Mažoretkinje

-          Žene su poludjele otkad su osjetile duh slobode još odonda kad su se borile za ženska prava, pravo glasa... kako su se zvale one, onaj ženski pokret... mažoretkinje - (ja)

-          Sufražetkinje! - (Jure)

-          Pa odonda ustvari žene hvataju zalet da zavladaju svijetom...

Mažoretkinje – ovaj fenomen je neobjašnjiv... kratke suknjice, dopičnjaci... dekorativna uniformica i vještina okretanja štapa u ruci... i ovo je ženska strana kak' ne... žena totalni frik...  nedodirljiva u svom plošnom svijetu, okreće se sa onim štapom i jebe se njoj...

Normala

-          Jel' se tebi čini da su ljudi koji su naizgled skroz normalni, klasični, onako zamaskirani u klasičan red, veći frikovi i njihova je gluma jača, perfidnija... oni kriju štogod hoće... čak nesvjesno... iza klasičnog reda...oni mogu prikriti i najgore zamislive i najnemogućije stvari...  poistovjećujući se s normalom, ti ljudi potpuno mimo kontrole mogu raditi šta hoće... (npr. političari... poslovni svijet u odijelcima s kravatama)... ali nije nužno to svjesno... oni se obuku i napravili su pos'o... tu je kraj... angažmana... izgledaš poput normalnog čovjeka, dakle, ti si normalan čovjek... to je ta logika... normala je paravan... da budu inertni i možda se nikad i ne upitaju... o ljudskim stvarima... suprotno, ljudi koji izgledaju k'o frikovi (čudnog izgleda) ispadnu jednostavniji i normalniji stvorovi skloniji etici... skloniji preispitivanju... nego ovi naizgled «normalni»... – (ja i moja teorija)

-          Ma ti se kompletno sad baviš filozofskim pitanjima, pitanjima ljudi, ljudskosti, čojstva... duhovnim stvarima... i poludjela si na blogu... pa to je nemoguće čitat'... pišeš k'o onaj... onaj... tip... Nikola Tesla.... Krleža! To je nemoguće pratit'... tu tvoju spoznaju koja te spičila...

-          Čojstvo... čojstvo... fala ti za tu riječ... odakle li si je izvukao? - (ja)... 

Jabuka

-          Vidi, sori, sori ali ovo što si mi ispričao... da ti je prvo seksualno iskustvo bilo s................... jabukom... to mora ići na blog... oprosti ali to ne smijemo uskratiti čojstvu! (ja kroz smijeh)

-          Ok. ali promijeni imena... nemoj reći da je jabuka nego Višnja... ili Jagoda... (Jure kroz smijeh)

(kao dječarac penjao se na stablo... i jašući granu... eto... dogodilo se!)

Meni se u zadnje vrijeme
Pojavljuju mladi ljudi
Što u mene gledaju k'o da sam kraljica
Spremni obožavati
Moje iskustvo, zrelu ženstvenost
Ja ih gledam sa simpatijama
Jedra tijela i oči pune poštovanja nisu moja hrana
A gdje su zreli ljudi koji će prepoznati moju zrelost?
Ostajem sama

Neki dan na mom se putu ispriječio
Savršeno građen Apolon
Sa staklenim okom
Gledam mu ono umjetno oko
(ustvari staru ranu u koju je uguran kliker)
To je bila bol
To je bila prilika za rast
(nije da mu zavidim
ali mislim – tko se s ovim suoči
taj zna što je bol)

Pa mu gledam savršeno tijelo
Ovaj je čovjek privlačan
Tko zna zašto baš ja moram upoznati čovjeka bez oka
(ja koja sam neki dan slikala, više atrakcije radi, ljude kojima curi krv iz očiju)
A što ja znam uopće o boli, krvarenju na oči?
Ja teoretičarka...

Jedna kolegica umrla je nedavno u umobolnici
Umrla je od – gladi
Odbijala je hranu do smrti
Ovo mi ispričala druga kolegica
Priča je šokantna
Nije za pričati
Ali i ona je čovjek
Ona je netko koga sam poznavala
(da li okrenuti glavu od njene patnje?)

Na plaži gledam par... igraju karte
Ona nije ljepotica
Ali mu je žena
Neka mirnoća zrači iz njih dok se drže za ruke ulazeći u vodu
Ovi su ljudi sretni što imaju jedno drugo
Čini se da to znaju
Pa može se i lijepo živjeti
(i to je ljudski)

Ovako intenzivno o ljudima
Nikad nisam razmišljala
K'o da me drma neka faza samospoznaje
Neprestano razmišljam
Tko sam ja
U vremenu i prostoru izgubljena... (ili nađena?)

Nema tome dvadeset godina
Smijale smo se mi cure s faksa
Otpuhujući visoko dimove
Prepune samopoštovanja
U beskonačnim pričama u kantini:
Filozofija, umjetnost, komadi
Među nama bila je i ova što je nekidan umrla od gladi
Tko je to tada mogao znati

A tko sam ja?
Ja koja sam lani obožavala
Muškarca staklenastih očiju
Vrućeg pogleda što prži
Koji je s puno žara grlio
Kao da me ljubavlju omata do srži
Al' bi jednostavno otišao 
Kad sam ga trebala
Nisam mu oprostila njegovu - fluidnost

Pa sam onda našla tipa naizgled čvrstog
Hladne glave, kockasta srca
Mislila sam da je dobar za mene
Običan čovjek ovog društva
Čovjek ukotvljen među zemaljske stvari
Dok me taj nije prožvakao i ispljunuo
Na način kako se to lokalno radi
U malom građanskom svijetu
Zatvorenih duša

Ova dva slučaja
Svaki na svoj način
Kroz odbacivanje
Doprinijeli su da učim
(brže učim kad dobro drmnem)
Zato ove teme
O konzumerizmu
Žvakaćim gumama
O sebi
O ljudima
O sudbinama
I tko može znat'
Tko je slijedeći na redu
Da ostane bez oka
Il' umre od gladi

