Bila sam u Zagrebu, šetala, sjedila po kafićima i klubovima, gledala ljude, gledala fasade, istraživala ceste, lutala... ima previše cesta... u pravilu nijednom cestom nisam dvaput prošla premda sam htjela...
Moram reći da sam zapanjena kol'ko su ljudi u Zagrebu slični jedni na druge... k'o da sam bila u Kini... ne sumnjam da ima zanimljivih ljudi, posebnih pojedinaca, ali uzevši presjek, po mom viđenju, prevladava sivkasto dost' skockano, tip top obučeno čeljade rijetke polukratke kose, srednjeg rasta, neupadljivog izgleda, pepeljaste boje, sitnih pokreta, bez izraza na licu... kao da je stavljeno na 30 %...polumrtav, netemperamentan grad... anemične kumice i mlitav muški svijet... čak i kad su žene skockane po časopisnom modelu, nisu atraktivne, nisu markantne, djeluju neupotrebljivo, dosadno... bez sjaja u oku... nisu mi se dopale...
Zagrebačka arhitektura na tragu je istog mentaliteta – dosadan, razvučen grad... red historicizma, red secesije, na beznačajnim neupadljivim fasadama, onim što ih karakteriziram – srednja žalost... nemonumentalne zgrade neambicioznog grada... dodatno, pečat beznačajnosti, izrazito provincijski štih daje sitna provincijska arhitektura, mala dvorišća oko malih kućeraka, takoreći u centru grada... male parcelice... mislim da se u Zagrebu i usitno diše, negdje s 30 %... onda odjednom predimenzioniran konjanički spomenik na glavnom trgu... disproporcionalan, pretjerano monumentalan (koji kua, koja je to frustracija i isticanje veličine koje nema... ne bih rekla da je to historija... prije histerija)... sitan narod natisnut negdje pri kopitima mili za svojim malim životima... konjanik je neka vrsta gazde koji daje sigurnost mravima što mile trgom...
A vidjela sam i gospodu – arhaičan austrougarski zaostatak... sehr interessant: das sind skockani, u oblik trapeza naopačke utisnuti ljudi... Dammen und Herren, ušiveni u šavove odijela po strogom kroju... meni to ne izazivaše respekta nimalo... kein Respekt, samo dojam teške uštogljenosti (alsodakle, Saša, moj bivši muž imao je eine gute Paralelle za uštogljenost – wen du staviš u guzicu ugljen, nach dem zwei Uhr dobit ćeš dijamant, garant, sicher)...
Nije mi se dopao Zagreb, prigušen grad... jer se ne čuje smijeh od srca... stisnut... meni Zagreb nekako čini milo... kao da mu posred čela piše – kmetski grad, kolonijalni prirepak, premalo svoj, previše svačiji...
Nekoliko modernih zgrada novog doba osvjetlalo je obraz arhitektonske slike grada, ali to su neki drugi ljudi, neki koji imaju više samosvijesti, čiji je očigledan tisućljetni manjak utkan u beživotan zagrebački stil...
A onda velim Lili – e jesmo se nas dvije jučer napljuvale Zagreba! – Jesmo! - ona se zasmije od srca, grleno, slobodno... tako se smijemo mi djevojke sa sela, a kako drukčije...