Želim ti pisati
Napisala bih kratko
Dopizdila mi šutnja
Jel' i tebi tako
Al' danas me nešto
Zabol'la ruka
Pisa'ću sutra

Želim te nazvati
Nazvala bih lako
Rekla bih zdravo
Ti si dobro?
Ja sam... tako
Al' boli ruka
Boli jako
Nazva'ću sutra

Pogle ovu ženu
Spakiranu u tom tijelu
Tijelo je sasvim u redu
Tijelo udomljuje bijedu
Tko bi to rekao?
Tko bi se usudio to reći?
Jako jako ružne riječi
O sebi
(o nesreći)

U tom tijelu
Obitava osoba
Sa zakrpama, rupama
Po sredini
Ona nije cjelovita
Premda se to ne vidi
Razdire je
Duboka frustracija
Možda zrači negativno
Neka loša vibracija
Al' možemo i ostati kod tijela
Žena
Sasvim dobro građena

A osoba?
Prebire po svom mozgu, srcu
Po slojevima svoje svijesti
Kol'ko uspije zahvatiti
Usitinu kratkom rukom
Rukom kao svezanom
Nevidljivim lancem
Ovo ograničenje je frustracija
Ova osoba je zaglavila
U uskim i mračnim hodnicima
Tražeći slobodu
Mahnitom nervozom zatočenika

Zaglavljena
Nema kraja
Ne vidim puta
Ne vidim puta
K'o da je kazna
Materija kruta
Da mi je nekako
Prevazić' ovo tijelo
Da mi je da budem cijela
Ali kako?

Dal' sam truda vrijedna
Pitanje je moje
Koje boli
Dal' je neka moja osobina
Tol'ko jaka, tako ljudska
Da me zbog nje netko voli
Rastanak je meni pljuska

Rastanak je njemu forma
Bliska
Standard u svijetu
Zatvorenih duša
Norma
Otac baci sina
Poput kakvog viška
K'o šahovske figure
Po trenutnom planu
Jednostavno brišeš
Suvišne ljude
U jednom danu 
Ne postoje više

Ni slučajno
Neću dopustiti
Da zvuči vulgarno
Zato ću tu stvar
Nazvati muškost
A ne narodnim imenima

Njegovu sam muškost
Shvatila k'o dar
Koji sam rado primala
Bez rezervi
Pritom uživala
Liječila napetost
Njegova je muškost
Bila u to vrijeme
Moj najdraži gost

Jako sam uživala
Nježno dodirivala
Njegova je muškost
Kao sladoled
Koji se jede
S  guštom
Ne želim da zvuči prosto
I nije prosto
U mom svijetu
Lišenom maski

Drago mi je
Da umijem
Prisjećanje
Na njegovu muškost
I uživanje u njoj
Popratit' s ova dva tri stiha
Jer to zaslužuje

Ne sjećam se dobro
Njegovih ruku
Bile su posvuda
Njegove ruke
Nestrpljive k'o muhe
Aterirale bi mi na grudi
I milovale, mazile, dražile
Obnažile
Pa bi išle niže
Njegova bi se ruka
Nekako uvukla
Pod rublje
I utopila
U to mjesto
Utopila u meso
I dražila
Vlažila
Sve bliže i bliže
O bože
Sad sam se sjetila njegovih ruku

On ljubi
Pomalo nestrpljivo
Njegovi su poljupci
Uznemireni
K'o muhe
Željela sam se ljubiti dugo
Polako
Ljubim mu uho
Vrat
Ne znam objasniti
Kako želim da me ljubi
Ljubi me dugo
Udahni mi dah

Stvarnost ili fikcija
Počela je porukom
Usred dana
A onda je krenulo
S puno žara
Obuzme te virtuala

Ne mogu odlučiti
Dal' je bilo sporo
Ili nabrzaka
Više kroz san
Nejasno se sjećam
Zaostalog mirisa
Upijenog u vlakna
K'o u magli
Jednog zagrljaja
Dok smo goli ležali
Smirivali dah
Bio mi je odnekud poznat
Blizak
Odakle?

A onda je strah
Ili neka luda nervoza
Ubrzala pokrete
U grču, prebrzo
Dominantan osjećaj
Grč, gropac
Kamen u stomaku
A onda dalje ništa
Ne sjećam se ničeg
Kao u mraku
Rek'o je ono i ovo
Ne sjećam se ničeg
Ne sjećam se

Samo na jastuku
Zaostali miris 
I onaj zagrljaj
Stvaran je, živ
Jedan zapis
Utisnut u tkivo

Moja je majka vjernikinja lokalnog tipa... znači da je vjeru dost' plitko zagrabila – božepomozi i sl... kad treba čestitavati neke lokalne praznike, npr. uskrs ja joj velim

–        mama aj'bok sretantiuskrs, znam da to slaviš - (onda je poljubim u glavu, višlja sam od nje bar dvadeset centimetara)...  ona me ne pokušava iskorigirati, zna da joj je ovo dijete izmaklo se, pita 'oću li doć' na ručak...

–        'oću ako stignem... nemoj me držat' za riječ... kud će me ovaj dan odvesti, ne mogu predvidjeti... – mrzim obaveze... odgovorna sam svojoj djeci i poslu... prijateljima... kad je važno... za banalnosti ne hajem... njezin uskršnji ručak me se ne dotikavlje osim u smislu žderačine, ako mi bude usput...

Kroz ovaj primjer pokušavam dočarati dok'le je moj antitradicionalizam daleko otiš'o... čak do nedruštvenosti... bahatosti... anarhizma... Rolling Stonesi su u svoje vrijeme glasili za anarhiste... u krutom britanskom malograđanskom svijetu... sinoć, gledajuć' dokumentarac o njima, vidjeh zanimljivu scenu... prije velevažnog koncerta došao je Clinton da ih pozdravi, sve je kamera uredno zabilježila... oni se poznaju otprije... izgleda da su kompići... jasno mi je da u tom svijetu ljudi se druže... naizgled nespojivi... ali to su sve jaki individualci, zašto ne... možda bi se i meni Clinton svidio, sigurno bi... onda dolazi Hillary i veli, stiže moja majka, želi vas upoznati... pa dođe njena stara majka... babac od 80 kuka... debela napirlitana žena... sad vjerujem ja da je i ona jaka individualka, zaš' ne... vjerojatno je jaka cijela familija... onda Stonesi idu redom i ljube babca, na nonšalantan holivudski način, uz lagani zagrljaj... Jure i ja se gledamo scenu s grimasama gađenja

–        ojeboihpas, jel' ih ne'ko tjera na ovo... – (ovakav formalizam me iznenadio... pa gdje nestade anarhistički duh?)  - ako ikad sretneš Jaggera, upoznaj ga sa starom majkom

–        ofkors, to mi je prvo – veli Jure

Gledala sam danas film o Rolling Stonesima... gledala Stilske vježbe jučer... fascinirana Perom Kvrgićem... po mom računu, on ima 80... a perfektno i bez greške glumi... i vrlo je brz, dinamičan... nimalo trom... Mick Jagger... na bini, kao navijen... skače, drma, pleše, trči... lahko bi posramio prosječnog mladca... njegovi gitaristi Ronnie i Keith također su dinamični i vitalni... moj račun veli da ovi frajeri imaju preko 65... face su im staračke, tijela mlada... upadljiva je zajednička karakteristika ovih ljudi da su mršavi, pothranjeni takoreći... moram hitno na dijetu...

I gledajući njihova staračka lica, staračke zube, postaneš svjestan ništavnosti tijela... a jačine duha.. ti su ljudi mladi, mladi, takomibogpomog'o, mlađih ljudi skoro ne vidjeh... mladost je duhovna snaga, nema s tijelom veze, kunemsetakomibogpomog'o...

izbrusiti mentalnu snagu
koncentrirati se na bitno
imam još puno posla
idem naprijed
nema odusajanja bogtevid'o

To je ono što radiš... ali više od toga... profesija nije samo pos'o... od posla živiš... nijedan pos'o nije sramota... ali profesija je pos'o kroz koji rasteš, kao osoba... ako rasteš... ali smisao jest da se kroz profesiju realiziraš kao ličnost... ako uspiješ... u tom smislu ima sretnijih profesija koje daju bolji okvir da se realiziraš... npr. umjetnost...

