Gola
Bosa
Ležim
Kosa mi je
Raščupana
Da bježim?
Od koga?
Od sebe!

Mašta krepala
Stihovi drveni
Stopala gruba 
Kapci crveni

Gola
Bosa
Hodim
Vučem
Noge
Po podu
Pobjeć' 
Od sebe
Kako?
Ne mogu!

Bože blagoslovi X nation!
Ovo je naša domaća modna marka... 
Imam u njih popust od 20 %

Otkad kupujem kod njih, uglavnom ne zalazim u druge dućane... život je prekratak da bih ga provela po trgovačkim centrima... bože blagoslovi X nation, daj im inspiraciju nek' i dalje lijepo rade i da se ne razbahate s cijenama...

Hehe, kad se sjetim Trsta
Meni dosta
Odrastoh na tršćanskoj modi
U nas stvarno nije bilo izbora odjeće
U ono vrijeme
Kad smo sestra i ja bile curičke
Pa smo provodile dane
Po onim zadimljenim ulicama
Pročešljavali dućane
I nije nam bilo teško
Mjesece prestajali po carinama

(Sjeća li se itko Milke Planinc? Depozita... omojbože)

A onda je došlo i kod nas... bože blagoslovi trgovačke centre!... pa imaš svega za kupit'... a najviše talijanskoga... al' ja se promijenila... 

Ne šmirglam talijanske štrace
A i kad bih htjela
Ne bih našla broja
Njihove su žene 
Sićušne, malene
Crne, ispijene
Lajave k'o s place
Talijanska je moda 
Predvidiva do boga

(Osim cipela... tu im skidam kapu...)

Sjećam se kako su me oni Tršćani
Gutali pogledima
Ja visoka, rasna, plava
A njihove su žene dugačkih glava
Orlovskih noseva
Sređene, skockane
Bolje reći napirlitane

Al' brate jako sve na isti kalup... takav je Trst... Riječanke dosta nalikuju Talijankama... po stilu... samo neusporedivo ljepše...

Talijani su kraljevi konfekcije... ne volim ni talijanski dizajn namještaja... dok vidim da je talijansko, sklona sam omalovažavanju... valjda mi je prisjelo... predozirala... talijansko je meni pojam za jeftino... malograđansko... ukalupljeno... Talijani su donedavno bili jako siromašna nacija... i to se osjeti.... iznenada su obogatili... ali u glavama sklopovi ne mijenjaju se brzo... sad su u fazi zaboravljanja opanaka... zato toliko malograđanskog štiha u njihovom dizajnu... ovdje govorim isključivo o dizajnu roba široke potrošnje... namještaj npr.

Priznajem... pljujem... ali je impresivno proći sjeverom, prema Veneciji i vidjeti tu atipičnu (germansku) disciplinu, gdje i jabuke u voćnjaku granaju svoje izdanke pod propisanim kutem... ali nije mi to tipična Italija... Italija je meni mediteranski drečava... 

Da se razumijemo, ovdje ne govorim o talijanskoj kulturi... koja je nezamisliva iz ove provincije.... aliTalijani svoju kulturu ne plasiraju na naše tržište... jer mi nismo kupci kulture... mi kupujemo smeće...

Što je u nas talijanska trgovina našla plodno tlo, ne iznenađuje me... mi smo željni roba... dajte nam, dajte te toliko željene stvari... malo krpa, plastike i kiča...

Dajte nam šarenih roba
Mi smo Balkaneri
I sramimo se toga
Sramimo do boga
Ak' bi nekak' moglo
Da budemo nekaj drugo
Avstrijanci il' Talijanci
(samo ne balkansko ruglo)

Ovdje htjedoh reć' da se može biti nacija
Poput Talijana
Može se bit' narod
A bogami i pleme
Ovisno o stupnju društvenog razvoja

Upozorenje – ovo je pljuvačko generaliziranje... ljudi su ljudi... ali neke odlike srećeš češće u nekim podnebljima, nekim mentalitetima... naš je mentalitet unizit' se pred «veličinama» ... ajebovaspatak, jel' ja da solim pamet o identitetu i naciji... ja koja nikome ne pripadam?

Slijedeći tekst bit će o hrvatskom dizajnu

Kata jučer pila kavu s Iskričarem...

-          Kakav je? - Lili i ja odmah zaskočile s pitanjem?

-          Paaa... onako normalan dečko... – veli ona s laganom grimasom

-          Uhh! Sačuvaj me bože normalnih! - (ja, k'o iz topa)

Lili nas gleda malo začuđeno... ona nema moje i Katino iskrično iskustvo... veli:

-          Šta vi točno podrazumijevate pod normalan?

-          Paaa, onako običan, prosječan... a to znači dosadan... kockast... ukalupljen, ograničen... – velim... Kata mi potvrđuje... – onda je krenem elaborirat', doktorirala sam na ovom mentalitetu:

-          Znaš – kad je netko.. hmmm... usklađen... prilagođen... sličan kao drugi... uklopljen u okolinu... nemojte me, nemojte!... ovo je društvo tol'ko mizerno u mojim očima... pa ako si uklopljen ili čak uspješan, potvrđen od strane ovog društva... sori, sori... kod mene ti je to minus u startu...

-          Nažalost, sve si u pravu što veliš o društvu... ali ti ljudima ne daješ šansu! (Lili me gleda zabrinuto)

-          Nije točno... sto šansi ću dat'... beskrajno... al' nemoj me razočarat'...

A onda smo se nekako rastužile... sve tri... ni šala nam više nije išla... veli Lili – kad gledaš ružno na ljude, to je većim dijelom refleksija vlastitih osjećaja... koje projiciraš... – ja joj potvrdim... svjesna sam toga... onda nam nekako više nisu išle teme... veli Lili 
- osjećam se k'o da sam pokvarila druženje... 
- jok darling... nisi ti kriva! 

Lagano smo se razišle... svaka svojim putem... ove su teme teške... čak i za nas tri... o izgubljenosti... među ljudima... a zapravo ne voliš sebe... ili ljude... i beskrajno razočarenje... a ne želiš glumatati... jer si među prijateljima... a nema rješenja... nitko nikom ovdje ne može pomoći...

Noću
U krevetu
Gledam u strop
I velim
Vidite li me
(duhovi, bogovi)
Itko?
Al' nije me briga
Zaspem snom 
Pravednika

U polusnu
Trgne me jeza
Sjetim se mrtvih
Njihovih užarenih očiju
Ako me i gledaju
S neba
Ne vide ničeg
Što i sami ne znaju
Pa zaspem k'o beba

Okrenem se na bok
Namjestim jastuk
Istrest ću jednog dana
Perverzne novce
Za najudobnije madrace
Kad mi se samo bude dalo
Otić' do dućana
Nalickanih pavijana
Trgovaca Talijana
Kraljeva mode i dizajna
Što prodaju krevete
U zemljama trećeg svijeta

Zašto su ti pjesme tako crne? Depresivne? Mračne? (pita Lili danas)

-         ne znam... takva faza... (smijem se, malo mi negodno... kao da se moram opravdati...) ali dobre su... zadovoljna sam... pjesme su tužne... jer sam ja tužna... ic okej... nisam demoralizirana... vidim stvari... tužne stvari... ali nisam depresivna... pa znaš mene... hodajuća energija... i smijem se puno...

-         da, nisu depresivne nego tužne... (Lili me gleda tužno... jer ne može učiniti za mene ništa što već ne čini)

Biti tužan legitimno je pravo svakog insana... 

Osjećam se ipak dobro... nekako bistro...

Nisam rođena
Da grijem nečiji krevet
Iako hrlim, srljam
Moje grudi
Vape za dodirom
Pa me odvuku
Tražeć' ruku
Tražeći luku
Da se ukotvim

Rođena sam da samujem
Hodam po svijetu
Otvorenim očima
Gledam
I kazujem
Svoju muku
Ljudsku muku
Ono što nije
Milo uhu

Nije za mene
Miran život
Toplo gnijezdo
Na pustopoljini
Šibana vjetrom
Moje je mjesto
Pod zvijezdom

U mene je otac bio pijanac
Majka žena bez obrazovanja
Najpasivnijeg seoskog porijekla
Pa bih rekla
I nije neka predispozicija
Al' ne ispadoh nimalo manja, ništa manja
(ustvari obratno, možda bolja?)

U mene na kući propušta septička jama
To čudo smrdi nadomak mog stana
Al' nema rješenja
Govna su dio mog miljea
Podsjećanje na trulež, otpad, propadanje
Nemam čime hranit' iluziju
Da govna negdje netragom nestaju
Govna su pri meni

U mene djeca nisu odlični đaci
Al' nije mi važno
Voljela bih, kad odrastu
Da budu veseljaci
I da ne zamjere nešto majci
K'o što ja zamjeram svojoj
I ovo i ono
U mene djeca jedu pred televizijom
I ja ih ne grdim zbog mrva po podu
Hranimo mrave
Štujemo prirodu

U mene su muškarci
Bili slabići
To se ne može nježnije reći
Glavni im je domet bio – otići
O moji dećkići
Zlurado se smijem
Zar ne znate da će vas stići
Ono čeg' se bojite
Prije il' poslije
Ali i ja sam to naučila bježeći
Pa što neb' i oni
U mene muškarci imali su po' srca i pola duše
Dal' im je u mene bilo loše?
Jesam li ja loša žena?
Voljela bih da su rekli
Prije nego su utekli

Zadnjih dana  boli me noga
Familijarna degeneracija zgloba
Al' uhvati me crnjak
Pomislim – ako je rak
Pa umrem mlada
Imam li pravo pitati boga
Zašto, zašto sada?
Prije nego se smirim?

Al' ne bi me iznenadila
Logika apsurda
Kad mi sve izgleda
Neozbiljno, bahato
K'o nečija perverzna igra
Neću ja boga
Tog razmaženog kurviša
Pitati ništa
Neću se ni naljutiti
S osmijehom ću zahvaliti
Kurtoazno nakloniti
Dragi Gospodbože
Možeš mi popušiti
Prije nego odem

Navečer kad dođem s posla
A djeca zaspu
Natočim si čašu vina
Sjednem pred kompjuter
I napišem pjesmu
Al' pazim... s tim vinom
Jer u mojoj obitelji bilo je alkoholizma

Misli mi bježe
Neukrotivo lutaju
Postavljaju pitanja
Npr – dal' je sloboda precijenjena?
Ili je bolje biti kalupom sabijen
Kad egzistiraš
Unutar okvira
Jednostavno si ................. smiren
A to mi tako fali
(sambogzna kol'ko mi to fali)

Moje me misli dovode u nepriliku
Npr. - jedna neuhvaćena misao
Ona lutajuća, pobjegulja, što se otela, veli....
............................................
....... haha, znaš šta mi veli?
-          ne postoji smisao!
-          NE POSTOJI SMISAO!

Ja se smijem
Pa gledam u prazno
Gledam u svoje ruke
Pa zabacim glavu
Suspregnem suze
Onda samo dišem
Samo dišem
I nekako već zaboravim
Npr. – potrčim da pokupim rublje prije kiše.....
 