Npr. umreš iznenada
(jedan kompić je umro sa 36
stvaran čovjek koji je živio
i umro)

Može li se jednostavnim riječima
Ispričati što je život
Kad pogledaš unatrag
Iznanada umrijevši s 36

Šta ti je život ovaj?
Ljudi koji ne mare za druge ljude
Ljudi maske
Ljudi izkeženih krnjavih zubi
Smrdljivog daha
Ljudi kao inkarnacija poremećaja
Rijedak pogled razumijevanja
Rijedak dubok ljudski pogled
Rijetka ruka koja će te prigrliti

A smrt te sačekuje iza grma
Dok naizgled živiš svoj običan dan
Pripremaš hranu
Čistiš stan
(ona u nekom uglu gleda u tebe
dok ne misliš na nju)

Kol'ko si u životu im'o lijepih dana?
Ljubavi u tragovima
Nejasno sjećanje na majčino krilo
Jedino sigurno mjesto u svemiru

A tko si ti?
Kako sebe opisati?
Unezvjerene oči
U mraku zvjerinjaju
Uplašene od samoće

Koliko puta si ljubio žene
U njihove meke obline ugurao sebe
Zaboravio na sebe
Zaboravio na sebe
Na uplašene oči
Koje unezvjereno gledaju
Bježeć' od samoće

I šta sad
Umreš
I šta?
Tebe nema
Ostale su tvoje stvari
Jedan međuprostor
U svijetu u kojem si živio
(kao neki zrak koji ima tvoj oblik)
Sada prazan
Kao neka rupa
Neugodna, čudna
Jedno vrijeme ljudi će obilaziti oko nje
Pokušavajući shvatiti šta je rupa
U svjetlu vlastitog bivstovanja

Pa se slegne prašina na tvoj bivši svijet
Zaborav
Neki smiraj
Zemaljski život spremljen u povijest
A ti u međuvremenu zapravo
Tko zna gdje
(na neki način privilegiran
što nisi ovdje
sa svojih svega 36)

Zašto ljubiti domaju imperativom jest?
Osjećam se kriva i pogrešna
Jer me boli kita
Za domovinsku svijest
Domoljublje je u nas jedna od svetinja
Oko koje je nepristojno postavljat' pitanja

O tužna zemljo
Imam za tebe osjećaja
K'o za Ciganče što hoda u ritama
Boso
I gladno
Sažaljenje
Čuđenje – gdje nestade Cigančetu ponos
Gdje je dostojanstvo?
Zašto krade?
Izraz tragike
U crnim oborenim očima

Da sam imalo sklona samozavaravanju
Našla bih ljepotu vrijednu obožavanja
Ali kroz ovu zemlju
Ovaj svijet
Nevezana zemaljskim granicama
Samo sam u prolazu
Usputnim stanicama
Što ne plijene moju pažnju
(a misli moje zaokupljene sobom
u vrtlogu važnog)

Prepuštam domoljublje
Taj cijeli resor
Za neke drugačije ljude
Domovinskim uzdanicama
Čije srce prima ljepotu i uzdiše
Nad ovim morem, brdima, oranicama
A meni kako bude

Ja moram sama
Apatrid ja sam
U duši
To sam svjesno odabrala
Vezanost uz terirorij guši
Moja je domaja, moje mjesto
U prolazu među slojevima
Čiji je jedan i ova vukojebina
Sasvim slučajno – lijepa zemlja
Nastanjena pretežito stvorovima
Što čudno hodaju
Jako mašuć' rukama i nogama
(puno drame u suvišnim pokretima)

Citiram jednog kompića:

Ljudi koji nisu svjesni svoje granice nemaju nikakvu šansu da je prekorače. Kako možeš preći most za koji ne znas niti da postoji? Već sama činjenica da doživljavaš nešto kao ograničenje otvara ti mogućnost da to ograničenje prevazidješ. Sve do onog trenutka dok ne odlučiš to ograničenje uzeti kao izgovor. E tu onda padaš.

Moje ograničenje je – privremeno ograničenje

Dok ne iznađem način da – pređem

Moj prelazak je – sasvim izvjestan

Pa makar, pa makar - kroz san

- šta slikaš?

- štajaznam... ljude

- omajgad, pa to je postmoderna! (Jure)

-         imam neku lošu negativnu energiju (ja)

-         ne postoji negativna energija... samo energija (Jure)... dakle imaš energiju... to je dobro

-         ok, imam pad energije, loš period

-         znači, ovo je kod tebe pad energije, kad ovako slikaš

-         ok. nije pad ali je histerična energija... mislim da sam agresivna

-         moraš manje jesti mesa

Ma koja smo mi zemlja zakurac kad je kod nas ekspresionizam tek sad doš'o! Ne kasniš puno za svijetom... stotinjak godina.. .ako... (Jure)

- ti u stvari uopće nisi destruktivna samo teško podnosiš nejebicu... isto k'o ja... samo što je ja dosta dobro podnosim

- fakat, skroz isto!

-         znaš, nećeš si naći partnera za seks dok god crtaš ljude kojima curi krv iz očiju

-         pa neću ja s ovim plašiti muškarce... inkognito

-         da ali bog sve vidi!

(pa se smijemo nas dvoje luđaka)

Svijest i podsvijest
Sve se urotilo
Da ja naučim
Biti ja

Cijeli svijet
Poznati ljudi
Nepoznata raja
Pomaže kod suočavanja
Namjerno, nenamjerno
Zlo il' dobronamjerno
Guraju me naprijed
Idemo do kraja

Neki moji anđeli
Pjevaju mi miloglasno
Ne boj se, ti si naša
Ti ćeš se naći
Samo budi hrabra
Budi dobra
Mila
Isplači što je iza tebe
Ono što si bila
Otpusti težinu
Oprosti sebi
Slobodno poleti
Ne brini za krila

Prvi put u životu... o lijepo li je...

