Moj život pomalo je egzotičan... naročito kad ga usporedim sa životima ovdašnjeg naroda (a to ne činim često)... Hrvati, nemojte mi zamjeriti (po nekim istraživanjima koje je čitala moja prija Lili, Hrvati su jedan od najzavidnijih naroda na svijetu) – moj život sliči na godišnji odmor... i to nije bajka... evo npr. ne moram rano ustajati... radim malo (ali zato ugodno)... odmaram nekoliko puta u danu... novac... ahhh uvijek boljka, tko je ikad imao dovoljno??? ... ipak, nije da ga fundamentalno fali... ono ima se (iako ne previše)...

-         Dušo, gdje si? – (Sven)

-         Evo me u Opatiji, šetam s djecom, ima dobra izložba ovdje a onda sladoled... pa ručak pa na pos'o... usput pokupili smo turističke materijale za izlete po otocima... fiš-piknik izlet na Cres, cjelodnevni, za mene i djecu 360 kn s ručkom... doista jeftino... ići ćemo, samo dok uhvatim slobodan dan... mora se raditi, šta se može...

-         Dušo, jel' radiš večeras?

-         Popodne ću malo radit' a onda idem na neko otvorenje (profesionalno mi je da moram pratiti ova događanja)... bit' će jela i pića... dobre glazbe...

-         Šta radiš dušo?

-         Evo, uprav' ručala... idem ubit' oko malo... pa na pos'o... danas slikamo akvarele, na rijeci, ima jedan slap, prekrasno nešto...

Na poslu moja grupa čeka me za stolom kafića iznad vodopada... pogled je fantastičan... svježina koja opija... moram odraditi s njima puna dva sata...

-         Daj si popij nešto, nećemo odmah početi, prvo hladno piće...

-         Ok. može kafa pa ćemo u akciju... došli smo raditi, društvo a ne zabavljati se!...

Kasnije moja grupa slika akvarele, ljudi zastaju, gledaju... lokalni mlinar donosi mi vrećicu punu integralnog brašna svježe samljevenog na tradicionalan način... ništa nisam dužna, ja sam glavna ovdje (faca), zaslužila sam poklon!... (ok. dat ću brašno svojoj priji Marici... ona pravi odlična tijesta i kolače... napravit će neku deliciju i donijeti kod mene u ured kad budemo radili pos'o, znam je ja... uvijek mi donosi neke delicije i tjera me da jedem)...

Petak je, zadnji omraženi dan u tjednu... odoh sa djecom na 4 dana malo na more... vratit ću se u ponedjeljak, radim navečer... posao, posao... da ga nema, trebalo bi ga izmisliti da malo razbijem ovu monotoniju (more, plaža, šetnja, izložbe, shopping)... mrzim ljeto!

Ajd' bok društvo i dobru zabavu...

p.s. na slici je vodopad koje je jučer slikala moja grupa... prava neotkrivena prirodna ljepoda u jednom selu iznad Rijeke...

U vrijeme nemilosrdnog razbacivanjima božjim blagoslovima od strane crkvenjaka (koji nad njima valjda imaju monopol, koncesiju dobivenu direktno od Njega), mogao si čuti u vijestima: msg Josip Josipović blagoslovio je trafostanicu u Čekrčićima Donjim... ili vlč. Juraj Jurjević blagoslovio je tenk 158. brigade HV ili slične nebuloze... ja sam promijenila stolariju na stanu – bože blagoslovi ovu kliznootklopnu stijenu sa staklom punjenim termootpornim plinom, i alu-roletom, investiciju vrijednu 12000 kn... bože blagoslovi moju perilicu za suđe Zanussi  zahvaljujući kojoj više neću močiti ruke u masnoj i sapunastoj vodi i uništavati svoju finu kožu, tako mi bog pomogao ...

Bože blagoslovi teletabise – to je bila moja omiljena dok sam imala malo dijete, dječačića od dvije godine koji je neumorno srljao, bauljao, radoznalo čačkao po cijeli bogovjetni dan i stalno sam ga morala nadzirati jer je često bio u pogibeljnom istraživanju svijeta oko sebe... sad ima 7 i prilično je samostalan a ja mirna... a kao beba bio je užasno naporan... ali tada su išli na TV teletabisi i to je bio crtić koji je mog jedinca držao cijelih 25 minuta u jednom mjestu a ja sam mogla leći, izvaliti se spokojno na krevetu ili pak obaviti nešto za sebe na miru... cijelih dragocjenih 25 minuta... ovo je dokaz da televizija može biti jako dobra, pozitivna stvar... zato neću da mi netko pljuje po televiziji...

Mnogi ljudi televiziju koriste terapijski, u stilu - imam milijun problema... s koje god strane da počnem, pokušam riješiti, prati me frustracija... život je težak, neugodan... ali idem pogledati šta ima na TV... evo zanimljivog talk-showa: neki nogometaši... vidi kako će se pofajtati... razgovaraju o ligi prvaka... ovo je sjajno (osmijeh je na licu, koncentrirani pogled veselog lica)... kasnije ići će vijesti, možda je bilo kakvo masovno ubojstvo, zemljotres ili neki zanimljiv rat, teroristički napad... bed, bed, ljudi neki doživjeli su tragediju... nesreća se dogodila negdje drugdje, meni je tako dobro, nisam ni svjestan... kako je lijepo sjediti u naslonjaču s podignutim nogama i cuclati svoju pivicu... evo dobrog filma, sad će početi... božemoj, milina jedna je ova čarobna kutija J

Prehrana:  

Ujutro – doručak na bazi žitarica i proteina (kruh s nekim namazom npr.)... neki ljudi jedu voće, meni nije to baš neki hranjiv početak dana...

kava nakon doručka, fakultativno... ali važno je da kava ne bude prvi jutarnji obrok (to je jedna od najgorih navika koja često ide uz uredski posao, sačuvajbože)

Ručak – kuhana hrana na bazi proteina i povrća

Večera – fakultativno, moš' nemoraš... ja večeram obvezatno ili ostatke od ručka ili kruha sa sirom, narescima i sl... ljudi koji zdravo žive preskaču večeru kao jedno od najvećih zala ovog svijeta (uz dudu varalicu, silikonske sise, promiskuitetni način života, zavaravajući se da kondomi čine neku zaštitu, hi-hi nemoj me zasmijavat'... tko se ikad zaštitio kondomom darling? Ovo je jedan od većih apsurda modernog svijeta)...

Međuobroci: poželjno je ne imati više od 2 međuobroka: čokolada, voćni jogurt, voće, pecivo, keksi, voćni sokovi...

