evo o čemu baš sad razmišljam:

da li je istina da je duša razdvojena na dvije polovice? Jedna je nastanjena (ili zatočena) u muškom, druga u ženskom tijelu... pa se one traže jedan dio svog ljudskog života (ili cijeli)... a neki put se i pronađu... ako se pronađu, to je velika sreća... možemo reći da je ta duša izabrana... kao dano joj je da nastavi živjeti kao cjelovita... one koje se ne pronađu vjerojatno će u drugom, trećem životu nastaviti potragu za svojom polovicom...

kad se duše pronađu, u pitanju je velika ljubav... možda besmrtna...

donedavno sam vjerovala da je ovo mit... u zadnje vrijeme sam otvorila mogućnost da je možda istina...

Jučer Sven i ja prolazili pored velike crkve... u dvorištu hrpa, gomila ljudi... nekakvo franejvačko međunarodno okupljanje mladeži... aj'mo vidjet'... nikad ne idem po takvim mjestima pa mi zanimljivo... Sven je vjernik i oduševljen je pozitivnim filingom koji se širi zrakom... ulazimo u crkvu, on je fasciniran raskošnom unutrašnjošću... ok. malo sam ponosna... ovo je moj grad i ovu franjevačku crkvu svojatam, znam ponešto o njoj (jednom prilikom osobno me gvardijan proveo crkvom i samostanom pokazujući mi bogatu umjetničku baštinu ovog zdanja)... crkva ima prebogatu opremu i posvećenu zavjetnu palu, okrunjenu od pape osobno (boktej'bo kako zaboravih legendu vezanu uz tu sliku, zbog koje je ova crkva jedno od omiljenih marijanskih svetišta u ovom dijelu svijeta, bemti krečanu)...  

-         darling, dođi da vidiš  klaustar (unutrašnje dvorište) samostana... to moraš vidjeti... povedem Svena u klaustar i čovjek ostane frapiran ljepotom i skladom arhitekture, hortikulture i umjetnosti... uistinu ugodno mjesto je taj klaustar... nas dvoje šetamo unutar arkadama natkrivenog dijela klaustra i uz zvukove mise u pozadini, pričamo o crkvi/vjeri, osobnom doživljaju boga i komunikaciji s njim... ja kao nevjerni Toma ne priznajem tradicionalizam u ovim stvarima... moj je osobni doživljaj boga vezan uz ljepotu, sklad, umjetnost, estetiku...

-         frende, čuj ovaj monoton zvuk pjesme (svećenik u taj čas upravo pjeva otegnuto)... – nema šanse da mi taj beživotan, bezličan i neestetski glas prenese božansku ideju...

Sven se nasmije svojim posebnim osmijehom, nenavikao na ovakvo nekonvencionalno poimanje ali razumije u potpunosti ono što govorim... njegova vjera duboko je iskrena iako unutar institucionalnog okvira... u taj čas prolomi se nebo i krene jak pljusak, tipičan za ovo doba godine... ipak neočekivan... zaklonjeni smo ispod arkade klaustra i gledamo prema nebu u ogromne kaplje koje su nagrunule na zemlju... u pozadini hrpa mladeži u brzom ritmu plješće i pjeva «aleluja» «hare krishna» ili štoveć... lijepo li je, lijepo...

Nazove sinoć moj kompić Dario Parmezan. Trenutno je na službenom putu u Turkmenistanu pa je naš razgovor (preko satelita) išao sa zadrškom od par sekundi... inače on je naš čovac, na privremenom radu u Italiji (Parma)... on i ja imamo posebnu vrstu no taboo prijateljstva (s njim bratemili moš' pričat' i pričat' o seksu bezgranično, pa to obično i radimo)...

I veli Dario:

-         čitao sam onaj tvoj blog... hmmmm.... čovjek stekne dojam da ti stalno uskačeš iz seksa u seks sa različitim frajerima... osim toga mene si opisala kao nekog čudaka, plošnog tipa, opsjednutog seksom i sl...

-         a jel'? Ti to hoćeš reći da ti moj blog djeluje neiskreno?

-         ma nije neiskreno, nego jednostavno nije vjerodostojan... (nije govno nego se pas posr'o - ovo je omiljena izreka mog bivšeg muža Saše)...

-         hmmm... blog - to su pričice... nije nužno da se podudaraju sa stvarnim životom iako moje pričice baš imaju čvrsto uporište u realnosti...

-         stalno pišeš o seksu i muškarcima... zašto ne pišeš o drugim stvarima, djeci, poslu?

-         darling, zato što me muškarci intrigiraju... obično se svatko češe tamo gdje ga svrbi, stara narodna... hihi

-         hehe, to si u pravu... evo se i ja upravo češem tamo gdje me svrbi – veli Dario, sa značajno promijenjenim glasom...

-         eto vidiš! I šta sad reći? (dal' je potrebno ovdje napomenuti gdje se on uprav' češe?)

Dario Parmezan je takav stari pokvarenjak, ne biste vjerovali, potpuno opsjednut seksom... šta jes' jes'... hihi... inače je super tip... da sam ja imala sise bar dva broja veće, nas dvoje ne bismo pričali o seksu nego to radili... (ovako sam sa svojom trojkom, iz njegovog ugla gledanja, potpuno aseksualna pojava)...i to je živa istina, hihi

Sastala sa ja s tim tipom... bogami i potegnula jedno 70 km zbog njega... i on toliko sa svoje strane... iznimno mi je bio napet na tipkanje... seksi glas preko telefona... baš mi nije žao uložiti trud za ovakav susret... i sjeli mi u taj birc Klub, tako je pisalo iznad vrata, (ne treba vjerovati natpisima)...

- darling, ti nemaš 36 godina... - navalila ja odmah bez uvoda, vidiš mu na kilometar da je stariji

- da, iii?- nalaktio se (zauzeo obrambeni stav) i promatra me ispod oka...

- pa kol'ko imaš? – ove stvari nerviraju me...

- 50! – on me fiksira svijetlim očima, vidim, nije mu drago što sam odmah krenula drito i raskrinkala njegovu uistinu glupu laž...

-  ok ali zašto si lagao?

- imam 46... nemam pojma zašto sam lagao... ne da mi se sad tebi opravdavat'... ako ti je to važno i problem, završimo ovdje...

- nije problem što imaš 46 nego to što lažeš bejbe...

- ne tjeram te da ostaneš... – on me ljutito gleda i provocira... to mi se svidjelo... kao da mi je pokrenulo žlijezde... bio mi je seksi taj tip pa sam ostala... a trebala sam tad otići... neki put treba se osloniti na temeljne teorije o ljudima (npr. tko laže, taj i krade i sl.)... kasnije mi je objasnio kako zapravo nije lagao nego se zamrznuo (duhom) u tim lijepim tridesetima i neće si nikad dopustit' da ostari  J

Oblačim se.. za pola sata trebam se sresti s tim tipom... joj, naporno mi ovo... ti susreti s nepoznatim muškarcima su mi već postali zamorni... ali ovaj bi mogao biti baš ok... zgodan je na slikama i bistar lik... ebiga, ima 48 godina, malo mi to prekoviše ali ajd' ajd'... nisam ni ja cvijetak... gledam se u ogledalo, kratka suknja, kožna čizma... crna boja naglašava mi seksipil... šal oko vrata, malo nonšalancije... bemtivraga, izgledam predobro... pa neću da mi se neki ugroženi starkelja zakači pa da se ne mogu riješit'... skidam krpe sa sebe... obući ću ove niske čizme, narančaste... narančasta jakna... evo uskladila sam se... izgledam dobro ali nimalo napadno... ovu seksi crnu odjeću ostavljam za neki drugi, hot susret... možda drugi vikend, ako mi se svidi tip, hihi...

-         uh, tako si seksi u narančastoj boji - moj frajer zadovoljan je mojim izgledom... fiksira me plavim očima... malo su upale i ima nešto bora ali majkemi, ne bi mu čovjek dao 48... 44 uvrhglave... a proš'o bi i kao 42... zgodan je muškarac, to ne prestaje s godinama...

-         darling, i ti si seksi, uistinu jesi, mašala... drago mi je što si mi došao J

Upoznam tipa preko Iskrice... on je mlađi od mene par ljeta... sasvim irelevantno... veli on meni:

-         izgledaš puno mlađa nego na slikama....

-         ajd' dobro -  prihvaćam ovo, meni je svejedno... ipak je on mlađi pa nek' nas ujednači ako želi... iako znam da ne izgledam niš' mlađe od svojih 37..

-         i ljepša si puno nego na slikama... one slike ti ne koriste nimalo, što ih ne skineš iz galerije?... – e ovo mi je već drago čut'...  ali ja se sebi sviđam na tim slikama i neću ih skinut'... Nemo'š mene krstit' bejbe... 

***

Drugi slučaj... tip mlađi od mene 8 godina... vidim dobro je zagrizao, ali meni je to previše... nije on nezreo uopće... i pametan je ... prepametan... vrlo nekonvencionalan... veli on:
           - promatram osobu, ne zanima me koliko ima godina... meni se osoba svidi zato što je osoba, jer ima osobine koje su mi privlačne... godine su irelevantne...
Ovdje se potpuno s njim slažem... i ja osobu promatram kao osobu ali nekako ne vidim sebe kraj 8 godina mlađeg tipa... ali to je moj problem... to što sam ograničena...
          - ok. darling, drag si i krasan dečko... ali recimo da mi nisi privlačan... (fizički) ... i stavimo ovdje točku.

Ne kužim zašto muškarci briju na cure koje su 10 - 15 - 20 godina mlađe? Uprav pričam s jednim frendom:

-         ona ima 25! -  (njegova nova lovina) ... oduševljen je time... on ima 40...

-         u čemu je štos? U čemu je to dobitak za tebe?

-         pa zgodna je, ima lijepo tijelo... fantastičnu guzu...

-         paa? Dok se naužiješ tijela, o čemu ćeš s njom razgovarati? O čemu će ona s tobom razgovarati?

-         ali ne želim uopće s njom razgovarati... s tobom razgovaram... za što služe prijatelji? nju samo hoću jeb...

-         Ok. razumijem u potpunosti... hihi, e jesi dijete... - eh što mi ovo jadno... ali nije da ne razumijem... i ne osuđujem, stvarno J

    
      - zašto je već godinama u modi velika pa i ekstremna mršavost? Zašto je u naše vrijeme prisutan taj ideal ljepote, a npr. prije nekoliko stoljeća su deblje žene smatrane ljepšima? - (ovo pitanje čula sam neki dan na nekoj emisiji za tinejdžere)...

     -  zato što naše vrijeme jako glorificira mladost... a mlado je vitko, mršavo... ljudi neprirodno nastoje zadržati mladenački izgled... – ovo je odgovorila neka osoba, prilično kompetentna za društveno/psihološke analize...

 

ovo je istina... tko je neovisan od ovih utjecaja, koji prvenstveno dolaze od medija? Ipak, nije loše biti svjestan ove ograničenosti... tijelo se mijenja s godinama... to je prirodno... prirodu ne možemo zatomiti... bitno je živjeti u skladu s prirodom... sve drugo neprirodno je...