Bio je prekid... moj bivši i ja u nekom autu parkirani... mučno... nismo razgovarali... svatko sjedi sam za sebe... onda ja odlazim... vani nebo ljubičasto, nisko, samo što se ne sruči kiša... pri duši mi teško... razdire me... tuga... osjećaj velike nesreće... ali hodam po nekom strmom putu, uzbrdo... jer moram ići tamo... oluja počinje... kiša i jak vjetar koji me šibaju... onaj put se odronjava ispod mene... ja svejedno idem naprijed... uopće nema govora o tome da stanem, sklonim se, jer se nemam gdje skloniti... idem uzbrdo i jako se mučim zbog one oluje... zbog vode koja se slijeva nizbrdo i radi odrone... ovo traje neko vrijeme... umor u nogama... onda odjednom osjetim da mi je lakše... kao vjetar mi puše u leđa i gura me, pomaže mi... pa sve jače i na kraju taj me vjetar podigne malo iznad zemlje i ponese naprijed, uzbrdo... ja shvatim da sam poletjela i konstatiram to onako normalno, sa zadovoljstvom... malo iznenađeno ali nisam se prestrašila... nekako sam jako sretna... u jednom času pomislim da bi taj vjetar mogao svaki čas prestati me nositi pa ću pasti... ali sama sebe korigiram u mislima – ne! Ne misli da ćeš pasti, jer ako misliš da ćeš pastii to će se i dogoditi... darling, ti letiš, ti možeš letjeti kol'ko god hoćeš... ovo mislim i smijem se i sretna sam jako... uživam u pogledu odozgo... osjećaj bestežinstva mi jako godi... baš čisto zadovoljstvo... onda stižem do neke kuće, nekog mjesta gdje sam kao krenula, na brdu... bez problema jednostavno doskočim, kao ptica... ali shvatim da sam sletila na povišeni plato kraj kuće, da sam trebala na donje dvorište... pa skočim dolje... ali me gravitacija potegne... onako osjetim da pomalo ipak padam ali ne skroz... poluletim, polupadam... doskočim ja dolje malo nezgrapno i pomislim – ajoooj, ovo je tako slično na mene, ova neskromnost... jednom sam poletjela i odmah mislim da sam ptica... probudim se sva nekako sretna od ovog sna... ova simbolika - let, odvajanje od materijalnih barijera, vjetar u leđa... sve jako optimistično...

Danas smo uslikale Juru dok se tuširao... u Katinoj kadi... Kata i ja... kako se to dogodilo? On se nešto dovikivao, nek' mu se pridružimo... pa nek' mu donesemo sapuna i sl... jer da će on doći po sapun... i nek' uđemo slobodno, da će on okrenuti glavu... pa ja iz zajebancije s rukom i aparatom kroz vrata i okinem... ono aparat uhvatio taman šta treba... pa smo se Kata i ja šokirale... Jure gol.. ima crnu mrlju i u njoj jednu svijetlu točku...

- aaaaa! Neeee! Briši to! Briši to odmah... uhhh! - i obrišem ja TO... laknulo mi kad je to čudo izašlo iz mog aparata... poslije ručamo, on traži da mu pokažem tu fotku, reko' – izbrisala sam...

- ma nisi valjda? – njemu iskreno žao... jer valjda nema nijednu fotku gdje je gol... – gaduro jedna! Pa zašto si izbrisala?

- nisam to mogla podnijeti... saznanje da ti imaš TO... crnu mrlju s bijelom točkom... ne želim u to vjerovati... želim gajiti iluziju da nemaš...  TO

- jer si ti naša najbolja prijateljica - (nadoveže se Kata)... pa se smijemo k'o ludi

- o gadure jedne!

- morale smo to pobrisati, sori... kad smo vidjele to, tu mrlju, tog... tog... tog...
- nečastivog! - (on nam pomogne)

Pa se smijemo nas troje luđaka...

Dnevne stvari
Piće, jelo
Obiteljske stvari
Jelo, piće
Oko njih se cijeli život odvija
A živi se manje više mehanički
Oko kuhinjskog stola

Jelo, piće, suđe, prašina
Dnevna jebada
Pa odjeća
Zimska, ljetna
Deterdžent za pranje
Pa posteljina
Prašina, grinje
Savjeti za domaćice
Kako pripremiti fileke
Kako skinuti fleke
Kako odstraniti dlake
Pa kremice
Kupke, hladne, mlake
Neka guze budu tvrde
Guze su važne
Guze moraju biti lijepe
(zar nisu guze organi što kake,
prde)
Hmmm! Guze moraju biti tvrde
I bez celiulita
Pa onda zdravlje
Pa alergije
Preparati, vitamini
Mlijeko sojino il' kravlje

Omojbože
Šta je važno?
Osjećam se glupo
Nemoj da do kraja života
Ovo bude moja tema
Jelo, piće, odjeća, prašina
Osjećam se jako tupo
Iscrpljena od ovih jebada
Daj ne jebi više
Daj mi neki smisao
Daj mi neki cilj
Bože
Sada

Paaa, bavim se
Ali kako?
Za početak da je snimimo, utvrdimo, prijavimo
Jel' ima?
Ima bratemili
A gdje je?
Oko mene... u meni... a gdje nije?

Gledamo je
Direkt, bez uvijanja
(imaš i drugi izbor – skreni pogled
Nemoj je gledati
Gledaj tamo gdje ona nije)
Ovo je pristup nesretnika
Iz ....... kolonije
Ako okreneš glavu, nema nesreće
A svijet je lijepo i ugodno mjesto

Jel 'se ti baviš nesrećom?
(anketno pitanje)
stalno.... ponekad.... nikad.... (nisam odavde)
Šta može bit' važnije
Od nesreće
Odjeća, jelo, piće
Kremica protiv bora
Dlačice na pičiću
Sori, moram... moram!