Jednostavno me nije volio
A kako bi me i volio
Kad ja nisam bila ja
Željela sam biti
Ono što sam mislila
Da će mu se svidjeti

Svetica i pohotnica
Uredna
Kuhinjski tip (ja?)
Ispod pregače
Crne čarape
I ništa više

Da je znao da sam
Rastrgana
U dijelovima
Izmučene duše
Ne bi... 
Možda ne bi...
Možda...
(smijem se i odmahujem glavom)
Ma uplašio bi se još i više
Bio bi u govnu do guše

Da je vidio kako sjedim
S glavom na koljenima
I krvarim na oči
Krvarim naočigled
Iz utrobe
Pokrio bi rukama oči
Da ne gleda
Da ne vidi
Da se ogradi
Da mu ne ogadim

Jer muškarac 
Kad ugleda krv
Povraća
(a žena turi uložak u gaće)

Da mi je moći upravljati snovima
Sanjala bih da se ljubim
Da mi je moći upravljati mislima
Isključila bih misli
Da mi je upravljati snovima
Da se nikad ne probudim

Sanjala sam noćas
Grupicu muškaraca
Koja me okružila

U prijeteljskoj zabavi
Kroz lake riječi
I puno smijeha
Vidjeh da se sviđam
Svoj četvorici
Nek' biram
A bili su zgodni i dragi
Neodoljivo mladi

Pa sam ih mjerkala
Sasvim otvoreno
Lako i prpošno
Ophodeći se spontano

Tad ugledah onog
Koji me sastrane
Diskretno pogledavao
Bio je tih i nenametljiv
Al' nekako me jače gledao
Očima crvenim od strasti
Strasti od vatre što u njemu tinja
Goreće duše, vrele k'o moja

Osjetih jaku privlačnost prema muškarcu
Koji tiho i ozbiljno sastrane govori pogledom
– dođi i dodirni me...

Tuga
Obojila je moje nebo
(trajno?)
Kao duga
Krvavosmeđa

Ljubav
Prizivam
Prizivam boga
Nek mi pošalje ljubav
Nek mi pošalje čudo
Nešto ludo
Da me trgne
Strese
Ponese

Ili barem ljude
Nek mi vrati
Vjeru u ljude
Nek vrati mene
Među ljude
Među svoje
Nek me primi
Nek mi oprosti
Pomozi
(Bože)

Nije lako
Bez štapa
Bez štaka
Po strmini
Opasnom terenu
Bez putokaza
(izgubljena?)
Ovako sama

Neka rijeka
Vremenska
Odnijela me
U nekom smjeru
Daleko od točke
Gdje sam htjela bacit' sidro
Da mi je znat' kud me to nosi

Ne vidim za sebe mirno mjesto
Ne vidim za sebe nešto
Za što ću se uhvatiti
Ne vidim ništa
Obala ova
Ne voli goste

Sanjala sam da se ljubim
Ispočetka polako
Kao slučajno

A onda me iznenadio
Krenuo je grubo
Osvajački
Jezikom
Duboko i jako
Kao da me dugo čekao
Jako me poželio

Malo iznenađena
Nenadanim darom
Prihvatila sam spremno
Časak prije nego se probudim

Danas se izletovalo
Nebitno kuda
Ipak Lovranske Drage
Mjesto na kraju svijeta
Fakat visoko
Ni Hičkoka se ne bi posramilo

Jurine izjave dok nas je fotkao: - ti ćeš na kraju još i ljepotica biti (Lili)... – daj' malo elegancije, izgledaš k'o neki medo (ja)...- misliš gazela? – ja ga ispravljam... dva - tri para očiju gleda me iznad naočala s podignutim obrvama prije nego prasnu u smijeh...

Išli smi Jure, Lili, Vjeko (njen tip) i ja... nema dugo da su Lili i Vjeko zajedno... on se jako spontano integrirao u naše društvo... jer je jednostavan i veseo čovac... kad su tek počeli njih dvoje, a bilo je intenzivno, Lili je preskakala naša druženja jer je imala pametnijeg posla jel'te... pa smo bili mal'ko žalosni... – gotovo je s našom družbom...

- Drugovi nemojmo tako! Nemojmo reći – izgubili smo sestru... već – dobili smo brata! (pa smo se smijali nas par luđaka)...

Moja kuća je kraj puta
Otvorena su vrata
Ali nema ljudi
Nigdje žive duše

Posred kreveta
Ležim sama
Zavaljena u jastuke
Obnaženih grudi

Nitko ne prolazi
Kraj mojih vrata
Rukom niže vrata
Sama sebe mazim

Osluškujem
Dal' su koraci
Netko gazi?
To pseto u dvorištu
Hladovinu traži

Jure i ja jutros u gradu... pita jel' pišem šta, objavljujem na blogu... velim - pišem samo o tebi darling... što je znak da je moj život ovijeh dana opustio... nema događaja... nema inspiracije... 
– a šta bi ti htjela? 
– pa malo živosti... seksa... 
- eh, kad si komplicirana... ja sam ti nudio sto puta... i film da snimimo... nisi htjela... a vidi muškaraca pun grad... 
- ajebate, može cijela vojska kraj mene proć', (velim), pa znaš kol'ko meni treba da dođem do toga da se dodirujem s tipom... pa nema šanse da se mogu s nekim upustit' u seks ako mi nije simpatičan... pa onda mora mi biti drag... i napet, seksi... a da bih to sve doživjela, moram neko vrijeme provesti s tipom... upoznati ga, kroz komunikaciju... ali ključno pitanje jest gdje da sretnem uopće nekog? Na Iskricu više neću! Krećem se na relaciji posao, kuća, Billa...(u mene na poslu žene i djeca, korisnici mojih usluga, to otpiši... u Billi se hranimo)... 
- pa u Billi bi mogla nać' nekog... (smijemo se)

- aj' da te slikam... (uzima aparat, namješta se, fokusira) – malo noge raširi... noge malo... suknju podigni... daj se opusti malo, pa kako ti misliš film snimat'? 
– jesi lud? Ok. ali samo mal'ko... da napravim pozu ili prirodno? 
– ajd' pozu! 
- jel' dobro? 
- savršeno

Sinoć Jure i moja sestra bili kod mene u kasni sat i on sjedi s leđa trosjeda na naslonu... ja stojim kraj njega... nešto pričamo... odjednom me zagrli i povuče na sebe pa se prevalimo preko trosjeda naopačke, izgubimo ravnotežu preko naslona i fakat se strovalim, on ispod, ja na njega... sve vrijeme on viče – ma čekaj, nemoj! Aaa! O bože,  napasne žene! E jesi navalila... pa smiri se malo!

Moja sestra smije se moćnoj inscenaciji pada jer smo zapravo pali... nas dvoje dižemo se, popravljamo odjeću, Jure svejednako zajebava, obraća se mojoj sestri – nevjerojatno, ja sam sjedio i jednostavno je skočila na mene... 

Neki dan kad me tako grlio a ja migoljila da izbjegnem, odjednom se uozbiljim: 
– znaš, moram ti nešto reći... 
– omajgad, prekidamo jel? (on prihvaća moj ton)... 
- ne volim da me baš toliko grliš, balaviš... 
– omajgad, da smanjim... koliko?... 
- pa deset posto od ovoga sad će biti u redu...
- omajgad, omajgad (kroz smijeh)...

Neku večer imali nas dvoje fotosession... on voli s fotićem oko mene plaziti a ja volim pozirati... zato imam silu dobrih fotki... sjedim ja s nogama dignutim na stolicu... on se zavuče ispod, bukvalno u međunožje,  glava mu na pedalj od pičića, veli - raširi noge da te snimim iz ovog rakursa... reko' - ic okej al' nemoj da ti štogod osim fotkanja padne na pamet... – si luda? - Gleda me prijekorno s dignutim obrvama...

Neki dan govorah na jednom otvorenju izložbe... bijah zadovoljna što sam sve i kako rekla... stiže me kroz neko vrijeme CD sa snimkom, malim filmićem kojim je ovjekovječen ovaj veliki trenutak nadahnutog govorništva... sva sretna pohitah mojoj sestri da mi to pripusti... u mene tehnika u banani je... njen software ne mogaše prepoznati sliku, samo ton... pa snošljivo poslušasmo... isječak govora od minutu-dv'je... razočarana

–        zar ovo glas moj je?

–        pa nije skroz isti, al' sličan jest– sestra me ne utješiše...

–        uhh, previše poštapalica imadoh...

–        jest vala, moraš očistiti se od toga ubuduće...

Utom projekcija iznenada završiše... za sliku uskraćena, tonom razočarana, odlazim od sestre mi... malo pokunjeno, pozdravljam je na odlasku

-          izuzetno mi je bilo drago što čuh ovaj tonski zapis... i zahvalna za ovu prigodu, izuzetno sam sretna što tvojom ljubaznošću ovaj snimak dat je javnosti na uvid... prepuna dojmova, odlazim obogaćena za jedno iskustvo

-          bila mi je iznimna čast učiniti ti tu čast... izuzetni trenuci rijetki su i samo neuki propustit će priliku prosvjetljeni biti - sestra moja ne osta mi dužna... govorništvo tek jedna od obiteljskih vrlina jest nam

-          hvala, od srca – odgovaram glasno uz smijeh, naglašujući svaku riječ...

Moj mali medo... moje djetešce... starije... osam... ogroman... visok k'o baka...  vozim ga jučer u školu... iskrcavam u dvorištu... veliki je odmor... druga su djeca bila na vjeronauku to jutro... moj mali medo i ja izlažavali se do devet... gledali crtiće... onda se polako spremili... pa put pod noge... iskrcavam ga ispred škole... veliki je odmor... grupica dječaka sa sendvičima skaču, mlada majmunčad puštena iz kaveza... moj mali medo sav sretan što će imat' dve-tri minute za igru veli – ostavit ću torbu u autu... entuzijast... u svojoj dječjoj naivnosti povjerovao je da ću ja stajati kraj škole dok se on poigra...- ma hajde? Lijepo nosi svoju torbu i zdravo... medo izlazi... ona torba visi mu nisko na leđima... mlada majmunčad mu prilazi... skače nekako neobuzdano i divlje... jedan se objesi na njega... ja ih gledam – reko' baš da vidim kako se on snalazi u ovom zoološkom vrtu... onda zajedno otcupkaju u nekom smjeru, on sa torbom koja klati, oni sa sendvičima koje postojano balave... moj medo jako je pitom i drugačije dijete... sav sretan među majmunčadi... koja će jednog dana otići put zvjeradi... vidiš to po divljim pokretima... moj medo ostat će pitom... vidiš mu po nosu...

Jure sinoć naiš'o k meni na pos'o... nešto pričamo, smijemo se, zafrkavamo... on parkir'o ruku na koljeno mi... velim – mičigen ruku s koljena mi... on me gleda s dignutim obrvama – šta mi je odjednom?... reko' malo blaže, ispod glasa – pa na poslu sam, ovo je ozbiljno mjesto (moja radionica)... – al' inače možeš! (ovdje se smijemo... on je uvijek malo napastan a mi žene ga odmičemo, to nam je modus)... ovu vrstu prisnosti s nekim muškim prijateljem nisam nikad dosad imala... trebalo je da nađem frenda koji je puno stariji, puno niži i molto ćelav... 

Ne vole plesačice
Oni vole drugačije cure, žene
One koje stoje u grupicama 
I nešto žustro pričaju između sebe
Otpuhuju dimove sastrane
I grade se nezainteresirane

Ovaj fenomen – izlazak sa frendicama s kojima cijelu večer prestojiš i prepričaš mi je fenomenalan... malo gledaš okolo... snimaš... škicaš –  ako ugledaš zgodnog tipa, prokomentiraš to sa frendicama uz obilno glasno smijanje, nadajuć' se da će on misliti da se ludo zabavljaš... kuuul curke... same sebi dovoljne)... riječki dečki također kreću se grupirano ali u njihovim grupicama nema tol'ko priče i smijeha... to je ipak ženska specijalnost...