Stanem na semaforu danas i iz auta ispred mene čujem tipa kako urla i viče na svoju vozačicu... žena naglo krene pa zakoči... pomislim sa užasom – pa ovaj tip viče nenormalno i možda ju je i udario dok  vozi!...  sad sam se potpuno usredotočila na auto ispred sebe  - ona sad smireno vozi ali vidim njegove histerične pokrete... na svakom semaforu čula bih neartikuliranu viku iz njihovog auta ... ona mirno sjedi dok vozi a on maše rukama, lupa o krov auta... kasnije je izbacao iz auta slomljene cigarete, papirnate maramice i razne papiriće... na slijedećem semaforu čujem kako trešte narodnjaci iz njihovog auta i on u ritmu lupa šakom o rub šibera u krovu... pomislim – božemoj agresiva nenormalana i kako to da me nije iznenadilo da trešte baš narodnjaci... ovo mi nekako ide u paketu opće nekulture i nekultiviranosti...

-         darling, što si ti bogu skrivila da voziš ovog agresivca?

-         jel' to ljubav? Voliš ga i unatoč tome što je kreten... možda je pijan... ali i kad je pijan i nenormalan, tvoj je čovjek... jel' to ljubav?

-         možda će te on istući dok stanete... možda će te silovati... ovolika agresiva mora izaći nekako...

-         možda si ga varala, možda si kriva, zaslužila ovo pa sad moraš progutati sve, njegov opravdani gnjev...

Nemam pojma koja je njihova priča... vozila sam za njima oko pet kilometara a onda sam skrenula svojim putem... znam samo da sam brinula zbog te žene... nikad nisam doživjela fizičku agresiju ove vrste... ni moj bivši muž niti drugi muškarac nikad me nisu ni taknuli, učinili grubost, niti ovoliko vikali, lupali... ne znam kako bih to podnijela... u tom smislu nemam tolerancije uopće...

Moj frend Jure i ja puno izlazimo i zabavljamo se... na sve načine... od šetnje, plesa, priče, humora itd, nema kraja... njegujemo sličnu vrstu humora i dobro kužimo u tome pa se smijemo i smijemo... u tom smijehu on me potapše po koljenu, zagrli, nasloni na mene i sl... a sjedimo (npr. sinoć) u jednom frekventnom lokalu, gdje mi se npr. slučajno sviđa gazda i poneki gost i volim da me vide, uoče... (gazda je skoro pečen, pitanje je dana...)

-         bemtivraga, odmakni se od mene, mislit će da si mi ti komad i tako svi moji izgledi da nađem frajera večeras padaju u vodu (pokušavam ga odgurnuti od sebe jerbo prekoviše plazi po meni)

-         a jesi ti opterećena... sad te ja ne smijem taknut' božemoj... kao da te uopće koji gleda... (kroz smijeh)

-         naravno da me ne gleda, već su me svi otpisali kao zauzetu... ionako svugdje baš s tobom idem... (bemtimoju sreću, al' zato se barem dobro nasmijem)

-         imaš fleku (veli on kasnije i sagne se i očisti mi stvarno ružnu fleku sa hulahopke)...

-         ok. ovo dobro zapamti jer ovo ti je zadnje što si dirao žensku nogu ovaj mjesec... nauživao si se i sad zadrži taj osjećaj jer to je to druškane! (osim što je šala, ovo je i surova istina tako da ove riječi imaju kompleksan značaj... pa ih prihvaćamo sa smijehom)...

Nešto kasnije on mi potapše guzicu, kao da očisti končić ili nešto... ja ga prijekorno pogledam kroz smijeh...

      -         znam, znam, ovo mi je zadnje što sam dirao žensku guzicu ovaj mjesec...  
- ove godine darling! Zato dobro zapamti taj osjećaj! (i ovo je nažalost najvjerojatnije istina)...

Ajooj, ovakve situacije popraćene su s puno smijeha, tapšanja i dodira... a jeb'gapas morat ću izlaziti više s Lili ako želim naći frajera... a i tu ima problem... Lili je naime vrlo zgodna žena i pored nje opet moji izgledi umanjeni su... kvragu i izlasci... idem tipkat' na Iskricu J

- Oš' ti više napisat' tu pornografsku priču?
- Nije čovječe pornografska nego erotska...
- Ista stvar, seks je seks......
- Ma napisala bih ja al' me neće inspirejšn ovih dana...
- Kak' ne? Pa vidi koji krasni komadi oko nas (ja se obazrem, sve neki ljevaci sjede za susjednim stolovima... krasnijeh li muškaraca, uhhh)...
- Čovječe, da mi je znat' koga ovi mogu popalit? Hihi... morala bih bit' stvarno očajna...
- Pa gledaj u cure onda... vidi kakvih ima seksi djevojaka... (i fakat, nekoliko zgodnih cura u blizini)...
- To si u pravu, ženska tijela su svakako i meni erotičnija...
- Pa daj uključi maštu malo, zamisli kako ih skidaš, dodiruješ... ti se ionako prijetiš stalno da ćeš u lezbe preći, jer da su muški niš'koristi... (Jure se zanio u opisu)
- E sad si majkemi  pretjerao... ako su mi ženska tijela erotičnija, ne znači da bih ih dodirivala...
- Pa šta bi ti falilo... pa ti nemaš pojma kako je to fino, gricnut' je za sisu i sl...
- Ajoooj, ne želim to slušati, degutantan si... i daj me prestani više tapšat' po nozi, odmakni se malo, pa svi će misliti da si mi ti frajer... tako otpadaju bilo kakve šanse da nađem inspirejšn za erotiku ovih dana, kuiš'... neću više izlaziti s tobom, majkemi J

Pričam ja svom frendu Juri o svojim blogerskim prepucavanjima i ispričam mu kako sam manje-više svako štivo na temu erotike popljuvala ovdje na blogeru jer mi se nije svidjelo... kao da čitam Erotiku, časopis koji je prije izlazio... sve su na isti kalup i sl... često idealizirano i sladunjavo... uglavnom, jedna blogerica me pozvala neka se ja okušam na tu temu pošto nije nimalo jednostavno napisati jednu erotsku fikciju... jer da bi ona rado čitala od mene moje viđenje i doživljaj erotike...

Zanimljivo mi, moram priznati... i nije da nisam razmišljala o tome (i još razmišljam)...

-         Pa hoćeš li napisati? – pita Jure

-         Vidi, imam problem s tim... fali mi inspiracije... pošto moje priče imaju čvrsto uporište u realnosti, stvarnom životu... tako sada možda i nije dobar trenutak da pišem seksi pričice jer mi fali ta poveznica... tako da bih se morala previše osloniti na maštu... iako sam sigurna da većina na blogeru upravo to radi... J

Jure i ja možemo se bratemili smijati i smijati i to nam je jedna od najdražih zabava...

Sinoć špacirali moj frend Jure i ja po Korzou i ja ga tlačim nekom od svojih beskonačnih priča iz života koje se ne mogu ispričati odjedared nego u navratima, kad na jednom pješačkom prijelazu neka žena se zagleda u nas i mi u nju i krenu osmijesi .... žena je oniža (taman za njega), lijep otvoreni fejs, brineta, savršeni zubi... zgodna...

–        odnekud se znamo... (ona nam se vrlo otvoreno obraća)

–        sjetite me, gdje smo se vidjeli?

–        ne znam točno ali negdje jesmo (ovdje ja improviziram, ustvari se ne sjećam uopće te žene ali je lijepa i otvorena, pa ću rado glumiti da je se sjećam kako bih je sad upoznala)...

–        pa plesali smo zajedno - veli Jure... ovo me iznenadilo, ustvari njih dvoje se stvarno i znaju otprije, samo ja glumatam...

–        da, da! Tango! Jeee, - oni se smiju, prisjećajući se... plesali su jednu večer i dobro se zabavljali... ona sada ide na salsu, evo upravo sad trči i kasni...

–        ali gdje je salsa? (prvi put čujemo da se negdje pleše taj ples u našoj mahali)...

–        ima jedna radionica - ( nek dođemo)...

–        ma naravno da ćemo doć' (ovdje ja ulijećem, opet improvizacija), salsa, uhhh, to je temperamentno (ustvari nemam pojma o salsi, ali gradim se kao da jedva čekam da zaplešem u ludom ritmu)...

–        srećom da ima danas takvih radionica plesa.. .evo bit će i festival salse uskoro u Rovinju...

–        ma to obavezno idemo... kad točno je festival i kako ćemo saznat' detalje? - ja naime imam kompića koji je jedan od organizatora (nevjerojatno kako ja imam kompića u svim sferama i strukturama)

–        kako mu je ime?

–        Željac (mmmm, ona misli da zna tko je taj tip, jedan visoki... ja potvrđujem... nadam se da me neće pitati za prezime i sl jer tipa vrlo površno poznajem J) ... neka dođemo u njihovu radionicu...

–        ma ljudi moji, treba plesati! Da više plešemo bilo bi nam svima bolje... -  (ovo je živa istina) ...  ona ima problem jer joj je teško naći partnera... vrlo malo muškaraca danas uopće pleše!

–        evo Jure pleše! On je izvrstan plesač... npr. ja godinama nisam plesala dok me on nije povukao - (ovo jest istina)... Juretu se zadovoljno smješka brk... došlo je i njegovih pet minuta...

–        svaka čast, to je iznimno - ona je oduševljena i vidim ja da joj se Jure sviđa... ali sad trči, nažalost nema vremena...

–        ali gdje možemo nazvat'?

–        evo – žena zastaje, dat će nam materijale, prospekte... tu su i brojevi telefona... ona se zove Ela... nek' zovemo... meni daje papire, pokazuje mi gdje su njezini svi brojevi... i nek' se javimo... bit će još radionica i salse i drugih plesova, nek' obavezno nazovemo...

–        hoćemo, hoćemo - (kak' ne, pa ovo se ne propušta), uvjeravam je ja...

Žena otrči ispred nas jer jako kasni... dok gledamo za njom i uživamo u njenoj gipkoj i vitkoj figuri, ja svoj papir spremam u torbu... upravo sam smislila psinu i smijem se od uha do uha:

-         Darling, ja sad imam broj od Ele... dakle, pitanje je vremena (i cijene) kad će se taj broj preseliti u tvoju arhivu... al' ljudi smo, dogovorit ćemo se...

Jure me malo grubo grli, kao evo uprav' sad će mi zavrnuti vratom ili takvo što... Ljudimoji, ne biste vjerovali kako je taj čovjek procvjetao odjednom...

Možeš ulagati pametno i glupo...

Pametno je ulaganje u aktivu... aktiva ti vraća pare (npr nekretnine, fondovi).

Glupo – ulaganje u pasivu... pasiva ti jede pare i ništ' ne vraća (npr. auto, standard)...