I šta sad... gledam je i kud sad?
Skuhat ću si kavu
Zavalit' se u ležaljku
Moja tuga i ja zaslužili smo mali predah
U jednom mirnom trenutku u hladu

Sinoć Sabraž prazan... nešto ženskadi... od muških, pojavom se ističe gradonačelnik Obersturmbahnfuehrer... u društvu mladih žena... Jure i ja plešemo ispred njih... Jure mi veli – daj malo mrdni pred gradonačelnikom... mal'ko ga zavedi... pa ćemo tražiti potporu... (drugi dan ja u uredu gradonačelnika - Her Ober, dal' me se sjećate... iz Sabraža... e da, plesala... negooo, htjedoh malo s vama popričati o slikarstvu... da i .......... brodskoj elektrici)...

Naplesali se bogami nas dvoje... i ona ženskad... ja iznojim tamo svaku subotu litar sigurno...  Jure forsira sugestivan ples samnom, onako seksi pokrete... – daj čovječe, nemoj, pa svi će misliti da sam ti komad... pa jel' ne vidiš da barim Hola? (Hol, lokalni gitarist, jako slavan, sjedi nedaleko, priča sa starijim tipom)... . – pa jel' reagira? (pita Jure)... – pa zasad nije me još primijetio!... - Hol se uskoro ustane i ode... stariji muškarac ostane sjediti za stolom...

–        vidi, sad barim ovog starijeg tipa... (ovo nas dvoje pričamo dok plešemo)

–        zašto njega?

-          jer poznaje Hola!

Jure plazi po meni prekoviše... hvata me oko struka, za trbuh, bokove.. .da ne velim guzicu... po nogama... – daj nemoj bratemili! Ideš mi na živce! Pa zašto me stalno diraš po trbuhu? (u mene kratka majica pa on podvuče ruku)

-          Mekan je i hladan (od znoja)... - pa se smije blesavo...

Lili je otputovala na godišnji pa Jure svoju tjednu dozu ženskog mesa odrađuje samnom...

-          Nemoj, nemoj bratemili! Prebaci se na Katu! Ona je nježna i krhka, a ne ja... (Kata je trpeljivo stvorenje i čak  mu pusti i da je izmasira)...i ona te sigurno neće npr. istuć', što će ti se desiti ako ja popizdim... - ovo je aluzija na naše kategorije – on perolaka, ja ultrateška.. (mapičkojedna! – ovaj manjak argumenata je čisti seksizam na njegov način... i moj, jebiga)

U plesu, on je za mene prebrz... iako dobro se slažemo u improvizacijama.. ali u koracima sam katastrofa, kad ga pratim... plešemo sambu –Tekila! (ovoj stvari znam riječi k'o onoj crkvenoj pjesmi Aleluja)... Jure veli – plešeš sambu k'o Vlaj! – ovo je Juri neshvatljivo kako sam ja spora s nogama... aštaću, plešem najbolje što znam... zastajemo u pol' pokreta, iz sveg glasa – Tekila!

Naša baza gdje se sastajemo je moj pos'o... centar grada, moje idealno radno vrijeme (uvečer do 22), kafić je odmah ulaz do...  i komšinice Kata i Lili (sve se urotilo na dobru zabavu)... Jure svraća dva-tri puta tjedno na čašicu razgovora.. kad smo sami, povjeravamo se, smijemo, šalimo... kad nas je više, zajebancija do jaja... 
Sinoć nas dvoje sami, pričamo o mom blogu i komentarima koji me ponekad uznemire... ponekad dobro nasmiju... citiram mu lapsus jednog komentatora koji me nasmijao do suza... odgovorila također lapsusirajući... smijem se s Jurom... rek'o – jedan mi u komentaru veli da ste ti i Kata moji sluge... - ove teorije nekih komentatora su mi čudne, bizarne.. jebate, ja sam stvarna osoba.. ali za čitače sam lik... iz priče... ženski lik... plošan...

–        a nego šta smo, nego sluge! – odgovara Jure k'o iz topa... pa se smijemo... sjedimo, popili bocu ledenog čaja,sparina ubiše...  spremamo se kući, reko': –        oš' mi ponijet' ovu kantu farbe do auta... on me gleda preko ramena:

–        sluga pokoran!

Hodamo s onom kantom prema mom autu... Jure pita

–        oš' me odvest kući, bez auta sam...

-          omajgaaad! - (Jure živi na suprotnoj strani grada).. – odvest ću te, a šta ću s tobom! - (ne vozim razvoziti narod uvečer jer moja djeca u pravilu ne zaspu dok se ja ne vratim)... Jure se smije:

-          ma idem busom, samo sam provjerav'o........... kako se odnosiš prema slugama...

Pa se smijemo...

A propos noćnog razvoženja, sjetih se svoje negdašnje prije Verice koja je imala rutinu svratiti kod mene u noćni sat kad ja završavam s poslom... moj je office na njenom putu kući (uzbrdo desetak minuta pješke)... pa bi me nakon par minuta kurtoaznog razgovora, žicala malu uslugu... mrzila sam to... s autom te ceste odvedu te dost' nepraktično mimo puta... a ja živim u pizdimaterinoj... od sve moje ekipe koja se ekipirala pri centru grada, ja jedina sam country girl... bez auta k'o bez nogu... oni svi imaju komociju oćel' pješaka, oćel' busom... 'oćel' se zajebavat' s parkingom...  i nitko to ne zlorabi... al' Verica bijaše kraljica komocije, kol'ko se sjećam...