Već dugo dugo nisam čula da je netko nekog negdje upoznao... svaki kontakt opak je, opasan... nije da to ne žele, jednostavno je nemoguće izvesti... s takvim stavom... neku večer dok smo plesale Lili i ja, neki tipovi su bili kraj nas... najotvoreniji od njih mi je tuitamo uputio pogled i miniosmijeh... pa sam ga pitala da mi pridrži torbu dok plešem... zafrkancija koja je mogla uroditi upoznavanjem, zabavom... bio je jako zbunjen i da ne bi isp'o glup, rek'o je da neće... sve kroz smijeh... nisam zamjerila... on gubi, jel'te... preegzotična, preegzotična i čudna sam ja...  u našim krajevima...  koji ne cijene osobito jednostavnost... a šta se cijeni jebopasmater... jako je važno ostaviti dojam – kuuul... hladan... samodovoljan... ja nisam... iako mogu sama plesati... niej mi potrebna grupica da đuska oko mene...  jebopasprovinciju... i nije mi stalo do glume... moje je vrijeme predragocjeno za trivijalnosti...

riječki dečki
drže se sigurnog odstojanja
riječki dečki i riječke curke poskrivečki
gledaju se i to je sve

Ovdje htjedot osvrnuti se na jako mizeran društveni i noćni život koji se prakticira u mom kraju... Rijeci, koja je uvijek glasila za napredno, urbano...  Rijeci opterećenoj krutim austrougarskim mentalitetom balkanske provenijencije... Rijeci koja je duboko uvjerena da je bolja...

Lili ima tipa... Iz Zg... dakle oko 160 km udaljeni su... ovo otvara pitanje – zašto dobre cure iz Rijeke ne mogu naći dobre frajere u Rijeci... mene ovo prati k'o sjena... jebo pas provinciju, velim ja...

Htjedoh pričati o drugom fenomenu... otkad su skupa, a nema tomu ni mjesec dana, njih dvoje imali su prvomajske praznike (4-5 dana u komadu), pa ove praznike što idu ovaj tjedan i još njegov jedan seminar u Opatiji prošli tjedan... pa su u mjesec dana u prilici da provedu skupa tri puta po pet dana...  prava sreća... gledam u nju zavidno, rek'o – prati vas sreća, vjetar u leđa... mašala, zaslužila si... onda se prisjetim svoje zadnje veze, također na relaciji Zg -Ri – u mjesec i p'o dana što smo se viđali, svaki vikend imala sam probleme - otac moje djece je komplicirao oko preuzimanja djece... jednostavno bi otkazao... a mene čeka dobar frajer... a ja nemam kome djecu ostaviti... pa sam se snalazila nekako... izmišljavala aranžmane... onda je taj moj tip jednom trebao službeno doći u Rijeku usred tjedna, pa je i to otkazano... onda smo se krenuli naći u Gorskom kotaru pa je pao faking snijeg... mećava, kijamet... 

Smijemo se sinoć tome... ja ustvari volim ironiju i humor mi je dost' kvalitetan način da se suprotstavim lošoj sreći, zloj kobi... obilato to upražnjavam

 – kad je nešto suđeno da propadne, sve će se urotiti da osujeti – komentira Kata... - obratno, kad nešto treba uspjeti, sve će se urotiti da pomogne... 
Drago mi je zbog Lili... neka jedna od nas otvori već jednom sezonu dobrih i kvalitetnih veza... a ne ova faking bacanja... jer smo nas tri sve dobre curke... provincijalke

Lilin tip, Vjeko izveo je nas dvije koke... rek'o – fala vam ljudi... što me vodite sa sobom... ali stvarno mi je neugodno...  da vam se zakačim... ni govora, ni govora! ...  vele – baš žele da i ja idem... ustvari znaju da sam usamljena... Lili zna... što ne znači da sam ja davež ili loše društvo... ustvari obratno... kraljica zabave... malo je reći... ali Vjeko me ne poznaje, on me pozvao da udovolji Lili... (važno je imati prijatelje)... da ne filozofiram... uglavnom nas troje smo se našli na mjestu s glasnom muzikom... pa smo se nas dvije rasplesale, a šta drugo... Vjeko je sastrane stajao i pričao sa uistinu puno ljudi koje poznaje... gdje su nestali svi ljudi koje ja poznajem, ponekad se ovo pitam... poslije ga je Lili upitala  – kako nas dvije izgledamo sastrane dok plešemo... iz očiju promatrača... ovo nam je nepoznanica... dosad to nismo imale koga pitati... uglavnom, činjenica jest da uvijek plešemo najjače i najžešće od svih... najbrže, najneobuzdanije... najslobodnije... i da se nekako napravi mjesta oko nas, kakvu god gužvu da smo zatekli... i da nam se malokad netko pridruži... da nas ljudi ne gledaju otvoreno nego malo mimo...

Veli Vjeko:

-         vas dvije plešete apsolutno moćno i muškarci su apsolutno u neprilici... jer im sline procure... na tu slobodu pokreta i duha... a ne usude se uspostaviti kontakt... ali vas gutaju očima... način kako se vas dvije zabavljate je vrhunski... (Vjeko je oduševljen... Lili i on se još ne poznaju dobro... Lili je oduševljena njegovim odgovorom... šalje mi SMS – Vjeko je rek'o da smo moćne dok plešemo! Sa smajlićem)

usamljena sam
o kako to luzerski zvuči
kad sam sama kući
bez djece
sa svojom samoćom
u punom smislu riječi
moram se suočit'
nemam se gdje
sakrit' od sebe

Evo pitanja - kad uđeš u neki odnos... ljubavni... upoznaješ nekog... koliko ti stvarno dotičeš, uzimaš, upoznaješ tog čovjeka... a koliko samo doživljavaš sebe u svjetlu tog odnosa? Bila sam s jednim tipom... mjesec, dva, tri... bilo je intenzivno... završilo prije dva–tri mjeseca... iz ove perspektive vidim da ga nisam uopće upoznala... nisam ga doživjela... samo sebe, svoju sliku reflektiranu iz njegovog oka... svidjela mi se ta slika... on je doživio sebe kao refleksiju od mene... nije mu se svidjelo... nije se svidio sebi... kroz mene... prekinuo je samnom... zapravo sa sobom uz mene... uopće se nije radilo o tome da mu se ja nisam svidjela... jer sam mu se svidjela... ali nije volio sebe (kraj mene)... iz ove perspektive gledajući osjećam žaljenje što sam propustila upoznati jednog čovjeka koji mi je bio nadohvat ruke, nadohvat srca... imala sam priliku...  
– osvijestila si! Bravo! – veli mi Lili večeras... – da, osvijestila sam... par mjeseci prekasno! Nadam se da ću drugi put bolje i zrelije...

I kad se smješkaš prema meni
Ustvari sebi se smješkaš
I kad tvoje oči toplo i milo iskre
One me ne vide 
Vidokrug završava pri vrhu nosa
To je ljudski
Kad kažeš da nema smisla
Besmisao je u tvojoj glavi
U tebi zakrčeni kanali
Zadnje što sam rekla
Dragi, nemoj prenaglit
Ovo su ljudske stvari...

Širina
Širina u duhu
To me obara
Obara s nogu

Uskoća
Uskoća u mozgu
To me odbija
Ne mogu, ne mogu

Zgodan si i fit
Brad Pitt
Nisam impresionirana
Nemoj se ljutit'

Moje je vrijeme
Predragocjeno
Za tijelo
Za plastiku
Za šit

Kad sretnem muškarca sa široko postavljenim pojmovima u glavi... široko razmaknutim ogradama, ja padam... sve drugo je irelevantno... godine, status... izgled... samo nikako da otkrijem gdje žive ovakvi tipovi...

Širina podrazumijeva jak intelekt... ali i jako otvoreno srce... široko srce... srce koje upija kao spužva... srce je bitan medij za učenje, primanje informacija... ne uči se samo mozgom... i jako dobra pluća... disati duboko je važno za osobu... ritam disanja važan je za mir, za ravnotežu...  diši, dragi, diši... i jako dobar vid... vid koji vidi bitno... kroz šumu šumova... fokusiran vid tigra... vid koji će na kilometar ugledati moje oči...

Kad ugledam svoj odraz
Želim znati da sam to ja
Nevezano uz izgled, uz bilošta
Ali da sam sigurna

Po riječima jednog tipa
Kuja poželjna
(bilo mi je milo čut'
i to sam mu priznala)
Ok. kuja je pas
Koji se tjera
(to je prirodno, nije uvreda)

Al' ne može me definirat'
Tuđa percepcija
Na trenutak možda
Uhvatih se toga
Poput vitamina
Da nahranim samosvijest
Izmučenu kroz osobnu povijest
(povijest bolesti,
nazovimo to tako
volim brutalno iskrene riječi)

Al' ne može slika biti ja
Da li može ples?
Dok plešem ja sam ja
Uhvaćena u pokretu
Srođena s tijelom
Cijela

Ono što sam ja
Nesaglediva je konstrukcija
Kao građevina
Arhitektura
S jedne strane moćna
Monumentalna
U nekom dijelu
Krajnje krhka,  nepouzdana

Pa mi se čini da nema
Za mene zraka
Dok ne postanem
Jebeno jaka
Ajebate, koja tema

Ovaj slijed
Predvidiv je
Banalna psihoanaliza
Kako naći dobar izraz?
Poezija mi ne daje izlaz
Barem da sam pjesnik jači
Da iščupam prave riječi
Moj odraz
U ogledalu
Jednako je dalek
K'o što je i prije bio

Tamara Obrovac... je genijalna žena... a pjeva... ajoooj božanskog glasa... a duhovita i zabavna... vrlo, vrlo pozitivna... taj smisao za improvizaciju... rijedak je...  i krasi jako slobodne ljude... bože kak' je mlada... kako je moćna ta mala žena!

