona želi, on želi, a može se ... 

Lili (moja druga frendica, naravno nije Lili u stvarnom životu ali ime joj također jest skraćenica) i ja pripremamo haljine (bit ćemo djeveruše, štogod to značilo ;)))... crne, duboki dekolte, puno tila... gola leđa, izrez do guzice... moramo nekako stvari dovesti u ravnonežu pošto nam Verica ruši sve stereotipe, sve ono što smo godinama gradile i u što vjerujemo...


 

 

zapisi @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

 

život naravno ide dalje ali ja sam zaglavila negdje u nekoj točki... 
ne mogu prestati razmišljati o tome... 
sve više nema veze sa realnim svijetom... 
tanka je linija...
danas jesi sutra nisi... 
više nije važno ovo ili ono... 
da li imaš/imam snage pogledati čovjeku u oči? 
teška sam frikuša, to je jasno... otkad je to loše?
tražim riječi koje imaju snagu... 
ne mogu doprijeti do tebe...
irelevantno je što ću i kojim riječima reći...
jedan pogled bio bi dovoljan... 
ti bi shvatio da si pogriješio... 
a ja bih također shvatila da sam teško falila... 
i to je sve... 
kao što pjesnik reče, život ide dalje a ovaj  uteg drži me u jednoj točki i vuče dolje... 
sutra će biti smiješno...
možda mali osjećaj srama, 
opet sam podlegla fiksaciji, 
neću nikome pričati o tome...


 

 

zapisi @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2007
...ma bilo ih je ovakvih i onakvih...

manje više svaki je dobro ljubio (osim jednog koji to uistinu nije ;)))... manje više u svakog sam se zaljubila (pa čak i u tog koji nije valjao) u mjeri da sam ga željela i rado imala... kad je otišao, za svakim sam žalila (manje ili više, pa čak i za ovom nakrivo nasađenim)... 

ali ovaj bio je poseban... njega sam voljela najviše i najviše za njim tugovala...

bio je umjetnik... glazbenik... bio je zgodan, krupan i jedar... pomalo nezgrapan... imao je dubok radijski glas... vrlo elokventan... obožavala sam satima s njim na telefon pričati... slušali smo glazbu i uživali... njegova prsa bila su dovoljno široka da se u njih udobno ugnijezdim i osjećam mir i zadovoljstvo...

bio je iskren iznad svega... jedan od najiskrenijih ljudi na svijetu, sigurno...

bio je snažan ka Veli Jože i sigurna sam da će jednom pokrenuti neko brdo, iščupati neko ogromno stablo što prijeti da se sruši po naselju, zagaziti u vodu i snažnim rukama spasiti neki brod koji se nasukao u olujnim valovima... moguće je da će postati predsjednik ili ministar... nešto veliko će napraviti, nema govora da neće :))) drugačije ne može biti...

kad je otišao, to je učinio zato što je morao i tu nema govora... drugačije nije moglo biti...
zapisi @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
... ovo sam pročitala na jednom blogu - "ništa, ama baš ništa posebno ne želim, osim da bude normalan", veli ona (neka koka, mlada, rekla bih :)))

i to me inspiriralo da razmislim (plavuša sam, ljudi moji, nije lako :)))

kao prvo - pojam normale subjektivan je (moj pojam normale rastegnut je nenormalno... pokriva razne pojave i stvari, sklonosti i navike)


nego - što bih ja s normalnim? (što bi on samnom??? ;)

a bogati, a što će mi takav?

upoznam tipa - zgodan, visok... dipl.ing.nečega, dobra firma/plaća... zona interesa - posao/stan/auto/izlasci/teretana (milamajka ;)))... ma nooormalan za nevjerovat'... ali božemoj (sambogzna) što sam se izdosađivala s njim... i veli na to moj frend: - "PA TI NISI NORMALNA!!! PA ŠTA TI UOPĆE HOĆEŠ?!?






zapisi @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare



 

Moja majka silno mi zamjeri što sam žrtvovala obitelj i djeci oduzela (?) oca... da li se otac može oduzeti??? Svako dijete ima oca i to što on nije više u braku s majkom, ne znači da prestaje biti otac. Osim u projekciji moje majke... čak i u njegovoj projekciji (zanio se novostečenom slobodom)... često ga moram naime, podsjetiti da je još otac te da se mora i dalje  «brinuti»... o ovome moš' tjerat' šegu neograničeno u stilu – djeca su s majkom, ali otac se brine!!! On je zabrinut... viđa ih jednom tjedno a ostalo vrijeme se BRINE!!! Evo nije noćas oka sklopio ;)))

 