Ja volim ulagati u svoj izgled... reći ćete – pasiva... međutim, to moš' promatrati dugoročno – ako sam lijepa možda se bogato udam, dakle, AKTIVA J

Moj kompić, psiholog po struci, veli:  

-          ajd' da te jednom hipnotiziram...

-          ajd' može, ali čemu to? šta ćeš time postići?

(moja neobuzdana mašta uprav' u taj čas zamislila je slijedeću sičuejšn: ja gledam u križ, svijest mi je pod njegovom kontrolom i on veli – po-lako klek-ni... otkop-čaj me... izvadi ga i po-čni ob-ra-đi-vati... ja naravno sve poslušam itd... na kraju kad napravim pos'o on veli: - a sad sve zabo-ravi!)... ovo me natjeralo u smijeh ali nisam mu rekla zašto se smijem...

            -          niš' specijalno neću postići, malo ćeš refreshat' mozak... zdravo je to povremeno, pročešljati kanale između raznih sfera svijesti i podsvijesti... škoditi neće... - čovjek bezazlen i dobronamjeran...

Nije li odsustvo misli jedan vrlo ugodan osjećaj?... zar se upravo to ne postiže različitim meditativnim tehnikama?... isprazni mozak... isprazni glavu... ali čemu nam onda mozak služi ako težimo da ga ispraznimo?... da li je taj hardware greška prirode?.. ne bi li život bio lakši da ga odživimo poput životinje, instinktivno, po nagonima?... ovako smo u situaciji stalnog razmišljanja, odmjeravanja, procjenjivanja... primitivni ljudi u tom smislu u velikoj su prednosti... ataraksija, da tako se zove to stanje potpunog mira po starogrčkim filozofima...

Ma boli me već glava od svega...

Slažem ormar (to ne radim često pa mi poseban doživljaj)... uspostavit ću red... majice s majicama... hlače s hlačama... ove staru pidžamu bacit ću... možda jednom obrisati pod s njom i onda ravno u smeće bez ispiranja... mikroorganizmi s poda na mokroj pidžami u vreći za smeće napravit će svoj novi svijet... sve skupa odlazi na deponij... tamo će se raspasti... zatvoriti ciklus... nema veze samnom više, zašto sad o tome mislim?... ja slažem majice, gaće, ručnike, pod špagu...

nemam misli u glavi... ovo je savršenstvo ljudi moji... ugodno je čak...

Rad oslobađa (Arbeit macht frei)... Nietsche ili? Nacisti su to doslovno izvitoperili... eto meni sad asocijacije na tolikoputa filmskom  kamerom ovjekovječen ulaz u Auschwitz sa ogromnim natpisom na zadnjoj željezničkoj postaji... ali, ne,ne neću razmišljati... majice, hlače, gaće, čarape....

Tek sto sam neki dan spomenula kako radim iznimno krasan posao te da skoro nikad ne doživim neugodnost, kad eto meni neugodnosti na poslu...

Tek što pomislih da mi je auto sad napokon ispravan i da uz malo sreće možda pregrmim ljeto s njim bez većih problema, eto meni kvara neki dan... puk'o remen ovaj put (od alternatora)... još malo pa ću se početi razumjeti u automehaniku... ipak , radije ne bih , fala J

Zimi moram paziti da ne pomislim: hvala bogu, još me nije zakačila gripa, viroza... dok to pomislim, dan-dva kasnije sigurno će me umlatiti... ovo sam već utvrdila kao pravilo... npr. ako kažem – fala bogu, djeca su mi zdrava već dva mjeseca... ne gine nam sutradan proljev, hunjavica, šmrkavi nosevi i sl...

Upoznam frajera i pomislim – ofalabogu, eto ga jedan normalan, ugodan, uravnotežen... možda bude sreće ovaj put... nisam do kraja ni pomislila, kad ispostavi se da je frajer od teže vrste frika, neupotrebljiv totalno i - biži od toga akobogaznaš (veli moja prija Lili)...

Možda ne bi bilo zgorega da ove zakonitosti pokušam obrnuti u svoju korist – npr. da kažem – hvala bogu što mi je sad krenula loša sezona, nema se para, ali pare ionako kvare ljude... napokon malo odmora i sl...

Sva sreća što sam sama, ovako nikome ne polažem račun, nitko me ne zajebava i ne tlači... baš mi dobro J..

Ove nedjelje sjedila s nekom ekipom.. poluprofi, polufriendly... moja prija/kolegica Sanja odvukla je nas petero kolega k sebi, poslije posla.... njen frajer skuhao je grah... to se ne propušta...

Ajooj... pun kazan graha (ogromni lonac, za 12 porcija)... on nije znao da će ona nas dovući poslije posla...  a grah je stvarno bio fantastičan... ja rijetko kuham grah, moja djeca ne vole... dok žderemo, pričamo o poslu, životu...

-          jel' ovo bejbe uobičajeni vaš kulinarski standard, 12 porcija? (njih dvoje žive sami, nemaju djece)...

-          mi često dobijemo ovako nepredviđene goste na ručku, naročito nedjeljom pa je Zlatko vizionarski skuhao ogromni lonac graha...

(ja sam vizionarski taj dan propustila osmisliti ručak za sebe, djeca su ionako kod oca)... u vezi nepredviđenih gostiju - ne volim to... kod mene je uvijek nered u kući...

Iduću nedjelju ćemo opet radit' posao... Veli Sanja neka dođemo poslije opet kod njih... Zlatko će nešto pripremiti... važi, svi oduševljeni...  (samo on to još ne zna)...... on obožava kuhati za puno ljudi... gastronomija mu je hobi... a društvo je odlično... obožavam društvene ljude... njihova terasa ima pogled na zaljev... prekrasno nešto... J

Slaba sam na senzibilce... senzibilan znači osjetljiv... na vanjski svijet... fine senzacije... često osjetljiv podrazumijeva da nemaš onaj zaštitni omotač koji te štiti... vrlo često je baš ta kombinacija osobina... s te strane gledajući, osjetljiv znači slab, krhak... ispada da sam slaba na slabe... a nisam... ne zanima me jesu li oni slabi, samo njihov fini senzibilitet...

Suprotno od senzibilca je balvan... on je pak tvrd, krut, neosjetljiv i nepromjenjiv... ova vrsta ljudi fascinira me na drugi način... to što me mogu i balvani fascinirati dokaz je da sam ja osjetljiva na vanjski svijet (time upadam u grupu senzibilaca)... da li sam slaba? Volim vjerovati da nisam ... ako i jesam, borim se, borim...

Ovdje htjedoh pričati o bendu, ne o majkama u smislu roditelja...

Bijah na koncertu sinoć... dobra hard-rock svirka... meni preglasna... zašto rock koncerti moraju bitri preglasni? Još ujutro mi je bridilo u ušima...

Glazbenici jako dobri (tu mislim na bend)... tonac osrednji... ili je ogromna dvorana problematična... svaki veliki koncert koji sam tamo slušala bio je loše ozvučen...

A sad o frontmenu Baretu:

Izađe čovac, nekako vuče noge... kasnije vidjeh da cijelo tijelo nesigurno drži vertikalu... urušava se pomalo... mršav do kostiju, ispijeni fejs (nasreću sjedila sam daleko)... veli Jure, moj kompić: «Ovaj koncert bi mogao vrlo kratko trajati»... ne treba nama puno povoda za smijeh...

Dok govori u mikrofon, ne razumiješ ga... mumlja... ali zato obilato priča... dok pjeva, također ne trudi se biti razumljiv... dok pleše radi neartikulirane pokrete... ipak pokušava izvesti neke figure... ima tu i namjernog karikiranja... često klekne na koljena, kao sruši se, uruši, pa u horizontalu... svaki put pomislim, možda se neće moć' ustati... ipak ustane... mislim da je potpuno svjestan svog mizernog izgleda...

žao mi ga... znam da je bolestan... narkomanija u tom stadiju je na smrt teška bolest... ono što me fascinira jest što je bolno iskren... i kroz pjesme i kroz svoj nastup... on ne pokušava uljepšati, glumiti... on je baš to što jest – jadan i mizeran... tuga, teška tuga... (stih: moja tuga moj je život, moj život, ništa lažno)...

Još više fascinira to što on uistinu jest umjetnik... muzika koju je napravio spada u najbolji r'n'r' zadnjih 20 godina na ovim prostorima... kako je čovjek bez solidnog glazbenog obrazovanja uspio napraviti taj pomak u glavi i transponirati se iz svog prizemnog stanja u univerzalno? Odgovor – droga... ali sigurno i jedan veliki umjetnički dar i izvorna potreba za izražavanjem... također njegova tuga... oboljela duša...

Na neki način ovaj koncert je vrlo angažiran... Bare svojim nastupom kao da poručuje –  budi narkoman i vidi kako ćeš biti lijep... s druge strane, klinci u publici, u neprilici svog neizgrađenog identiteta možda će reći: «baš je kuuul, i ja bih mogao biti takav... idem se urokati, jebesemeni...»

Meni je Bare fenomen... to što je čovjek krajnosti ne daje mi nikakvog razloga ni povoda da pljujem po njemu.... cijenim iskrenost iznad svega...

Sjedimo nas tri prije: Verica, Lili i ja i Verica nam smireno pripovijeda ovu šokantnu priču:

Njena šefica otkantala je svog klijenta na način da mu je bezobrazno povisila cijenu usluge mimo svakog cjenika. Zašto? Tog tipa jednostavno ne podnosi bez nekog posebnog razloga... (sačuvajbože, Lili i ja zgrožene smo) ...

Klijent je prešao kod drugog davatelja usluge... tom davatelju usluge Veričina šefica nije proslijedila svu dokumentaciju i ovi kasne sa bitnom uslugom, zbog nedostatka dokumentacije... njihova djelatnost strogo je vezana uz neke rokove i tu se mora biti pedantan...

Konkurentski davatelj usluge nazvao je taj dan u 18.00 da se požali na manjak dokumentacije potrebne da se usluga realizira u sutrašnjem roku... Verica se javila na telefon i službeno odgovorila kako je radno vrijeme do 16.00 i da nakon radnog vremena ona nije dužna odgovarati na ovakve pozive i uputila ih da nazovu sutradan ali ne prije 11.00 jer će tek tada šefica doći u ured a samo je ona kompetentna da izda dokumentaciju od tog klijenta... (Lili i ja pogledavamo se u nevjerici)...

Pa ljudi moji jel' to normalno?

Verica pomalo blijedo gleda – ovakve situacije za nju su standard... pokušavam joj objasniti što je pojam profesionalizma i gdje su ovdje učinjene grube pogreške prema poslovnoj etici/kulturi ili kako god to nazvali:

Dakle, ideja da se mimo cjenika povisi cijena zato što ti se netko ne sviđa, suluda je (ali njena šefica je pomalo luda i beskarakterna osoba, pa je kod njih to normalno)... ajd' dobro...