Svenova prehrana bazirana je na međuobrocima i kokakoli... on tvrdi da je to dobar režim i preporučuje ga svima... veli, svijet bi bio bolji, žene mršavije a muškarci snažniji kad bi se hranili poput njega... iako je ovdje komentar nepotreban, ne mogu se suzdržati - njegova teorija je šuplja k'o švicarski sir...

Tjelovježba je odlična stvar i jako važna za organizam... e to mi je slaba točka pošto sam užasno lijena za vježbu... Sven se ponudio da mi bude osobni trener... on je bivši sportaš i važno mu je to... dosad smo doduše prakticirali samo određene vježbe koje razgibavaju srednji dio tijela, zdjelične mišiće, ponekad ruke i noge ali dobro je! Odgovara mi taj zdravi život! Želim redovno vježbati i biti u dobroj formi... J

I ne se matretirati ljudimoji... ni na poslu ni izvan njega... njegovati ugodne odnose i sl...

Sve je relativno, moja je omiljena... sve je to r'n'r, često će reći Sven... i meni je ta draga... npr. frajer čisti garažu, ubi se od posla... odvalio je stvarno velik poduhvat, garaža se ta nakupila smeća nenormalno i treba je raskrčiti povremeno... ipak, tajming je bitna stvar... u tom trenutku ona je u krevetu sva mazna i putena... ona želi dodirivati se, ljubiti baš sad... ali on će učiniti stvarno veliku stvar, tu garažu čisti jednom godišnje i mjesecima se pripremao, uvjeravao sebe da će to učiniti tad... pače, obećao je to sebi i svijetu... a ona ne razumije zašto baš sad kad se ona želi maziti... već sutra bit će kasno... ona se više neće htjeti maziti, garaža će biti čista, on ponosan na odvaljeni posao... tko je tu lud?

Za mene garažamen je pojam za glupana... garažamen = glupan, pa makar on bio i doktor medicine, pravnih znanosti ili filmski glumac... netko će možda reći i da je ona sebična, nerazumna... ok. ipak to ne mijenja na stvari da frajeru fali par ključnih dasaka u glavi...

Sven i ja sjedimo u lokalnom bircu, pijemo jutarnju kavu i neobavezno ćaskamo:

-          od svih žena u tvom selu, ti si najljepša

-          dragi, nemoj zafrkavati

-          ali govorim ozbiljno... zašto žene ne prihvaćaju komplimente? Onda im muškarci s vremenom prestanu govoriti da su lijepe

-          zato darling što nismo navikle na to...

meni osobno malokad stigne kompliment... a lijepa jesam... ipak nisam navikla na dobar tretman... iako sam dobar i vrijedan komad, nisu se samnom odnosili s pažnjom... živa istina... kad imaš kristalnu vazu, pažljivo je pomičeš, da se ne okrhne... ženu ne... ovo sad ne znači da je netko prema meni bio grub, uistinu nije... ali muškarci žene i njihovu ljepotu uzimaju zdravo za gotovo... moji muškarci nisu znali uživati u ljepoti kristala... samo su me trošili, upotrebljavali... poput nekog cvijeta koji gurneš u polumračni kut... tako sam živjela, neobasjana svjetlošću... tko je ikad obratio pažnju na tu skrivenu ljepotu?... eto baš tako se sad osjećam... recimo da sam upala u neku samosažaljivu fazu... Sven je to potaknuo u meni... kad govori o mojoj ljepoti, to me podsjeća na moju prošlost kad nisam bila sretna, voljena ni pažena... ne želim tako živjeti nikad više...

-          draga, ti izgledaš kao da si izašla iz filma, iz Melrose Placea i spustila se ovdje u ovo selo, toliko si izvan ovog mjesta... – Sven mi često govori lijepe riječi...

izgleda da je moja sudba da stojim i mašem a on odlazi... uvijek je tako bilo... zašto nisam nikad ja odlazila a on ostajao? Ima nečeg stajačkog u mom mentalitetu... ukopam se u mjesto i ni makac... poput cvijeta koji čeka da ga neki kukac posjeti, opraši... tako ja stojim... on dođe, opraši i ode... a ja bih da ostane... ipak, nije u njegovoj prirodi ostati... iako bi mogao, još malo napiti se nektara... ali on mora otići... nemoj ga pitati zašto... jer on to ne zna... samo zna da mora otići...

Ispred galerije Adris naslonjeni na Murtićev mural moja ekipa i ja


Apsurd
Juraj Plančić je kao mladi siromašni hvarski ribarski sin otišao u Pariz, tadašnju prijestolnicu slikarstva da bi se nadahnuo na samom izvoru i život posvetio slikarstvu... poveo je svoju mladu ženu, također Hvaranku... živjeli su u teškoj bijedi tih nekoliko pariških godina... on je pravio i prodavao neku vrstu pletene obuće i od toga su preživljavali... u slobodno vrijeme slikao je... uskoro je došla i beba... on je bolovao od tuberkuloze... pred kraj njegova kratkog života (umro u 31. godini) doživio je uspjeh jer ga je poznati pariški galerist uzeo pod svoje okrilje pa su mu se slike počele prodavati... ali njegov život bio je život seljaka i radnika s dna društvene ljestvice...

Nakon otprilike 80 godina, u galeriji Adris okupila se najviša hrvatska društvena krema (Lili je ondje prepoznala neke jetsetere) da u tom luksuznom okruženju oda počast tom velikanu hrvatskog slikarstva... u sklopu otvorenja bila je za posjetitelje upriličena uistinu perverzna zakuska sa finim jelima...

Cijela stvar apsurdna je...

Danas sam, izležavajući se na plaži s Jurom i Lili razgovarala o ovome i koliko je danas malo hrabrih ljudi poput Jurja Plančića...

K'o slučajno jučer sam bila u Rovinju i vidim, nova je izložba u galeriji Adris (u sklopu Tvornice duhana)...Juraj Plančić, slikar s početka stoljeća... kad ono – baš otvorenje na visokom nivou... bili su Jure, Lili i Neli (Juretova buduća cura) samnom...

-         pa stvarno je propust i nemar organizatora što nam nisu javili da dođemo svečano obučeni – Lili i ja smo inscenirale uvrijeđenost dok smo se mrtvoladno infiltrirali među mnogobrojne uzvanike na otvorenju u našoj casual plažnoj garderobi...

