Dok sporednom stazom hodam
Razmišljam o ljubavi
Ljubav je sloboda
Ima li to veze samnom, molim
Ima, eto, slobodna sam da volim
.................................

Dok hodam po sporednoj stazi
Razmišljajući o ljubavi
Pazim da ne uganem nogu
Pazim gdje gazim

Zvoni telefon, neka nepoznata, traži vlasnika mog obrta, reko' ja sam, ona - da je strašno dobra prilika, na akciji je knjiga Tko je tko u Republici Hrvatskoj, cijena jako niska, mogućnosti plaćanja ove i one, i na rate... ja slušam, sve mislim, Onaj se poigrao samnom pa mi čini apsurde, ima razloga jer moram da omekšam u pogledu sraza svijetova (mog i republičkog), ova svejednako vergla... rek'o – ali tko je tko u RH, meni je najzadnja među rupama na svirali... ova zastane u pola teksta, hvala, doviđenja, ja gledam u onu slušalicu – tako mora valjda biti.... jer sam telefonskom žicom svezana uz ovdašnje, uz Republiku, bog da joj dušu prosti (đava joj dušu odnija)... ako želim biti potpuno odvojena moram precvikat' žicu a to mi se, izgleda, ne isplati...

Ovako je to bilo – održala sam neki tzv. ogledni tečaj za desetak duša, nazovimo ih znatiželjnicima... to je besplatno... ne volim to, nije potrebno posebno isticati... ali pošto je kao promotivno, smješkam se trpeljivo... vidim naočigled - ovo su strastveni likovnjaci kao ja poznavalac Bundesfusballige, jebemtisreću... ma odradit ću svaku radionicu s tristo posto, to je sad i stvar profesionalizma, jebo pare, rećemo... onda su se neki ljudi upisali, pa mi bilo ok, nanjušila sam šuške, brk mi se zasmijao sveudilj... ne volim volontirati kod sebe na poslu... ako ću volontirati nek to bude s nekim plemenitim ciljem, ne ovako, zabavljati građanstvo likovnim tehnikama i to otkidajući to besplatno vrijeme od svog prebukiranog rasporeda.... ali u svrhu promocije, ok, to se radi da bi se ljude privuklo da se okušaju... lova čeka negdje iza ugla... ne vidiš je odmah, ali tu je...

Onda je neki čovjek na kraju radionice, a trajalo je dobrih dva sata, pitao, jel prodajem glinu iz reciklaže (to je masa u blato uronjenih grumena presušene gline, pune dvije kante u mene, treća do pola... ne diram to dok god ima nove gline... kad ponestane, vadim, sušim na gipsu, mijesim, mukotrpan je to posao, prljav, ne zna koji nije u toj struci)...

-          ne prodajem materijale, samo radim tečajeve - (otfikarim ga, premda ni ovo nije točno... imam svoj izvor turbopovoljne gline koja nije na tržištu osim preko mene... ali ovaj narod nije moja ekipa, tek gomila znatiželjnika)

-          ali ovu glinu iz reciklaže, iz kante, jel prodajete?

-          to je neupotrebljiva glina, nju pogotovo ne bih prodavala (zasmijem mu se u facu)...

Onda je on otišao, narod se razišao a ja ostala čistiti za njima... mašući metlom u ritmu Moji drugovi odavno kuće imaju samo moja kuća je bez krova, nadođe mi - kakvu crnu glinu iz reciklaže me ovaj pitao... shvatim, čovjek me žicao glinu... a ja nisam čula... jer sam naćulila uši na moguće nove upise, kao gramofonska ploča isticala prednosti bavljenja raznim likovnim tehnikama i promakla mi mogućnost da s niš' truda budem dobra... omajgad, zašto nisam... prokleta bićeš u paklu gorićeš... koja je moja vrijednost, koliko vrijedi moj besplatan rad, kakav sam ja čovjek ako čovjeku ne dam bezvrijedan grumen... propala sam u svojoj projekciji sebe kao čovjeka, druga i profesionalca... ali... ali... premda je ovaj tip vjerojatno samo prekaljeni žicar... a ionako sam ih uveseljavala dva sata besplatno... ipak...  voljela bih da sam mogla vratiti događaje undo, undo, undo...