Umjetnost je u vrhu profesija u smislu rasta... umjetnik nije samo čovjek koji to radi, on to i živi.. ako je pravi umjetnik... ako je glumatalo, od toga nikom koristi... ali manjeviše vidiš – tko dobro a tko loše svira... tko dobro a tko loše glumi... glumce cijenim iznad svega... čovjek koji glumi, mora dobro poznavati fine ljudske stvari, reakcije, fine finese... mora raditi na tome... u tom smislu on nevjerojatno raste... kao čovjek, individualac... nažalost, previše pod pritiskom medija.. .to je težak aspekt ove profesije... glazbenici su u vrhu moje rang liste profesionalaca... ljudi koji se kreću po najduhovnijim sferama i tu su kod kuće... likovnjaci su mi u tom smislu mal'ko ispod... jer su u domeni materijala... ipak isto dobro... držim da je umjetnost najsretnija profesija u smislu humanizma, ljudskog rasta...

Cijenim jako i tehniku... ta je djelatnost izrazito pozitivno postavljena spram čovječanstva, u smislu poboljšanja, unaprjeđenja života... ljudi od tehnike moraju imati jednostavan i vrlo logičan mozak... u pravilu dost' dobro posložen...

Arhitektura je sam vrh ljudske djelatnosti iz mog ugla gledajući... konstrukcija, gradnja, pozitiva... a u domeni umjetnosti... ponekad se sjetim kako sam davno nekad željela studirati arhitekturu al' me odvelo drugom stazom...

Cijenila bih ja i prosvjetu i medicinu, kak' ne... ali... u ovom društvu te su djelatnosti na niskim granama... previše vezane sustavom... odvijaju se unutar institucija... državno ustrojene... otuđene, zaboravljene same od sebe... odčovječene... liječnik ili učitelj jedino kao teški individualac, minimalno svezan sustavom može se realizirati u smislu rasta kroz profesiju...

Ali financije i trgovina su iz mog ugla gledaći najnezahvalnije profesije za individuuma... nije to pos'o gdje ćeš puno rasti... ali ovo je naravno samo moje mišljenje... držim da je zapadnjački materijalizam doš'o do svog kraja i da je sustav vrijednosti na bazi teškog materijalizma koji šljaka u do jučer opanačkim zemljama (u tranziciji) stvarno retro... i sramotan... biti dijelom financijskih institucija, institucija državnog aparata, karičica u lancu stvarno nije povoljna pozicija za individualca... kod nas se smatra velikom srećom dobiti npr. posao u banci, osiguravajućoj kući, lizing društvu, Fini i sl. lošim mjestima gdje se barata parama... upisat se u grupaciju lihvara...

bankari svih zemalja
ujedinite se i popušite
jedni drugima kite
na svom zveckavom putu
posutom novcima
prebirući sitno
propuštate bitno
razumijem ja
logiku profita
al' boli me papak (kita)

u mene nema kredita
ni minusa
nikom nisam dužna 
uvijek pozitivna
na računu
lihvari kiss & pussa
zarađujte na sirotinji
na meni nećete
ni jednu kunu

Zašto stalno spominjem kalupe, o njima pričam, vrištim protiv njih... zadnji tip s kojim sam se viđala odbacio me što me nije mog'o zgura't u neki standard muško-ženskih odnosa koji poznaje... neki kockasti standard... a ja sam apsolutno neuguriva... brine me to... moja je situacija presložena... zato što imam djecu... imam atipičan pos'o koji nije od 8 do 4... petkom radim do 21... ovaj me tip pit'o dal' to znači da se nećemo moći vidjeti nijedan petak? On je navikao da zajednički vikend počinje petak popodne, poslije posla... kod mene to ne ide...

Kad bih ja eventualno imala vremena za posvetit' se nekom muškarcu? Svaki drugi vikend... nitko to ne želi... moj bivši muž uzimao je djecu svaki vikend... skoro svaki... to je bilo prije... prije nego što je shvatio da su mi vikendi bitni... onda je to prepolovio... jer zašto bi se gospođa zabavljala, opuštala, jebavala... nije mi on bejbisiter, rekao je

Moj bivši muž
Živi sa svojom curom
U njenom stanu
Kad sam se viđala
S jednim tipom
Upropastio bi mi svaki vikend
Nekim neodgodivim planom
Pa bi komplicirao
Oko preuzimanja djece
Osjećala sam to kao nepravdu
Nisam li zaslužila i ja malo sreće
On misli da će njemu pomoći
Ako sam ja nesređena i jadna
Ali neće
(možda bi mu pomogao
jedan stvarno dobar psihijatar)

Bila sam jako nerealna kad sam samouvjereno pomislila da mogu izgurat' svaki problem... navikla sam svojom samouvjerenošću i inteligencijom uhvatit' se ukoštac s problemom, bez uzmaka... tako ja funkcioniram... jako je frustrirajuće za moj sklop u glavi što ovaj ne mogu riješit'... imam djecu... teško, teško će ijedan muškarac upustiti se sa ženom s kojom može provesti noć dvaput mjesečno... naravno da imam ja još prostora za oslobodit' vrijeme za vezu... ali teško da bih to mogla s vezom na daljinu... moja sitacija prekomplicirana je a ne mogu iz svoje kože... djeca su mi mala... otac njihov me mrzi... učinit će sve da mi oteža... 

Ali zar nisam ja posebna, ljubavi vrijedna a ove priče o ograničenjima su materijalistička strana problema... naravno... al' običan tip obično ne odmakne dalje od materijalističkog pristupa... moj tip mora biti jako jako nekonvencionalan i razvijen u glavi... a gdje žive takvi? U Rijeci ne poznajem puno nekonvencionalnih ljudi... ova je sredina jako tradicionalna i zatvorena...

Imam silnu potrebu biti žena, biti voljena, pažena, mažena... vidim da moram ovo nekako zatomiti, umiriti, umrtviti... teško mi je to... zašto imam tako jako naglašenu tu potrebu? Možda dugogodišnji život u braku bez ljubavi... kao da sam izgladnjivana... vidim da ni ovo nije normalno kod mene... i druge žene žive same ali nisu tol'ko uznemirene kao ja...

-          Šta je bilo s onim tipom (pita moja sestra)

-          Prekinuli smo...

-          Jel' ti žao

-          Da. On je bio dobar tip... (ne da mi se da joj pričam detalje... on je bio stvarno dobar tip... pričljiv, zabavan, aktivan... trudio se oko mene...)

Nisam joj ispričala kako me na kraju priče nepovratno razočarao... nekako me sramota, ne voplim čeprkati po mulju... ne pred sestrom... pred dvije stotine mojih čitača to ću reći bez beda... pred sestrom nije mi lako priznati slabost, fijasko... na kraju naše priče on se jednostavno u jednom trenutku povukao, iako smo imali lijep odnos... lijepo prijateljstvo... na prvom problemu, a ticao se mogućnosti viđanja, on je dig'o ruke... od mene... kao da ja nisam netko vrijedan truda... kad je popustila prva zanesenost, kad je shvatio veličinu problema, zatvorio se, ogradio se... procijenio da je tako lakše... rekao je – nema materijala... imala sam i ja svoj udio u tome, naravno... nervoza... nemogućnost da stvar sagledam u cjelini... pritisak koji sam radila, nesvjesno...

- a šta ćeš, ti moraš shvatiti da je tvoja situacija takva i da nema rješenja... dok djeca ne odrastu...  – rekla bi moja sister... iako duboko žali zbog svega, nema rješenja za mene... zato me ne propituje detalje... ne želi biti uvučena... involvirana... u principu, kao i ja , izbjegava neugodne teme... Lili ne... veli - ne pričaš mi o njemu... kako si sad? Jesi li dobro? Odgovaram da sam stvarno dobro... nisam bila emotivno tol'ko angažirana da bih bila povrijeđena na tom planu, u smislu slomljenog srca... ali me boli nelogičnost, nedostojnost situacije... fijasko... kao i saznanje o težini moje ukupne situacije... dosad sam izbjegavala sebi priznati... moj je prostor za ljubav u životu jako, jako sužen a potreba ogromna...

-          zašto fijasko? Zašto na to tako gledaš? (pita Lili)

-          zato što nam je bilo dobro... jako lijepo nam je krenulo...  i to nisam očekivala... imala sam ogromno povjerenje u njega... mislila sam da je hrabar, da je borac...  da je baš on taj tip koji će moći prekoračiti ova ograničenja... izgledao mi je snažan... ne bih se ni upuštala da ga nisam tako procijenila... bio mi je dobar... samo odjednom se stvar obrnula... prva kriza... ne toliko velika... ništa što se ne bi prevazišlo... ali u momentu je odlučio o prekidu... prije nego li smo i definirali problem... kao da je morao trenutačno razriješiti tu nelagodu... prvu nelagodu...  i nismo razgovarali, to mi je neshvatljivo... samo se zatvorio... kao da me obezvrijedio, omalovažio naš odnos... pa ne možeš nekog samo tako odbaciti... pa ja sam osoba, cijeli jedan svijet u jednom biću... pa ne možeš me plošno svrstati na funkciju ženskinje...