Moja tuga
Gdje je?
Gdje mi je tuga
Nedostupna negdje
Potisnuta
Ponosom, umorom
Negdje iza sujete
Pa sam tupa

Nacerim se po navici
Svom odrazu u ogledalu
Draga, prazna si
Suhe oči
Beživotan pogled
To si ti
Samo maska
Naizgled ženska
Naizgled ljudska
Samo ljuska
Pljuska
Uvjerenju o dubini
Kompleksnoj ličnosti
Gdje mi je moja tuga
Da me očovječi

Hodam nekim čudnim šumama, ulicama, puteljcima i na jednom mjestu sretnem nekog estradnjaka... kao Milo Kitić, Dražen Hrnić, neki zadnji... Jasmin Grdović, neka sirovina bož'sačuvaj... tip ljigav i glup i pun sebe... i veli on meni da sam ja njemu bekvokal za njegove pjesmuljke i kao idemo na nastup... a ja mu pokušavam objasniti da ja nikakav bekvokal nijesam te da uopće ne poznam njegov repertoar... on se smije svisoka – mala, ne paničari, to je lako i u tom stilu... uopće ne prihvaća odbijanje... pa me krene rukom po kosi dragat', pa iznenada niže, uhvati me za sisu... sav se u momntu uzbudi, slina mu na usta – mala, pa ti ne nosiš grudnjaka! (ovo što nisam imala grudnjak ispod tanke majice tiče se prethodnog pomalo pomaknutog erotičnog sna koji neću sad pričati... ja zapravo nisam imala ni gaće, također iz prethodnog sna, samo tanke hlače i samo sam pomislila, jebate, ovaj će sad spustit' ruku, uhvatit' me dolje i ustanovit' da ne nosim gaće... nastradala sam!) Ali nije... ruka na sisi... pa me slinavim ustima krene žvalit', oni brkovi me škakljaju ispod nosa, stisne me ogromnim tijelom, ja ni makac ne mogu... ali ustima ne miče... samo me pritisne da ne mogu mrdati... ja jedva dišem i mislim – koji mu je, šta ovo sad znači... on niš' ne radi... ovo nije ni silovanje... šta je ovo?... ovo beskrajno dugo traje... on ne miče usta na mojima... dugo ostanemo u tom zamrznutom položaju... onda krene polako... beskrajno sporo...  minimalističkim pokretima... krene upijati moja usta... i jezikom polako me krene osvajati... a ja ne mogu vjerovati kako ta sirovina tako dobro ljubi... pa se beskrajno sporo prepuštam i beskrajno sporo mi se ljubimo apsolutno u istom ritmu i uigrani... najsavršeniji poljubac što možeš zamisliti... ja poludim ispod njega, njegovog tijela koje mi više nije teško... beskrajno dugo... ja luda od uživanja ali sve jako usporeno... onda on lagano podiže glavu... ja ga gledam... to je mlad smeđokosi muškarac, nije ona sirovina s početka, nije neki ljepotan ali sasvim pristao tip... ja ga gledam sa zanimanjem... prvi put ga vidim, al' mi je poznat, blizak... gleda me sigurnim muževnim pogledom... jako miran... kao da zna da mu pripadam... gleda me odozgo, ja njega odozdo... gledamo se zadovoljno... onda ga ja zagrlim oko struka i povučem prema sebi, povučem sebe prema njemu i stisnem se uz njega... s nekim predavanjem... osjetim pripadanje...  malo mi stegne grlo kao da ću zaplakat'... kao od sreće...  to je on... čovjek kojeg tražim... omajgad... moj čovjek je tip koji savršeno ljubi... neko prepoznavanje...

A koga on ima
Osim sebe?
Da ga jebeš
Mogu to razumjeti

A kome on može nešto dati
Osim sebi?
I šta on ima dati?
Ma ga jebi
Da ima
Bi dao

A sam na svijetu
Od koga bi naučio?
Kako bi znao?
A jebiga
Treba razumjet' i njega

A kao inteligentna sam... 

Vidi ovu bizarnu priču... moju jebiga... malo me sramota al' jebiga... zato i imam blog – da se javno sramim... 

Bila sam s jednim tipom.. . ima tome davno, sigurno dve godine... dost' sam se ložila na njega... mislila sam tada da je dobar tip... onako pasao mi je... mentalitet, stil života... u seksu... zgodan, privlačan, pričljiv... pa sluša dobru muziku i sl... pa sam i osjećaje uplela... luda žena...a trajalo je to oko dva mjeseca... moj standard... onda sam bila povrijeđena... o kak' predvidivo!... što nije uzvratio, tu nije ništa mogao... nema krivice... on je bio hladan čovjek i zato nije kriv... nego način na koji  prekinuo samnom... telefonski, iznenada... samo me izvijestio o prekidu... nije ostavio prostora razgovoru... doživjela sam to kao gaženje mene, mojih osjećaja, našeg zajedničkog vremena, poštovanja među nama... gaženje prijateljstva... a zbog vlastite komocije... napominjam da s ovim tipom ni u jednom trenutku nisam izgubila ponos ili samopoštovanje... samo sam se povukla... u šoku, čuđenju, nevjerici...

Nedavno, sretoh ga, razgovarali smo o ovome... vrlo otvoreno - zamjerila sam mu... uputila kritiku – darling, to se ne radi!...  ali njemu nije bilo žao... nimalo baš... zbog grubosti što mi je nanio... on nema nijednu lijepu riječ za naše prijateljstvo koje je skroz marginalizirano u njegovu sjećanju... čupam te riječi iz njega... velim – jesam li te ja uopće ičim privukla u ono vrijeme, valjda nisam izmislila... pa se smijem, apsurdno je ovo... jer on se također ložio tad, dobro se sjećam njegovih telefonskih poziva, susreta naših... dosta truda uložio u mene... pa se on s naporom sjeti – o da, bila si duhovita, zanimljiva... on mora uložiti trud da se toga sjeti... kad je samnom prekinuo on je jednostavno prekrižio taj dio života... mene prekrižio... iako je znao da ja patim zbog njega negdje u nekom kutu... al' ga se to nije doticalo... pa sam mu i rekla – razočarao si me darling! Jer si me bahato gurnuo, bacio u trenutku kad sam ti zasmetala... ljude se ne baca (ali u njegovom svijetu ljude se baca...  jebiga... sraz svjetova)

Pa nije se nešto baš branio... u principu, neosjetljivom, zatvorenom stvoru, jebemuse za moje mišljenje...

