O čemu da pišem – o glazbi sinoć ili o Jurinoj jakni čet'ri godišnja doba...

Glazba – jazz u rasponu od one nekomunikativne vrste koju ne volim do bluesa koji obožavam, ovaj put začinjenog Afrikom... šta reći, još jedan način da razgibaš dušu... ali je bilo zima, klime vuku na sve strane... pa mi je Jure dobrohotno pružio svoju jaknu... koju sam s indignacijom odbila, računajući da moj nos to ne bi podnio... ali sam je poslije uzela, od smrada nitko nije umro, od hladnoće jest... kasnije sam rekla Lili – Stalno imam fobiju da je dio onog šmeka s Jurine jakne prešao na moju odjeću.... ona me temeljito obnjuši, veli – Jest! Ali dobra je vijest što je dio tvog parfema prešao na njegovu jaknu (pa se grleno zasmije na način Lili, kad provali dobar vic) 
– Fuuuj! Odvratno! (javlja se Jure sastrane... nije mu pravo što otvoreno dajemo do znanja da ne cijenimo njegov prirodan real man miomiris jesen-zima-proljeće-ljeto)...

Ako, po feng šui, predmeti upijaju događaje, Jurina je jakna ponijela u sebi cijelu povijest – od Rima gdje je kupljena, preko svih naših Sabraža i inih mjesta gdje se pleše (preznojava), uključujući njegove plesove na koje ja ne idem... čajeve sa svim njegovim kumama u zadimljenim čajanama koji se prakticiraju zimi, razne restorane i menze gdje se svakodnevno hrani do prijema u norveškoj ambasadi (kumila sam ga da je ne oblači za tu priliku kao neprikladnu protokolu, nije poslušao)... a ovdje me reži (vrat) da je putovala prošli tjedan u Dubai na plus 50, pod zlunetrebalo...

-          fala za jaknu i hitno je daj raskužiti, katastrofa... i neki fini parfem si kupi, ali ne škrtari, da nas ne bi ubuduće umjesto real man prirodnim mirisom ubijao mirisom pitralona – vraćam mu jaknu uz kolutanje očima

-          znaš koji je tvoj glavni problem – odgovara mi kao uvrijeđeno – što imaš užasnu jezičinu... a moj glavni problem je to što moram to slušati...(pa se smijemo dok ga iskrcavam kraj njegovog auta...)

Plesom u sebe

Ući u sebe i otkriti ritam u sebi – to je cilj radionice Ples ritmova na kojoj sam sudjelovala jučer... rezultat je zapanjujući... ja koja i inače puno istraživački plešem, još sam dublje ušla u ritam, prirodni, spontan, prirođen mom tijelu.... uđoh u sebe... nevjerojatna stvar... kao neko pročišćenje... uopće nisam bila svjesna koliko sam raspršena, koliko zaboravljeno je moje unutarnje biće, premda ga stalno vadim, prozračujem, otresam prašinu... ipak ima puno neosviještenih dijelova... radionica je intenzivna, traje tri sata i lako je vođena, tj. sve se odvija prirodno, ugodno ali učinkovito... svi ljudi koji su tamo sudjelovali, različitih generacija i oblika tijela došli su do velikih osobnih postignuća u realizaciji svog unutarnjeg plesa... ovo je otkriće za mene... živa terapija ... tema kojom se imam namjeru baviti... ovdje ima jako puno prostora da se razvijam, istražujem svoje mogućnosti, svoju dušu i tijelo...

Ples kao govor tijela

Dok pleše, čovjek svojim tijelom govori istinu o sebi... nije on toga svjestan... što je ples slobodniji, više razvijen u prostoru, u svim smjerovima,  bolja je povezanost tog čovjeka sa samim sobom, tj, manje je uvjetovan konvencijama... čim je više vezan uz klišeje, čim je repertoar pokreta suženiji, govori o velikoj osobnoj nesigurnosti, suženosti... često će ples izreći i neke naše poremećaje – nerazgibano, kruto tijelo, tijelo koje se štedi dok pleše možda krije neku unutarnju povredu, npr. – povredu osobnosti, povredu ženstvenosti... često to vidim na trbušnom plesu... povreda ženstvenosti ide sa ukočenim prsnim i zdjeličnim dijelom, negdje u svom razvoju žena je zaboravila da je žena... to je upisano u njene organe, da ne velim unutarnje... u tom smislu, ples je terapijski - izbaci taj stres iz svog tijela, darling! ... ovdje je nepotrebno napominjati kol'ko je naše društvo neuko po pitanju plesne kulture...