Igor Zidić je nadahnuto govorio o mladom, prerano preminulom slikaru (s 31), sinu hvarskog ribara,  čija je žena nakon njegove smrti iz Pariza donijela u Hrvatsku njegove slike i napravila veliku izložbu kojom se posmrtno proslavio... kamere mnogobrojnih TV kuća usnimile su ovaj svečani događaj a Igor je nas uvažene uzvanike i posjetitelje pozvao na malu zakusku koja je organizirana u dvorištu... pa smo i mi malo išli kusati... na stolu dugom oko 30 metara bilo je finih stvari – pršut, paški sir, razne riblje delicije, kulen i fini naresci, voće i kolači (božemoj fine klope) i na kraju vino, malo pjenušavo... to mi je jučer bio prvi pravi obrok... Lili se snebivala... odbila je klopu i svisoka promatrala hrpu svečano obučenih žderača što se naguruju oko stola i proždrljivo grabe hranu s pladnjeva... nije rekla, ali pogledom je odala da je ovo prava svinjarija što ljudi tako žderu nepozvani, poput nas i drugih stotinjak uzvanika (moš' mislit' što su oni pozvaniji od nas... nama je barem to slikarstvo pri srcu)... sjetih se Darija Parmezana i njegove izmišljotine - tzv. židovske dijete (to ti je kad jedeš samo ono što nisi platio i to u enormnim količinama a ostatak vremena gladuješ i štediš na hrani)... izgleda da je ta dijeta u međuvremenu stekla puno sljedbenika...

-         ali darling, ovo sve plaćaju naši dragi pušači, fala im (galerija Adris i ovi vrhunski kulturni i gastronomski doživljaji organizirani su u sklopu promidžbe Tvornice duhana Rovinj... kako sam ja pušila 10 godina, isplatila sam svoju večeru debelo...

-         ja sam pušila 12 – Lili nam priznaje svoju lošu naviku iz mladosti - ali ipak neugodnjak mi je ovako nepozvana sudjelovat' u ovoj žderačini...

U potpunosti je razumijem... Lili je profinjena žena visokih etičkih načela...  rijetko, rijetko... J 
       -   podržavamo tvoju odluku, darling, pače, podupiremo je... - Jure i ja s punim ustima uvijek za zafrkanciju spremni!

Ja kao živim u gradu a ipak je to prigrad... selo takoreći... ali ja sam gradska cura, vidiš na kilometar... nitko se nikad ne bi zabunio u tom smislu... istina jest da ovdje gdje živim ima puno seljaka.. to me se ne tiče... Svenu se sviđa moje selo... ovdje se živi k'o u Americi... nitko ne ide pješke, svi razvozimo svoju djecu u krugu od kilometar, dva i sl... ima dosta parkirnih mjesta, nije frka kod nas... kad siđeš u centar grada, božemoj kuršlusa od prometa... kod mene u selu je komotnije puno... da ne spominjem svjež zrak... terasu s pogledom i razne prednosti života izvan grada...

- Svene jel' doživljavaš ti mene kao gradsku ili seosku djevojku?

- Dušo, ja tebe doživljavam kao ženu... –  toliko o tome...

Dokaz br. 3 da me Sven voli:

-         hoćeš li doći kod mene sutra? (ja naime živim oko 150 km daleko od njega)

-         dušo, jedino ako padne kometa... onda možda neću... ali i onda, možda ipak dođem... ili ako me pozovu oni... znaš... Amerikanci, mislim CIA...

-         kakva crna CIA?

-         pa znaš........ da se borim za mir u svijetu, protiv nepravde i terorizma...

-         pa zar bi ti otišao negdje na drugi kraj planete zbog mira u svijetu, ako te pozovu... – moj glas izražava osudu napuštene žene...

-         dušo, naravno da bih otišao...-  (dramatska pauza) - nakon konzultacija................. s tobom J

Sven voli zajebanciju... u tome on će otići korak dalje nego što je normalno... ponekad on će, u ime zajebancije, otići i više koraka predaleko... mislim da on više ni sam ne zna što zajebancija a što istina jest... npr. ovo s Amerikom... ima tu više istine nego što izgleda na prvi pogled...

   -         dušo, stalo mi je do tebe, vjeruj mi... čak mogu reći da mi je stalo do tebe koliko do FBI američkog... a znaš koliko mi je stalo do američke policije (on je naime republikanac, bitne su mu te stvari)... ali vjeruj da mi je do tebe stalo još i više... J (može li djevojka poželjeti jaču izjavu privrženosti, pitam ja vas)...

Drugi slučaj:

-         Svene, jel' smijem ja pisati na Blogu o stvarima koje se tiču američkih državnih poslova, koje spadaju u rang državnih tajni i sl? Ovo što mi ti pričaš o NASI, Pentagonu i sl?

-         dušo, vidi, ti smiješ, jer što ti ne smiješ, pa ti si slobodna (je-bo), ti si pojam za slobodu... ali strogo s umjetničkog aspekta... jer ti si umjetnica (u pič...) ti si dušo divna, ljubavi moja... jer ono što ti pišeš to je vanvremensko... a radovi tvoji, mislim u tvom mediju, to je vrhunskoJ... ljubavi, ti si... nemam riječi – Sven je upravo ganut ovom spoznajom, koliko sam ja posebna i koliko je sretan što me ima... njegov pogled neodređeno fiksira mene i moju auru, ali i bludi u daljinu... lice mu odaje težinu svjetske boli koja se svalila na njegova koščata pleća ali u trenutku nasmijat će se najvedrijim osmijehom što je svijet vidio... ovakva mimika i izražajnost lica svojstvena je sasvim posebnim ljudima.. .i zijevnut' će u drugom trenutku vrlo spontano...

Pita moja prija Lili (netom što sam joj ispričala kako sam upoznala zanimljivog tipa):

- a čime se bavi taj frajer?

- nemam pojma, nisam pitala...

- pa jel' radi?

- valjda radi, nije moj problem!

- imaš pravo, pa nećeš se udavati za njega! Neće te valjda ON hraniti! – ovdje Lili radi grimasu s ustima dajući na znanje da je ovakav obrazac totaaalno neprihvatljiv iz naše pozicije...

- apsolutno darling! – Lili i ja ovdje se počinjemo jako naglas smijati... pa gdje smo mi od tog stereotipa snaše – udavače!... Lili i ja razumijemo se savršeno... ovakve samosvjesne i kompletne žene rijetko gaze ovim prostorima... malokoji muškarac voli ovakve žene, iako su mu privlačne... ipak, lakše je izaći na kraj sa djevojkom iz susjedstva...  to je živa istina... J

Bio je jedan novinar kratko pri meni... ali visokotiražni, ne neko potrčkalo iz Glasa Križevaca... ovaj je pratio vanjsku politiku i živio na relaciji Bruxelles – Hrvatska... javi se on meni jednom iz aviona... veli: pogodi s kim sam u avionu... s predsjednikom!!!  - O mašala darling, ti ćeš daleko dogurati... neki dan javi se on meni tipskom poručicom: Poštovani publikume... gledajte me prekosutra u Latinici, bit ću velika zvijezda!... nasmijalo me ovo - e jesi egotriper frende... ne bih te gledala u Latinici sve i da palim televiziju uopće... hoću reći, tog tipa prilično sam dobro upoznala i pokazao se nekarakterom... nekako otpočetka sam imala malu zadršku prema njemu kad sam vidjela kojim poslom se bavi i u kojem je miljeu... ne volim visokotiražne državotvorne... ne u našoj državi... nije mi to baš neko društvo... zamjerio mi se taj tip u dovoljno velikoj mjeri da je potpuno neprimjereno da mi se on uopće javlja a kamoli s nebuloznim pozivom da ga gledam u Latinici... Ljudski ego neuništiv je...