Zaključih da je on plitko, bahato, sirovo, bezosjećajano stvorenje... emocionalno neinteligentan... bez sposobnosti empatije... gledam ga s omalovažavanjem – kao muhu u juhi... sama sa sobom mal'ko se sramim... jebate, sujetna kak'va jesam, boli me što falš partnerom sebi rušim cijenu... ba bio i lanjski snijeg.

Olakšavajuća okolnost za mene - po stilu on je skroz jak... reklo bi se pojava... ono sav se dao u prezentaciju... (pa zavaralo me majkumu... naivno djevojče)... a ljudski da ne velim sićušan... čovjek oštećene duše... ajd' da ne pretjerujem – sasvim prosječan tip... prosječno površan... čovjek ovog društva... malog građanskog svijeta... uljuljkano, pasivno, nesigurno stvorenje, plitke svijesti... ogrezao u trivijalnosti i forme...

Šta sad... ajd' da shvatim, naučim nešto iz ovoga... 

On je uvijek bio takav, samo sam ja promijenila svoje gledanje na njega... prije sam vidjela onu stranu na kojoj sam sagradila iluziju o čovjeku... sad vidim ovu neuljepšanu stranu... pa istina je da svi imamo obje strane... ali neke mane nećeš si dopustiti ako si razvijen kao pojedinac... npr. bahatost prema ljudima... gaženje tuđih osjećaja... obezvrjeđivanje ljudi, neuvažavanje... postupati prema ljudima s obzirom na vlastitu komociju... pa i obrnuti logiku da bi bio ispravan u svojim očima... 

On je sad kao mene razočarao... 
A onda mi sine – ma šta on mene ima razočarati? On sam mora živjeti u svom tijelu takav kakav jest... to samnom nema nikakve veze... ja sam sama darling sebe razočarala! Zbog greške u procjeni... moji su osjećaji bačeni, vrijeme je bačeno... moj trud je bačen... pa se sramim... ne bih trebala nikom pričati o ovom fijasku...  

(Lili ću teško ovo moć' ispričati: - ej, nećeš vjerovati koga sretoh neki dan... - onako u laganom tonu... ona ima jebeno visok standard za ljude... nek' pročita na blogu... Lili je uviđavna... neće spominjati... samo će pitati – jel' ima štaaa novooo? - značajnim glasom... pa ćemo se smijati, ja ću pokriti oči rukom – ništa ne pitaj darling, sve znaš!)... ipak pričam Juri:.. on je nekako jednostavan, širok, bez osude... ovaj bizaran slučaj loše procjene mora se pretresti:

-          .jebate, pa šta ja gledam uopće na ljudima... stil, vanjske manifestacije osobe? Pa moja procjena je zakurac... ja sam zapravo užasno površna...  

-          pa ti razmišljaš k'o svaki pravi muškarac... digne ti se i vidiš ono što želiš... (pa se smijemo Jure i ja)... ali nemoj, nemoj biti tako stroga... bila si tada skroz u problemu... nejebica... to je za ljude... (smijemo se) ali nije samo to... i htjela si da te netko voli... (pa me Jure gleda nježno)

-          omajgad... daj da mi ovo bude škola... pa da naučim neke stvari o ljudima... o sebi... da vidim stvari kakve jesu... a ne kroz prizmu mojih želja...

Bilo je
Kako je bilo
Ni dobro ni loše
Nitko nije kriv

Bilo je roza i crno
U prosjeku sivo
Takav je život

Bili smo onakvi
Kako smo znali
Bit ćemo bolji
Ubuduće
Nekom drugom
Više ćemo dati
Shvatimo ovo
Kao školu

Dobro bit će
Ne brini dušo
Bi' će dobro

Gledam te u oči
S rukom ti po obrazu
Ostat ćeš mi zapisan negdje
Zbogom

Ovo sam rekla jučer:
Ljubav nije za mene
Ljubav je za neke druge žene
Koje imaju nevinije ruke
Koje imaju lakoću koju ja nemam

Ali to je strah
Od bacanja
Naučena lekcija
Na trenutak ukroćena
Divlja životinja
Divlja rijeka
U korito utjerana
Na trenutak ubijeno
Dijete u meni

Jer i ja sam žena
Putena, ženstvena
S težinom koja izbija
Iz pogleda
Od težine pognuta
Ništa manje vrijedna
S rukama koje se krše
Dok se okrećem u mjestu
Gledajuć' gdje sam
Gdje sam?

Gdje god da jesam
Ne pristajem na manje
Od ljubavi
Nego kako?
Pa nek umrem
Ne bojim se smrti
Šta može bit' smrt?
Život bez ljubavi
Potpuno bezvrijedan

Iluzije... iluzije
U jednom dijelu svog puta
Čvrsto se držiš uz nekog, nešto
I čini ti se da nema druge
Ali to je glupost
Realnost je da si sam
Ideš dalje sam
Idemo dalje
Nema žaljenja

Neke nejasne stvari
Drže te u prošlosti
Iluzije, iluzije
Čim je jače zamračenje
Iluzija je moćnija
Prošlost je samo prošlost
Povijest - povest
Ispripovijedajmo je
Isperimo kroz riječi
Pa aj'mo dalje
Bez žaljenja

Naišli Jure i Kata sinoć... velim Kati:

      - imam puno tvoje neprodane keramike... ne znam šta da radim s njom, zakrčena sam predmetima... : - (zatvorih neki dan galeriju)... Kata me gleda malo zabrinuto...
     – sve prodaj! Sve!... - Jure k'o iz topa, dodatno gestom ruke, naglim pokretom pojačava odlučnost svojih riječi... (sve prodaj komujebemajku!)

Smijemo se k'o ludi... 