-          nije te omalovažio... nego nije znao drugačije... to je njegov način kako rješava probleme... povrijeđena ti je sujeta... njemu još i više...  upravo suprotno od omalovažavanja... baš zato što je uvidio tvoju kompleksnost, osobnost... šta bi on dao da te nije razočarao (veli Lili)...

-          ali nije me zavolio... nije tol'ko glup da to ne bi prepoznao..

-          prekratko ste bili skupa... ne bih tako tvrdo definirala pojmove... ljubav, ego, sujeta... teško je to odvojiti... ne vjerujem da te nije zavolio... samo se usr'o... čini mi se da su tu neki njegovi kompleksi isplivali... kompleksi blokiraju... strah blokira... blokira emocije... ljubavi treba zraka da raste... vaš slučaj zahtijevao je totalno neformalan odnos a to je najteže... on se brani formama... sad ste prekinuli, nema komunikacije... stavljena je točka... ad acta... to je njegov način i prihvati to...

Pričam s Lili o ovome... grlo me steže, da mi je zaplakat'... ne mogu samo tako plakati pred njom... pred nikim... Lili je optimist... poznaje me jako dobro... veli - tebi treba netko izniman... nemoj brinuti, netko izniman će tebe naći...  sjeti se šta je onaj tip Iskričar rek'o – da si dobar komad za usrat' se... pa se usraše...

-          dobar komad za se usrat' – ispravljam je... red riječi je ovdje jako bitan...

za običnog muškarca
prekvalificirana
prejaka
bolje bi bilo da si maca
pomalo mlaka
iz susjedstva djeva
komšinica Neva
koja obilato zijeva
Lili mi milo pjeva 
i ego zalijeva

Smijemo se...  uprav' smo ispred vrata kluba u kojem plešemo subotu navečer (onu subotu kad su moja djeca kod oca)... isplesat' ću se dobro, nema ništa bolje od toga...

Sa 38
Istražujem tko sam
Ali manjeviše znam
Da sam izabrana
Da budem ja
Moj život ima
Stvarno dobrih
Predispozicija
Kojih sam svjesna

Sa 38
Prvi put u životu
Osjećam snagu
I odlučnost
Da budem svoja
Drugačija i bolja
Sasvim bistra
I nemam straha
Od života

Ne želim da ovo zvuči
K'o manifest komunista
Danas mi je rođendan
Inače me boli papak
Za svakovrsne tradicije
Pokušavam odrediti
Dal' sam stara ili mlada
S ovim godinama
Zaključujem da ovako mlada
Već odavno nisam bila

Moj život se ugrubo može svesti na tri faze... prvo je odrastanje, pa onda u odrasloj dobi bježanje od sebe... očajničko traženje sigurnosti koja ne postoji... sva sigurnost moja mora biti u meni, u svakom trenutku samnom... sve vanjsko je pičkin dim... zadnjiih čet'ri-pet godina ide moj preporod... neke stvari skopčala sam na lakši, neke na teži način... zadnjih godina pokušavam upoznati i uvažiti svoju pravu prirodu i dat' joj priliku... u tom smislu napravila sma nevjerojatan korak... moj stari život imao je tako uske okvire da bi ovo što sad živim, radim bilo nezamislivo iz te pozicije... ova sloboda i hrabrost koju osjećam... nova područja koja sam osvojila...  

Dugo me komocija
Usporavala
Držala u lošem mjestu
Srećom sam se toga riješila
Oslobodila
K'o da sam se opet rodila
Imam priliku da stvarno živim

Moji frendovi Lili i Jure zajedno samnom prolazili su svoj put... nas troje smo pobjednički tim... ponekad razgovaramo o ovome – kako smo pomogli jedni drugima, ohrabrili jedni druge i kol'ko smo sad otišli daleko od početne točke... nas troje počeli smo se družiti u trenucima naših najgorih životnih kriza... ima tome dve i po' godine... što sam naišla na njih kad mi je bilo teško, nije slučajnost... kao vjetar u leđa... baš kad sam odlučila uzeti svoj život u svoje ruke... držim da će me taj vjetar i dalje podupirati jer sreća prati hrabre a ja odoh dalje... 

Odoh ja
Odoh bratemili
Ostajte zdravo
Koji ste me pratili
A oni koji ćete se jednom
Naći na mom putu
Drago mi je, nice to meet you

Nijedna riječ
Ne izlazi više
Iz moje ruke
Moje će muke
Okamenjene
U stomaku
Ostati samnom
Pratilice vjerne
Možda neke
U jastuku
Upijene u perje
Ako uspijem
Izdahnuti
Osloboditi
Ovu rijeku
Koja me guši
U grlu
Barem kap
Možda poneka kap znoja
Donese olakšanje
Tijelu
Duši
Kap slana
Kap hladi čelo
Kap blagotvorna
Kap na usni
Muko moja
Izađi iz mene

Večeras Kata i ja spominjale smo tugu... tuga koja te prati svakodnevno, svakosatno... Kata zna sve o tome... prati te cijeli život... unazad nekoliko života... Kata je tehnikama regresije pokušala proniknuti u korijen svoje tuge... ja sam prekonzervativna za to... vratilo ju je u razne trenutke, pa i čas smrti... veli, bilo je ugodno, veliko olakšanje... često i ja o smrti razmišljam tako, kao da je to olakšanje... ali plaši me trenutak, period ispred... bol... ali naviknuta sam na bol... u nekim mojim fazama tuge bol mi je gotovo fizička, u predjelu pluća, srca... tuga me ne sprječava da se smijem... ni Katu... ona je jedno izrazito nasmijano biće... i ja... (kako je? Evo, tuga i ja guramo nekako... Ti? Otužno!)... puno se smijemo... to ne umanjuje tugu... tuga ne umanjuje smijeh... moja je tuga u vezi s doživljajem svijeta... emotivnim, intuitivnim... uvijek proporcionalna manjku ljubavi... neki put čini mi se kao da sam upravo zarobljena u tijelu... kao da me netko sabio u preuzak prostor... pa me sve boli, čini mi se da kipim, da ću eksplodirati... moje mi je tijelo preusko... svaka kap koju oslobodim, olakšanje je...

Nema bolje stvari od humora... i crnog... jutros budim svoje dijete za školu, ono se opire, nastoji me neutralizirati, ne čuje... ušuškava se u pokrivač... rekoh - dijete, imam ideju... kako bi bilo da ti danas ne ideš u školu?... – ono otvara širom oči... onda se malo ljubimo prije nego ga pojurim da se ide oblačiti... 

Sinoć bile na čaju Lili, Kata i ja... smijemo se Kati... ona traži pos'o... bila na nekom razgovoru... pita je poslodavka – jeste vi uvijek ovako nasmijani, simpatični... ona veli – a-ha - širom se smije, kima glavom ubrzano... nema šta čovjek neće izgovorit' da dobije pos'o... Kata ima problem... kao vlasnicu privatnog biznisa (koji slabo donosi pare) poslodavci je ne uzimaju kao ozbiljnog kandidata koji će izgarati za njihovu stvar, što je i realno... pa savjetujemo Katu da malo laže – nek' kaže da je biznis obiteljski, da ona s tim nema ništa... al' nek' ne priča previše, da se ne zapetlja u mreži vlastitih laži... kad se laže, ne treba načičkavati detalje...

-          ako te pitaju detalje, ti rukom pokaži znak – uho, usta... gluhonijema, kao Marija iz serije u kojoj je glumila Mira Banjac, kad se vraćala iz naci logora u Njemačkoj... ako te pitaju jesi komunikativna, ti digni palac, uz kimanje glavom... (onda smo malo bacile pantomimu, nevjerojatno kol'ko riječi moš' izreći neverbalno... a smijemo se k'o otpuštene s lanca, trbušni smijeh se jako njeguje pri mom društvu)

Tamo gdje pijemo čaj četvrtkom lokalno je okupljalište odvjetnika... božemoj sumornih ljudi za susjednim stolom... malo nas pogledavaju ispod oka što se uistinu preglasno smijemo i vriskamo od veselja, cičimo napadno... to je naš standard... tzv. terapijsko smijanje, svakodnevno... jebiga, zato smo ovako normalni, jel'te... odvjetničke ženskinje, bilo da su vježbenice, kolegice, žene il' ljubavnice otužna su stvorenja, i jako, jako izmučene... bude mi uvijek nekako milo kad ih vidim... društvo za susjednim stolom zaboravilo je disati, sve mi se čini... možda griješim, al' ta vrsta anemičnih podlivenih pogleda podsjeća me na odljuđenost, Kafku, Sartrea, Prousta... ajde dobro, Becketa, Ionescoa...