Zapjevala sam i ja u publici... ne volim kad me manipuliraju s bine al' ovaj put sam s guštom sudjelovala i čast mi je bila pjevati njoj back pratnju... a njena ekipa je vrhunska... moja ekipa je također vrhunska... samo ne pjevamo tako dobro... ipak smo Lili i ja putem od Opatije pretresli našu domaću glazbenu povijest... More, more od Cetinić... Podlugovi, Čolić... Raspukla se teška grana nad ulicom jorgovana, Domijan... Odlazim, Dugme... Lili pjeva puno bolje... izvlači visoko bez napora... ja se mučim... promukla od vrištanja na nekom novinarskom partiju... u Opatiji... gomila ljudi na malom prostoru... Lili i ja oslobodile smo si prostor za ples... ja sam oslobodila pokrete iz sebe... gdjegod da plešem osjećam na sebi poglede... ukočene, iznenađene... jer je moj ples poseban... posebno nekonvencionalan...  neki put odobravanje... češće nerazumijevanje... Lili se smije... ona razumije moj doživljaj glazbe, svijeta... drugi narod misli da sam luda ili nadrogirana... a ja uporno po kokakoli derem... na trenutak imala sam i partnera... svidio mi se taj stariji gospodin... jer me stisnuo onako muški... veli, kako se zoveš...  kažem mu... (moje je ime ujedno i lovačko božanstvo po nekoj od mitologija)... veli – ulovljen sam! ... onako stisnuta velim – ako je netko ulovljen, ja sam... to bijaše neki poznat novinar... a ja izvan medija... što se mene tiče može biti i predsjednik HND-a... Lili je u jednom trenutku pomalo iznervirano rekla da joj ide na k*** (kitu) sve što je fancy! Ovo fensi televizijsko društvo... fensi obleka...  fensi majičice... ja je zbunjeno gledam, rek'o draga, smiri, smiri... (ja ovdje ne vidjeh ništa fensi... samo koloniju nesretnika, nesigurnih ljudi k'o i drugdje)...  obratim pažnju na odjeću, navodno fensi, kad je već spomenula... Gant! Jel' to fensi? Živim izvan lokalnih običaja dagajebeš...  sa smijehom konstatiram da naš Jure nosi marku Gant, primijetila sam da mu to piše na majici... a nimalo fensi to nije na njemu... bolimeđon... na njemu nijedna stvar ne može biti fensi... jer je on osoba... on sigurno nije čovjek koji bi jačao sigurnost s takvim bijednim podupiračima... moje su naočale Serđo Takini... ali to je samo plastika... doduše očito nešto kvalitetnija jerbo je preživ'la mnoge padove i letove... predmeti na meni trećerazredna su plastika i nebitna, zvali se Serđo ili kako god... jer sam ja osoba jebotepas koja slobodno pleše u sredini prostora nabijenog ljudima, mašuć' rukama i sl...

Vidi ovo – da dođe neka sloboda među ljude da hodaju goli, ja bi' prva! Skinimo sa sebe plastiku, maske... to je moj životni moto... budimo osobe, ličnosti... jebogapatak! Koje svoju osobnost nose slobodno i s puno stila! Kao Tamara...

Pričamo o reinkarnaciji... užasava me ideja da ponovo živim... a pazi, dal' je neskromnost? Jer život moj je dobar, lijep... pogle' pos'o koji ja radim...  nemam šefa... nemam plaću (imam dohodak)... ne moram se boriti za povišicu... pogle moju ležernost u životu... jeb'o rano ustajanje ujutro... pa djeca... zdrava su mi i dobra... jebate ja sam smjela da ne velim sposobna... nisam ustrašena... jeb'o okvire koji te definiraju... tu sam mnoge bitke pobijedila... prostranstva osvojila...  a nisam sretna... neskromnost! Neskromnost... moj život ima lijepih i iznimnih momenata a ja sam nezadovoljna... svijet ovaj nije mjesto koje bih ikome preporučila... sad kao, sreću moram potražiti u sebi... što znači – sreću potražiti u sebi? Svakodnevno to radim... širim svoje granice... preplavi me nevjerojatna sreća (do suza) kad sjedim u publici i gledam, konzumiram glazbu, kazalište (suza suzu stiže... glazba mi u srce probada)... komunikacija s ljudima me usrećuje... imam nekoliko sjajnih ljudi... svojih ljudi... sjajnih ljudi... a nisam sretna... (s njima jesam)...   al' mi fali još nešto... nešto bitno... 

Voljela bih kad umrem, da umrem.... ili da se otisnem u neka duhovna prostranstva... da živim bez stega... stopim se s okolinom...rasplinem se... ideja da se ponovo rodim i opet ispočetka,  frustrira me... ne vidim u tome smisao... svijet ovaj nije mjesto koje bih ikom preporučila, bož'sačuvaj...

Iako ja sam u svojoj mikrosferi učinila puno da ga učinim udobnim, ugodnim... al' me to nije usrećilo...

jeb'o sve pare ovog svijeta
sve materijalne slobode
kad ugledam svoj lik
u odrazu vode
voljela bih znati da sam to ja
a ne da lutam
od nemila do nedraga...

Nosceteipsum mi je frend... pitala ga – jel' ti mogu objaviti sliku na blogu... veli - možeš, boli me ona stvar (htjede reći)... - objavi da je bilo blogersko okupljanje! - pa se smije glasno... 



Pričalo se o filozofiji, bogu.. svijetu i ljubavi... kao i intimne stvari – o strahovima

-         ja sam bila medij za strah, za produciranje straha, fiksacije... (ja)

-         a tko nije (veli on)

-         ja sam bila posebno – ovdje krenem nabrajati strahove koji me prate od djetinjstva – od samoće, zatvorenog prostora, grmljavine, pucnjave, od ostavljanja, lifta, kukaca, beštija raznih...

-         pa ti si gora nego ja... (gleda me fascinirano) -  kako si riješila to?

-         iskontrolirala sam... više se ničeg ne bojim...  imala sam teški strah od mraka, sama spavati... to je bio problem...  kad bi bivši muž išao na službeni put... ja ne bih cijelu noć zaspala... imala sam osjećaj kao da je zrak zgusnut... kao da su čudna nevidljiva bića u velikom broju tu kraj mene i to bi me uznemiravalao a totalno sam bila svjesna da je stvar čisti proizvod moje mašte... ali nisam mogla prevazić'...

-         ujebote, jesi ikad o ovome pričala s nekim...

-         ustvari nisam... tad mi je to bilo teško priznati, izgovoriti.. sad mogu bez beda... i smijati se...

-         pa kako si prevazišla?

-         kad smo se razišli, naljutila sam se na sebe... jebemumater, nećeš spavati! Ok! Nemoj spavati, deset dana nemoj spavati... sto dana nemoj spavati... jel' strah od mraka razlog da ostaneš s nekim s kim ne želiš? Zbog straha... pa sam zaspala...ljutnja je pomogla... ali sam noću prvo na iskrici se uspavljivala... to je bilo jako dobro i zabavno (ovdje se smijemo Nosce i ja)... ljekovito... upoznala sam muškarce... puuuuno muškaraca (pokazujem rukom krug po prostoriji... vizualiziram masu muške populacije)... jako jako puno muškaraca... (Nosce i ja se smijemo.. neko razumijevanje je među nama i zajednički smisao za humor)...

-         pa sad nakon tolikih muškaraca si mirna, znaš sve, jel'da... (poluzajebancija, poluistina, kroz smijeh)

-         jebate, znam manje nego ikad dosad... - (ovdje se zapravo smijemo)... veli da me razumije... da i on zna vrlo malo... nakon što je istraživao...

A onda je priča zaokrenula prema ljubavi, zemaljskoj, božanskoj, očekivanjima... komunikaciji... priča na priču, vrijeme odmaklo...  

–        bio sam nizašta, drago mi je da si me nagovorila da dođem... (veli on)

-         darling, kad sam te ja nagovorila na nešto loše? Samnom u paketu ide samo vrhunska zabava... prepusti se s povjerenjem... sutra koncert Tamare Obrovac?

-         imaš 4 – 5 % šanse da me nagovoriš...

-         aj' kući spavat!

Sanjala sam noćas
Mrtvački kovčeg
Ali nije bilo morbidno
Imao je po sebi neku tkaninu
Neki pokrov
Na njemu je bilo kao iscrtano
Ili poput tapiserije izvezeno
Kao egipatski crtež
Cijela figuracija
O umiranju, pokapanju
Uprla sam da dešifriram
U jednom trenutku
Kroz crtež
Kao da mi se otvorila
Istina o mom putu
Preživljavanju gubitaka
Prežalit ću što je umrlo
Žaljenje je ljekovito
Zakopati i ići dalje
Zemlji dati što joj pripada
Trulež treba zakopati
A moje je mjesto gore
Daleko od umiranja
Prirodno je i jednostavno
Lakoća u duši je ono što me ohrabrilo...

Ovaj san je nekako dao ključ umiranja, prežaljivanja... prihvaćanja prirodnog ritma... teško mi je to kroz riječi... s olakšanjem nekako osjetila sam da ću preživjeti sve gubitke i ostati neoštećene duše... bilo je nacrtano... ja ću se posložiti i to jako dobro... ovaj je san bio jako jako optimističan...

Porozna
Propusna
Meka
Kao spužva
Nisam bila

Mliječnobijela
Koža 
Glatka
Kao vosak
Na butinama
S unutrašnje strane
Nedoživljena
Muškom rukom
Premda stoput dodirnuta
Nije bila doživljena

Na dlanu ispružena
Žena nježna
Nisam bila
Nisam bila nježna žena

Nisam mu se stisla
U krilo
Nisam mogla
Nisam stigla
Nisam znala

Ne znam reći zašto
K'o u magli
Izmiču mi događaji
Što su nekad bili

I velika faca
I veliki pajac
I ružan i lijep
I pametan i glup
I snažan i slab
Čovjek krajnosti
Potpuno van ravnoteže
Al' samnom više nema veze
Uspjela sam ga istisnut' iz sebe

Moj bivši dragi, bivši, bivši dragi,  još mi ponekad pošalje poruku... ne odgovaram... a želim mu reći da mi je drag i da sam dobro...

Nokti
Npr. ne mogu naći svoju grickalicu za nokte... danima... pa sam živčana od toga... Lili i ja idemo po moju sestru pa ćemo malo provozati se istarskim cestama... prošetati Brsečom, popiti kavu na Vidikovcu... nedjelja je, sunčano... u moje sestre nokti se režu škaricama... mrzim, mrzim... odrezah i bacih kroz prozor... vele njih dvije – zašto bacaš nokte kroz prozor k'o neki seljo? Velim – pa nokti su ekološki otpad jel'... biorazgradivi... 

Ćevapi
Onda smo Lili i ja bile gladne pa se išlo po ćevape... kod Fadile...  u lepinji... to nisam jela godinama... i baš nabrijana... ali se razočarala... lepinja je masna do neprobavljivosti... ambiciozno sam mislila da mogu jesti ćevape i vozit', dok nisam zaradila fleku na hlačama... idemo dalje... 

Brseč 
Brseč je malo živopisno seoce, jako lijepo sređeno... što je ruševno, sredit će se... (dok se nasljednici dogovore)... pogled na Cres... stepenice gore-dole... selo je koncipirano tijesno na padini brda... s puno duha... mali portunići s voltama... jedna galerija, poluzidovi, poluvapnenačka stijena... za Brseč se čulo... Kameni svatovi... Eugena Kumičića... nekretnina je tamo jako, jako skupa...

Vidikovac
To je mjesto kraj kojeg ne prođeš bez stajanja... okruglo zdanje na nekoj izbočini iznad mora... imaš pogled od Rijeke, preko zaljeva, Cresa,  do Plomina i termoelektranice... ispod je Plominski zaljev, jedan omanji fjord... sunce piči, vjetar pirka... oko nas turisti... invazija SS trupa u crnoj koži, ovaj put na motorima... ima i talijanskih formacija... germanski genotip jest visok, stamen, zgodan, plav, mišićav, seksi muškarac... Talijan je kraj njega čist' cigo... nearijevska rasa, jel'te... do ramena esesovcu... nerast... nas tri razvalile se na suncu, pijemo kafu i smijemo se... boli nas đon za okupatore... esesovci vole gledati naše rasne ženske, napasati oči na prirodnim ljepotama... kak' ne... ja osobno jako volim sve što ne smrdi na našu uštogljenu provinciju... pogled plavih očiju mene ogoljuje... pretvara u žensko do srži... Vidikovac je meni u top 5 lokacija u Istri...