Pokazujem im zakrčene police pune keramike... i još dvije neraspakirane košare ... pokazujem zabrinuto rukom na njih:

     - s ovim ne znam šta da radim... jednostavno više nemam mjesta za ostaviti
     - a zašto uopće vaditi? Nek' ti ostane u košarama ako budeš neki drugi prostor pronašla... da opet ne pakiraš... šta dobivaš ako povadiš iz košara? - pita Kata
Ja je gledam par trenutaka zbunjeno:
     - dobivam košare! 

(pa se smijemo k'o ludi... u ovom trenutku košare su jedino što ovdje vrijedi... umjetnine su trećerazredno smetalo koje zakrčuje prostor i skuplja prašinu)

Your soul
Na svom putu
Kojem se ne vidi početka ni kraja
Bačena
Izgubljena
Sama je
Soul
Slobodno plači
Isplači bol
To je jedino stvarno učinkovito
Ako ti se čini da je toplo
Oko your soul
To je trenutak iluzije
Upravo otopljen bombon
Koji se slijeva u sline
Kao jedna krajnost
Njena kretanja kroz vrijeme
Sasvim sigurno
Sprema se bijeda
Sirotinja
Led
Bed, bed
Neovisno o tebi
(ti možeš gledat’ televiziju
mislit’ da držiš konce u rukama
zadovoljno češkat’ jaja)
Your soul
Na svom putu
Kojem se ne vidi početka ni kraja
Ostaje sama
A najveći paradoks
All that you have
Is faking your jebena soul

Dragi bit ću tvoja duša
Ti budi mišići i buša
Lezi da te izmasiram

Dopusti da ja stvorim glazbu
Ti napravi gozbu
Obilato se pogosti
Nek' sva'ko radi svoj pos'o

A onda me uzmi i ponesi
Na svoj jarbol me nasadi
I kumim te, ne rješavaj probleme
Samo radi... radi...

Ovo sam pokušala dotaknuti razlike u mentalitetima... muško treba da se troši kroz fizikaliju... nije uzalud to tijelo nakrcano mišićima... žena je meka, fina... ima finu kožu, pogled dubok... lukovi obrva imaju prefinu estetiku koja nešto govori o tom biću... linija grudi, bokova govori kol'ko je ona u bliskom srodstvu s bogovima... žena treba da svira na harfi finih osjećaja, da prebire po finim duhovnim strunama... muškarac je mužjak, životinjka, zemljanin... mora bit' izdržljiv u seksu (ovo je imperativ... koji nije, jednostavno ispada iz igre)... žena, mudra žena, a ženi bi mudrost trebala biti svojstvena, (ovo mal'ko smrdi na tradicionalizam, al' nije ni svaka tradicija glupa) treba da učini da on ne bude okupiran problemima... da ga uljuljka u komociju... svijet je lijep & ružičast... nekako da probleme drži podalje... jer on misli da je dužan sve riješiti i to odmah... (o kol'ko zajeba pritom)... ponekad sam sklona na muškad gledati k'o recimo - djecu, nezrela bića... sori, sori moj muški publikume...

Sinoć u Sabražu, DJ (čitaj konobar) pušta muziku, po svom ukusu... ovo nitko ne može dokučiti – čime se taj tipus rukovodi u odabiru glazbe – malo Queen, pa Cubismo, Tempera... pa Elvis Prisley (Love me tender)... pa se zalomi Bronski Beat (obožavam Jimmyja Sumervillea, pederčinu koji bez beda pjesmu posveti Johnnyiju... to su muškarci, to cijenim!)... onda malo Bajla, bajla me... pa odnekud npr.  Lou Reed...  večer nije potpuna dok ne krene Điboni... sinoć ub'o Daleku Obalu, ono - debelim morem plovi ruzinavi brod ili kako već... a ja ne mogu, ne mogu... Daleku Obalu nikad nisam mogla slušat' ni minutu... to mi je takvo prizemno aaaaakakanje (preseravanje je prejaka riječ za to niš')... ako si prizeman, ako si svinjetina, budi brate muško, budi Škoro (to cijenim), budi brate Čavoglav a ne da se nešto prekakavaš... ili npr. Let 3 – jebovaspatak, gdje piše da je imperativ biti originalan i provokativan pod svaku cijenu... to je neka vrsta silovanja... glazba je glazba i višak «stila» smeta (u slučaju Let-a)... tako doživljavam i Daleku obalu (s tim da je glazba ovdje jako diskutabilna) – biti ležeran pod svaku cijenu... budi bratemili svinjogojstvo, budi Škoro, budi Čavoglav, budi muško ali nemoj se pod r'n'r prodavat'... (ono kao - pijane smo svinje, našim venama teče r'n'r' krvca... vašim venama darling teče piva i točka)...

Velim Juri:

-          ajebote što ne podnosim Dugu Uvalu! (smijemo se ovom zgodnom polulapsusu)

(Duga Uvala je mjesto gdje se ljeti kupam... blizu Pule... ona vrsta najkomercijalnijeg svinjskog turizna što mo'š zamislit'... ali tamo imam gdje spavati pa šta da radim... djeca moraju na more i sl...)

Izgleda da sam popularna u Sabražu... mjestu gdje plešem... dvojica, trojica (stodvajskilaši)... su me doživjela k'o zanimaciju... vizualnu, plesnu poslasticu... (ono, 'oće da plešu samnom...)

Jure me hvata oko struka, za bokove dok plešemo, veli, ajd' da budemo malo sugestivni... seksi... nek misle da si mi komad...  reko – zašto, da misle da sam laka pa da se ohrabre?