Za mene se vrlo lako zakače tzv. visokotiražni... to su tipovi koji su jako uspješni u biznisu, jaki profesionalci ili sl i puno zarađuju... zašto im se ja dopadnem? Ima više razloga... jedan je što sam samostalna u poslu... ovi tipovi to jako cijene... drugi je što ne šljivim njihov status... iako su visokotiražni ja ih drsko gledam u oči i omalovažit ću njihov društveni uspjeh zato što uvijek mogu naći razloga omalovažiti samo društvo u kojem su uspješni i sl... a tražim da intelektualno budu na mom nivou što je ovim frajerima izazov i sl... tako sam samouvjerena da ću na ravnoj nozi razgovarati s predsjednikom i ne poštujem autoritete, to je... osim toga, komad sam... J

spomenut ću još nekoliko takvih mojih iskričnih poznanstava (osim plavog bajkera i brodovlasnika): npr. bio je jedan egzotičan tip - pravnik i to od one visokotiražne vrste (tako ja zovem elitne, društveno prihvaćene i uhljebljene primjerke)... odvjetnik... sjedio u upravnim odborima raznim... pa bio u organizaciji jednog visokobudžetnog ATP- turnira... predsjednik jednog rukometnog kluba... a tip je bio zgodan... recimo poput glumca u nekoj sapunici... bijele hlače, bijela košulja (tzv. drljača, razdrljena na prsima)... prsa preplanula sa svijetlim dlačicama... zlatni lanac oko vrata... prodoran pogled plavih očiju na preplanulom licu (tip je strastveni tenisač, pa otud boja)...  bio je san snova jedne obične djevojke kakva ja nisam... iako nije on bio ni glup ni bahat, nije mi se svidio ni zericu, božemoj, taj je živio u sapunastom ušminkanom svijetu... ma danima sam se smijala na svoj i njegov račun... bilo je interesantno ... sjedili smo na terasi jednog kafića a pokraj nas doteturao je pijanac koji je jedva stajao na nogama... pijanac se obratio gostima na terasi – dal' će mu netko pomoći da odtetura do kuće jer ne može sam hodati... svi redom ignorirali su ga... osim mene... ja sam sa široko otvorenim očima pogledala u svog kavalira, onako uglancanog, sa bijelom košuljom, - hoćeš li pomoći čovjeku, darling?... a to sam rekla dovoljno glasno da čuje ostatak terase... pa se moj tenisač našao u neprilici... nije želio ispasti papak... gledao me pogledom iz kojeg čitaš da je pročitao moju neslanu šalu ali otišao je, uzeo pijanca pod ruku i odvukao kući... ovdje je pokupio nekoliko bodova kod mene ali nedovoljno... kad se vratio grubo me zagrlio kao da će me zadaviti ili tako nešto pa smo u momentu prevazišli neugodnost prvog susreta i počeli se poluprijateljski nagurivati... to je bilo dobro... međutim, taj tip jednostavno nije bio moj tip...

- Moj Roko bio je pravi frajer... malokoji muškarac ima tako dobar stil sa ženama - veli moja prija Verica, otpuhujući dimove visoko u zrak... - kad sam ga vidjela, o božemoj, kako mi se dopao ... visok, vitak... isti Tarik Filipović s onim naočalama! Među nama odmah su počele frcati iskre... on je bio MUŠKARAC, razumijete li vi mene! Pored njega ja sam se osjećala kao ŽENA... - Verica ovdje naglašuje svaku riječ gledajući nas iznad naočala, dok opisuje svog bivšeg tipa kojeg sam ja u prethodnoj priči nazvala muljatorom... iz njene pozicije on je bio super komad... iz mog kuta, on je bio oniži postariji muškarac (45), mršuljav, slabašan, da ne velim rahitičan, antipatične face koja odaje sitnu dušu, očiju stisnutih iza naočala... tanke zločeste usne... takvom tipu nikad ne bih dopustila da me dotakne, toliko mi je odvratan... ničeg, ničeg muževnog kod njega i sl...

Kasnije kad sam ga jednom srela bila sam s Juretom... taman me dopratio do auta i smijali smo se i nagurivali kadli prolazi Tarik... vidim, zainteresirano gleda u Juru (Jure ima 54 godine), valjda misli – ja sam ti dakle bio star, a vidi te sad, kravo jedna, s ovim starkeljom... on ti je dobar!... boljeg nisi ni zaslužila (od Jure!)... Jure je od mene niži za pol' glave i pravi je pravcati komad... ima finu bradicu koja čini ugodnu ravnotežu sa ćelom po sredini glave, ugodan fejs i inteligentan pogled nasmijanih očiju... dobro je građen i sveusvemu, iz moje pozicije, vrlo zgodan muškarac...

-         jesi vidio ovog tipa što je buljio u nas?

-         kojeg tipa?

-         pa Tarika, Vericinog bivšeg frajera

-         ma, zar to je Tarik, nemoj me jeb... (Jure se okreće za tipom i zagleda ga iznad naočala)...  pa zgodan je, visok... pa šta je vama ženskama?... ma vi niste normalne! ... ni ovaj vam ne valja, ni ja vam nisam valjao... pa mislim da s vama stvarno nešto nije u redu! (Jure i ja nastavljamo se nagurivati kod mog auta i smijemo se urnebesno)...

Moja prva iskrična kava bila je totalni fijasko... nisam imala nikakvo prethodno iskustvo sa net komunikacijama i na Iskricu uletjela sam prilično optimistično... odmah mi je uletio dobar frajer... 38 godina, glazbenik, roker, dizajner, solo... ugodna spika... zove se Robi.

Nakon par dana intenzivnog pisanja, dogovorimo mi susret... posebno sam se dotjerala za tu priliku jer sam mu se željela dopasti... ali tip koji se pojavio nije ni približno odgovarao mojoj predodžbi živahnog muškarca od 38. U to vrijeme još nisam uviđala važnost razmjene slike i prethodnog vizualiziranja...

-         pa ti nemaš 38 godina - nemam ja volje uvijati, gledam ga s grimasom...

-         kako si pogodila – vidim nije mu drago

-         pa kol'ko imaš?

-         ajd' pogodi! – taj postariji gospodin gleda me preko naočala...