U neko doba sinoć, usred mog opuštajućeg druženja s dragim i duhovitim bićima, stiže poruka mog bivšeg muža – više mi se ne obraćaj osim preko odvjetnika - gledam u onaj mobitel, mislim – božsačuvaj luđaka... a onda se obratim tipu za susjednim stolom, al' da on ne skuži...

-          opros-tite, jel' možete na trenutak nazvati mog muža... bivšeg muža... da mu kažete...

-          ovdje odvjetnička komora! Gospodine, vaša bivša žena kaže da u subotu dođete deset minuta kasnije po djecu jer crtani film traje nešto duže, pa...

Da mi je neki znak
Da mi kaže intuicija
Šta je istina
Al' točno

Pomislim da on čita ove pjesme
Da se sjeti
Možda požali
Da me osjeti
A onda pregrize, stisne
Bude mi to teško
Još mi je teže
Da sebe lažem

Možda ne čita
I nije ga briga
Bilo bi mi lakše 
Da to znam
Zašto mi netko ne kaže

Ponekad moj um
S onu stranu realnosti
Pomisli što je srcu drago
Voljela bih da sigurno znam
I da se ne zavaravam

Ponekad zamislim njega
Natmurena pogleda
Skupljenih obrva
Kao da mrzi podsjećanje na mene
I na sebe samnom
Pa mi se čini
Da ego velik k'o tanker
Izobličuje karakter
Kao da je izopačen
Tol'ko mi se čini ružan
I bude me strah
Od takvog čovjeka
A možda je samo tužan
Voljela bih to znat'

A ponekad shvatim
Da je prošlost samo prošlost
K'o da lebdim
U vremenu
Pomalo odsutna
Izolirana
Potpuno sama
Kao otrgnuta
Od cjeline svog puta

Tvoj pogled
I moj pogled
Spušteni kapci
Pogled u stranu

Između nas
Zrak
Kao materijaliziran
Gust
Neprohodan
Oblik zraka
Crtački definiran

Pogledi pod kutem
Mimoilaze
Sraz
Ukršteni 
Nepodnošljiv
Neizdrživ
Sudar

Tvoj pogled
U stranu
I moj pogled
U stranu
Odašilju sram

Nepodnošljiv mu je
Teret težak
Pritisnuo leđa
Kad sam rekla
Da mi je stalo

Neravnoteža
Koju nisam predvidjela
Bila je kamen oko vrata
Premda sam mu bila draga
Potonuo je iznenada

Bila sam mu draga
Nisam ga često na telefon zvala
Nisam mu se vješala
Oko vrata

Povuk'o se isti dan
Besmisleno odgovoran

Odrasli smo ljudi
Nitko odgovoran nije
Odmahujem glavom
U nevjerici se smijem

Prekini me
Slobodno
Dok nešto radim
Neodgodivo
U pola zalogaja
Dok se sladim
Dok se kupam
Digni me iz kade
Neka zamnom ostane
Mokar trag po podu
Prekini me
U pola pokreta
Dok pazim
Da ne iskipi kava
Slobodno me probudi
Dok spavam
Nek' zvoni

Zdravo
Sori
Nemoj se ispričavat'
Što si nazvao

Ovo je figurativno
Dobila sam po nosu
Pala je preko lica
U pramenovima kosa
Krenula je krv
Nakon prvog šoka
U svijest je stigla ćuška
Prvi nagon – gdje je puška
Al' nije me dugo držalo
Nisam agresivna
Dva-tri puta udahnula
Rekoh, budi mirna
Malo krvi nikog nije ubilo
Ima vode pa ću oprat'
I tako je i bilo
Pogle, nije strašno
Stojim sasvim ravno
Zabacila sam kosu
Podigla glavu
Nije problem
Ako treba
Mogu opet dobiti po nosu
Nokaut
Može me i srušit'
Pa ću ustat, naravno
Nego kako

Ponekad žalim
Za onim trenucima
Kad sam bila mažena
Obasuta pažnjom
Kao da sam važna
Veri important persona

Pogled obožavanja
Činio me ženstvenom
Uz malo pretjerivanje
Osjećala sam se
Božanstveno

Imam jedan feler
Sićušan geler
U kori mozga
(iz rata)
Unatoč iskustvu
Izgubim svijest
O prolaznoj prirodi
Ovih odnosa
Pa se uvijek iznenadim
Kad dođe kraj
A trebala bih znati
Mjesec – dva...

 

Ne želim
Dodir hladan
Pogled stran
Od toga
Mi dođe jeza
To mi ne treba
Bit ću sama
Tristo godina
Duša s dušom
Nek' razgovara
Neverbalno
Kako zna
Kroz san
Kroz pjesme
Kaže ono što se
Konvencionalno 
Ne može
Ne sm'je

Ovdje neću o stricu
I osam kobasica
(od kojih je jedna kita)
U pitanju je čista
Matematika
Ako pomnožimo sa 3,14
Dobit ćemo kosinus kuta
Propisanog kalupa
Po ISO standardu 14/01
U koji se mora stjerat'
Svaki odnos
Sadašnji il' prošli
Prema tome
Mene duša boli što me on ne voli
Vino pijem, čaše lomim
A ustvari
Kita (koje nemam)
Boli

U kockastom svijetu
Držimo se standarda
Takva je rutina
To zna svaka strina
U ¶ strininu
Da prostite
Kitu popu-šite
Opros-tite
Što psujem
S guštom
Što miješam strinu i intimu
Degradiram poeziju

K'o kita je glup
'Ko pokuša mene
Ugurat' u kalup

Tijelo, mladost 
Ostalo je negdje iza zida
Osakaćen ide
Poput invalida
Oštećenog vida
Diše plitko, kratko
Polovicom pluća
Hladna mu je kuća
Usamljena duša
A ona je vruća
Njena ga toplina
Podsjetila
Na davnu ljepotu
Na žensku mekoću
Na majčino krilo
Bakinu dobrotu
Na njenu ljepotu
Umrlu u jednoj noći
Otad u samoći
Izmiče životu

Nakon tristo godina
Sjedit ću za stolom
S prozora bočna svjetlost
Čestice prašine presijavaju na njoj
Gledam u svoj tanjur
U duši je jesen
Na licu je jesen
Jesen je u kosi
Imam svoje pjesme
Imam slike i skulpture
Ne bježim od sebe
I vidim, jednostavno vidim
Kroz barijere
Kroz zidove, vrijeme
I znam, jednostavno znam
Ono sam što jesam
Ispred mene je tanjur
I stol
Ne osjećam bol
Ne osjećam ništa
A osjećam sve
Jedino neverbalno
To se može reć'
Bit ću mirna, savršeno mirna
To vrijeme će doć'

Krupne kapi
Lijepe kosu
U pramenove
Kakve veze
Ima samnom
Grmljavina
Energetski
Negativno
I  ja sam nabijena
U mojoj je utrobi
Neugodna struja
Mene trese
Vlastita oluja

Izbjegavam da se smočim
Lokve preskačem
Trčim niz ulicu
Po licu
Potoci
Klize 
Suze
Nisu
Kapi kiše
Rukom brišem
Ne bih smjela
Ovih dana
Ići van
Bez kišobrana

S njim sam
Bila prirodna
I nisam se sramila
Svoga vrućeg tijela
Uspavane strasti
Palio me jako
A znao je kako
Kao pravi znalac
Točno me dotak'o
Gdje je trebalo
Brzo il' polako
Bilo mi je krasno
S njim je bilo slasno
Slatko
Bio mi je ukusan
Fin, mirisan
Kušala sam
Od svakog dijela
Rado bih ga pojela
Usisala cijela
Nisam se stidjela
Kad bi me ispunio
Vikala sam glasno
Dražio me
Točno po sredini
Mog najvrućeg bitka
Stenjala sam od užitka
 

Noćas u polusnu
Imala sam pjesmu 
Savršenu
Koja točno opisuje
Ove moje dane
Frustracije
Nježne osjećaje
Tuge
Pokušaje da
Iz riječi
Iscijedim značenje
A bez ograda
Bez konvencija

Kad sam prepoznala
Da je to ta pjesma
Koju tražim danima
Formulacija
Koja mi donosi slobodu
Bila sam tako sretna
Pružila sam ruku
Da dohvatim olovku
A onda sam zaspala

Pjesma se rasplinula
U nekim prostranstvima
Olovci neuhvatljiva

Ne da mi se objašnjavat'
Pamet solit'
Dal' me boli
Što me voli
Il' ne voli
Nisam mala
Da kidam late
S krasnog cvijeta
Boli me briga
(ustvari kita)

Nemojte me zasmijavat'
Što me mori?
Što bi gori
Sad je doli
Molim
To me boli
Da, to me boli
Nedostatak razumijevanja
Nedostatak povjerenja
Nemojte me činit' ludom
Nemojte me držat' plošnom
Nemojte me zajebavat'
Sori, sori

Današnji je dan presunčan
Nije inspirativan
Za pitanja duše
Nije osobito introspektivan
Čak i produhovljeno biće
Kao što sam ja
Jednostavno mora van
Pa smo ekipa, djeca i moja sestra
Obilazili zavičaj

Đirali smo po Grobniku... ustvari često poduzimamo ovakve izlete... volimo ove đirade po svakuda... Kata kao rođena Riječanka nije nikad bila u grobničkom kaštelu ili npr. u Martinovom selu kod slapa... imaju dvije ergele u blizini pa smo malo trčkarali po livadama, onjušili konjski smrad... moja sestra brala je koprivu... ožarila je ruku ali nije plakala... ovo je vježba praga tolerancije boli...  