Kršan
Ako uspiješ potrefiti cestu koja nije dobro označena, relativno lako doći ćeš do starog, jako zapuštenog i ruševnog mjestašca gdje dve-tri kokoši i dva pseta čine jedine vidljive duše... vjerojatno nema više od pet stanovnika... hodamo izbjegavajući kokošji drek... - mislim da ovom mjestu definitivno fali galerija!ulagačima u istarski brend (neka naša Istra blista) ovo je još neotkriveno... ima jedna stara tvrđava, jako ruševna, možeš hodati njome na vlastitu odgovornost, s kulom... ja sam oduševljena... velim, ovo treba kupiti, obnoviti, organizirati filmski festival... samo treba pronaći investitora... moram podhitno Juru ovdje dovesti da vidi buduće sjediše Društva hrvatsko-norveškog prijateljstva... (Jure je baš ovaj tjedan u Norveškoj)... Kršan je na putu od Labina prema Učki, malo mimo... zaboravljen i bačen...

Boljun
Vozimo prema tunelu, s istarske strane... s lijeve strane na brdu je Boljun... stoput prošla nikad stala...  velim:
- da svratimo do Boljuna?
- meni svejedno - veli Lili... 
- malo je kasno - veli moja sestra...
-  tebi je svejedno... tebi kasno... ali ja vozim, hehe!

Boljun je dost' depresivan... a lijepo mjestašce...  jako ruševan ali manje nego Kršan... više je obnovljeno... njihova ruševna kula preuređena je u pozornicu... nešto se tamo održava... neki filmski festival, vjerojatno... uske srednjovjekovne uličice nisu skroz popločene i balege ima... jak smrad stajskog gnojiva... pogled na Učku, Boljunsko polje je jako impresivan... zaključana crkvica (u svim ovim mjestima) znak je nedobrodošlice i određene zatvorenosti...

Ovo su manje poznata mjesta u Istri... unutrašnja Istra nosi jedan melankoličan osjećaj... depresija... jedno je kad odlučiš tamo živjeti... to je trend... istarski brend... dosta se kupuju nekretnine u Istri i pretvaraju u prava mala gospodarstva... imaš brdo novaca, uložiš i obrćeš... ali drugo je kad si rođen tamo, na selu i to je tvoj okvir unutar kojeg egzistiraš... onda gledaš da pronađeš neku pristojnu šljaku u Trstu, Kopru, spasiš se od plijesni...

Ovo će biti teško prepričati... pričali smo o psima... smijući se... sinoć u jednom restoranu... uvijek je za našim stolom najurnebesniji smijeh...

Lili je imala Đekija... ili kako se već zvalo ludo pseto... prevelika beba koja skače po djeci i ruši ih od dragosti... crno krupno mišićavo pseto... Cigo... pa sam ja pričala o susjedovom psu... htjedoh ispričati kako je strad'o... bio je to velik pas... njemački ovčar... ovčari imaju tople oči... krupan, ogroman, lijep... pametne oči... hund! (ovdje se moja ekipa upišala od smijeha... odakle ja izvadim ovakve riječi nitko ne zna)... ali priča je tužna, upozorim ih... na to Kata uzvikne – nemoj, nemoj pričati ako je tužna, pratit će me te slike danima... - ona je jako osjetljiva na životinje... ja zbunjena zastanem u pola rečenice... spriječena da ispričam bizaran završetak kojom je sudbina prekinula život te plemenite životinje pametnih očiju... Lili i Jure pitaju zainteresirano – šta je bilo s hundom?

- svezali su ga! – velim glasno...  na ovo moja ekipa i ja upišamo se od smijeha... nikad, nikad nitko neće saznati što sam zapravo htjela ispričati... tragičan kraj... ludi ljudi svezali su hunda!

 

Jure je dipl. ing. elektrotehnike... kad ga upitam neko električno pitanje, veli – a šta ja znam, to moraš pitati električara... ako imam kakav kvar, veli - uhhh, treba ti elektičar...

Sinoć se nas dvoje družili uz vino i pršut... dokasno... razmatramo filozofska, psihološka i umjetnička pitanja... kroz smijačinu... smijuriju... ali i ozbiljno... a onda meni rikne struja... hehe, baš prikladno... nikad mi dosad nije riknula struja u satu... onom strujnom u zidu u hodniku...   pa on kren'o čačkat' da vidi gdje je problem i fakat' u onom mraku naš'o neki loš kontakt... htjede noćas mijenjat' žicu, rek'o - darling, nema šanse da mi pogineš' u ovom mraku... u mene su slabi živci kad je struja u pitanju... i tako os'to do ujutro pa će mi jutros popraviti kvar, jel'te... sve pet... spavao na trosjedu... u mojoj rozoj pidžami... prevelika mu... hoda s onim širokim gaćama, raširio ih u struku, veli, - uđi slobodno!... malo me naganj'o po kući, krevetu, kao eto njemu prilike... smijali se k'o blesavi i onda mu zaprijetim da se ne igra sa životom jer ću pustiti dijete na njega... djeca sve vrijeme u sobi, spavaju tvrdo...

On može spavati bilogdje izgleda...kod mene nema vrata između spavaće i dnevne... pa smo defakto spavali u istoj prostoriji... kroz tri minute čula sam duboko disanje sna pravednika...

Ujutro poranio i čačka po struji... probudili me glasovi... priča s mojim djetetom... moje dijete ga pita zašto je trosjed rastegnut? Velim - jel' može malo tiše majstore... imala sam ambiciju duže spavati... popravio mi struju... u pola osam nahranim ga pršutom... velim - spavala sam k'o beba... veli – pa zar se baš ničeg ne možeš sjetiti... nevjerojatno... a bilo je tako dobro... 

Maloprije stiže poruka – volim seks i rado ga se sjećam... reko' - vjerujem darling... i ja!

E da... sinoć smo spominjali štrebere... u školi plesa koju pohađamo Jure i ja ima ih nekoliko... to su oni koji doslovno piče korake bez smisla za opušteni ples... bez sluha, ritma... to su ljudi s posebnim sklopom... cijenim štrebere... jer su vrijedni, radnici... ali uvijek oni će ostati uskraćeni za onu iskričavu sposobnost automatskog učenja koju imaju talentirani ljudi, inteligentni ljudi... ostat će uskraćeni za sposobnost i veselje improvizacije... ne velim ja da i oni mogu dost' daleko dogurati u učenju... ali su ubitačno dosadni, to je problem...

Jure mi se žali na svoju drugu partnericu kako ga stalno tjera da pazi na korake, ona preozbiljno shvaća to plesanje... reko' – a samnom ti je zabavno jel'? (nas dvoje svaku figuru izvrnemo u šegu... ) veli - ma s tobom mi je ludilo... nego jedino nisam shvatio zašto me drugi dan bole ruke i ramena... – onda napravi rukama oblik držanja partnerice, ali visoko, gore, pošto sam ja višlja od njega... pa se smijemo... reko – darling, neke stvari dobiješ i primaš s veseljem, a neke manje atraktivne dobiješ u paketu... takav je život...

Krenut ću od jednog sna
Sanjala sam slavinu
U sportskoj dvorani
Odvrnula sam da pijem vodu
Pa sam shvatila da nema lavandina
Nema odvoda
Voda se prolila po podu
Puno vode, cijela lokva
Onda sam brisala, sanirala
Meni se čini da je ovo simbolika dost' jasna
Moje su emocije, moja duša, izlile se na jalovo
Pa sam skupljala

A sad ću baciti asocijacije
Ustvari ni sama ne znam što ustvari pokušavam reći
Nešto o ženi u meni
Ženskoj prirodi
Otkrivanju
Kroz tekućine

Kao da je voda do grla
Preplavila me strast
Pa sam se izlila
Curilo je
Moglo bi zvučati vulgarno
Al' nije
Moji su sokovi bili ljepljivi
Slatkog mirisa i jako ukusni
Zajedno smo kušali
Viškove koji su se prelili
Zauvijek ću zapamtiti njegova usta
Dok siše moje ljepljive prste
Kao jednu od najjačih senzacija
Kao da je dotakao moju bit
Koje nisam sasvim svjesna
Kušao djelić moje ženstvenosti
Ponovo ili tek probuđene

A onda se prolila krv
Ovo će zvučati grubo
Što znači krv za jednu ženu
Nešto što upiješ uloškom
Jaka stvar
Krv koja curi niz nogu
Izlilo se mnogo krvi
Krv kao znak za ranu
Krv kao ispiranje
Kao izvor
Izvorna ženska priroda
Žene skrivaju krv
Zataškavaju
Žene se srame svoje krvi

Vidjela sam jučer mlade djevojke
Lijepe
Životinjice
I ja sam bila takva
Negdje putem
Podijelila sam se na dvoje
S jedne strane je životinja
S druge ono što sam mislila da je ja
Taj razdor je korijen mog stresa
Ishodište mojih puteva
Koji se traže
Kroz poeziju
Kroz ples
Bilo bi lako da je lako

Pričati o vagini (ja je tako neću zvati jerbo mi je neprirodan taj medicinski izraz) važno je... uvažiti pičku... osvijestiti je... shvatiti njen značaj u životu žene... riječ pička rijetko govorim... kurac češće... pička je samozatajna... nešto je u našem odgoju ubilo tu riječ... taj organ...  nešto je u našem društvu učinilo tu stvar nedostojnom, sramotnom... zato je mi žene ne spominjemo... svako muško naprotiv uvažava svoj kurac i diže ga na zasluženo mjesto... kurac je ponos, dika... a šta je s pičkom? Nije li i ona moćna stvar? Eve Ensler pokušava joj vratiti izgubljenu čast... ovu sam knjigu progutala jer je tečno čitljiva i na osobni način probavila razmišljajući o pički... svojoj... o kojoj nikad ne razmišljam...

Meka, vlažna, slojevita
Topla, vruća, rastezljiva
Gostoljubiva, dlakava
Znojna, sluzava
Crvena, krvava
Skrivena, razotkrivena
Kao usta, kao cvijet
Cijeli svijet je kroz nju proš'o u ovom il' onom smjeru
Malo uvučena, skrivena tijelom, kao da se povukla u drugi plan... samozatajna... 

Društva su oduvijek uzimala za pravo da odrede pičku... u nekim se društvima kastrira... kažnjava... u našem društvu se ignorira... kao nema pičke... u djevojčice toga nema... u žene se podrazumijeva... to je ono skriveno mjesto opkoljeno oblinama... ženska guzica ima veću cijenu, čini mi se... muškim očima gledajući... i sise... ipak pička je centar... centar samosvijesti u žene... centar ženstvenosti... ako je žena nije osvijestila u kojoj mjeri je ona uopće svjesna sebe?

Ovo su dobra pitanja za žene...

Sinoć mi je na plesu partner bio mlad momak... lijepog lica... visok, vretenast... ali s dvije lijeve... božemoj krutih pokreta... rekla bih da nema sluha... dijete, samo se opusti, slušaj glazbu,  htjedoh mu reći... takve riječi obično proizvedu suprotan učinak, pa nisam rekla... sinoć sam bila jako ženstvena... suknja, dekolte... raspuštena kosa... volim gledati sebe u ogledalu dok plešem... veselim se sutrašnjem danu... zbog trbušnog plesa... trbušni ples razvija mekoću tijela, pokreta... svakoj ženi to je potrebno... da bude meka... zapadnjakinje nekako biraju biti tvrde... koščate, šiljaste... ali nije to to... moje poimanje ljepote jako se mijenja što sam starija, slobodnija... voljela bih upoznati orijent... 