-          Ali ako konkurentska firma nazove i požali se da vi niste isporučili svu dokumentaciju te da zbog toga trpi njihov posao, vi ste dužni, u ponoć ako treba, učiniti sve da ispravite svoju grešku... to je iz razloga poštivanja struke, poštovanja prema konkurentskoj firmi, svog imidža i digniteta itd...

-          Ali moje radno vrijeme je do 16.00, ja nisam ni morala biti u uredu u 18.00...

-          Ali si bila, bejbe!!! Neprofesionalno je prebacivati lopticu na šeficu koje nema, iako uistinu jest kriva. Ti si u situaciji da pred javnosti braniš tvrtku... To što je ona stvarno lupežica, ovdje nema značaj... ti si bila u situaciji predstavnika tvrtke i ako pljuješ po njoj, pljuješ po sebi, bejbe ...

Verica baš ne prihvaća moju logiku... ona radi za mizernu plaću... šefica je nula od osobe, iskorištava Vericu u svakoj prilici... pa ona smatra da nije dužna pokrivati je u njenim sranjima...

Ja držim da jest... to što si ti bejbe pristala raditi u lošim uvjetima je jedna stvar... nevezano uz to, ti moraš učiniti sve za dobrobit svoje tvrtke... ako šefica i jest loša osoba i šef, to ne opravdava TEBE da budeš loš djelatnik... ovo ide tebi na dušu, darling...

Sad, možda ja jesam egzotična malo kad je profesionalizam u pitanju i visok nivo poslovne kulture... što se mene tiče, ovo je Europa ljudimoji... boli mene briga za balkanske standarde...

Ovdje govorim o steeotipima preuzetim iz industrije sexa koje koristimo u svakodnevnom životu i pisanju sexy pričica (tzv. fikcija)... svakodnevni život ipak je prepun nepredviđenih poteškoća u korištenju pornografskih modela ali fikcije (ovdje je prvenstveno riječ o blogerskoj književnosti) ne trpe te ograničenosti...

Npr. muško spolovilo nazvat ćemo batinom... to zvuči dosta moćno (iako bih voljela vidjet kako bi nekoga istukao štapom dugim oko 15 cm... ajd' probaj, pa...)... Darling jedva čekam da osjetim tvoju batinu u sebi i da me s njom dobro izbatinaš, mmmm... (ona se okreće leđima od njega, s izbačenom pozadinom (čitaj dupetom), oslanja se na ruke i upućuje mu pogled pun strasti preko ramena dok joj kosa u pramenovima pada preko lica)...

Žensko spolovilo nazvat ćemo mačkicom... to je nešto mekano i fino, nadasve mazno... posebnu podvrstu čine obrijane mačkice (to je ono ful mmmm... vidiš joj cijelu anatomiju, velike i male usne (labrae minor et maior) i druge nabore i usjekline... (sad, glupo je doslovno uspoređivat' te organe s mačkom, obrijanom isl... zabranjeno je ovdje zamišljati mačka Toma kad mu ofure krzno eksplozijom...bejbe, iskuliraj se i daj malo kontroliraj!)... uglavnom koja kuma drži do sebe (ili do kuma), obrijala se... to je IN u zadnje vrijeme... neke su žene od toga napravile jutarnju rutinu... to su one koje se stvarno trude... ostale će to raditi povremeno samo, začina radi... majkumu nije ugodno kad dlačice počnu rasti pa zapinju za gaće ili se upale u korijenu... računajmo s time da se ta zona ipak smatra sluznicom, dakle tu ima puno sluzi i sl...

U tom dijelu tijela i muškarci i žene (naročito kad su obrijane) nedoljivo podsjećaju na životinju... ti su organi u svih sisavaca vrlo slični... taj životinjski izgled dodatno budi životinju u nama (moguće, pošto se radi o seksualnom nagonu, instinktu)...

Nadalje, tko ne prakticira oralni sex je čudan... retro, passe... luzer čak... taj ne zna što uistinu dobar sex jest... frajer mora dobro poznavati anatomiju da bi znao točno što, gdje i kako... svaki od njih misli da baš ON dobro zna... pače, umjetnik je u tome...  reći ću samo hi-hi... bejbe, život nije film...

Ali ako kuma nije spretna u oralnoj gimnastici, uvijek može proći pod nevinašce, nevještu učenicu koja je došla na instruktažu... neće joj se jako zamjeriti... ali ovdje je poželjno jako treptati očima i izražavati se infantilnim rječnikom (radi autentičnosti)... može frajera zvati i ČIKO (više s mekim Ć), strič(ć)ek ili barba, ovisno kojem lokalnom tipu pripada... samo nek' zatomi nadražaj na povraćanje kad npr. dobije batinu u grlo... nije uistinu motivirajuće gledati je kako kašlje i grca i pokušava smiriti uznemireni želudac...

Analni sex je nešto apsolutno poželjno (iz pozicije tipa)... pa neće nitko NJEMU raščerečiti guzicu... kuma ima naći užitak u tome inače je zadnja luzerica... bejbe, poradi na tome... kad cijeli (pornografski) svijet to radi, kako to da baš TI ne želiš i koji sam ja jadnik kad baš s TOBOM gubim dane...

Želim se osvrnuti i na pojam tzv. dekoriranog seksa... recimo, jedna tipična sičuejšn:

-         Darling, donesi onaj šlag iz frižidera... namazat ću te cijelu i oblizati...

-         Mmm, darling, to je vanderful ajdia...  obožavam kad s mene jedeš šlag ali imam bolju ideju... sjećaš li se onog Dom Perignona iz '97... zar ne bi htio piti uistinu dobar šampanjac koji cijedi niz moje sočne usjekline, mmm (on odlazi do frižidera)

-         Draga, ovdje je pjenušac i šlag, ali za početak narezao sam malo pancete i luka... baš sam prigladnio... što kažeš na mali intermezzo?

-         Darling, čitaš me kao knjigu, ti uistinu poznaješ žene i njihovo tijelo... Car si...

Nego, ovo još jedne tipične tipične sičuejšn:

Kuma grca s ustima punim k...(batine)...  gleda tipu u oči s poluspuštenim kapcima... opako oblizuje i okolne organe (čitaj jaja)... on upita:

-         Bejbe voliš li okus sperme?

-         Mmmm - ovdje ona podiže glavu i nastavlja se oblizivati oko usta... nešto prefinnnno... ona naime obožava okus sperme... i jedva čeka da je on zalije svojim preukusnim sokovima koje će progutati do zadnje kapi...

A sad s autobiografskog aspekta:

Kako ja uvijek govorim istinu (na netu) tako moram reći da ne poznajem ni jednu ženu koja voli okus sperme... sperma ima gorak i opor okus i moja preporuka tipovima jest da sami kušaju pa nek vide jel' fino il' nije... porno glumice su itekako dobro plaćene za gutanje sperme ali to je samo film...

-         Bejbe, voliš li okus sperme? hmmm??? (on me gleda kroz polustuštene kapke, vidim uživa u prizoru pošto ja to stvarno prokleto dobro radim... lud je od užitka... ali ne računa, zaboravio je na moj intelekt (ili manjak mašte) koji ne spava ni u ovim izvorno životinjskim stvarima...

-         Hmmm - (majkumu ovo se zove krivo pitanje u krivo vrijeme)... što reći?

-         Uhhh, priznaj, reci, šta ako ti sad svršim u usta? (maznim i od strasti prepuklim glasom mi govori, ...uporan je, zanio se u svojim pornografskim maštarijama... ne razumije moj položaj!!!)

-         Paaa, kak' da ti ovo velim... recimo da mi nije u top pet najdražih okusa (gledam ga s osmijehom i nevinim pogledom... istina ima svoje nenadomjestive draži...)

Tip se budi, otvara oči (dok automatikom izmjene rada dviju glava zaspiva njegova životinja)...  ali njegov intelekt nije za bacit...

-         Ti si sasvim luda bejbe! ... iz njegovog pogleda čitam simpatije... njemu se sviđam baš ovakva kakva jesam (luda)... i on i ja smijemo se iz dna duše... volim ovakve opuštene trenutke pune smijeha i razumijevanja... oralna faza nakratko je zanemarena, sad je vrijeme za humor i grohotan smijeh... dok se namirimo smijehom, nastavit ćemo i on će me uskoro kazniti, ubiti moju životinju pa nek' vidim koga ja zajebavam J...

Postoji pojam koji se zove poslovna kultura... kodeks ponašanja na poslu i utvrđenih pravila poslovne komunikacije...

Npr. držim da radnik u svakom trenutku mora predstavljati tvrtku u najboljem svjetlu, koliko god da on osobno bio nezadovoljan poslodavcem ili poslom...

Npr. često trgovci (koji uistinu često imaju mizeran položaj u svojim tvrtkama) odgovornost prebacuju na šefa... kao ja sam tu samo da statiram u kukuruzu... nije moje da mislim, eno šefa pa se žali...

Da, ona se slaže da su te banane gnjile ali ne može ih ukloniti sa police jer nema šefa... i da ta trula salata košta 12 kuna ali ona tu ne može ništa jer šef nije ovdje... šef je rekao da se ne smiju odstranjivati truli listovi sa salate...

Ako želim pozvat će šefa pa nek mu ja kažem (jer se ona boji)...

Je, glupo je što se te jadne vrećice naplaćuju ali šef je tako rekao i nažalost ona mi ne može dati besplatno tu stupidnu vrećicu od 50 lipa pa makar ja odustala od kupovine od 80 kuna... jer ona mora slušati šefa i nije njeno da misli i odlučuje u tim stvarima...

Alo curo, ako se ti bojiš šefa, to je tvoj problem... ja o tome ne želim ništa znati... ako te šef terorizira, ja to ne želim znati... ja želim ugodno kupovati ovdje... ja sam kupac... kupac je uvijek u pravu, jel' se sjećaš?...

Ajoooj... plaća joj je 1900 kuna... (bejbe, to je tvoja cijena, tvoj poslovni stil toliko vrijedi)... ovo jest grubo... ali kad se čovjek svede na ulogu obezglavljenog izvršitelja naloga, ja ga ne poštujem NIMALO!!! Sori, sori, stoput sori...

Moje dijete ne razlikuje dobro D i B... a prvi je razred već pri kraju... navodno to još nije kritično, treba mu dati još vremena... to još ne znači da je disleksija... disleksija je poteškoća u čitanju koja se manifestira između ostalog i time da se trajno ne razlikuju B i D...