Ljudi koji ne plešu

Neki ljudi misle da ne mogu plesati jer imaju dvije lijeve... to je netočno... jer ples je izvorna čovjekova potreba - pokretanje kao slavljenje života... djeca uvijek plešu, nema djeteta koje ne zna plesati, to je urođeno... negdje usput, ako razvoj ide krivim putem, to se može zaboraviti... naročito ako se u životu zanemario razvoj kreativne inteligencije, pa je čovjek odrastao kao prosječno nekreativan, krut, nemaštovit... onda se on teško može prisjetiti svog plesa... izgubio je vezu s djetetom u sebi... to je poremećaj... premda se u našem društvu to smatra normalom ali nije... dužnost je svakog čovjeka da potraži dijete u sebi... nema važnije stvari, kakve kuće, automobili, diplome, statusi, bakrači, darling, nađi dijete u sebi...
 

Malograđanski i dr. plesovi

Ovo je moja klasifikacija, pristajem da se drugi s njom ne slože... 
Malograđanski su plesovi: valceri, fokstroti, čačačaji, dvokoraci božsačuvaj, diskohaseli, pa i rok'n'roli... sve ono što se uči u plesnoj školi kao određeni sustav koraka i pravila u dvoje... ovi plesovi po mom poimanju ne obuhvaćaju izražavanje nego samo isprazne forme.... 
Onda imaš narodske plesove, pučke, premda je meni draži izraz - seljački (ja sam sela, naime)... to su sambe, rumbe, salse, lambade, poskočice, polke i dr. plesovi koji imaju jak folk faktor... ovi plesovi potiču tzv. niske strasti, baš vidiš kako se raja naočigled razgaljuje... nema u tome ničeg lošeg... seljački plesovi u mojoj klasifikaciji daleko su iznad malograđanskih... ponekad seljački plesovi imaju jak native faktor koji je blizak čovjekovoj izvornoj energiji (npr. rumba)... posebna kategorija su domorodački plesovi koji su izrazito čisti po pitanju energije, jako moćni i fokusirani (uzmi afrički, uzmi lindžo)... to su zdravi plesovi... 
U mojoj klasifikaciji najjači su i najmoćniji art plesovi, gdje ulaziš u unutarnje biće, gdje se direktno izražavaš, gdje je ples produžetak određene filozofije i sl... tu idu klasični i moderni balet, trbušni i indijski ples, a od plesova udvoje jedino tango... tanka je granica modernog baleta (ovdje ne mislim na estradnu varijantu modernog plesa) i indijskog plesa s neverbalnim kazalištem... ovo su izrazite duhovne stvari... da ne velim art stvari, jer je ta riječ često zloupotrijebljena u malograđanskom društvu...

Plesom protiv dosade

Neku večer u Sabražu naišao Igor, kompić, frik... e sad će on meni ispričat' kako će jedna njegova frendica otvoriti galeriju... tu priču već sam čula od nje osobno prije dva tjedna, pokušavam mu to reći, uzalud, svejednako nastavlja, on je odlučio to ispričati, mora samnom podijeliti oduševljenje što će njegove slike visiti u galeriji...  – veli, lokacija je izvrsna, to je kuća preko puta ovog onog, on će joj pomoći ovo ono, zvala ga je jučer, pitala ovo ono..... – džizus,  pošto priču već znam i detalji me zanimaju k'o lanjski snijeg, a uprav' počinje dobra stvar od Santane, velim sa širokim osmijehom - Igore, oprosti ali...  ustajem i počinjem plesati... Igor me ne zaustavlja, zna on da sam ja u svom filmu, gleda koga slijedećeg da uhvati u mašinu...

Sjedimo nas troje večeras na nekim jastucima u Tauercentru i tjeramo šegu :

      - mislim da imam problema s potencijom... više ne mogu samo tako dvaput... za drugi put treba mi više vremena nego prije – (Jure, 56)

      - pretpostavljam da ti je monoton seksualni život, možda trebaš promjenu - (ja, 39)

      - možda je vrijeme da kupiš novi časopis - (Kata, 41)