Vrijeme teče svojim ritmom
Sporije nego bih htjela
Mladog momka znoj
Ima isti težak miris
K'o i svaki znoj

Ovaj moj posao vezan je uz povremeno pojavljivanje u javnosti... obično prigodom otvorenja nekih izložbi... više ili manje važnih i velikih... do pet put godišnje, ne češće... ova danas bila je dost' velika... pa sam mal'ko pripremala govor kod kuće, jutros u dnevnom boravku... potrebno mi je da posložim u glavi što želim reći... prije bih si napisala neki koncept... sad mogu napamet... tu sigurnost sam stekla iskustvom... moje dijete se negdje po kući motalo dok sam ja govorila sama sa sobom u dnevnom... onda je mala držala govor... šest godina... veli – svi ljudi koji ste došli poslušajte govor... govor će biti dosta dug... tako da djeca mogu i zaspati jer nije jako zanimljiv za djecu... (ja sam se smijala na ovo)... veli, ovo je jedna izložba a koji žele mogu doći u likovnu radionicu ali to se plaća... (na ovo sam se smijala još i više)... onda je rekla - govor nije završio nego je tek počeo... i onda još neke manje suvisle formulacije... smijala sam se ovoj dječjoj igri i njenom doživljaju mog govora... kao dosadnog i dugog...

U stvarnosti, večeras, ovaj moj govor bio je najbolji govor koji sam dosad ikad održala, čini mi se... govorila sam iz srca... o umjetnosti... kol'ko ona pomaže autoru da se posloži... o stvaralačkom nagonu... o provođenju kozmičke energije... o tome kako je stvaralac privilegiran... ali i obvezan prema tzv. konzumentima koji nemaju tu moć... apelirala na ljude da se otvore za umjetnost... umjetnost koja otvara duhovni svijet, nasuprot materijalizmu koji je vladajući svjetonazor... spominjala poeziju kao najintimniju među umjetničkim formama (večerašnja slikarica je također i pjesnikinja)... o preslikavanju duše u umjetničko djelo... beš sam bila nadahnuta... govorila sam zapravo o svom iskustvu... što sam starija to svoj posao dublje doživljavam... ne kao struku nego kao ljudsku djelatnost... moju djelatnost... upoznajem sebe kroz umjetnost... moja dobit je nemjerljiva novcem...

Sinoć moji frendovi i ja imali smijehsession... ljudi iz susjedne prostorije nam vele – lijepo vas je čuti kako se smijete... vidim i sama da je ovo kako se moja ekipa zabavlja malo spontanije i pomaknutije nego što je uobičajeno u komšiluku... jednostavno ćaskamo... tjeramo šegu i nadovezujemo razne asocijacije... ali smo uigrani... smijeh taj trbušni je ljekovit jako...

 

Sjetili se sinoć Verice... ona se više baš i ne pojavljuje na našim druženjima... Verica je poseban lik... sjetili se, nekim asocijativnim slijedom kako se hvata za trbuh, sasvim određeno mjesto gdje ju je probolo uz grimasu bola i komentar – il' je sredina ciklusa ili zaostali vjetrovi... – ovo veli malo povišenim glasom, dajući značaj događaju probadanja...  onda ekspeditivno vadi iz torbice kalendarčić i broji dane... zatim konstatira s mirom i superiornošću organizirane osobe – sredina ciklusa! Idemo dalje darling... moglo se također dogoditi da iz kalendara iščita ono drugo – zaostali vjetrovi! Ova njena potreba da situaciju definira, konstatira, imenuje i  prihvati je smiješna... tako štreberski... jebate, kad moraš iščitati iz kalendara dal' imaš zaostale vjetrove... uopće definirati ih tim nazivom... također osvijestiti stanje svojih crijeva na tako eksplicitan način...  podrobnijom analizom ona bi moguće odredila i broj i točnu lokaciju pojedinog vjetra... Sava Kranj jedan pet šest, stopedesetšest; Sava Slavonski Brod čet'ri osam – četrdesetosam

Jure sinoć od gline izrađuje falusoidan oblik... božemoj big deal... daj' čovjeku bez ideje glinu i vrlo brzo doći će do istog... već neko vrijeme on pravi male – velike kurčiće i slaže ih po stolu pa kad ga grupa uhvati zafrkavat' on ih poruši, vrati u grudu, smijući se kroz brkove, bradu... više mu je do šege nego kiparstva... ovaj sinoćnji bijaše moćniji komad... imao je i detalje... dva preširoko razmaknuta  jaja u bazi... a sam falus bijaše nekih 15 cm visok... čist' erektiran... uzeo je za svoju igru moju najbolju (i naravno najskuplju) glinu... šamotni semire... ja stojim iznad njega, gledam ga pomalo iziritirano i velim – slušaj, ajd' sad lijepo uzmi taj komad, dovrši, uredi, zagladi, dobro učvrsti pa ga budemo osušili, ispekli, dovršili... pa da ga imaš majkumu... već mi je dosta tvog mal'o bi', malo ne bi'... ako ti se radi erektirani kurac, napravi ga, budi muško... on me sluša kako ga kritiziram, drži onu glinenu stvar i na riječi – budi muško, zaokrene je naglo pod kutem od 90... uprav' opao... Kata i ja uhvatimo se smijati... ovo je bilo jako, jako sugestivno i podsjetilo me na real life, jebomepas ako nije...

Neki dan je bilo ovo: iznimno sam žurila... kasnila na dva mjesta... važna... barem pola sata... pa sam se zatekla na jednoj kasi... imala dva artikla u kolicima... ali jebeno važna... nije se moglo odustati... a ispred mene stariji gospodin s bradom, oko 70... nakrcana kolica... pa ga slobodno priupitah da me propusti... a on se iznenadio mojom smjelošću i krenuo mi glasom pametosolećim... te čekaj malo, nije u redu jer on je čekao također i sl... ja ga prekinem u pol' riječi, velim, odgovor je očito ne, prihvaćam i ne sluša mi se prodika... pa je zašutio... onda sam još i više kasnila... naravno da nije ovaj čovjek kriv zbog mog kašnjenja... ali sam prihvatila ovaj put očito neimanje sreće i nisam se nervirala... imala sam vremena promatrati tog gospodina.. .dugo je trajalo njegovo razduživanje na kasi jerbo je im'o puna kolica... nisam se uopće bila naljutila... samo iznenadila... mal'ko s osmijehom, začuđenim, zbunjenim ali nekako superiornim shvatih da je ovaj čovac propustio jednostavnu šansu da jedan trenutak u danu bude čovjek... a duboko sam uvjerena da je i cijeli njegov život nakrcan promašajima... pa me to na neku foru rastužilo... ali nevoljko priznajem - i razveselilo na neki zloban način... tiče se uvjerenja o ravnoteži u kozmosu... pa me i bacilo u filozofiju... ne možeš lijepo i kvalitetno poživjeti propuštajući šanse... jerbo će te život vratit' unatrag... u prvi razred... da ponavljaš... dok ne naučiš reagirati na šanse da budeš čovjek... tako filozofski namirena, na izlazu naiđem opet na starog gospodina gdje ispunjava nagradnu igru... požalih što sam svoj kuponić zgurala zgužvan negdje u torbu jer neimah vremena za igranje.. .da mi nije svaka sekunda bila presudna zaustavila bih se, potražila i poklonila mu svoj kupon, nek' se natječe... ovako samo protrčah kraj njega sa žaljenjem... 

Izgledati čovjekom može sva'ko
Biti čovjekom nije tako lako
Al' nije ni teško bogamu
Obrati pažnju na ljude, za početak
I uvaži, uvaži tuđe potrebe
Nemoj samo gledat' sebe
Jebemumater... nije tol'ko komplicirano
Otvorenih očiju
Otvorena srca
Proživi svoj vijek
Iskoristi priliku da budeš čovjek

Ploveći kroz sebe
Prolazim kroz presjeke
Tvrde i meke
Neosviještene
Tonući kroz sebe
Upadam u bezdane
Crne rupe
Provalije
Škrape
Opasna mjesta
Ponirući kroz sebe
Zadržavam se duže
U slojevima
Gdje sam osjetljiva, nježna
Oblažem ta mjesta
Melemima

Na tečaju slikarstva zateklo se večeras oko 6-7 žena... pa si ćaskaju malo o svemu i svačemu dok slikaju... ja u drugoj sobi nešto radim... ovlaš čujem tu i tamo dijelove priče... veli najstarija među njima, dama od 65 – Muškarci, to vam je mrtva priroda, ja vam kažem! Nek me slobodno demantira ona od vas koja je imala sreće! - Na to ove mlađe i ja s njima uhvatimo se smijat'... jebate, zašto su žene generalno tol'ko nezadovoljne muškarcima da pljuju po njima u svakoj prilici?

O mirnoći u odnosu
O neforsiranju
O nefokusiranju
Pričale smo Lili, Kata i ja

Ne bi trebalo biti teško... nije nemoguće
Za zrele ljude, sigurne u sebe
Koji se ne serviraju drugom – evo ti mene

Uzmi od drugog zajedničke trenutke
Druženje, igru
Izbjegni rutinu
Npr. zvanje telefonom u određeni sat... Rutina stvara naviku... i sigurnost...

Forsiranje – ja sam znala forsirati neke teme – kao ajd' da to pretresemo... a on je izbjegavao... to me nije spriječilo da forsiram... jer sam imala što reći jel'te... on je tražio da šutim o problemima... nije volio pričati o problemima... on je problem rješavao momentalno... ne treba forsirati u rješavanju problema... ne treba sve probleme kirurški rješavati... bude trauma prejaka... 

Uvijek ima problema... o umješnosti ljudi da ih riješe, prevaziđu, ovisi odnos... nas dvoje bili smo dvoje pametnih ljudi... al' smo pali na prvom problemu... komunikaciji... otvorenosti... on je pao na otvorenosti... na čemu sam ja pala? Na strpljenju... uz dozu srama i veliko žaljenje, prisjetit ću se našeg neslavnog završetka... telefonskog razgovora od petnaest minuta... ima li smisla? (pitao je) ... dal' ti je bilo lijepo samnom? (pitala sam)... jest (reče)... pa gdje je problem? (pitam)... ja sam problem (reče)... jednostavno nema materijala više... s moje strane (rekao je)... poslije sam se često pitala dal' je to bila istina... vjerojatno jest... ipak, odgovor me nije zadovoljio...

Bili smo prekratko zajedno da bi se išta izdefiniralo... zajedničko vrijeme je bilo kvalitetno... obećavalo je... ali neka vrsta neležernosti, možda forsiranja je bila prisutna... najviše zbog pretjeranog planiranja, organiziranja susreta... jer bili smo daleko... u jednom trenutku postane naporno... 

Ali u pitanju su ljudi... on je za mene bio čovjek... veliki dječak... sa srcem koje snažno lupa... osjećala sam njegove nemire... koji ga prate otkad je bio dijete... njegova bacanja... traženja... njegov pogled ponekad je imao vatru izmučenog čovjeka bijesnog na život, boga... osjećala sam tu vatru... njegove su oči bile plave... ali i crvene... 

Da mi je da se transformiram iz tjelesnog u bestjelesno... da nadiđem ovu formu... koja me jako koči, sputava... 

Ja imam svoje nemire... kronične i akutne... ali sam staložena osoba... mislim da sam sposobna za miran odnos... iako tu još imam puno za učiti...