Ajd' bit će valjda sve u redu... 
Nego danas u matematici nađem naslov: OBUZIMANJE...

kad sam imao 20 mislio sam da život prestaje s 28, (veli moj kompić od 45)...

sad vidim da mi je najljepše baš zadnjih dana ...

identično... sa 28 imala sam tešku krizu mladosti – prve bore pojavile su se... celulitić se počeo skupljat'... imala sam nešto viška kilograma (po ondašnjim kriterijima)... istina jest da sam tad bila lakša za oko 5 kg nego sad J))

stvar je u glavi...

smatram da je ondašnji strah od starosti bio zapravo strah od smrti...

a strah od smrti krpio me nenormalno jako jer sam osjećala da mi je život promašaj te da ništa korisno nisam napravila a vrijeme mi curi... više me taj strah ne krpi (barem ne jako)... recimo da se sad osjećam zadovoljno u svom tijelu, totalno sigurnom u sebe i svoj put, ponekad i pretjerano... ali ja sam takva... pretjeranost je moje srednje ime...

e sad, što sam to korisno u međuvremenu napravila da sam sad sretnija nego sa 28:

izrodila sam djecu... vjerujte mi, to je veliko olakšanje u životu... reproducirala sam svoje velevrijedne gene... sad mogu mirno umrijet', mirne duše...

također, veliki oslonac u životu mi je posao... nešto sam naučila raditi... pretvoriti svoje sposobnosti u novac... znam da mi neće djeca bit' gladna (dajbožezdravlja)...

najvažnija stvar - u jednom trenutku moja duša, moje tijelo i ja postali smo jedno... više nisam razjedinjena... šta god se desilo, cijela sam, cjelovita... idem dalje kudgod...J

Imam neku izvornu volju za građenjem (moj tata bio je i zidar između ostalog)... dakle, gen...

Često volim reći – eh da sam barem studirala arhitekturu... to je posao za mene... međutim, ovo je glupost pošto je arhitektura jedan od najtežih studija a ja i nisam vrijedna baš.. dane svog studiranja pamtim po beskrajnom sjedenju u kantini, beskonačnom ispijanju onog jednog kapucinera i oblaku dima koji je zasjeo na naš stol te opetovanom prevrtanju prazne slame ali na inteligentan način J)...

Uglavnom prije (kao tinejdžerica) voljela sam izmišljati obiteljske kuće... iz zabave sam crtala nacrte, tlocrte, 3D projekcije, koloristička rješenja unutrašnjih uređenja u 3D i sl... imala sam cijelu debelu mapu punu takvih crteža i skica... cijele kuće sam rješavala (sa vizualnog aspekta), o tehničkom dijelu nisam razmišljala... na žalost ta mapa je negdje netragom nestala (bačena) u periodu mog seljakanja iz etaže u etažu u našoj kući...

Sjećam se da kad sam bila mala, željela sam imati lego kocke... to je tad bilo jako skupo... pa kad bih npr. mami izrazila želju da za rođendan dobijem kocke, ona uopće nije imala sluha za tu moju želju, pa bi mi kupila lutku... hoću reći da je mojoj mami igračka bila samo igračka i ona nije shvaćala razliku...

Kako sam se razvijala u glavi (pa i likovno), tako su mi obiteljske kuće i unutrašnje uređenje postali sve manje zanimljivi... sad promatram zgrade, velike cjeline, uklopljenost građevine u okolinu a razvila sam  i posebnu ljubav prema grandioznoj arhitekturi npr. velike hale, industrijska arhitektura i sl... također i niskogradnji: cestama, mostovima (naročito mostovima)... sad me ljepota i sklad tehnike, funkcije i dizajna ostavljaju bez daha a gola estetika sve manje mi je bitna... kako je u našoj zemlji cestogradnja u punom zamahu, tako često s užitkomgledam razne petlje, čvorišta i načine na koji su rješeni... vijadukte, tunele... ustvari fascinirana sam cestogradnjom te ogromnom snagom ljudske inteligencije koja je ugrađena u te projekte...

Kako sam rasla tako se i  moj vizualni doživljaj arhitekture približio kiparstvu, hoću reći, nekako kao da sam otišla u tom smjeru... a kiparstvo (forma=materijal) mi je sve više blisko i arhetipski poznato...

Također i urbanizam mi je postao zanimljiv... kad promatram naše gradove, vidim da je tu puno posla za urbaniste... naša zemlja urbanistički je katastrofalno zapuštena... ima jedan studij (u vidu postiplomskog) u Ljubljani za koji sam se raspitivala – o urbanizmu... računam, lakše mi je to da se eventualno doškolujem nego da krenem sad ispočetka u arhitektutu... paaa... dok djeca odrastu, dok ja zaradim hrpu para ovim što već dosta dobro znam raditi, dok me zdrma klimakterij pa prestanem misliti na muškarce eto meni prilike da se uhvatim pravog posla u životu...

Božemoj – ima li kraja u toj nekakvoj profesionalnoj realizaciji – hoću reći, napraviš i ovo i ono i ideš dalje i vidiš koliko je još posla pred tobom i što sve još želiš i mogao bi napraviti ali vrijeme te gazi... nije li to stalna utrka s vremenom u kojoj neminovno gubiš?

Ovdje htjedoh pisati o našoj lokalnoj arhitektonskoj situaciji kroz jedan primjer:

Ima jedan upadljiv detalj na našoj arhitekturi stambenih zgrada koji nisam vidjela nigdje osim lokalno (Balkan)... upadljivo je da naše fasade krasi rublje koje se suši...

Sastala se vrsna ekipa arhitekata, rade ljudi, sve im se puši iz ušiju... napravit će stambeno naselje, zbrinuti 537 obitelji... sve će predvidjeti: i parking i park za djecu, i liftove da se kume ne penju pješke, i rampe za invalide i zeleni pojas i balkone da svatko ima svoj kvadrat svježeg zraka... čak i tunele za bacanje smeća (u nekim zgradama to imaš ali su zaštopani ili kontejneri nisu postavljeni ispod njih pa se odustalo od prakse tuneliranja smeća)... čak su projektirali i sušionice rublja (npr. na svakom katu imaš zajedničku sušuionicu koja je jako propušna, prozračna ako već nije osunčana)... te sušionice uglavnom nigdje se ne koriste... zašto? Pa kume kradu jedna drugoj štipaljke a i daleko je bratemili... imaš prehodat' 10 metara... pa zajebancije sa ključem (ti se prostori drže pod ključem jerbo se krade ljudimoji!)... a zar nije puno jednostavnije razapeti štrik preko balkona i kome to može smetat'?... moj moto je – moje gaće na mom balkonu!

Duboko sam uvjerena da oni vrsni primjerci s početka teksta nisu računali na kolorističke i mobilne detalje na svojim vrsnim fasadama (puhne vjetrić a gaće, ručnici, plahte svih boja vijore)... eh kako su naivni bili i nije li to očit primjer kako umjetnici ponekad nemaju filing za ovaj zemaljski svijet.

Mrzim sitničavost... uvijek i svugdje...

Posudi moja komšinica od mene vodu (moja špina tik do njenog vrta)... nema problema prijo, zalij slobodno... poslije dođe ona da poravnamo račun... (činjenica jest da je moj račun za vodu taj mjesec bio neobjašnjivo visok J)...

-          vidi, zalijevala sam sedam puta po šest i pol minuta... dvaput sam zalila po pet minuta...  u pet minuta se napuni pola bačve... bačva ima 0.2 galona... puta sedam puta je 24 dijela hektolitra... cijena vode je 6, 16 lipa po tucetu galona pa kad to pomnožiš sa sedam puta i ona dva što sam zalijevala okruglo 5 minuta, ispadne da ti dugujem 22 kune i 86 lipa... evo, nek bude 25 kuna... (ajoooooj)

-          prijo, nemoj me pliz opterećivati, ako smatraš da si mi dužna, iskrcaj lovušu, ako ne, svejedno... meni tih 25 kuna ne znače baš ništa, ja ću od ovog zapamtit' samo silnu gnjavažu što si me udavila pričom kad sam ti ono posudila vodu... J

Jučer tipkam s frajerom....

Veli: on ne voli da je opterećeno... više voli neobavezno tipkanje... rekoh: ok. ako neobavezno ne znači bezsadržajno...

Rekoh: ja odmah razmijenim slike pa da vidim kuda to vodi... veli: on malo teže da sliku... treba ući u zaslužnu skupinu koja je dostojna njegovog portreta...  jerbo nije lud da ljudi okolo razmjenjuju njegovu sliku i rade sprdnju na njegov račun... a ne kao neki koji objave sliku pa ih pola grada olajava (dal' je previdio da sam ja objavila sliku u galeriji, hmm?)...

-         Ti si jako opterećen čovjek bejbe i svako dobro želim! J

Evo tek što jučer spomenuh kako rijetko, stvarno rijetko doživim ikakvu neugodnost na poslu, kadli eto je...

Telefonski poziv, ženski glas, nek' ne zamjerim što zove kasno (ma nema problema)... da njoj nije jasno kako to da sam ja njenom suprugu danas rekla da oni kasne s plaćanjem (evo sad ću pogledat' evidenciju, samo malo, evo pratim...) da su oni izrazito redovni platiše i znaju što znači zarađivati taj kruh (da, da, ma istina je da ste redovni... nemojte zamjeriti ako sam rekla da je bio mali zaostatak) i da nju boli kad njoj netko kaže da nije redovita jer ona jako pazi na to (ma nemojte molim vas uzimati k srcu ništa... ja se neki put prevarim u evidenciji... evo sad ćemo ustanoviti gdje je točno problem)... da ona dobro zna da je plaćala početkom svakog mjeseca... (evo, sad ću vidjeti, pogledajte, nema uplate za 11. mjesec!), ali ona čuva sve račune (odlično, dajte vi molim vas pregledajte među računima jel' imate ulatu od 11. mjeseca jer kod mene stoji da nije plaćeno, ali ja se stvarno znam nekad prevariti zato neću tvrditi ništa dok ne provjerim)... ma otkud to da joj ja tek sad govorim za fali uplata za 11. mjesec, sad je 5. mjesec i zašto to nisam tada rekla... (ja se stvarno moram ispričati i nemojte mi uzeti za zlo, istina je da ponekad nisam osobito ažurna kad su novci u pitanju... ali sve se to nekako sredi, nivelira...osim toga, naplata ne ide mjesečno nego na 4 tjedna... krajem godine ja poravnam uplate sa tjednima i dobijem razliku)... nek' ja sigurno znam da će poslije ove neugodnosti oni prestati koristiti moje usluge... (ali zašto?... plaćeno jest, nema nikakvih nesporazuma... ne razumijem) ...

Uglavnom, nakon ovoga osjećala sam se jako loše (nadam se da se barem ona osjećala dobro)... inače, oni su jako fini ljudi i uvijek su mi se jako sviđali... danas doživjeh da je ta žena nafiksana na neke svoje filmove i da je njoj važno ono što npr. meni nije... npr. njoj je izuzetno važno da misli o sebi (i da drugi to misle o njoj) kako je jako pedantna u plaćanju (dubljim uvidom u svoju evidenciju vidjeh da je plaćala i sa zakašnjenjem od 2 -3 tjedna)... ali ona misli, pače uvjerena je da je plaćala redovno i zaboljelo je što ja velim da nije... ma majkumu, usluga je učinjena... plaćeno jest... evidencija je utvrdila kašnjenje koje nije bilo veliko... svi sretni... 
Žena je reagirala naglo i preosjetljivo... ovo je očit primjer sraza subjektivnog i objektivnog... Dakle, istina jest da je bilo kašnjenja... ali njoj nije važna istina nego njen doživljaj sebe kao redovnog platiše...