Pa su ekipa i djeca tražili djetelinu s čet'ri lista... zaključili smo da ipak prevladavaju trolisne forme...

-          ovo je terapija za luđake iz obližnje umobolnice u Lopači – veli moja sister pretražujući djetelinu

-          darling, nije terapija nego dijagnostika...

Kata veli da je djetelinu sa čet'ri lista zadnji put vidjela na Himalaji... ja je gledam... prvi put čujem da je bila na Himalaji

-          jebate bila si na Himalaji a na Grobniku nisi – gledam je iznad naočala...

U grobničkom kaštelu je restoran gdje smo jeli Bambija... na zidovima preparirane životinjke... nek' djeca vide šta je divljač... u ovoj stvari totalno sam licemjerna... uživam u dobroj klopi... neukus unutrašnjeg uređenja, dekoracija masakriranim glavama, nimalo mi ne umanjuje apetit... iako sam načelno protiv ubijanja divljači jel'te... lovci su primitivci i prizemne duše, jel'te... al' dok jedem mesinu, nimalo suosjećanja u mene nema... morat ću poraditi na ovome... 

Mrtva glava gleda me sa zida
Izraz lica joj je potpuno ravnodušan
K'o da nikad nije bila živa
Nit' je osjetila bol za kraj
Ravnodušna sam i ja
Naočigled uživam
Dok žvačem svoj zalogaj

E sad, Kata, kao ljubitelj životinja, vegetarijanac i ekstremno čista duša, s nama vježba toleranciju... isključivo zato što voli životinje nije nas istukla u onom restoranu, nego je trpeljivo sjedila i jela svoju blitvu... dok smo mi životinjke jele mesinu... 

-          Mama, mama šta je to tolerancija – pita me moj mezimac (8)

-          To je sine kad ti sestra uzme daljinski od televizije i mijenja programe po svom ukusu i nađe nešto što ti ne voliš... ali ti si tolerantan i dopustiš joj to, istrpiš, bez tuče i svađe

-          A-ha, kužim... ja dosta puta izglumim toleranciju – veli dijete

Na ovo udarila se smijati ekipa... moje pametno dijete ima izrazito bistre pojmove u glavi... tolerancija je zapravo gluma...

Stvari, život
Suh je, suhoparan
Bez sjaja
Bez ljubavi

Ljubav svemu daje smisao
Ovu misao
Kao lajtmotiv
Vrtim po glavi
Kol'ko znam o ljubavi
Dobro je pitanje
Bez samosažaljenja
Konstatiram
Da ne znam puno
I što idem dalje
To sam svjesna
Da znam manje
Jel' ovo neznanje
Il' mudrosti stanje

Ponekad čujem – blago njemu, on ima novaca... da ja imam novaca k'o on  i sl... ovo mi je smiješno... nikad nikog novac nije usrećio... samo ljubav...

Ljubav doživljavam k'o neku kozmičku energiju, najčistiju i najpozitivniju među energijama... ponekad nas uzme pod svoje... ja velim – u milosti sam ljubavi... onda upadnem u nemilost... neke moje frekvencije suprotne su njenim... ljubavi ne koristi racio... samo intuicija... kad ti intuicija (pitanja duše) ozreli, imaš šansu bolje titrati u rezonanci s tom kozmičkom energijom koju zovemo ljubavlju... za ljubav potrebno je biti jednostavan, čiste duše, kao dijete... otvorene duše... onda ljubav nađe svoje puteve za protok kroz tebe... moja je duša zatrovana, zatvorena prejakim intelektom... a ne mogu iz svoje kože... zato gledam da nekako pomirim to dvoje...

Svoju intuiciju jačam prije svega kroz umjetnosti i izražavanje... kroz ples, glazbu... ne vidim za sebe boljeg načina da očistim dušu, otvorim je za ljubav, kao cilj, smisao, svrhu...

Neke su riječi
Hrana za ljubav
Opasne riječi
Npr. nedostaješ mi
Želim biti s tobom
Malo mi je ovo vrijeme s tobom

Nisam htjela reć' to
On pogotovo
Jer bili smo daleko
I nije pametno
Spomenut'
Kako je nepraktično
Na daljinu imat' nekog

Bili smo od danas do sutra
I kao da mi tako paše
Držala sam se samouvjereno
Držala sam se mudra
Sad mi je smiješno
Možda je pogrešno
I pretjerano
Spominjati ljubav
Zvučnim imenom
Nazvati tek izleglog ptića
Umrlog od gladi
Nazovimo ga radije Vlado

Idem na trbušni ples
To me veseli
Potiče zenstvenost
Inače sam malo kruta, tvrda
A ovaj ples me razmrda

Trbušni ples sam ispočetka shvatila k'o gimnastiku... dobro me razgiba, svaki zglobić... kasnije sam uočila ljepotu pokreta pa volim sama sebe gledati u ogledalu dok se izvijam... sama sebi privlačna sam u tim ženstvenim figurama... trbušni ples traži dost' jaku koncentraciju, ravnotežu i mir... to mi paše... osjećam da mi pomaže s te duhovne strane... glazba... hm... nisam baš od orijenta... ali sam navikla... u svakom slučaju ima dobre etno glazbe u modernim aranžmanima ili jazz varijante... nije sve tako crno...
Trbušni ples malo je banaliziran u našoj sredini, kao i sve što s orijenta stiže... sveden na napaljivanje... mene se to ne dotikavlje... u mene ne mož' ni banana bit' banalna ...

Iako me neka sila potjerala jutros
Mimo moje volje
U maglovitim brdima
Osjećala sam se dobro
Lijepo li je
Osjećala sam se još i bolje
Vozeć' sporom cestom
Unatoč kiši
Kao neka meditacija
Okolo još ima snijega
Sjetih se njega
On je bio Goran
Kako li se ono zvao
Ne pamtim ime
Hotel se zvao Risnjak
Božemoj 
Nije radi rime
Ali
To je bila penetracija

U neke dane
Težina je veća
Pritisak na pleća
Stignu te tuge
U neke dane
Više no u druge
Nisam sigurna
Dal' da idem leći
Il' da još malo
Premećem riječi

Kasno je
Sama sam na svijetu
Brine me moje dijete
Kad budem u krevetu
Jednostavno ću se onesvijestit'
Navikla sam sama zaspat'
Bit će sve u redu

Žao mi je
Zbog svega
Zbog njega
Što sam rekla
Dok sam bila ljuta
Žao mi je okrenutih leđa
Zatvorenih vrata
Dignutih ograda
Žao mi je onih dana
Onog smijeha
Prisnosti
Razgovora
Dodira... 
Dodira se ne sjetim
To sam isključila
Kao da sam sanjala
I zaboravila
Samo prijateljstva
Sjetim se prijateljstva
I njega kako me zvao
Tko bi onda znao...
Jednostavno mi je žao

Unezvjereno šećem
Svojim kavezom
Ne mogu izaći
K'o ulovljena zvijer
Pokušavam izreći
Ispustiti glas
Kao da će riječ
Donijeti spas
Neku vrstu izbavljenja
Instinktivno
Sjedam za kompjuter
I pišem riječi, riječi
Kao nagonom vođena
Ako nađem jaku riječ
Bit ću oslobođena

Ovih dana buljim u slova... imam oko 28 stranica radnog teksta, većinom pjesama koje nisam objavila jer mi nisu sjele... i pišem nove, stalno nove... pisati pjesme nije lako al' je ugodno... jako oslobađajuće... obično krenem od neke emocije, sadašnje ili iz sjećanja, koju uobličim u riječ, formulaciju...  onda u glavi spontano uhvatim neki ritam, rimu ili neku osnovnu konstrukciju... neki put pjesmu minimalno dorađujem, onako iz ruke istresem... neki put puno radim i mijenjam na njoj... u svakom slučaju jako me veseli pisati pjesme