Dvije zgodne kume
Za susjednim stolom sjede
Svoje su poglede
Fokusirale na laka štiva
Svaka svoje čita
Jure ih gleda slobodno
Stavlja naočale
Da ih bolje razgleda

Onda mu ja pričam kakav film trebamo snimiti... dokumentarac ili igrani... nek' odluči... ako je igrani onda art... nešto kao Jim Jarmusch... ništa ispod toga... po prilici imam scenarij... scenarij je za sad gol, štur... on snima dok ja vozim i pjevam... on nek' razradi detalje... smijemo se... veli – šta znaš pjevati... rek'o – posložit ću neki repertoar, sevdah i slično... ne pjevam dobro... u tome i jest stvar... snimamo stvaran život, jel'te... i treba da bude groteskno... on me napola sluša... 

Dekoncentriraju ga zgodni komadi
Za susjednim stolom
Od kojih ni jedna
Nije dala do znanja
Da je primijetila da smo ovdje prisutni
Iako smo sami u prostoriji
One i mi
Oko metar udaljeni 
One čitaju Gloriju... Story
Ja se smijem
On stavlja naočale
Gleda u snaše
Koje ga i ne pogledaše

Al' ljudimoji, ovdje me režite (vrat), ove kume nisu ni slovceta pročitale.. .barem ne koncentrirano... jer glasna je muzika... i dvoje za susjednim stolom, stariji tip i mlađa ženska pričaju kako će snimati film... ali su zafiksirale svoje novine jer to je šik... ne se povesti za porivom da pogledom udostojiš čovjeka za susjednim stolom koji te upadljivo kroz naočale gleda... ovo je meni čudno... ali u mom gradu standard... ljudi su odlučili ne obratiti pažnju na druge... samo na svoj vrlo uzak svijet... zar znatiželja nije prirodna dječja stvar...

Ovo mi bijaše interesantno... usredotočiti se... uložiti energiju.. .da izglumiš nezainteresiranost... imam ideju kako se mogu zabavljati npr. ovaj vikend... bit ću bez djece i baš sam nabrijana na lajf...  – pravit ćemo se da spavamo... Lili, Kata, Jure i ja... ili još bolje, da smo mrtvi... jebate, eto scenarija...

Fasada prema fasadi
Fasadu treba održavati
Ne štedimo za to novaca
Fasade u društvu ovaca
Nema važnije stvari

Fasada je oduvijek predstavljala nešto... što želi predstavljati... ponekad fasada predstavlja samu stvar... prati unutrašnjost građevine... moderna arhitetura je to jako osvijestila... imaš staklenu kuću... sa staklenim zidovima... zamisli da unutra stanuješ... izvana te vide... tvoj je život kao na dlanu... ne bih rekla da je to udobno za stanare... s druge strane, jača te... fokusira na samog sebe... fasade građevina građanskog društva jako vole prestavljanje snage, moći, čvrstoće... pa se koriste klasičnim redovima... klasičnim repertoarom dekorativnih elemenata – stupovi, vijenci, grede, kapiteli... zabati... da bi se građansko društvo prikazalo stabilnim... fasade su priča potpuno neovisna o unutrašnjosti građevine... 

Fasade u prenesenom smislu su naše maske... što je maska klasičnija, bliža nekom «redu» to je neovisnija i dalja od unutrašnjosti... unutrašnjost najčešće nije ni blizu tako moćna kao fasada dekorirana klasičnim repertoarom elemenata... smatram da i klasičnija maska krije zbrkaniju unutrašnjost... poput neke ravnoteže... klasičan svijet – ljudi koji su stupovi, nosioci društva, konzervativno maskirani političari – ljudi su  često neetični i suprotni onome za što se predstavljaju... ljudi koji su se poistovjetili s klasičnom maskom – građanskog društva, često je i nisu svjesni, tim više su zaboravili na obično čovječno u sebi... na jednostavno biće u sebi... držim da mnogi narod, odčovječeni narod nije svjestan da se pretvorio u fasadu... živiš mehanički na način kako žive drugi... ne pitaš se o ničemu... živiš od danas do sutra... propuštaš priliku da budeš čovjek... biraš da budeš fasada...

Cijenim individualizam, osobnost iznad svega... lice – fasada čim golije od dekoracije... od namještanja... slijedi unutrašnjost pa ma kakva ona bila... iskrenost kao glavni i prvi postulat u životu... preduvjet za ljepotu...

Najjači organi ženskog tijela su guzica i sise... ovo je grubo rečeno i donekle generalizacija... al' nije daleko od istine...  žena je obezvrjeđena u ovom društvu... najčešće je to rezultat vrlo niske svijesti upravo u žena... ne možemo za to kriviti muško društvo... ne više... jerbo su žene izborile određeni status... žene su imale svoju priliku...  što su dobrovoljno pristale na dvodimenzioniranje, stvar je ljudske inercije... ženske inercije...

A gdje su oči?

U ovom su društvu banalizirane sve vrijednosti... ponajviše duhovne... odnosi među ljudima... poštovanje... doživljaj čovjeka kao cjelovitog bića... doživljaj žene kao cijelog jednog svijeta... žene kao emotivnog bića... žene same sebe više ne doživljavaju kao cjelovite... žene ne razvijaju svoju žensku stranu... ni ne znaju šta je to... misle da je to šminkanje i moda... odjeća... plastika...  ženska strana je umjetnost... poezija... ples... slikarstvo... fine duhovne širine...  teretana sigurno nije žensko mjesto... ni nogometna igrališta... kao ni pivnice... sad, ne želim ovdje biti isključiva... žene misle da osvajanjem muškog svijeta puno dobivaju... ženska mjesta su trgovački centri? Nemojte me... nemojte... uopće nisam tradicionalna po svojim stavovima... samo zdravorazumski procjenjujem da je moderno doba smrt za ženstvenost... kao i muževnost... ali to mi trenutno nije tema...  ženstvenost je usko vezana uz duhovnost... u nas je čvrsto svezana push-up grudnjakom...

Danas je izgubljena svijest o posebnosti žene... žena je obescjenjena... duhovnost, intuicija, suptilnost, unutarnja elegancija, unutarnja ljepota zaspala je na milijun godina...

Ovo društvo glorificira seks i to banalnu i obezvrjeđenu verziju seksa... mehanički seks... napaljivanje na bazi nagona... napaljivanje na guzice i sise...

S jedne strane napredni smo... tehnološki sofisticirani... urbani... zaboravili na prirodu... s druge strane spolni organi, oni naši najživotinjskiji dijelovi ističu se... povećavamo ih... pokazujemo... poželjno je imati što veće sise, što veći kurac... to nam diže cijenu... guzica mora bitidignuta, napeta, izbačena... guzica je ženski najjači dio... najjači organ... žene prihvaćaju taj model... prošaraj blogosferom, pogledaj iza kakvih se slika žene kriju ovdje...  fotomodeli napućenih usana... za seks spremni!

Ovo je društvo društvo neurotika... ljudi i žena... koji su izgubljeni negdje u bespućima materijalizma... želim zadržati ovu bistrinu koja me u zadnje vrijeme drži da ne zaboravim uvijek živjeti svoju pravu prirodu... žensku prirodu... unatoč globalnoj neurozi koja me okružuje....

Dajbože bistrine
Da ne zaboravim bitne pojmove
Da se ne izgubim u ovoj džungli
Dajbože koncentracije
Da najbolje
Najljudskije u sebi
Razvijem kao čvrstu armaturu
Bazu moje konstrukcije
Dajbože svjetlosti, sunca
Da budem lijepa iz srca...

Ovo tržišno društvo ima poremećaj... uzmeš što ti treba... i ljude... uzmeš... poslužiš se... potrošiš.... baciš... nema beda... ima još ljudi na tržištu...

Dugo sam bila član Iskrice... tamo se predstaviš profilom... profil ti je reklama... predstavljanje tvog proizvoda... mnogi ga i doživljavaju baš poput marketinga... pa tako većina  izgleda jaaako dobro... u stvarnosti to je najčešće prosječno... ljudi uljepšavaju profile, vrlo često... daju si zvučne nickove... da bi skrenuli pažnju tržišta na sebe... onda prebireš po tim profilima... tražiš onaj koji bi mog'o zadovoljit tvoj ukus... kao da u marketu prebireš po policama.... neki put kad bih se javila nekom tipu dobila bih odgovor – sori, plavuša si... ja volim crnke... ovo mi je bilo nevjerojatno... da te netko izbaci zbog boje... moja diskriminacija bila je na puno sofisticiranijem nivou jel'te... gledala sam da tip ima završen fakultet... najmanje višu školu... nije pravilo ali u principu ljudi skromnijeg obrazovanja nisu mogli pratiti moj nivo komunikacije na Iskrici... ipak nije pravilo... intelektualno najjači tip kojeg sam tamo upoznala nije imao fakulteta...

Iskrica nije bila loše mjesto u smislu mogućnosti upoznavanja... svi moji muškarci u zadnje dvije i pol godine bili su otamo... ali je loša u smislu obezvrjeđivanja čovjeka – čovjek sveden na proizvod... nudi se kao proizvod... podliježe tržišnom principu... mora biti atraktivnije upakiran nego konkurencija... jače istaknut... čovjeka uzmeš kao proizvod... upotrijebiš i baciš... znaš da ćeš lako doći do novog primjerka u banci ljudi koji se nuđaju... iako sam preko Iskrice upoznala gomilu ljudi i nekad je ona bila moj glavni izvor ljudi, muškaraca, sa ovim sklopom u glavi koji me krpi u zadnje vrijeme, nekako mi je jadna, nehumana... odčovječena... nedostojanstvena... ja si ne mogu priuštiti ni najmanji udarac na dostojanstvo u ovom trenutku...

To je dobra riječ
Koja figurativno opisuje
Moju povredu
(najgore je prošlo
fala bogu)

Ležala sam u krevetu
Pokušala identificirati točku bola
Pluća, srce, negdje ispod rebara
Pa sam požalila samu sebe
Osjetila se slabom
Sama sa sobom bit ću slaba kol'ko god
Zaplakala, kak' ne
Moje suze ljekovite su
Zalijevaju rane 
Poput pseće sline

Ako dobivam ubod uvijek u isto osjetljivo mjesto
Svaki put treba mi više snage za oporavak
Više vremena
A jednog dana moglo bi me i ubiti
Tijelo, duša ima svoje granice podnošenja
Nježna koža tek što je pokrila tu ranu
Kad evo opet ozljede na istom mjestu
Ove situacije su opasne
Stare rane su medij za divlje, maligno, patogeno tkivo
Moram biti oprezna

Ovdje konstatiram da sam ipak puno bolje
Unatoč oscilacijama raspoloženja tijekom dana... tjedna...

Ovo je čudno
Neki odnosi... neki gubici... suprotno očekivanjima... poremete te... cijeli tvoj sustav sruše... uruše... šokirala sam se... kad sam shvatila... kol'ko je moj sustav.... nestabilan

O ovom ne znam ništa... gatanje jel'te... žensko društvance uz kavu... i jedna zna u karte... pa će mi reć'... nek' pitam...  
-          reci mi darling 'oćel' moja galerija imat' uspjeh...-  ja promiješam, presječem... 
-         ovo su jako dobre karte... novci, lova... budućnost... sigurnost... baš novci... galerija ti je sretno aspektirana... - veli ona

Rek'o – mašala... drugo je pitanje moje vruće pitanje... zašto je on zapravo prekinuo samnom... eh, zašto to njega nisam pitala... slutim da ne bih dobila odgovora...  moja tarotica uopće ne zna tu priču... ne zna detalje... baš da vidim...