U čemu je štos?... ona je nazvala unaprijed ljuta na mene i nije joj bilo važno da se ustanovi nesporazum nego samo da dokaže da sam ja bahata što tvrdim da nije plaćala redovno (ja ništa ne tvrdim i nikako ne želim nikoga povrijediti, meni je samo stalo da se učinjena usluga plati pa sam njenom mužu rekla da zadnja uplata pokriva unatrag neplaćen period)... meni to nije ništa čudno, vrlo čest slučaj u mom poslu, te stvari nisu u domeni emocija ... hoću reći da je ona nazvala da se istrese na mene i oslobodi viška negative (zbog ovog i onog)... je li to kulturno, molim vas lijepo?

Imam slijedeći način prevazilaženja ovakvih neugodnosti na poslu: kad netko nastupi prema meni uvjerljivo (da ne velim agresivno, neugodno),  ja uvijek idem u defanzivu... nikad, baš nikad neću kod te osobe ostavit dojam da nije u pravu nego ću se ispričati i odgovornost preuzeti na sebe... odgoditi utvrđivanje istine ako je na njihovu štetu... to smatram dobrim poslovnim stilom jer ljudi vole biti u pravu i ego im je u tom smislu vrlo velik... kad se smire razložit ću im (vrlo nježno) kako nisu bili u pravu... ovaj pristup pokazao se kao najefikasniji, i došla sam do njega kroz moj dugogodišnji rad s ljudima...

Ovoj ženi ću kroz par dana poslati ispis mojih usluga (po datumima) i njenih uplata... iz ispisa će vidjeti da nije imala razloga tako naglo i agresivno reagirati jer uistinu jest bilo kašnjenja u plaćanju i ispričat ću joj se što (zbog svog nažalost nonšalantnog odnosa prema novcu i nepedantnosti u financijskim poslovima) nisam ranije ukazala na kašnjenje u plaćanju... zamolit ću je da mi oprosti moj propust te da nastavimo dosadašnju uistinu kvalitetnu i sadržajnu suradnju (oni su uvijek bili zadovoljni uslugom)...

Ni slučajno se meni nitko ne treba ispričati... ni u ludilu... to stvarno ne želim... samo da s osmijehom prevaziđemo ovo stanje...

Da li će ona moći prevazići ego i ovo stanje neugodnosti, ne znam... stekoh dojam da je sklona fiksacijama (i vjerojatno tvrdoglava osoba)... ipak ne jednom ljudi su me ugodno iznenadili, zato u dobroj vjeri idem dalje...  J

Moja frendica Lili pravim je imenom Lidija... ja je uopće ne doživljavam pod tim imenom... To mi je ime kao za neku stariju ženu, krupnu, debelu i hladnu (Lidija)... Lili je pak ime za djevojčicu (to mi više paše uz moju Lili koja je gipka, vitka i fleksi, fluidnog načina razmišljanja i vrlo duhovita, vižljasta)... može ona bit' na poslu Lidija kol'ko hoće... tamo mora trenirati strogoću i ozbiljnost... postoji kodeks ponašanja kod nje na poslu koji podrazumijeva sivo-crnu umjerenost, odmjerenost i ozbiljnost apriori. Ali to me ne zanima... za mene je ona Lili i točka.

Moj frend Jure je pak Jure i na poslu i inače... hoću reći, on nema dvije strane kao Lili... jednostran je, jednoobrazan... jednostavan... jednostaničan (vidi pod ameba).. a božemoj – MUŠKO, šta reći... J

Kad bijah prilično mlada (oko 25), sanjarila sam o odlasku... tadašnji moj život bio je prepun frustracija... iako je većina njih bila zapravo moje duboko nezadovoljstvo samom sobom, svojom inercijom te nesposobnošću realiziranja potencijala, bila sam tad sklona vjerovati da je kriva ova naša jadna i primitivna sredina koja mi ne pruža dobre uvjete i sl... ali nikad nisam imala dovoljno jak motiv da odem (npr. u inozemstvo)... pa sam nerealno sanjarila, ustvari molila boga da me nešto potjera da odem i uhvatim se ukoštac sa životom... počnem napokon živjeti... za mene je pojam otići bio ravan pojmu – početi živjeti... ovo je očit dokaz koliko sam bila nezadovoljna svojim postojećim životom...

Ipak, ostala sam i u nedostatku bolje ideje udala se, izrodila djecu, napravila posao...

Ali jednog dana dogodio se i moj odlazak... zakoračila sam u svijet... iako se fizički nisam makla iz ovog mjesta... brinula sam o tome da li ću se snaći, kako ću govoriti tim novim i nepoznatim jezikom... ali snašla sam se... dočekala se na noge... i moram reći da se ne kanim vratiti... idem dalje...

Slobodno mogu tvrditi da ja više nisam odavde... više ne stanujem ovdje J

Kad promatram Sašu, svog bivšeg muža, jednostavno neka praznina mi se uvuče u dušu... kao neka vrsta žaljenja... dal' za izgubljenim vremenom (iako ću uvijek tvrditi da je tih petnaest godina nešto značilo i bilo je lijepih dana) ili za izgubljenom ljubavi, bliskosti... uglavnom, neki osjećaj nelagode mi se uvuče u prsa... nismo mi u lošim odnosima, naprotiv... ni u kom slučaju ne mrzim ga, nemam razloga... on prema meni nije bio loš... nije me povrijedio, barem ne dovoljno da bih mu to pamtila... on nije loš čovjek... ustvari suprotno od toga... on je ono što će po svim kriterijima proći kao kvalitetan muškarac i neku drugu ženu on će upravo usrećiti... mene nije... jedino što ću mu zamjeriti je što je bio užasno lijen i pasivan... njegova inertnost me ubila... njegova sporost me vukla prema dnu... ja sam žena koja ima potrebu jako zamahnuti krilima a on me držao pri zemlji previše... on vjerojatno misli da sam ja sad potpuno poludjela... to uostalom misli i moja obitelj, naši prijatelji... ali ja više nisam mogla... moja prava priroda jest da moram letjeti visoko pa makar i grubo aterirala, ravno na nos... da sam nastavila živjeti sa Sašom, moja duša bi umrla a tijelo samo vegetiralo dok i ono ne bi umrlo... moj život s njim išao je u tom smjeru...  nisam ja nimalo hrabra što sam njega ostavila... to je bio za mene nužni izlaz, da se spasim... ne sjetim ga se više skoro nikad...

Ne znam kako njega opisati osim da je bio uistinu nešto posebno... i ništa mu nije falilo... bio je umjetnik ali od onih koji imaju dobar spoj duhovnog i materijalnog... vrlo sposoban... širokih pogleda, prepametan, turborazvijen... imala sam veliku sreću što sam na njega naišla... emotivan... nikad mi se muškarac nije tako otvorio, predao... on je bio potpuno spreman za mene, za razmjenu svega što ima... on bi sve dao... sve uložio... pitao me da li bih mogla doći k njemu u njegovu lijepu kuću, živjeti s njim... dovesti djecu... želio mi je dati cijeli svoj život... ali ja tada nisam mogla... na nesreću, to je bilo krivo vrijeme... tek što sam se rastala od muža... bila sam jako nesigurna, slaba... zato nisam mogla pojmiti svu vrijednost tog čovjeka i tog susreta... cijelu stvar odradila sam sa pola snage, jednostavno bolesna i iscrpljena od svoje traume... on nije mogao čekati da se ja oporavim... da profunkcioniram... zato je otišao... sjećam se kako je on dobro ljubio... nikad mu nisam uzvratila kako treba... bojala sam se užasno sve one strasti i slasti, nenavikla na nju... da sam barem bila onda ovako spremna... čovjek je otišao za svojim životom i svojom srećom... nisam mu zamjerila ni jednu jedinu stvar...  samo sam zahvalna što mi je dao toliko strpljenja i nježnosti u trenutku kad sam bila potpuno slaba, odbačena i uplašena... ovaj čovjek pomogao mi je jako i učinio je da shvatim što žena jest... što ja jesam... otvorio mi neke nepoznate svjetove i nakon njega postala sam potpuno drugačija osoba... dugo, dugo sam za njim žalila... još i danas ponekad sjetim se i suze mi krenu... on je za mene bio kao neki prosvjetitelj, dobročinitelj... zahvaljujući njemu znam da postoji taj svijet o kojem sanjam... samo ja ne imah sreće dosad... ali idem dalje...

Ovo je post o filozofiji... (možemo ga karkterizirati i preseravanjem običnim/vulgaris)...

Kjerkegor, Danac, filozof, ne poznajem njegov rad ali volim zvuk imena... dokaz da doživljavam stvari na osjetilnom planu...

Could you be loved, and you love...(Bob Marley, najizvorniji instrumentalni filozof s Jamajke...)

Odgovor – 'ko će ga znat...

Osjetilno nije isto što i osjećajno...

Mor' bit' da mogu, nije isključeno, a ni dokazano (empirijom)... da sam nadarena za filozofiranje, to stoji (dokazato)... za ljubav – hmmm? Mjesec u jarcu i nije neka pozicija... (ček, ček, ovo je astrologija... pa šta? Kao nije filozofiranje? hi-hi, nemoj me, darling, zasmijavati...)

Say sommething!!!