-         45! – mogao bi glatko imati i  48 po svom izgledu... ovo sam mu dala kao da se ne uvrijedi....

-         i opet si pogodila...

Ovaj susret trajao je vrlo kratko... razočarenje se jasno vidjelo na mom licu i nisam se ni trudila prikriti ga... par minuta razgovora nastojećki... kavu sam odbila, jer – žurim! Možda nekom drugom prilikom...

Međutim, tko bi pomislio tada da će u drugoj prilici kad vidjeh tog tipa on pobjeći glavom bez obzira a ima i zašto...

Naime, kroz par mjeseci ćaskala sam sa svojom prijom Vericom... u to vrijeme mi smo se površno poznavale ali znala sam da ima nekog frajera kojeg je upoznala na Iskrici... više puta spomenula ga je... i u jednoj takvoj priči, zapne meni za uho da taj njezin frajer Roko, dizajner i glazbenik ima 45 godina i živi u centru... hmmm, odakle mi je to poznato??? Ma čekaj, ima jedan tip, moj prvi iskričar s kojim nisam htjela ni kavu popit'... ali on se zvao Robi... i tako, podatak po podatak, suzismo mi obruč oko Robija/Roka i ispostavi se da je to on...

Verica je uistinu uskoro prekinula s njim ali nikad mu nije rekla da ga je razotkrila... u vrijeme dok je bio s njom, on je okolo iskrio i ugovarao susrete s drugim ženama... kod mene nije prošao, kod neke druge možda i jest... to što se meni predstavio imenom koje mu nije pravo, znači da je tip imao razrađenu taktiku i sve radio s predumišljajem... uvaljivao se mahom svježeučlanjenim iskričarkama bez iskustva... još jedna zanimljivost – broj telefona koji je meni dao nikad nije bio poznat Verici, po čemu zaključujemo da je frajer imao poseban mobitel samo za ovu svrhu...

Ovaj slučaj je zbilja zbilja bizaran... moram reći da u svom prebogatom iskričnom stažu nisam nikad više naišla na ovakvo što iako navodno toga ima puno na netu...

Nakon par mjeseci, Verica i ja bile u nekom klubu... i sretnemo Roka/Robija... doduše, ne bih ga ja ni prepoznala da nije bilo nje, ali on je očito prepoznao mene jer je brzinski okrenuo leđnu peraju i uhvatio crtu... Verica i ja smijale smo se k'o lude...ja u stilu: a božemoj debila! ... ona vjerojatno zato da ne bi plakala... a i njoj se svakakvi kreteni mogu uvalit', božesačuvaj...

Ćelavo po sredini glave (još jedan inžinjer)

U iskričnom profilu, u pitanju o frizuri imaš opciju – ćelavo po sredini glave...  zvuči smiješno ali mnogi muškarci ćelavi su baš na takav način... u zadnje vrijeme oni izbrijavaju cijelu glavu što je svakako bolji izbor frizure... jedan od inžinjera, kojeg sam se naknadno sjetila bio je ćelav po sredini a sa strane je imao moćne busenove kose... kad sam ga vidjela bilo mi je slabo (zamislite ovdje visoku plavušu, komada,  koja sa ćelavcem traži stol na terasi kafića... – frende, aj'mo ovamo iza ove velike palme, tu je tiho... ustvari tu nas nitko ne može vidjeti)... rijetko ružan čovjek... inače, bio je simpa i duhovit... ne mogu se sad sjetiti razloga zašto s njim nisam razmijenila fotku prije susreta jer to je kod mene pravilo... na temelju mog iskričnog iskustva – nikad, NIKAD ne idite na susret prije nego razmijenite slike! Ako tip komplicira oko slike, vjerujte da za to ima debeli razlog J

Razvrstavanje po djelatnostima (inžinjeri)

U vrijeme bjesomučnog iskrenja upoznala sam svu silu momaka... sve redom visoki i zgodni... većinom inžinjeri ili takonešto...  sjećam se jednog inžinjera strojarstva... radio je za osiguravajuću kuću... da me pitaš kako se zvao, ne bih se sjetila... ali znam gdje je radio... volim ljude od tehnike... ali ovaj mi je bio običan, regularan tip... nimalo napet, ustvari dosadan... a  tih sam dana upoznala i Zorana, Novosađanina... taj je bio zgodan, majkomila, pravi apolon... Zoki je bio također inžinjer strojarstva... spomenuh li već da volim ljude od tehnike?... Jure je bio samnom na tom susretu... veli meni Jure sutradan: «pa ako ti se i ovaj ne svidi, ti stvarno tražiš nešto što ne postoji!»  Nije da mi se nije Zoki svidio ali crni bajker mi se uvukao pod kožu tih dana i nikako da ga izbacim iz sebe... vidjela sam Zokija još puno puta nakon toga... bio je predobar tip da bih pustila samo tako da ode... pa sam ga upoznala s Lili... Lili se zaljubila u njega momentalno i on u nju... a ja sam i dalje, rastrgana zbog crnog bajkera koji je prozujavao kraj mene na svom motoru vođen zovom svojih turističkih ruta (u to vrijeme mu je turbosezona) bjesomučno ispijala kave s raznim muškarcima... kad se sad prisjetim tog perioda, vidim da sam bila potpuno histerična tih dana... da, da sad se sjetih još jednog inžinjera strojarstva... zašto ovi frajeri budu tako ubitačno dosadni? Ovaj je bio visok i zgodan... dečko za oženit ga, bio je san snova svake majke koja ima neudanu kćer... ali božemoj meni se ne svidje... ne volim te regularne tipove... da bi mi se dopao, tip mora biti malo puknut'... kao i ja što sam J

Razvrstavanje po djelatnostima (pomorski časnici)

Smisao ove teme – razvrstavanje po djelatnostima jest da ukažem svekolikoj nevjerničkoj populaciji kako Iskrica nije mjesto gdje se okupljaju jadnici i luzeri te da ima uspješnih ljudi koji jednostavno traže srodnu dušu... također, razvrstavanje po djelatnostima je zgodno kad imaš prevelik broj poznanstava koje ni po čemu posebno ne pamtiš osim po onome čime su se ljudi bavili... imena im naime zaboraviš... Iskrica uistinu jest mjesto gdje se relativno lako i brzo možeš s nekim upoznati... ja sam upoznala cijelu vojsku tipova... nisam tipkala baš sa svakim nego sam birala pa su moji komadi bili vrsni primjerci, mahom zgodni i visoki muškarci, profesionalno jaki (kao što i sama sam)...