Razmiješam karte... presiječem... pa opet... ona posloži određenu formaciju i pootvara... veli
-          čudno... ne kužim.... prekid je bio iznenadan... kao neko razaranje... jako te pogodilo... bilo vam je lijepo... vidim sreću...  nasmiješila vam se...  i ti si jako zadovoljna bila... baš i sigurnost imaš... zaštitu osjećaš... 
-          a on?
-          on isto... bilo mu je lijepo... bio je zadovoljan... ne vidim ništa što bi bio razlog... (onda lista neku knjižicu s tumačenjima)... ne kužim... možda ljubomora na mlađeg muškarca...
-          jok... nije bio ljubomoran...
-          to možeš šire tumačiti... možda te doživljavao kao mlađu puno... možda se osjećao star pored tebe... nije te mog'o pratit'... pa se bojao da ćeš ga ostaviti zbog mlađeg, spremnijeg tipa... prekinuo je s tobom da ti ne bi s njim... ne vidim drugog tumačenja ove karte... 
-          hmmm. – ic okej... ovo je moguće...
-          Kol'ko je tip im'o godina
-          42
-          ma nije stvar u fizičkoj starosti nego mentalnoj, duhovnoj... uglavnom, nema nekog konkretnog razloga... nije bilo druge žene ili slično... niti problema konkretnog... karte nisu pokazale... ali imaš kartu sudbine... jednostavno nije suđeno... iako nema razloga...

-          ok... slijedeće pitanje – jel' mi aspektiran novi muškarac u  budućnosti? – baš me ponijelo... stvar se zahuktala...
-          o da... vrlo brzo... uh strast... velika... stariji tip... doživljavaš ga kao snažnog... imponira ti... ali tu je i jedan mlađi... ne znam koji od njih dvojice... velika strast... zaljubljivanje... obostrano... to će biti jako dobro... veza ti se smiješi...
-          darling veza ili seks? Dosta mi je veza od pet tjedana...
-          nemaš brige... ovo će biti duga veza i dobra... jako strastvena... imat ćete stresova na početku... i prekid... ti ćeš patiti jako... ali ćete se pomiriti... a onda je stabilno...

wow – ovo tumačenje me jako obuzelo... smiješi mi se muško... strastveno... i možda duga veza... to baš želim... svim srcem.... da se pored nekog smirim... a ne ova bacanja... da se netko zaljubi u mene... da se realiziram kao ljubavi vrijedna... moja teška frustracija je ovo...

-          vidi, tarot ti dosta dobro može otvoriti prošlost i sadašnjost... manjeviše svi dost' dobro pohvataju energije događaja koji su već bili i točno tumače... ali za tumačiti budućnost tarotmajstor mora biti vrhunski... – Kata me kasnije spustila na zemlju... ona o ovim stvarima dosta zna... ja sam tabula raza za čarobiranje... nisko pri zemlji
-          ali darling, nemoj mi kvariti doživljaj... želim vjerovati da će mi u život ući novi muškarac... netko tko će me voljeti...  zar nije pola posla baš u vjerovanju...
-          hehe, u pravu si... – Kata se smije... 

Stvarno su me razveselila ova predviđanja... ipak na jedno pitanje dobila sam težak odgovor – u kojem smjeru će ići moj duhovni razvoj i rast... veli – bit će ti jako teško... jako jako teško... imaš veliku usamljenost... razaranje, smrt... najgoru kartu... umiranje... a onda je dobro... za oko šest mjeseci... bit ćeš dobro... nešto će u tebi zauvijek umrijeti ali nakon toga bit ćeš slobodna za nešto novo... bit će ti teško al' će se isplatiti... imaš veliko, veliko traženje... ti ćeš se pronaći, ne brini... tvoj rast bit će kroz odnose s ljudima... kroz ljubav... ne umjetnost... umjetnost je u redu... ona će pomoći... ali ljubav, zaljubljivanje... to će ti otvoriti duhovnost... karte su to pokazale... ali ti ćeš imati ljubav, ne brini... - moja tarotmajstorica vjeruje u mene i gleda me s puno ohrabrivanja... fala darling... malo nade mi je potrebno...

Kroz primjer grupe Hard Time
Nemojte me zajebavat'
Kako smo se uopće našli
Na tom koncertu?
Ja idem gdje ja hoću
Na mjesta gdje ide mlad svijet
Jako mlada mladež
Nekad se naravno i zajebem...

Volim dinamična mjesta s glazbom... hardrock nije moj prvi, bogami ni drugi izbor... ni treći... četvrti... al' jebatga... Hard Time je neki naš tvrdorokerski bend... valjda... tako zvuče...

Ponešto u brutalnom iživljavanju na gitari
Rezonantno je s mojom vlastitom agresijom
Pa ću naći ritma koji će me ponijeti, kak' ne
Al' da su pjesmuljci pjevni, jesu brate... 

Hardrock i metal je konzervativna glazba koja barata s nekoliko standarda koji se kombiniraju različito iz pjesme u pjesmu... pa to lako hvataš u prvih pol' minute...

Velim - ovi su metalci stvarno konzervativni
Izgledaju isto k'o prije tri'est godina
Crne majice bez rukava i crne trape
Duga kosa neuredno nafrizirana
Nešto nakita oko vrata
Poneka kožna narukvica
U ruci piva... 

A sad o grupiranju i zašto mi je bio zanimljiv ovaj izlazak
Promatram ljude... dvorana je puna uniformirane mladeži - crne majice, crne traperice, raščupana kosa... negostoljubivo znakovlje natpisi na majicama... kad vidim neku neformalnu a uniformiranu grupu, čim je homogenije njeno znakovlje, čim je manje oscilacija u ikonografskom repertoaru, tim je grupa skup nesigurnijih članova... nesiguran narod mora se identificirati... čovjek čim je sigurniji, bude jači individualac i manje sliči na druge... ovo je pravilo...

Odnosi se na pankere i na skinheadse  kao i uštogljen konzervativni u odijela obučen poslovni svijet, s aktovkama, sunčanim naočalama s metalnim okvirom – vidiš sliče k'o jaje jajetu... napirlitane kume na lokalnom korzou koje pokušavaju izgledati k'o estradne zvijezde... ti ljudi poistovjetili su se sa grupom... gube na osobnostii... dobrovoljno... oni žele biti u grupi jer ih to štiti... od drugih grupa... od samih sebe...

O hardrocku
Zadnji moj hardrock koncert bio je Joe Satriani... jednostavno ne volim hardrock, pa ni u njegovoj izvedbi nije me se dojmio, premda je čovjek vrhunski znalac gitare...

Držim da je heavy metal (i donekle hardrock) muzika  suženih pojmova - dost' tvrdih pravila... to ograničuje... svako pretjerano stilsko vezanje je sužavanje izraza... ovo je grubo (i možda netočno) moje mišljenje...

On i ja
Bili smo
Par
Visok
Zgodan
Ja sam imala dužu kosu
I veću guzicu
Svatko je im'o svoj kompjuter
Oboje smo donekle
Priželjkivali uzicu
Njegov je stan bio
Bijel
Moj obojen
Samotako
Zabavljali se
Vedar
Humor
Dodiri

I pao je snijeg
Jednog dana kad smo se trebali naći na pola puta
Kad je snijeg planove pomrsio
Moj se dragi ugasio
Jer nije lako
A navijačice su imale
Slobodan dan

O moj dragi
Nije lako
Nije lako
Imat nekog
A ne moš' znat'
Dal' će biti oštra zima
Za mog dragog
Ja sam bila
Trećerazredna kuma
Žvakaća guma
Ispljuneš
Kad prestane
Bit' slatka

Imam preko dvjesto učitavanja dnevno... koji su to ljudi, ne znam... oko 5-6 ljudi iz mog privatnog života ima adresu mog bloga... neki bivši frajeri... npr. za Svena sam sigurna da nikad ne zalazi amo... od blogera znam za desetak koji me čitaju, ostavljaju komentare... na blogu sam oštra... u javi nešto mekša... na blogu pokazujem svoju bistru stranu, fokusiranu, nabrijanu... u javi imam dost' praznog hoda... 

Objavim nešto
Zadovoljna tekstom
A onda često 
Naknadno se vratim 
Zapitam
Jesam li bila odbojna
Provokativna, stroga
Možda pregruba
Kako će čitači
Doživjet' te riječi
Ponekad se posramim
Objavljenoga
Al' samo na trenutak
Blog je moj intimni kutak

Na blogu pričam o svojim naiintimnijim stvarima... ali i društvu... sebi naspram društva... kao da blogom osvješćujem svoje mjesto... neki okvir unutar kojeg funkcioniram... pokušavam definirati, shvatiti sebe... s obzirom na okolinu, kontekst... često dajem kritiku društva, mediokriteta, tradicionalizma, materijalističkog svjetonazora... iako je to moje društvo, imam određeni odmak... odmak teškog individualca... k'o da s određene daljine gledam na te pojave...  nekom će izgledati - svisoka... tim odbojnija ću biti ljudima koji se prepoznaju u mojoj kritici... a vjerujem da je takvih puno... u principu, ne želim se nikom zamjeriti... ali moram govoriti... to mi je nasušna potreba... bože blagoslovi blog!

Reci da sam zabrijala
Zaplela se u mreži
Vlastitih stavova
Nije moje društvo
Čopor vukova ni lavova
Pogotovo ne krdo
Obezglavljenih stvorova
Stado ovaca
Nema tih novaca
Reci da sam kruta
Nema za me boljeg puta
Da se utopim u mediokritete
Izgubila bih svoje
Najjače kvalitete
Britak um
I čisto srce
Izgubila bih sebe

Na  svom blogu nastupam iz pozicije teškog individualca, nekonvencionalne osobe, što i jesam... naše relativno homogeno i tromo društvo ne voli individualce... baš mi je krivec...

Kupci... 

- I like your pictures very much... can you give me good price?

- ja natürlich!

- sconto 15 prozento

- fifteen prozent iz very good sconto...

- ic okej... I give you a good price...

- tenkju very much... tenkju, tenkju TENKJUUUUUUUUUUU... danke Deutschland.....AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA... krenulomejebotepatak... 

(prvi dan što sam otvorila galeriju, dobar je kupac kupio čet'ri moje slike)...



 

Vrući napitak klizi niz grlo, jednjak
I grije utrobu
Jako godi
Iscjeljuje krpe poderane
Onu ranu u stomaku
Prema plućima

Od te rane umanjena mi je živost za pola
Mehanički se krećem, usporena od bola
Iskustvo misli da ću bit' u redu
Uskoro možda zdrava
Jer su nevjerojatne sposobnosti samoiscjeljenja
Pa i ova kava...

Ljudski je organizam moćan stroj
A meni se čini da sam trajno oštećena
Taj mi je dio atrofirao
Kronična bolest
Naučit ću živjet' s njom
S ranom ili bez nje
Imam puno posla
Eh što bi bilo lako
Da nestanem
Rasplinem se samotako

Ovo znanje koje mi se otvara
O meni, ljudima
Najviše o meni
Sigurno će pomoći
Da se naučim odnositi
Prema bolesti
Premlada, premlada
Da se prepustim
Ali moja rijeka
Ipak me uzela
Nosi me snažno nekim čudnim tokom
Al' pliva'ću takomibogpomog'o...