Hlače su mi mokre total... i baš danas da mi se pokvari auto majkumu... lije k'o iz kabla, ovo nije normalno... ovaj šole od autobusa gleda me kao da sam alien... valjda mu razbijam koncepciju... nisam namrgođena i čak sam sklona i šali... ovaj osmijeh na licu mom je od sreće što je autobus došao napokon, ne zato štio si prezgodan ti frajeru... e neš' me bogami gledat' u retrovizoru... sjest ću da me ne možeš vidjet'... evo ga ovaj se namjerio tik do mene sjest'... ajoooj kume jel' nisi mog'o malo dalje ... smrdiš po duhanu nenormalno, jel' ti živiš u pepeljari ili?... majke mi ako neću povratit'... šta sam ono jela... ma onaj kolač od jabuke mi je teško pao... bemti da nisam opet... ma nemoguće... kondom je izgledao solidno i čitavo... a i stvari sam imala prije... čekaj... ima dva tjedna sigurno... uhhh... ne, neću razmišljati o abortusu i etičnosti istog... tko sam ja da ikome sudim... da li itko meni može sudit'... dakle, to se događa nekom' drugom uvijek zar ne, hi-hi... pogle isti auto k'o njegov... majkemi moram sjest na drugo mjesto jerbo ovaj smrdi prekomjerno... ali onda će stupidni šole mislit da sam se namjestila da me on pilji u retrovizoru... ajd, duboko diši... bemti moju sreću... možda sam mogla Juru pozvat... on bi doš'o isti čas... da se razumijemo, nisam žicarka!.. to je jedna od glavnih odlika mog mentaliteta... moš za mene reć' ovo il' ono ali uistinu živim o svom trošku... bemti, ista boja, isti model... ta se honda tako savršeno mogla poravnati iznutra, sva sjedala u isti nivo da moš' spavati, ljetovati u njoj ako treba... istinaibog, mi nismo spavali uopće... jest malo čudno bilo kad shvatiš da ti je glava u bunkeru... bukvalno vidiš sve zvijezde... a vedrih li noći tih dana... ali ona šipka je žuljala nenormalno... nasred leđa... on ljulja, ona žulja... mejkemi ako nije ovo u nijansu ista boja k'o njegova... valjda imaju dvije takve u svijetu... ova i njegova (registarske tablice su drugačije)... bemtimiša, hoću li uvijek kad vidim takav auto sjetiti se uistinu dobrog sexa... šta ti je psiha i uvjetovani refleks... možda da pratim tok misli i tako napišem jedan tekst... koji se ono pisac time proslavio – Sartre, ma jok, Proust... put k Swanu... (labudu)? Zar?... pa bih i ja mogla, možda na blogeru napisat... Put k poslu... majkemi ako se nastaviš vući ovako, zakasnit ću, uhhh... a npr. da napišem post Kritika blogerske književnosti ili bolje Kritika blogerskih tekstova jerbo nije ono sve književnost...  Kritika uma... mmm... dddaaa... možda... bemti kako se nisam sjetila pozvat' Sašu (bivšeg muža) da me preveze... pa nisam ja njega jednom vozila ovo ljeto dok mu je auto bio na popravku... duguje mi to... a djeca su bila sretna da idemo po njega J... ovo je znak da sam ga totalno otcijepila od sebe, iz svojih misli... jednostavno se nisam sjetila... a došao bi on ako bi mogao... ma radije ću bit mokra do kože nego se petlajti s njim više od nužnog... pa malo kiše nikog nije ubilo ... samo da ne povratim, samo da ne povratim... duboko diši darling... bit' će dobro.. evo smo skoro stigli...

Išla ja to gledat', k'o ajd' da vidim kako ljudi rasturaju ciganske ritmove... volim temperamentnu glazbu, što življa, to ja luđa... premda mi je rečeno da je mom temperamentu potrebno slušati mirnu glazbu, da me dovede u ravnotežu... ja naprotiv, svjesno ili ne, odoh u smjeru sve veće neravnoteže...  

I šta jes' jes' ljudi ga rasturiše sasvojim instrumentarijem (limeni duhački te udaraljke i bubnjevi svih vrsta)... ostala tehnika = O (nema druge tehnike)... hodaju oni među publikom (koja drmusa, pleše)... jedna kumica posebno si je dala oduška... gledam je ja, što ga trese majkumu (a dobraaa)... original orijentalno – vidim, prošla je tečaj trbušnog plesa, garant (to je ovih dana turbo popularno u mojoj mahali)... njen frajer, ukočen tip, za glavu viši od prosjeka guta knedle, ko' nije njemu krivo uopće što su svi zapiljili u njenu sisu, guzu... ma hajd' čovječe, pregrizi njok, uhvati je čvrsto za ramena,  i protresi dobro...nek' se vidi što je muško, to ona i hoće J))...

Nego, druga kuma izula se, i pleše turbodobro, raspištoljila se, totalno svoja, nije učila trbušni ples, vidi se da je samostalna od utjecaja.. to cijenim iznad svega, majkemi...

Pa i ja sam si dala oduška... muzika je takva da te jednostavno obuzme,... slušaš taj ritam i tijelo jednostavno reagira... jako sam napredovala u plesu zadnjih godina, baš sam sretna zbog toga... na neki način, opustila sam se, dovela se u izravnu vezu s glazbom, bez posredovanja i utjecaja... ovo je u vezi s mojom općim oslobađanjem svih vrsta, na svim frontovima... a ima veze i s Jurom, mojim frendom... taj čovjek spontano pleše u svakoj prilici i jednostavno me povuče... ima veze i s mojim općim otvaranjem prema svijetu umjetnosti, glazbe, plesa, vizualnih medija... napravila sam taj klik u glavi... o falatibože, fala Jure što me vučeš po predstavama, koncertima, fala internetu, fala, fala, fala, fala mama, fala tata, fala Akademijo ...........

Ove zime upoznala sam zanimljivog muškarca koji mi se iznimno svidio... bio je suprotan svim mojim očekivanjima (onom kalupu što sam smatrala da je primjer tipa kakvog tražim)... npr. bio je stariji puno od mene, ćelav, plav, ne osobito visok... ja kao volim crnog, dlakavog, visokog.... eto, shvatih da je ono što zapravo istinski gledam, cijenim i mjerim više u domeni duše i uma... ovaj čovjek bio je tako miran... zračio je mirom, širio je neku pozitivu oko sebe... sasvim sam sigurna da je on bio čvrst i snažan muškarac, rijetko samostalan i siguran u sebe... slušao me dok govorim... gledao prodornim plavim očima... pametno je zborio... nije bio razmetljiv... tih nekako ali uvjerljiv...  pričao o ljubavi, strasti... poznavao je te stvari... ja sam ga slušala otvorenih usta, pomalo slinila... željela sam da mi pokaže što zna...  nije me ni pokušao zavesti... mislio je da mi se neće svidjeti što je stariji, ćelav, ne visok... rekla sam mu da mi se sviđa... nije povjerovao... on je govorio o pojmovima kao što su čast, uvažavanje, poštovanje... priznajem da o tome rijetko razmišljam... rekao mi je  – obožavam tvoju sklonost istini... onda me jednom krivo optužio, da sam lagala... bila nečasna... božemoj, ja koja uvijek samo istinito zborim... zar bih se igrala s time, ako je to ono što obožavaš na meni... otišao je... ne odmah...  rekao mi je na kraju da ne želi gubiti vrijeme na ispraznosti te da ja nisam spremna za njega... vjerojatno je bio u pravu...

Pila kavu sa simpa momkom... preko Iskrice... on nije moja liga, vidiš na kilometar... blenuo u mene, k'o da sam izašla iz televizije, nekog drugog svijeta... meni cijela stvar pomalo smiješna... skratila sam maksimalno, valjda 20 minuta ...  

–        Čuj, idem, moram djecu okupat'...

ovaj izgovor toliko je moćan da me se nitko ne usudi zaustaviti jer djeca su svetinja...

Navečer zateknem njegovu poruku na Iskrici:

-          Ajoooj, kad' sam prič'o frendu s kakvim komadom sam pio kavu, nije mi vjerov'o... (Iskrica je u tom smislu na lošem glasu)...

-          Pa kako si me opisao?

-          Da sam mu rekao – cura je zgodna, on bi mislio, onak' srednja žalost, niš' specijalno... pa sam mu rek'o: DOBAR KOMAD ZA SE USRAT'... to je bilo dovoljno uvjerljivo...

E jesam se tad smijala bogomojmili. Volim i jednostavne i prostodušne ljude al' ako nisu moja liga, nisu i gotovo... i kol'ko god ovo zvučalo prepotentno... istina je...J

Tako se zvao moj prvi klub na Iskrici... imala sam 0 (nula) članova... mislila sam, ajd' pričekat ću, dok se ne pročuje, pa će se učlaniti super ekipa, vrsni ljudi, bistri, jednostavni, humani... obračunavat ćemo se sa osrednjostima, malograđanštinom, lošim ukusom, stereotipima... onda sam na brojaču posjećenosti vidjela da je bilo preko 100 učitavanja... od 100 ljudi nitko ne želi biti članom lige... bogamuljubim idem zatvorit' klub, da se ne blamiram...  neću nikom pričat' za ovaj fijasko...

Kad sam otvorila klub Komadi 30+ u tjedan dana imala sam oko 60 članova... šta reći, svi žele biti među komadima J... i ne  zamarat' glavu...

Auuuh, ne znam da li trebam spomenuti i ovog... ovo je bio bizaran slučaj, pun apsurda i neočekivanih obrata: nije mi se taj tip svidio na prvu loptu... istinaibog neki put podlegnem jednom materijalističkom poimanju i npr. privuklo me ovom tipu njegovo obrazovanje... mislila sam da je veliki um... prevarih se i u tome J...a nije mi bio zgodan iako su kumice većinom otkidale na njegovo skladno građeno tijelo... ali njegovo tijelo kao da mu nije pripadalo... nije bio gibak, pomalo ukočen... ono što mi se najviše sviđalo bio je način na koji on mene gleda... kao da me obožava... to me motiviralo da budem još ljepša, još zanimljivija... voljela sam sebe gledati kroz njegove oči, bila sam lijepa iz tog ugla... iz sadašnje perspektive, ovaj primjer mi govori da sam tad trebala jednostavno nekog da mi pruža pažnju, da me emotivno hrani... npr. nakon izlaska tražio je da mu se javim da sam stigla kući, jer će se brinuti... uhhh, ne volim to ali s druge strane, već dugo, dugo nitko se nije brinuo za mene i tako rado bila bih mala i slaba, oslonila se na njegovo čvrsto tijelo... preuzela tradicionalnu ulogu, dala mu dio svoje snage, uljuljkala se u sigurnost... ali tip je iznenada promijenio ploču, taman kad sam se navikla na tretman i prihvatila ga, postao je neobjašnjivo hladan, čak i grub... za mene je ovo bilo apsurdno... tek što me otopio, on se počeo povlačiti... nisam razumjela... tražila sam da bude logičan... nije bio... ja to ne razumijem... mislim, ustvari potpuno sam sigurna da je ovom frajeru falilo par ključnih dasaka u glavi... u trenutku kad bi se kretenski ponašao, poput papige je ponavljao: stalo mi je do tebe... božemoj, ionako mi se nije sviđao... obezvrijedio mi logiku i povrijedio ego (na toj razini su se kretali moji osjećaji prema njemu)... stalo mi je do tebe... nemoj me zasmijavati bejbe... ti si potpuno lud... ja odoh, nisam ti majka pa ne moram voljeti luđaka...

Moja prija Verica bila je kod gatare...

-          pa šta ti je rekla? – ovo više reda radi pitam... suzdržavam se da ne zakolutam očima i da joj ne istresem u fejs svoje mišljenje o takvom suludom bacanju novca i vremena... vjerujem da se život gradi i nekakvi nadrifaktori imaju minimalan utjecaj... moja Verica pak ponekad jednostavno vjeruje...

-         osim što ću se udati i imati bebu dogodine rekla je i da će jedna moja prijateljica za šest mjeseci (ili sad u 6. mjesecu) pronaći čovjeka svog života... - ovo Verica govori polako naglašavajući svaki slog i sa značajnim pogledom iznad naočala... ona inače tako priča kad želi biti uvjerljiva i ostaviti dojam... ponekad me to stvarno nervira...

-          ma ne sviri... sigurno je Lili... – pravim se nezainteresirana, neću da joj dam gušta...  (o bože, neka budem ja!)... ma neka bude i Lili (iako sam ja stvarno više radila na traženju svog čovjeka i time više zaslužna)... ma neka bude bilo tko samo da vidim da je to moguće... nevoljko priznajem da me ovo proročanstvo obradovalo i u trenu bila sam spremna povjerovati, željela sam vjerovati... nije li to pola posla?...