Ona ide na masažu!!! (ja)... time sam prekršila jednu od najvažnijih božjih zapovjedi: ljubi bližnjega svoga, ne ubij i ne idi na masažu!!! Ona želi biti vitka i zavoditi muškarce!!!! Jedna majka! Dok joj djecu čuva ONAAA potpuno nepodobna osoba (moja bejbisiterica) koja samo gleda priliku da izađe pušiti na terasi...  ovo jest malo karikirano... nije moja majka uopće loša osoba, samo je rob svog odgoja i nekog drugog mentalnog sklopa... nije da to ne razumijem – njena majka (moja baka) ostala je udovica sa troje male djece odmah poslije rata... bili su siromašni i živjeli na selu... ta žena toliko je radila i trudila se oko svoje derištadi da vjerojatno nije stigla a možda ni mogla ponovo uključiti svoju seksualnost (nakon što joj je muž umro)... cijeli život proživjela je dajući se toj djeci... moja majka odrasla je na takvom idealu pa nije čudno da joj se ja činim poput izroda (abortusa, takoreći)...

 

Draga mama, pusti me na miru bogatitvoga... nema šanse da upravljaš mojim životom, glavom i mislima... ne moš' me preodgojiti... što si učinila, učinila si do moje 12-te godine a sad se skuliraj... ne gnjavi me... ništa mi ne pomaži pliiiz... puno mi je jeftinije kad platim bejbisitericu vjeruj... samostalna sam i ne trebam te!

 

Ustvari, istina jest da me nitko ne može izbaciti iz takta kao ona (moja mati)... inače sam obdarena velikim mirom i strpljenjem, ali ona mi digne živac samotako... i nije da je ona loša osoba, naprotiv... a i volim je zaistaJ))

zapisi @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ova virtualna pusa potpuno je sranje... nikakvu vrijednost nema... sadržaj = 0... čemu se ljudi onda razbacuju s njom? imaš šuplje i prazno pa se s time baviš (zanimaš)... nevjerojatno kolika energija u svijetu okrene na bazi šupljeg i praznog... 

uvijek je lako prihvatiti jedan uobičajeni obrazac ponašanja i ponavljati ga bez razmišljanja i potpuno nekritički... samo nije mi jasno kako im to nije dosadno... 

dosada = do sada niš', do sada niš', do sada niš'................ (Vili Matula, Točka)

zapisi @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 9, 2007
ahh, doktorirala sam na ovu temu, ipak ovdje bih samo o odjeći... kupovala sam odjeću svom mužu (u vrijeme dok je pristojno izgledao ;)))... otkad nismo zajedno, vidim, promijenio je stil... to mi je neiscrpni izvor zlobnog smijeha na njegov račun... uvijek sam mu govorila: kad bi on reklamirao odjeću neke modne kuće, ona bi ekspresno propala, toliko je imao manjak dobrog stila :))) sad vidim, traaaaži se!!! to je dobro - dok se traži, ima nade da se pronađe :))) 

moj otac vječno je tražio čarape, gaće, razne komade odjeće i uvijek kao da prvi put čuje da stoje u ormaru ili npr. stolu za peglanje... onda je žicao nekog od ženske čeljadi u kući da mu to ispeglamo... ponekad i jesmo :))) ponekad je morao sam... (kod nas djeca su imala punopravno pravo odlučivati o radu uglavnom; što znači da smo većinom lijenčarile)... kad si je sam peglao odjeću, ne bi peglao rukave, leđa i one dijelove koji se ne vide ispod npr. jakne :))) ovo mi je tako drago prisjetiti se pošto mi on nedostaje jako u zadnje vrijeme...
zapisi @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
...ponekad pomislim kako ću grubo aterirati... toliko sam visoko poletjela da me prati neodređeni strah kako to ne može dugo trajati... prije ili poslije srušit ću se... a zašto me ne bi pratio dobar vjetar? nisam navikla na to... ponekad naletim na nestabilnu atmosferu... zaljuljam se dobro... ali nastavljam letjeti ;)))
zapisi @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 8, 2007
neobičan slučaj

danas mi se sa toplom uskršnjom čestitkom javio bivši tip s kojim sam se dosta rezervirano i hladno rastala prije par mjeseci... iznenadilo me to pošto se ja njemu ne bih nikad više javila a računala sam ni on meni... o tipu sam stekla loše mišljenje jer je kreten ali ova poruka izazvala mi je osmijeh (dobronamjerni) na lice jer mi je drago da je prevaziđeno naše loše zajedničko iskustvo... odgovorila sam mu također čestitkom i najširim smajlićem koji imam... i to je to... voljela bih da mi se više ne javlja jer nemam o čemu s njim pričati... završena je jedna priča... interesantno kako ova vrsta blagdana u nekim ljudima potiče dobrotu... danas je to odradio... sutra može odmarati a prekosutra može opet bit' kreten, pa tako sve do božića ;)) bude li mi čestitao božić, bit ću toliko nepristojna da mu ne odgovorim ;)))