Večeras smo Kata i ja
Išle na čaj
Ispred kafića
Sretnemo tipa
S prodornim pogledom
Ok. ovdje pijem čaj četvrtkom
Al' doći ću i srijedom
I petkom
Volim takav pogled
Podsjeća me
Da sam živa

Kao glumica
U nekoj tuđoj priči
Lošoj priči
Trećerazrednoj priči
Amaterka
Izgubljena na sceni
Nemoj se ljutit'
Ne viči
Pokušat ću se sabrat'
Sakupit' konce
Ovaj je kadar
Propala sekvenca
Božemoj bilanca
Nije sjajna
Ali nije propao svijet
Optimist u meni
S osmijehom na licu
Probao bi opet

 

Ležim u kadi
Dok dišem
Grudi mi se dižu
K'o dva otoka
U vodi
Ružičasta koža
Traži ruku
Da je gladi
Svoju ruku pružim
Po koži
Po svili
Prisni dodir
Godi
U vodi
Je fino
Ja sam žena
Putena 
Moje grudi
Iz vode vire
K'o otoci
Zovu dodire

Normalni ljudi
Ustaju u pola sedam
Čim se probude
Nervozno skaču
I počinju trčat'
Na brzinu se oblače
Peru zube
Normalni ljudi
U pola osam
Jedni drugima trube
I psuju na cesti
Iako su većinom
Ravnodušni
Za druge ljude
Osim kad ih ljute

Normalni ljudi
U pola devet
Piju kavu i čitaju novine
Crnu kroniku
I žutu štampu
Tko je koga ubio
Tko se s kim ljubio
Tko koga potkupio
U deset je normala
Da ljudi malo jedu
I onda rade do čet'ri
Tada k'o pušteni s lanca
Rastrče se kud koji
Neki ganjaju djecu
Neki kupovinu
Neki se posvete svom tijelu
Frizuri, odijelu
Neki jelu
Neki čiste stan
Do pola osam

Onda normalni ljudi sjedaju
Pred televiziju
Tv je hrana za dušu
Normalnih ljudi
Prate se
Vijesti i serije
Ponekad filmovi
To je umjetnička forma
Koja je danas norma
Ne traži angažman
Zavališ se i gledaš
Knjige se malo čitaju
Al' televizija je neizbježna
Centralno mjesto u stanu
Zabavni program
Za normalne ljude
Zvijezde pjevaju
Zvijezde kuhaju
Zvijezde spavaju
Zvijezde se zabavljaju
A normalni ljudi konzumiraju

Normalni ljudi u pola deset
S nogu padaju
Od umora
Obično preko volje
Prije spavanja se okupaju
Da sutra ne smrde
Ispod pokrivača
Glasno il' tiho prde
Nebitno
Normalni ljudi
Prebiru sitno
Iz dana u dan
Žive isto

Subotom se trči
U trgovačke centre
Jer treba kupiti stvari
I predmete
Još predmeta, stvari
I hrane i svega
I još malo, da ne prifali
A nedjeljom ujutro
U hramove za dušu
Poneki se skruše
Ali najčešće
Kao statisti
Budu isti 
Kao drugi
Nije normalno
Tu puno mijenjati
Treba nastojati
Biti isti
Kao statisti
U nečijem filmu
Kao dio nekog višeg
Sveobuhvatnog plana
To je normala

Dok pišem pjesme
I ponekad dok čitam
Plačem
To je moje iskustvo
Moj život
Dok plačem
Ispirem tugu
Nema mi druge
Nego isplakat' tugu
Neću bježat' od toga
Tako mi svega
Neću bježat' od ničega
Nema toga
Od čega ću bježat'
Pa makar isplakala rijeku
Imam tu sreću
Da umijem pisat' pjesme

Izražavanje je blagotvorno, terapija za dušu... bože blagoslovi bloger... bože blagoslovi moj kompjuter... da nije ovog bloga, nikad ne bih otpustila od sebe neke zaostale stresove... osjećam da sam sad posloženija nego ikad... bistrija nego ikad... 

Kad se razvela, Lili nekoliko mjeseci nije plakala... nije mogla... a razvod je bio iznenadan i stresan... a ona nije mogla plakati... božemoj kako je strašan bio njezin grč... koji ju je zarobio u jednom zakočenom i jako neprirodnom položaju... potpuno asimetričnu, grč ju je zaledio... stisnuo joj dušu... kao zombi ona je hodala mjesecima... a onda je počela... polako oslobađati se... osjećaje, sebe....

Navodno je poezija svojstvena ženama... također slikanje, keramika... a ja to radim... svakodnevno... samoiscjeljivanje... bože, u kakvoj sam ja prednosti...

Sad se sjetih vojske ljudi, žena koji nikad ne osvijeste ove stvari... bol, dušu, plakanje... izražavanje... koliko je izražavanje prisutno u našim životima... u našem društvu... društvu zombija... kod mene je prisutno kao kruh svagdašnji... 

Je li bol sramota?
U našem društvu glorificira se fizička bol... imaš bolnice... zgradurine... imaš vojsku osoblja koje iscjeljuje fizičku bol...
A duša? Duševna bol? Pripada na psihijatriju jel'?
Hoću reći da samo ekstremni slučajevi, kad je čovjek skroz otiš'o od sebe, potpuno se izgubio, stigne na psihijatriju... najčešće mu više nema pomoći... psihijatrija manje-više krpa što se zakrpati ne može... i štiti okolinu od luđaka... a mala duševna bol, nevidljiva je i nepopularna... o njoj se ne govori... ona se ne osvješćuje nit' se iscjeljuje... naše društvo nije sklono duši... pa imaš vojsku zombija, ljudi oštećenih duša koji žive naizgled normalnim životima... normalnim mehaniziranim životima... ti su ljudi «normalni»

Sad
Hipotetski
Da se opet dogodi
Sve bih drugačije uradila
Što ne znači 
Da nije bio dobar naš način
Ali sada bih drugačije
Gledala bih u oči
Prstima mu prelazila po licu
Po koži
Kroz bradu
Pokušala bih ga
Upoznati
Osjetiti
Zapamtiti
Al' polako
Baš bih guštala
Polako i bez žurbe

Kad smo se poljubili
Bili smo u jednom kafiću
Bili su ljudi oko nas
I ja sam se osjećala
Kao izložena
Ta javnost je kvarila sklad
Prvog poljupca
Umanjila intimnost
Umanjila doživljaj
K'o da se dogodilo nekom drugom
Baš je čudno
Gdje sam tada bila ja 
Ovakva kakva sam sad

Poslije smo se viđali
Sve je bilo naizgled
Kako treba
Ali sada znam
Da sam bila negdje
Skrivena od sebe
Gdje sam tada bila ja
Tko je bila ta druga
Koja me potisnula

A gdje je on sad
Dok čita ove riječi
I njegovo iskustvo
Ovdje je na dlanu
Tko je on sad
Kakav je to čovjek
Dal' je hladan
Da li ima bradu

Naši su se životi sreli 
U jednom danu
I u jednom odvojili
Gdje su ti dani
Gdje je on sad
Gdje je sad ta žena
Gdje nestaju ljudi
Baš je čudno

Sanjala sam kazalište
Bila je neka laka predstava
Zabavna
Vodvilj, kabare
Ja sam bila glavna
Glumila i pjevala
On je negdje iza mene
Violinist
On je pratio
A onda je glava zakazala
Blokada
Svoj sam tekst
Odjednom zaboravila
Jednostavno sam se zbunila
Publika se pobunila
Davala sam mu znak
Da mi šapne
Šapni
Šapni
Pomozi
On je nezainteresirano
Klatio na jednoj nozi
Šapni, pomozi
U trenutku me oblio znoj
Nije shvatio
Da sam zapela
Da trebam pomoć
Show must go on

U bijelom stanu
Neću se više naći
Neću se naći
Neću doći
Neću
Ne

Na bijelom trosjedu
On će ležati
Gledati tv
Radit će tv
Neki glas će pričati
Na tv

Gledat će zrak
Dok priča glas
Gledati prazno
Neće me nazvati
Neće
Gledat će u telefon
Ali neće nazvat'
Ne

Neće reći
Nikad nikom neće reći
Nikom nikad
Da sam ga iznenadila
Zbunila sam ga
I ne zna
Gdje da me svrsta
Ne zna
U domenu mozga
U predio srca
Ne zna

Neće to ni sebi reći
Naročito sebi
Neće reći
Ugušit će te riječi
Ugušit će
Ugušit će sve
Pojačat će tv
Pojačat će glas na tv