- hvala bogu, otkad sam u klimakteriju, mirna sam... više me muškarci ne zanimaju...  - veli moja poznanica s dignutim  rukama s dlanovima okrenutim prema meni, čime odaje stav osobe koja sad točno zna kojim putem ići i što činiti)... - prije sam stalno bila u nekom nemiru, traženju... iscrpilo me to strašno...- (skupljene obrve naglašavaju težinu ovih riječi)...

Ovo mi je zazvučalo pomalo tragikomično... ali znam da je istinito...  božemoj ovi hormoni ubiše me!

Ajoooj, gdje se njega sjetih... ovaj je pak bio najzgodniji i najmuževniji muškarac ikad... kad sam ga upoznala vrištala sam poput tinejdžerice... aaaa, tako mi je zgodan, tako privlačan... imao je crnu bradu... niz savršenih zuba... poput magneta vukao me... tu nisam ništa mogla, samo prepustiti se toj energiji... taj je znao uputiti pogled pun seksa... on je volio polako... presporo za mene... kad me napokon poljubio, to je bilo tako strastveno... stajali smo na cesti i sat vremena se ljubili... on nije pokušao ići dalje od toga... imao je kao neki ožiljak na jeziku i njegovi poljupci razlikovali su se od svih ostalih... prepoznala bih ga u mraku među stotinama muškaraca... izluđivao me svojom sporošću... satima i satima smo se predigravati i onda bismo otišli svatko svojoj kući... mučio me na taj način... nije se dao, ne znam zašto... frustriralo me to... on se toliko bojao prepustiti toj strasti da je stalno kočio...   on se brinuo da se ja previše ne vežem uz njega... da se ne zaljubim... Bejbe, jel' važi da se svatko brine za sebe? Ja za sebe, ti za sebe? Ok?... na kraju postala sam živčana... rekla sam mu i ovo i ono, i što nije istina i što sam znala da neće variti... uglavnom, da sam imala više strpljenja za njegov ritam topljenja, otopila bih ga, sigurna sam u to... on je panično želio ostati slobodan a opet očajnički je tražio neku jaku ženu koja će ga zarobiti... ali ja nisam ta žena... ja ne želim nikoga zarobiti... samo komunicirati na ravnoj nozi i maziti se beskrajno... za njega ja sam bila opasna žena, ona koja ti sveže kamen oko vrata... pa je otišao... pustila sam da ode... procijenila da je to dobra odluka... i bila je... da se razumijemo, da sam ga pozvala natrag, došao bi... on je bio uplašen čovjek i nije se suočavao sa strahovima nego im je bježao... ja mu nisam majka, ne želim ga odgajati... trebam potpunog muškarca, ne poluproizvod...

Nedavno sam upoznala krasnog tipa... svidio mi se više nego što je uobičajeno kod mene... mislila sam – ajoooj, evo ga jedan koji se lako i jednostavno izražava... pogle kako je opušten... čovjek priča dok jede i totalno je prirodan u svom tijelu... iako je komunikacija bila u laganom tonu, nije bila površna... on te gleda (i sluša) i ne upada u riječ... pametan je i smiren, ne boji se svog emotivnog bića koje je osvijestio, vidim da je radio na sebi puno... siguran u sebe... on priča u što vjeruje i boli ga briga jel' se meni to sviđa... to cijenim iznad svega... zagrlio me i počeo ljubiti prije reda... nije mi smetalo, ne držim do redoslijeda osobito, volim se osloniti na inspiraciju... on je jednostavno prirodan i radi što hoće... ja oko toga ne pravim problem... promatram ljude i uistinu volim kad je čovjek načisto sam sa sobom... kasnije smo sjedili u kafiću i preko stola ljubakali i puno se smijali... on bi mi približio glavu – Poljubi me, kao zapovjednim tonom, fiksirajući me plavim očima... bila sam malo nacvrcana, dva bambusa su me malo umlatila... ipak, i da sam bila potpuno čista poljubila bih ga tu pred svima... volim konkretne muškarce... on je umjetnik... čovjek iz mog svijeta, tako sam tada mislila, on i ja baratamo istim pojmovima, isti svjetonazor, ista vrsta energije... sve je kasnije bilo drugačije... stvar je neočekivano otišla u krivom smjeru... šta se dogodilo?... nisam tada znala da je nestabilan... njegova umjetnička duša ponekad upadne u neki bezdan i u tom mraku više ne funkcionira na zemaljskom nivou... mogla bih također reći i da on živi negdje među oblacima pa mu je zemlja podjednako daleka... to nema veze samnom... ja mu mogu mahati, skakati ispred njega, pokušati skrenuti pažnju... on me više ne vidi... u svom mraku (ili pretjeranoj svjetlosti) on ne može, ne želi, neće... ustvari, on nije čovjek s ovog svijeta... samo ponekad svrati, napije se nektara iz nekog cvijeta i odlebdi... recimo da sam ja bila jedan od tih cvjetova... prokletstvo – ne može mi se svidjeti čovjek koji nije senzibilac, osjetljiv na pojave, podražaje iz vanjskog svijeta, umjetnička duša... ali u pravilu takav čovjek nekomunikativan je, neupotrebljiv za odnose ove vrste... moguće je da sam ja mogla s više topline i vjere prići njemu i ući u njegov težak, tmuran i imaginaran svijet... on nije podnosio ni najmanje neodobravanje... ali ja mu nisam majka a nisam ni majka Tereza ... ostajem sama...

Upoznala sam jednog posebnog muškarca, sasvim drugačijeg od drugih... majkemi kao da je izašao iz televizije, kao glumac ili neki prezgodan tip... pričao je i pričao i po njegovom glasu dalo se osjetiti da je egocentrik... malo preglasan... uglavnom, kasnije reče da je nagluh, pa je moguće to razlog preglasnosti... nije taj gubio vrijeme... odmah se bacio na mene... kad vidjeh kako se nemotivirano ljubi, znala sam da tu nema sreće... on se ne voli ljubiti... ili se ne voli samnom ljubiti... njemu se ne možeš približiti licem uz lice, okom uz oko... njega ne možeš vidjeti, spoznati s te blizine jer on digne neki zid u trenutku i postane hladan, automatičan... taj čovjek toliko je dominantan u svim segmentima ponašanja da me to priznajem, malo stisnulo... ima jako veliku auru, rekla bi moja frendica Kata, ona se razumije u te stvari...  on priča i u svom filmu je i ako mu želiš reći npr. «pazi golub», moraš jako pljesnuti rukama ispred nosa mu i tako skrenuti pažnju i kad te pogleda, kao probuđen, onda mu reci... njegova pažnja bit će zadržana na tebi samo ako mu glasno i s puno mimike govoriš jednostavnim rječnikom... to je nešto nevjerojatno... što mi se kod njega uopće svidjelo?... njegov nekonvencionalni način života, razmišljanja... prirodnost... direktnost... odsustvo srama... taj čovjek radi ono što želi neovisno o ostatku svijeta... ali ovo ima i naličje... poput životinje, on je gibak u svom tijelu i on jednostavno JEST... on ne razmišlja da li je nešto dobro ili loše...  pitam se da li taj čovjek uopće doživljava etiku, moral? ... ima li njegov sustav vrijednosti drugih vrijednosti osim materijalnih uopće?... (use, nase i podase, popularno nazvano)... ovdje nije bilo budućnosti jer mi smo dva svijeta... ipak, fer odnos je postojao... bio je naglašeno istaknut kao glavni postulat našeg odnosa – daj/dam... nedaš/nedam...  u jednom trenutku kad je on narušen, prestala sam ga cijeniti... više nije bilo nikakvog razloga da ga poštujem... bejbe, jedan trenutak nepažnje dovoljan je da se krhak odnos poput našeg sruši u nepovrat... ne znam hoćemo li to ikad prevazići... pošto nisam majka Tereza, a nisam mu ni majka, ne moram voljeti čudaka poput njega... ali moram priznati, taj tip imao je takvu izvornu životinjsku seksualnu energiju, poput pravog bika, da me natjerao da uživam prekomjerno i pretjerano prejako i hvala mu za to iskustvo. Ipak, pored njega ja se ne bih mogla realizirati ni na jednom planu osim sexa a to me ne zanima... želim sve... jer zaslužujem sve...

-          Nemoj se hraniti lošom hranom -

ovo mi je jednom rekla moja Lili kad sam u periodu teške patnje za bivšim momkom iznalazila razloge da se nadam da ćemo se pomiriti... organizam pronalazi nadu... klasičan obrambeni mehanizam... duša toliko pati da treba neki lijek... i onda se organizam aktivira – evo tebi nada, dijete!

-          Pesimist je optimist s iskustvom –

ova mi i nije baš omiljena, nju je obožavao Saša, moj bivši muž... to je više jedan crnjak, ali ponekad jest realno ne očekivati bogznašto, naročito kad su u pitanju muškarci, djeca, posao, dakle, bitne stvari... Saša je uglavnom imao mentalitet pesimista – ništa se dobro u životu ne može dogoditi pa se zato neću ni truditi... jesam li već napomenula da mi je on BIVŠI muž? Jesam!... ok...

-          Ima još riba u moru –

ovo je omiljena od mog kompića Darija Parmezana... on se ovom izrekom tješi uvijek kad ga potencijalna sex partnerica nastoji usporiti (otprilike u stilu – seksat' ćemo se kad se malo bolje upoznamo, ako se pokaže da dobro funkcioniramo kao par na duge staze, u najboljem slučaju, s vjetrom u leđa, kroz dva-tri mjeseca)

-          Ne daj bože da se zavaravam –

ovo je omiljena izreka moje Lili... nas dvije se furamo na teški i kruti realizam... npr. ako me tip ne voli, onda me ne voli... i točka... što prije to prihvatim, tim bolje po mene... ovo je jako korisna izreka...

-          Postoje ratnici i patnici –

ovo je Lili negdje pročitala pa smo zaključile da je turbojaka izreka pa ćemo je zapamtiti i često koristiti... nas dvije smo ratnice... same smo to odlučile... biti patnikom znači biti slab, biti mizeran, ne moći plivati snažno... cmizdriti i zapomagati... neću nikad biti patnik, tako mi bog pomogao! J

-          Biži od toga! –

ovaj savjet daje mi Lili kad god upoznam tipa i ispostavi se da je on egocentrik, samotnjak, preteški individualac, emocionalno limitiran ili sl (dakle uvijek)...

-          Ma čekaj malo, neću ja bježat' od nikoga

(naime,  imam stav da se u životu neću bojati nikoga, ponajmanje muškarca... hrabro ću ga pogledat' u oči pa šta bude)

-          Ma ne mislim ja doslovno da bižiš, to mi Dalmatinci malo grubo govorimo, nego čuvaj ga se, to sam mislila... oli ti ne razumiš dalmatinski? Ae!