Npr. bio je jedan, točnije dva, (ustvari tri J) brodska oficira... ovi brodski su mahom nekonvencionalni ljudi koji su putujući svijetom i provodeći velik dio vremena na pučini, izvan civilizacije, napravili određene pomake u glavama... doslovno moglo bi se reći – pomaknuti su... zaključih da mi paše taj pomorski mentalitet... s jednim od njih vidjela sam se više puta... ipak, nismo našli zajednički jezik... rekao mi je: iako ti nisi ono što ja tražim, ti si žena koja istražuje, trudi se, borac si i zato mi se sviđaš... ali, razmisli draga što točno želiš u životu... u principu  moje vrijeme predragocjeno je da bih ga protratio sa ženom koja ne zna što hoće... da, da, Vido je bio konkretan muškarac, privlačan na neki poseban način... ali onaj prokleti crni bajker je vladao mojim mislima u to vrijeme...

Razvrstavanje po djelatnostima (poslovnjak, brodovlasnik...)

Imala sam fazu intenzivnog iskrenja, negdje prije godinu dana... u to vrijeme odrađivala sam po jednu/dvije kave tjedno (prosječno)... u to vrijeme viđala sam se sa superzgodnim tipom... bio je turistički vodič... zvali smo ga crni bajker... bio je crn i motoriziran... pošto crni nije pokazao želju za produbljivanjem našeg odnosa dalje od fizikalno-hormonalnog nivoa,  ja sam dalje iskrila tražeći srodnu dušu... ustvari, tražila sam način da prevaziđem crnog... božemoj, kako je moja duša bila rastrgana u to vrijeme... crni mi se uselio u vene a znala sam da se ne smijem zaljubiti jer će me on mrtvoladno ostaviti zbog ovog ili onog...

moje prije bile su zbunjene i teško su se snalazile u tom mnoštvu muškaraca koji su činili moj tadašnji život...

-         Bila sam na vožnji jučer... motorom!

-         Jel' sa crnim bajkerom? O mašala! – Lili je oduševljena što se stvar ipak počela razvijati... i njoj je kao i meni neshvatljivo zašto taj tip toliko koči, drži distancu i sl...

-         Ma jok, sa plavim! - plavi bajker bio je moj iskrični kompić Mladen, poslovni čovjek, vlasnik firme s više zaposlenika, vlasnik stambene zgrade, razveden, otac troje djece, hedonist, ljubitelj umjetnosti, sportaš i jednostavan čovac... Mladen vozi bijesan motor iz čistog zadovoljstva... voli polaganu vožnju kroz prirodu i nisam mogla imati boljeg i pažljivijeg vozača od njega... uživala sam u tom izletu...

-         Jel' to onaj s kojim si pila jučer kavu pa si rekla da je zgodan i simpa...

-         Jok, to je brodovlasnik Marin... brodovlasnik je uistinu to i bio... tj. imao je brod preuređen u ugostiteljski objekt... uspješan i jednostavan čovac... simpa i zgodan... kad sam ga upoznala s Vericom, ona se popalila na njega, veli, on je baš ono što ona traži... ali njemu je više legla Kata... i moja sestra... a tek Lili!... ali one ga nisu fermale, kao ni ja... Marin je bio preregularan... prepredvidiv... ja volim čudake... ipak, s Marinom se i dandanas rado družimo jer je duhovit i bistar a brod mu je prva liga, jedno od najboljih mjesta u ovom kraju... kad sam jednoj svojoj klubašici rekla da je vlasnik broda također član mog kluba, ona je raširila oči i rekla – pa šta on traži na Iskrici? Zgodan, vlasnik broda, uspješan a Iskričar??? Da živi još tri života, ta kuma ne bi shvatila da Marin, poput mene, Mladena i mojih prija traži srodnu dušu, te da brod s tim nema veze...

Poanta ove priče jest da mene i moje kume (za razliku od mnogih drugih žena) ne može fascinirati frajer svojim postignućima u materijalnom smislu, jedino kao ličnost...  ali materijalna postignuća nisu nepoželjna... zato da frajer bude sa sobom načisto, zadovoljan, samouvjeren... izrealiziran... da može prevazići materijalnu fazu i otići korak dalje, poput Mladena, plavog bajkera... da može na ravnoj nozi razgovarati s nama...

Evo zgodne teme – upoznavanje preko neta

Meni je Iskrica bila sjajno mjesto... tamo ima bratemili puuuno muškaraca (više nego žena)... neki od tih muškaraca mogli bi mi se svidjeti, krenuh s tom postavkom, prije godinu i pol dana otprilike... i ne pogriješih... a neki su bili sačuvajbože...

Uglavnom, na takvom mjestu stvarno saznaš fascinantne stvari o ljudima... npr. da svi za sebe misle da odlično izgledaju... evo i ja sam sebe u profilu okarakterizirala kao iznadprosječnu, pa i Sven izgleda jaaako dobro, neponovljivo čak... Dario Parmezan također... moj Jure napisao je da je prosječan, pa sam ga natjerala da to promijeni... – čovječe, za svoje godine ti izgledaš fantastično!

E sad, to što su svi iznadprosječni, nikako ti ne garantira da će ti se frajer svidjeti... meni je bilo presudno da ima dobru spiku... ali to što ima dobru spiku još ne znači da je tip ok... npr. neki od najboljih spikera bili su npr. oženjeni... o majkumu kako naći pravi spoj?

O procjeni čovjeka na temelju tog plošnog pisanog medija mogla bi se napisati cijela psihološka studija... ja sam dosta dobro procjenjivala, živa istina...  ali imam ogromno iskustvo iza sebe... kad sam čistila svoj profil prije neki dan, imala sam arhivu na preko 900 stranica teksta, pa ti vidi...

Uglavnom, ako je čovjek pismen, bistar, konkretan i jednostavan (ovo podrazumijeva da nema preseravanja ili glumatanja), ne koči ritam komunikacije, razmijeni sliku i sl, ispadne da je u redu, to je pravilo... to ne znači da će biti ikakvih kemijskih procesa među vama... ali kava može biti ugodna, puna opuštenog raspoloženja, smijeha, otvorenog razgovora... imala sam barem desetak takvih poznanstava u svom iskričnom stažu... neke od tih tipova preusmjerila sam na svoj klub, proširila druženje, upoznala sa prijateljicama... ja sam u suštini jako komunikativna osoba i volim družiti se...

Sa Svenom bilo je specifično

Nismo mi puno tipkali... odmah smo razmijenili telefone i prešli na priču... došao je on vrlo brzo u moj grad (oko 150 km daleko) kroz par dana... Upoznali smo se na parkingu... došao je prvi... parkiram ja pokraj bijesnog crnog auta za koji sam smatrala da je njegov... izlazi frajer, izlazim ja... dajemo si ruke... on meni pusu u obraz... bio je niži nego što sam očekivala i sitnije građe... izgledao je slično kao na fotki koju mi je poslao ali ipak potpuno drugačiji... ne mogu reći da mi se svidio niti da me privukao... ustvari obratno... njegova faca jako je ekspresivna i trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na to...