Ne želi me svrstat' nigdje
Ne želi me nigdje
Ne želi me u svom stanu
Ne želi me
Ne želi
Ne

Udaljenost
Od tisuću milja
Čini se nepremostiva
Između je ravnica
Prazna
Hladna
Dva tri stabla
I crne ptice
Žalosnice
Magla
Vlaga
Uvlači se u kosti
Ravnica ne voli goste
Ali ima cesta
Po sredini
Sjedneš u auto i voziš

Nisi mi nešto danas
Nisi dobre volje
Usput je rekao
Dok je lijegao
Pokrio se
Okrenuo na bok
Ma nije ništa
Potpuno nespremna priznat'
Da mi nešto
Pritiska prsa
Rekla sam tiho
Okrenula se na bok
Između nas prostor
K'o rijeka širok
Laku noć

Nisu prošle ni dvije minute
Ne želim ovako zaspati
Sad ću mu reći
Da dođe bliže
Da me zagrli
Upitam – jel' spavaš
Al' je utih'o odgovor
Već je zaspao

Kata je nedavno upoznala tipa... s prejakom aurom... to je smeta... ali pokazalo se dobrom temom za zajebanciju...  nije svako zlo za zlo

Tip ima preveliku auru
Pa Katu to smeta
Veli da je ometa
Na energetskom nivou

Jure sluša i progovara
Zar se to po novom tako zove
U moje vrijeme zvalo se kara
Pa se nas par luđaka smije
Zafrkava

Što je ustvari aura?
Naša treća prija smatra da je aura
Kad tip ima stan
I vozi dobra kola
Njezin svijet je jednostavan

Pa nas Jure pita
Aurom inspiriran
Šta mi cure
Ustvari tražimo od tipa
Kola, auru, uspjeh, slavu, stan?

Odgovaram k'o iz topa
Darling, nemoj me srozavat'
Na materijalizam
Tražim pamet i srce 
I auru naravno!
Na ovo se smijemo
(aura je tek od jučer uvedena riječ
neologizam)

Pamet je bitna da mi imponira
Aura da osvoji ženu poput mene
Srce da voli
I tip će biti sretan
Šta mu više treba

Jure veli kroz smijeh
Man'te se filozofije
Treba tebi jaka aura
Da tvoju sabije malo
Jer si previše samoljubiva
Al' ti još i više treba
Što se nekad karom zvalo
Da pojednostavimo stvari

Sinoć uz čaj
Družili smo se
Uz lake teme
I puno smijeha
Moji frendovi i ja

           Sabraž je jedan birc na Trsatu sa plesnim podijem... taj plesni dio je isključivi razlog zašto tamo zalazimo... ne bude tako stravična gužva kao u drugim klubovima u Rijeci... neki put nas troje zaposjednemo cijeli podij (nekih 15 kvadrata)... al' sinoć je bilo više plesača... problem je što je DJ čovjek s lošim glazbenim ukusom... tj. totalno nedefiniranog ukusa... npr. sinoć je puštao Elemental... rame uz rame sa npr. Kolonijom... ne znam kako sam uspjela to dvoje ugurat' u istu rečenicu... ali zna bit' i dobre glazbe... Purple rain (Prince) stvarno nisam čula odavno i sl... Bronski beat npr...

Pored nas kume i snaše
Pale se isključivo na lake note
Cetinski im je domet
Zdušno pjevaju
Neke banalne riječi
S ponosom mogu reći
Da te pjesme prvi 
(aj' dobro drugi) put čujem

Al' alkohol je pokupio danak
Kad je jedna od njih pala
Posred Sabraža
Kakva blamaža

Ne znam zašto imam silnu potrebu distancirat' se od tzv. lokalnog modela snaše kakav obitava u ovim krajevima... pogleć'te ove kume (ono vidiš skockani komadi, nacifrani, u visokim petama, goli trbusi, mrežaste čarape)... nemoj da netko pomisli da sam jedna od njih... ufff, te su žene ubitačno neženstvene sa svojim dekoltiranim poprsjima... ma dok vidim kol'ko se utegnula da bi bila seksi prema televizijskom standardu, zaključim da je nesiguran ukalupljeni malokrvni tip... žao mi je što je ženska ljepota tako isprana i degradirana u našem društvu... o ovom napisat ću uskoro jedan tekst...

A raja je naša ukočena
Ubožjumater
Mirzino jato
(Jure, Lili i ja)
Nije na osobito dobrom glasu
U Sabražu
A zašto?
Vidiš na kilometar
Mirza i cure
Imaju čudan smisao za humor

Darling, vidi zgodan bradonja
Koji, koji?
Nije moj tip
Nije ni moj
Ovdje se nas dvije 
Uhvatimo smijat'
Ionako ne vjerujem da ću ikad ikog
Upoznati u Sabražu
Svi se drže svoje čaše
I bojažljivo gledaju snaše
One dekorirane
A mene i Lili
Gledaju k'o aliene
Vide da nismo lokalni modeli
Darling, ovaj je grad za nas premali
Mislim da pripadamo na Manhattan

Naši izlasci u Sabraž meni su terapijski... iznojim pola kile tekućine... osim što plešem, također pjevam na sav glas, vrištim, glasam se... Jure samnom... ritmičke igre, improvizacije... gluma, pantomima, neverbalno izražavanje... nemam pojma zašto me inspiracija spiči baš kad sam tamo... Lili je umjerenija u ovome od nas dvoje... neki put ona nas umiruje, stišava... a onda se priključi...  ove igre meni su puno pomogle u oslobađanju, spajanju konaca glava – tijelo, skidanju ograda, maski...  u tom smislu, osjećam da sam prekoračila ogromne barijere... posložila čakre, uspostavila energetske tokove... naročito ako se sjetim sebe od prije tri godine...

Gledam na slici
Tog muškarca
Ali vidim stranca
Zar je to on?
(prije je bio drugačiji
na ovim istim slikama)
Nije mi jasno 
Kako sam uspjela zaboravit' lik
U tako kratko

Kako sam ga uopće ja vidjela?
Sad vidim da je doživljaj
Prvenstveno
Moje glave umišljaj
Obojen bojama
Mojih osjećaja
Pa je prije bio zgodan
A sada je stran i čudan

Kol'ko je percepcija
Uopće pouzdana
Kad je puna
Emotivnih deformacija
Pa gdje je onda istina
Ovo me muči

Istina je da je istina
Ono što odlučiš
(svjesno ili ne)
Tim si joj bliže
Što si više
Svjestan ovog procesa
Što si manje toga svjestan
To si dalje
(generalno to si niže)

Evo ga
Na ovoj slici
Na sebe sliči
Ovako ga se sjećam
Smije se očima
Bože kak' je bio drag
Kako je bio simpatičan
Zašto se ne sjetim toga češće
Nego mi u glavi zvone 
One dv'je-tri ružne riječi
Da su se barem mogle izbjeći

Kad bi mi netko mogao reći
Netko kompetentan
Kol'ko mi je bio blizu srca
Al' sigurno da znam
Ma nije vrag
Da sam baš sve umislila
Nije vrag
Da sam skroz
Isprogramirana
Pa kako da onda znam
Prepoznati ljubav
Jednog dana

Ako se oslanjam 
Na trenutna uvjerenja
Ako je relevantna
Osjećaja tonska karta
Tko zna šta ću mislit' sutra?
Možda budem bolje volje
Pa sve bude roza boje

Istina je da me
Ova relativnost
Deprimira
I nervira
Razočarana sam, kivna
Na istinu
(kurvu)
Što je tol'ko subjektivna

A onda se sjetim
Kako je ovaj nasmiješeni tip
S fotke
Odlučio u hipu
Jednostavno
Da to nije to
I on zna
Jebate, on točno zna
Tko je tko
I šta je šta
I točno zna što osjeća
(svaka čast)

Pa se od dragosti nasmijah
On je bio stvarno drag
Dal' je pretjerano reći
Da sam na trenutak
(sekundicu, stotinkicu, milijunkicu
da li vrijeme išta znači)
Stvarno voljela
Jednog zaigranog dječaka
U tijelu četrdesetogodišnjaka
Koji se na ovim slikama
Krije iza nasmiješenog pogleda

Volim ove spoznajne trenutke
Kad se veselim istini
Unatoč težini
Koju otkriva
Jer je jednostavno neodoljiva
U onoj sekundi
Kad se čini uhvatljiva