nego, drugi slučaj - što misliti o tipu koji mi se ozbiljno upucava na seksualnoj bazi a poslao mi tipsku uskršnju čestitku (hoću reći nije za mene sročio onih posebnih par toplih riječi) nego me ubacio u seriju (moguće mogućih rezervnih kandidatkinja)... ili sam pak ja rezerva? ako i jesam, nadam se da sam prva ;))) misli pozitivno! misli pozitivno! misl...................
zapisi @ 22:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Pronaći sebe

Tek u zadnje vrijeme pokušavam osvijestiti svoju pravu prirodu... što zapravo ja jesam... kakav život trebam imati? Za što sam predodređena? 

Prije sam živjela kao po nekom kalupu - školovala se, pa se udala, izrodila djecu... pomalo karijeru gradila. I onda napravila jedan rez -  e sad ću zaista početi živjeti a ne životariti... taj rez podudarao se sa mojim razvodom koji sam svjesno proizvela. Obično žene bivaju ostavljene. Kod mene obratno: probudim se jednog dana i rekoh svom mužu da je dvojka te da me više neće sputavati da živim svoju pravu prirodu. Okrutno jest, čak imamo i djecu. 

Nakon toga, uistinu sam se jaaako oslobodila, kao da sam poludjela, sve sam si dopustila. Toliko sam bahato i sebično zagrabila svoju slobodu da je to na granici društvene prihvatljivosti. Nikako ne želim reći da sam bila sretna, već par godina borim se sa emocionalnim krizama ali stvorila sam bazu da budem. Istraživala sam i još istražujem svoju pravu prirodu. Da li sam ja prvenstveno žena koja se mora realizirati u ljubavi (a to u braku nisam mogla jer sam bila s pogrešnim muškarcem) ili sam poslovna žena koja mora izgraditi jaku karijeru u svojoj struci (a to me prati zadnjih godina intenzivno). Sigurno znam da nisam prvenstveno majka. Da li trebam zbog toga imati grižnju savjesti? Sigurno znam da nisam rođena da nekom budem žena i stup obitelji. Za početak, znam što nisam. Što jesam, tek ću otkriti :))) 
zapisi @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Kakvu snagu imaju riječi? Ako su ponovljene milijun puta? Ritualno ritmičko ponavljanje ulijeva sigurnost... na tome baziraju se mnoge molitve. I dijete voli jednoličan i umirujući zvuk npr. kućanskih aparata (da ne velim majčinog srca). Ja najradije zaspem kad bruje moje dvije mašine.

Na ovo pisanje potaklo me čestitavanje ovih dana... čemu to? Sretan uskrs! Sretan i blagoslovljen uskrs (kaže li se blagoslovljen? da se nisu zanijeli... zar nije blagoslovljen božić? ups... ono je čestit bogamupoljubim)... blago-sloviti (blaaago, ne grubo... sloviti ... hmmm... ima ovdje bogami materijala za analizu...  Neka radost ovog Uskrsa preplavi naša srca i u božjoj milosti neka... blabla razne varijante patetično-kičastih poruka koje kao trebaju doprijeti do najdubljih dubina čovjekove duše 

... ja bih rekla: otvorite srce neka osjeti ljudskost i dajte od sebe što imate... npr. mogla bih također reći - ajd' ne serkite nego budite normalni... ajd' bogavamvašeguskršnjeg - zar je toliko teško naći u sebi stup da nas drži uspravno nego stalno trebamo oslonce u vidu npr. ritmičkog zvuka riječi molitve ili ponavljanja utvrđenih i sigurnih klišeja kojima se utvrđujemo dijelom ovog nerazvijenog (da ne kažem primitivnog) materijalističkog, površnog i bezveznog društva... 

p.s. - zaviri u košaricu. Tu ćeš naći pisanicu. Mali zeko nju ti šalje i veliku pusu daje... (ovo mi nitko ne zna objasniti - kako se zec ugurao u uskršnu ikonografiju? Nadam se da se nije nekom genetskom greškom izlegao iz jaja :))... uglavnom, što reći na ovu uskršnju čestitku koja mi je netom stigla sms-m ... nepotpisana ali sa željom da me obraduje... bit će da je moja duša toliko opožarena ironijom i sarkazmom da ne razumijje što jednostavna radost jest...
zapisi @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.