-         da idemo s mojim autom do nekog kafića? – predloži on...

-         ma kakvi, ima ovdje odmah jedan kafić, ajmo prošetat'... – nekako mi nije ulijevao povjerenje ovaj susret... kao, ajmo mi druškane popit' tu kafu pa svatko svojim putem...

Međutim, nakon desetak minuta što sam s njim sjedila i pričala znala sam da će ovaj susret potrajati... otišli smo kasnije na drugo mjesto, pa treće pa šetnja... uglavnom oko 5 i pol sati trajala je naša iskrična kava... na odlasku zagrlio me i poljubio u kosu... ljudi moji, to je bio tako dobar osjećaj... to je bio jedan od najboljih osjećaja ikad...

Kasnije sam ga pitala:

- jesam se svidjela ja tebi na prvom našem susretu?

- da svidjela? Nisam vidio uopće kad si parkirala... samo sam pogledao u stranu i vidim kako izlaziš iz auta... kako si izgledala! Pa počeo sam se smijet' k'o lud... svidjela si mi se dušo, uh...

Nisam ja vidjela da se on smije tad... valjda se smijao u sebi... bio je malo nervozan... ničim mi nije dao do znanja da sam mu se svidjela fizički... ni jedan trenutak njegov pogled nije skliznuo prema mom tijelu, samo me u oči gledao, pet i pol sati...  poput sramežljivog dječaka on je spuštao pogled... to je također jedna od njegovih strana... ja tek otkrivam sve strane njegove ličnosti... poneka mi se i ne sviđa... ali zato što je njegova, ok mi je (do daljnjeg... zaljubljenost je stanje pomračenog uma, jedna je od definicija)... u totalu on je jako, jako slojevit i vrijedan čovjek... ponekad ograničenosti ove komunikacije, na verbalnom nivou otežavaju razumijevanje... ja bih željela da on točno zna što ja želim... što osjećam i što mi treba... ali da mu to ne moram reći... nerazumna sam totalno... ovi hormoni ubiše me!

Neki dan ispisah se s Iskrice... svom Klubu, čiji sam osnivač, ostavila sam veliki i srdačan pozdrav sa toplim željama... ja odoh dalje... ima puno boljih mjesta na svijetu od Iskrice... iako ni ona nije loša... mogla bih napisati roman... jednom je jedan tip, moj iskraš i klubaš, raspisan čovac izrazio namjeru da napiše roman o mojim iskričnim iskustvima (ti tipovi spremni su na sve dok se upucavaju)... pa bilo bi tu materijala, ako ne za roman a ono novelu, pripovijetku... nedavno pak, jedan je drugi iskraš, moj kompić predložio da napiše scenarij za film prema mom životu... hihi, ali već moj frend Jure snima film o meni i mojim prijama (Lili, Verici, Kati)... ovo što Jure snima više bi bio dokumentarac, istinita tužna priča (o keruši i kučićima)...  snimio je dosad oko dve i pol minute materijala... sad traži vrsnog montažera, da od tog materijala sklepa cjelovečernji film...

Neki dan Sven reče:

-         O tebi bi trebalo snimiti film - on naime smatra kako je moj život, lik i djelo nešto fascinantno što vrijedi ovjekovječiti (zaljubljenost je stanje pomračenja svijesti, jedna je od definicija)...

-         Ali već mi je jedan kompić predložio da napiše scenarij o meni... jel' da pristanem?

-         Neee, ni slučajno! To nikako... morat ću porazgovarat' s tim tipom J

Jure mi je u svom filmu dodijelio glavnu ulogu... taj moj status promjenjiv je... jedno vrijeme glavnu je ulogu imala Lili, pa onda Kata, pa opet ja... pa se onda tuitamo ubaci neka nepoznata djevojka... jedna je djevojka, glumica u usponu čak mislila da je on uistinu režiser pa je neko vrijeme koketirala oko njega... on je održavao to stanje nesporazuma do daljnjeg... ona ne zna da je on samo latentni režiser... ali mogao bi, mogao... ima on veliko kazališno iskustvo... dok nauči točno kako se uključuje kamera, gdje će mu biti kraj J

Ljudi moji... potpuno sam luda ovih dana... Sven je maloprije napustio naše ljubavno gnijezdo... još je njegov miris ostao posvuda... po mojoj kosi i odjeći... posteljini... pratit će me bar pola dana, dok ne ishlapi... hoću reći, taj se čovjek uselio u moj život i totalno raširio po njemu... pustio svoje mirise i ekstrakte... ja pijem kavu i refresham sjećanja na ovu noć... božemoj, tako je dobro spavati s njim i slušati kako diše (ponekad hrče)... na ovo bi se čovjek navikao vrlo lako... ove stvari ulijevaju sigurnost a ljudi su skloni takvom uljuljkavanju... 'ajde da ne razmišljam sada o tome... idem opet u krevet, zaronit ću glavu u jastuk i snifati taj miris...

Moja šogorica Goga je žena od bratića mog bivšeg muža... kad sam je prošlo ljeto vidjela, već sam bila razvedena. Reče mi tada:

–        Nemoj da se dogodi da izgubimo kontakt nas dve... i deca... ti i ja uvek ćemo da budemo familija... preko dece! Nije bitno ako će se on opet oženiti i imati drugu decu... ti si mi uvek familija... Nije bitno ako ćeš se ti udati i imati drugog čoveka... moja kuća je za tebe uvek otvorena i uvek možeš da dođeš i dovedeš koga hoćeš... jesi razumela bre! (Goga me gleda velikim očima, samo što joj suze nisu krenule)...

-         Darling, fala ti puno, puno... (ovo me bilo ganulo... ona je stvarno topla osoba... mene je uvijek voljela više nego ostatak familije, znam to)

-         Nego, šta točno znači to bre u srpskom?

-         Pa vidi... ne znam tačno da ti objasnim... uglavnom bre se koristi više u pučkom govoru... kao neka poštapalica... (po njenom namrštenom nosu vidiš da BRE nije na osobitoj cijeni u srpskom jeziku)... ja ne koristim bre uopšte...

-         Ali sad si upravo rekla bre...

-         Ja? Ma učinilo ti se, draga!  Sigurna sam da nisam... J

Veli meni Goga, moja beogradska šogorica:

-         Jel' važi da danas spremimo pečurke za ručak?

-         Ali imamo šampinjone, darling..

-         Pa da, velim da spremimo pečurke...

-         Aha, dakle, pečurke su sve vrste gljiva, a ne posebna vrsta (ja sam naime uvijek smatrala da su pečurke vrsta gljiva)...

-         Pa da, mi kažemo pečurke za sve gljive.

-         A kako onda zovete gljivice po zidovima?