Tijelo pored tijela
Tijelo osjeća
Osjeća podražaj
Tijelo je živo
Tijelo je životinja
Glava misli
Glava čini podbačaj
Misli u blokadi
Kao zakrčene
Pred barikadom
Što mi radi
Što mi radi on
Što mi on to radi
Jako je fino
Previše fino
Osjećam se divno
Sad  ću eksplodirat'
Ali nešto fali
Zvoni mi u glavi
Košmar je u glavi
Što to fali
Moram se smiriti
Ne smijem misliti
Ne smijem misliti
Ometati podražaj
On će osjetiti
Osjetiti podbačaj
Želim biti
Ono što će mu se svidjeti
Sad ću se prisjetiti
Kako eksplodirati
Moram se prisjetiti
Nemoj me siliti
Nemoj me siliti
Možeš li me samo zagrliti

Svaka čast kućanicama
Kraljicama domaćinstva
Amaterskog kulinarstva
Sudopernim princezama
Tetkama i strinama
To je izvan mog dosega
Nije moja tema

Ovdje govorim o inerciji
Liniji manjeg otpora
Izgovorima, opravdanjima
Suženim svjetovima
I mentalnoj impotenciji

Ne mogu autobusom
Nema autobusne stanice
Ne mogu taksijem
Nemam krupne novčanice
Ok. idi pješice
Pada kiša a nemam kabanice
Ostajem kući
Gledat ću sapunice

Pomakni granice
Raširi svoj svijet
Nitko neće 'mjesto tebe
Navuci osmijeh na fejs
Učini svoj zemljotres
Otresi prašinu sa duše
Nek' se granice ruše
I diši, draga, diši

Nedajbože da se zavaravam – ovo je Lilina omiljena izreka... iako je ugodno, udobno, komotno uljuljkati se u varljivost... samu sebe dragati po glavi... 

Nuna nina
Ljulja mila
Pava mala
Samo mirno
Nina nena
Više nema
Ni teškoća
Ni problema
Samo sreća
Pava mića
Pava mila
Nuna nina

Ovo je ljudski... malo dijete u meni jako se boji i traži da ga netko prigrli... samu sebe uzet ću u krilo i ljuljuškati dok se ne umirim... nema tko drugi... moja mama već odavno nema tu moć...

Ali to je varka... to jest varka... VARKA

Neki dan Kata je upoznala jednog tipa... kojeg sam ja upoznala još i prije... bio je član mog kluba na Iskrici... potpun čudak... naizgled skroz normalan... jako zasmijan... neprestano se i bez prestanka smije... klasičan tip... ima kosu počešljanu na razdjeljak sastrane i lagani val na čelu poput Duška Lokina... pomorac, pače oficir na brodu... to je jedan nesretnik, usamljena duša... al' ne na način kao ja... on je kudikamo nesretniji i usamljeniji... ustvari, bratbratu, ja nisam nešto ni nesretna ni usamljena... samo suočena... ja svoj križ nosim kao neki poseban znak i priliku s kojim ću srušiti mnoge ograde, probiti mnoge granice... moj je križ moje glavno oruđe za proboj... moj je križ moja prilika da se dočepam slobode... na neki način volim svoj križ i zahvalna sam na prilici... ovaj frajer navuk'o masku na facu i pravi se da je sve u redu... drži se nedodirljiv... potpuno nesposoban da se suoči s težinom svog križa... 

Upoznala sam jednog tipa
Upoznala ga i moja prija
Koji se grohotom smije
Kad za smijat' se nije
Dok pripovijeda tužnu priču
O keruši, kučićima i svojoj bivšoj dragoj
Koja ga je varala
Dok' je navigao

Al' ne priča na smiješan način
Ustvari kladim se da nema
Nimalo za humor duha
Kad' je stig'o do dijela
Kada ga je ostavila
Skoro se zacenio od smijeha

Ja ga gledam
Bož'sačuvaj neurotika
Naše društvo puno je luđaka
Darling, zbogom
Nek' te prati sreća svaka

Kata i ja pričamo o ovom tipu... istu stvar ona je uočila – smijanje, jako glasno smijanje... smijanje kao poštapalica... a tip uopće nije veseo... to je jedan sumoran tip... a smijeh njegov je maska... kojom on sam sebe vara, draga po glavi, ljuljuška... umiruje... bož'sačuvaj nesretnika... kako li je njegov život njemu nepodnošljiv kad se mora maskirati od sebe... ne podnosim luzere

Nepodnošljivog karaktera
Nepodnošljivih emocija
Nepodnošljive iskrenosti
Energetski nepodnošljiva
Nepodnošljivo provokativna
Nepodnošljivo samosvjesna
Užasno savjesna
Pretjerano savjesna
Nepodnošnjivo savjesna
Kriteriji koji inače važe
Ovdje su puno viši
Za malu grešku
Smrtnu kaznu piši

Nepodnošljivih očiju
Koje prodorno gledaju
U oku odraz 
Nepodnošljiv je poraz

Nepodnošljive oči
Nesreću skrivaju
Svijetleće oči
Kao laseri ubijaju
Pa oni moraju otići
Jednostavno moraju
Ne mogu podnijeti
Nepodnošljivi sjaj
I ja to razumijem
Iako mi je teško prihvatiti kraj

Sanjala sam noćas ženu
Ime joj Mirena
Bila je mirna
I lijepog lica
Uredno začešljana, brineta
Bila je jako vitka
Elegantna i ženstvena
Haljina joj bila prelijepa
Imala je svog tipa
Savršeni par
On je u ovom snu skroz inferioran

Ona je mirno i staloženo pričala
Mudro je zborila
Puno govorila
Fin i uravnotežen glas
Profinjena dikcija
Tip ju je slušao

Onda je podsvjesna fikcija
Učinila da nekako ja
Dođem u taj bijeli stan
Ušuljala sam se
U njihovo ljubavno gnijezdo
Dirala njeno meko rublje, svila
Savršenog mirisa
Nosu sam ga prinosila
Udisala
Po licu gladila
Bila sam zadivljena
Mirena je bila jako profinjena

Ja sam na neku foru
Bila dio njihova života
Jedna strana ljubavnog trokuta
Iako je tip bio skroz inferioran
Jako pasivan i nezainteresiran
I kao da uopće nije fasciniran
Mireninom ljepotom
Neosjetljiv, indiferentan
Jednostavno je nije primijećivao
Nit' je sudjelovao u njenoj priči
On je radio što se očekuje
Mehanički
A ona je neprestano govorila
I nije vidjela da je on nezainteresiran
Njih dvoje bili su svatko u svom filmu
A ja u njenom

Gledala sam je bez prestanka 
Uživala u njenom lakom kretanju
U bijelom stanu
I na neku foru sam znala
Da je iz igre već ispala
Jer je bila dosadna
A tog nije bila svjesna

Tol'ko toga imam reći
Gdje su dosad bile riječi
Skrivene u meni
Kad su se izlile
Zadnjih dana
Poput erupcije
Podmuklog vulkana
Poput vodopada
Nisam znala
Da to nosim u sebi

Ne mogu se vratit'
U blaženo stanje
Na nultoj frekvenciji
Zatvorena su ta vrata
Nema natrag
I nije mi žao
Jer osjećam da sam na dobrom tragu
Da sabijem, fokusiram snagu
Da pronađem sebe
Izgubljenu nekad negdje

Ne želim da mi promiču važne stvari
Da zapinjem na pojedinostima
Od stabla da ne vidim šumu
Da mi je razvit' bistrinu u umu

Ne želim se gubit' oko detalja
Želim imati oštrinu vida
Da reagiram kad je bitno
A ne da nešto prebirem sitno

Želim očistiti svoje vidno polje
Od šumova i smeća svake vrste
Da mi istina bude nadohvat ruke
Dostupna u svakom trenutku


Dajbože da mi istina bude uvijek pri ruci... da sa sebe poskidam sve barijere, sve zaštite od istine... dajbože da se ne bojim istine...

Nedajbože da se zavaravam – ovo je Lilina omiljena izreka... iako je ugodno, udobno, komotno uljuljkati se u varljivost... samu sebe dragati po glavi... 

Ponekad kad ljubim svoju djecu
Osjećam da mi ne pripadaju
Oni su sasvim svoji
I ja sam svoja
Nas troje smo tri svijeta
Koji se jednim dijelom podudaraju
Voljela bih da je jednostavno k'o onda
Kad su rasli u meni
I pili moje mlijeko
Bože što je bilo lijepo

Moji su mališani prekrasna derišta, posebna... držim da nas troje imamo lijep život. Imam u tom smislu neke sposobnosti... razumijevanje dječjeg svijeta... smisao za odgoj... staloženost... ne smatram sebe izvornom majkom (to su one žene koje imaju usađeno majčinstvo otkad znaju za sebe)... 

ja sam priučena majka
al' dobra dagajebeš
da mi je to smisao života
nije dagajebeš
neću reći - ja sam majka
reći ću,  ja sam i majka

oko ovog uvijek dvojim... da li griješim ovdje?