-         Pa pečurkice! – e na ovo smo se odvalile smijat' nas dvije...

-         A gljivice na koži?

-         E vidiš, njih zovemo gljivice... (na ovo smo se pak zacenile od smijeha)...

Moj komentar na ovo je – gljive su hrvatska riječ... ako je za kožnu bolest uvriježena hrvatska riječ u srpskim krajevima, moguće je da je ta bolest i došla sa zapada... J

Ovaj fenomen uvoza riječi sam podrobnije elaborirala' u priči o pantalonama/hlačama...

Moja beogradska šogorica Goga podvikne svom djetetu:

- Aleksa, zaprljaćeš pantalone!

- Darling, zar u srpskom ne postoji riječ hlače? Vidim da uvijek kažeš pantalone...

- Pa da, nema reči hlače kod nas...

- A kako zovete kratke hlače?

- Pantalonice! – Goga i ja često se smijemo saznanjima oko razlika u našim jezicima... – a ponekad ih zovemo i šorc... J

moj komentar – ako srpski jezik nema riječ hlače, izvorno slavensku, pretpostavljam da su hlače kao odjevni predmet stigle iz Italije npr. (pantalone je romanizam)... zato sa sigurnošću možemo ustvrditi da je suknja kao izvorno slavenska riječ (od sukno) bila i izvorni odjevni predmet koji su nosili muškarci... šteta da se ta tradicija nije održala pošto navodno je suknja prirodno normalnija i zdravija za muškarce nego hlače, zbog građe njihovih organa i sl...  a žene mogu nositi hlače kol'ko 'oće, opet zbog građe svojih organa i sl... J

Moja šogorica Goga rođena je Beograđanka... zadnjih godina ljetuje kod svoje hrvatske familije na moru pa se jako zbližismo... sjajna je osoba a djeca su nam istih godina pa rado zajedno budemo na plaži, šetnji i sl... ispočetka, nekako je imala neodređeni strah da će imati neku neugodnost zbog svog ortodoksnog srpskog govora, pa je govorila ispod glasa i nastojala pričati jezikom koji ona smatra hrvatskim ... to je bivalo prilično smiješno pa smo je uvjeravali da se ne treba opterećivati... ebate, da njoj netko prigovori zbog govora, ja bih prva prosukljala na uši od bijesa i sigurno bih reagirala... uglavnom, tamo gdje se obično kupamo ima ljudi koje bih uvijek okarakterizirala primitivcima, istina je, vidiš na kilometar... po ikonografiji, debelom zlatu, tetovažama, raznom kiču, glasnoći i rječniku... na plaži to vrlo brzo ustanoviš... mnogi ljudi plažu doživljavaju kao svoj dnevni boravak – rastegnu ručnike, razna napuhavala, nemoguće rekvizite, ograde svoj teritorij... dovikuju se, viču na djecu, non-stop jedu i sl...... ja uvijek svoju djecu učim određenoj diskreciji na plaži... smatram da je to lijepo... ne moramo vikati na sav glas i non-stop jesti... plaža je prije svega mjesto za kupanciju... mi boravimo u moru gro vremena... ovo malo što se sušimo vani nastojimo biti pristojni i nenametljivi... moja Goga pak u toj je diskreciji pretjerala, valjda zbog potrebe da kamuflira svoj govor... ali zbog nerazvijenog sluha za razlikovnost naših jezika (pošto je cijeli život govorila samo lokalni beogradski), jedan dan ona vikne djetetu koje je nekih 30 m daleko u moru:

-         Aleksaaaa, dođiii da jedeš kačkavaljaaaaa!!!!

E jesam se tad nasmijala majkomila... ona koja je toliko pazila da se ne oda, sad je jednom rječju cijeli trud bacila u vodu... i nije ona shvatila u prvi mah zašto se ja smijem...

-         Ebate, šta ti je to kačkavalj?

-         Pa sir, zar se ne kaže kod vas tako?

Po tome kako se slatko nasmijala svojim prekrasnim osmijehom, vidjeh da je upravo shvatila zajeb... nas dvije pogledavamo se ispod naočala i malo ispod oka promatramo one primitivce koji su na trenutak zastali u svojim plažnim radnjama... hihi, da im svima zbrojiš razrede škole, ne bi se skupilo u Goginom stažu sigurna sam... J

Noćas vozila brzom cestom... auto lijepo klizi, cesta je odlična... oko 50 km imam prevaliti, tako nešto... pogledam na sat, 0:00... pogledam u nebo – pun mjesec... nigdjezemska... nema naselja ni kuća... samo šumetina i brda... nešto bijelih oblaka... nigdje žive duše, vrlo malo prometa uopće... molim boga nek' me netko stigne pa me pretekne pa ću mu se prikrpit', mogu ja i brže povuć'... sjetim se svih uznemirujućih priča koje mi je Sven pričao u zadnje vrijeme... o NLO-ima, vanzemaljcima želatinastih lelujevih tijela s romboidnim svijetlećim očima... mrtve djevojčice negdje u Bosni koju je navodno strujni udar iz nekog čudnog letećeg tijela usmrtio usred bijela dana na igralištu... pokušavam se otresti od tih crnih misli... u daljini čini mi se kao da vidim nešto čudno, što ne pripada cesti, prijeteće nedefinirano... približavam se, štagod da jest bejbe, idemo dalje... dođem bliže, vidim običan znak na cesti... ali ovo crveno svjetlo gore bočno nije normalna stvar... pogledam bolje, kao miče se... ide lagano prema meni... ebate, neću gledat u to... to je sigurno neka signalizacija za avione da ne potrefe u brdo... majketi, ako je i NLO šta me briga, ja idem svojim putem, on svojim... evo ga tunel, sreća moja... kao da u daljini vidim neki kamion ili cisternu koju ću kroz neko vrijeme stići... udarim po gasu... kad ga stignem, vući ću se za njim, neću pretjecati, hihi, jesam luda... ono crveno svjetlo moralo je ostati negdje iza, tražim ga u retrovizoru... i nađem... iz ove potzicije jasno se vidi da je to VIP-ov stub na brdu... hihi, e jesam luda... Svene ebaćutisvepospisku kad te vidim... više da mi nisi prič'o ovakve stvari jel' jasno hihi... ova cisterna ne vozi uopće sporo... ZOVKO, rođo Bošnjak je to, mašala... idem lijepo s njim do kraja puta... nekako se smirih i lagano klizim... već je 0:12, ajd' još malo darling, stići ću kroz neko vrijeme... ZOVKO nije spor uopće, nema nikakve potrebe da pretječem... ali k'o za inat, evo ga daje žmigavac, pa jel' baš mora skrenut' na prvom skretanju... ma bemti moju sreću hihi, e jesam luda...