Mlad visok momak lijepog fejsa... tzv. piletina... želi mene... mlad momak za pojest ga...  omajgad šta da radim s njim... njegov frend veli – uzmi ga za ruku i vodi... – gdje vodi? – kući!  – on se samo smije... dva reda savršenih zuba... - fin si ti dečko, vidim ja... nježan nekako... to mi se sviđa... bit će taj momak opet tamo, drugi tjedan, treći tjedan... kao i Brad Pitt, lokalni zavodnik... nimalo nježan... koji me još onomad pitao broj... tomu sam se začudila, uistinu rijetkost...  ali tu me reži (vrat) znala sam da je tom genotipu dosta zabilježit' recku, upisat' broj, da neće nazvati... ne žensko poput mene... koje svisoka gleda muško poput njega... ti mačo zavodnici s pola duše, nesiguran svijet... privučeni jakim i neobičnim ženama ali bez snage da se upuste u okršaj... čovjek ne zna šta bi s njima počeo...  ovo konstatiram da je real life  malo oživio (jebo virtualu) i da ću, budem li htjela, za večeru jest' piletinu, svinjetinu, bredpitetinu i sl... a meni se ne jede... o kruhu i vodi sam... to mi paše do daljnjeg (dok mi apetit ne proradi na nešto stvarno dobro)... a to stvarno dobro ne zalazi u Sabraž... klub gdje se muškad nalijeva pivom u i pola dva bilježi težak pad energije... osim Jure

Ovi sni... mrtvi koji me pohode noću... moje misli koje naginju destrukciji... destruktivna faza...  misli o propadanju, truleži... smrti... dekstrukcija u stvarnom životu... zatvorila sam galeriju... dosta mi je zajebancije... izenada odlučila... pa me svi pitaju – zašto? Zašto?... razočarenje – svi su me gledali kao uzdanicu... nek' potegnem... nek' uspijem... pa će i oni... ja tako djelujem na svoju okolinu – kao neki stup što svijetli... javna rasvjeta... leptiri i mušice napajaju se mojom energijom... teško je prihvatiti da je stup savio se od težine... svima je žao... meni nije... ne u ovom trenutku... galeristika nije pos'o za mene... komoran, spor, depresivan... zajebala sam se što o tome nisam razmišljala... ali sam pokušala... da je u pitanju velika zarada, ja bih se potrudila... ovako učinih što mi lakše... procjena dobra ili loša... jer želim spavati, spavati... cijelo ljeto... sunčati se i spavati... razmišljala sam o svojim ciklusima... od šest tjedana... uspon i pad... u znaku broja šest... pa sam se rastužila, sažalila na sebe... neke okolnosti koje su izvan mene... koje moram prihvatiti... naučiti pratiti opći tok... ne se opirati... pitam Lili – darling, šta ako se desi... da odem predaleko... izvan kontrole... odem od sebe (ovo je moj realan strah)... neki put sam na rubu... pameti, razuma, podnošenja... to nitko ne zna... prema van ja funkcioniram jako dobro... veli odlučno – nećeš!... – kako znaš? Tko to može znati? – svjesna si, veli... svega svjesna... sebe svjesna... razumna – darling, fala ti... ti mi ulijevaš veliku sigurnost, fala... let's dance! Večaras... jedna doza terapijskog plesanja pomoći će...

Sanjala sam
Mrtva tijela
Kako beživotno plutaju
U bazenu
Dvojicu
Jednog prepoznah
To bijaše moj bivši dragi
Drugom ne razaznah lika

Probudih se od strave
Bilo je nešto iza dva

Uplašio me ovaj san... pokušala sam si rastumačiti – bazen – voda koja stoji... vodu nekako vežem uz emocije... dvojica koja su se utopila u tome... prođoh pored mrtvaca u bazenu i u nekom drugom prostoru taj je moj bivši sad konobar, živ i gleda u stranu... ja znam da je on kriv za utopljenike, da ih je on ubio... on je ubio sebe... i onog drugog kojem ne vidjeh facu... on mi ne želi pogledati u oči... prijetvoran je, želi zataškati... ja ga se bojim... i osuđujem istovremeno

Mrtvo beživotno blijedo lice podbuhlo od vode koje sam u snu jako realistično vizualizirala uplašilo me... neko vrijeme sam se smirivala... onda sam ustala, otišla u dječju sobu... moja djeca izborila su pravo da kad «ružno sanjaju» imaju pravo preći u moj krevet... to pravo se obilno konzumira... pa sam probudila svoje starije dijete, mog medu... rek'o – dođi u moj krevet...– zašto? (veli kroz san)
-          ružno sam sanjala – (on me gleda bunovno... nije razumio)
-          šta, šta
-          ružno sam sanjala, dođi u moj krevet
-          nije potrebno (on će iz sna)
Pa sam se smijala, povukla ga da ustane i preselila k sebi... on je trpeljivo prehodao do moje sobe... zasp'o momentalno...  ja se stisnula uz toplo tijelo i smirila... velika je blagodat imati djecu...

Još razmišljam – šta znači bazen? I moj bivši dragi koji je ubio sebe i još jednog...

Danas je nekako atipično prehladno za lipanj... i ja se osjećam k'o da sam u zimskoj shemi... pijem kafu i tipkam... zima je pri srcu (nema ljetnog optimizma)

Pao je snijeg
Bila je srijeda
Njegove su usne
Postale hladne k'o led
Po toj hladnoći
Ni meni nije bilo do poljubaca

Zametena, izgubljena
Smrznula se
Ljubav nejaka, premlada
Odlutala u snijeg
Neko vrijeme vidjele su se stope
Nitko ne zna gdje ni kada
Jer su se i one otopile
Nema traga
K'o da se nije ni dogodilo

Njegove usne
Hladne k'o led
Tvrde k'o led
Više nisu izgovorile
Nijednu riječ

Pričam o seksu
(s tipom, ne valjda sa ženom)
Ovako onako
Oralno
Analno
Sprijeda straga
Normalno
Banalno
Bitno da se ljudi kuže
Bez ograda
Bez tabua
Igra je dobra baza
Prihvaćanje, razumijevanje
I nema da netko brije na idealu
Iz pornoindustrije
Jer smo odrasli i zreli
I znamo sve o seksu, jel'
Onda odjednom ja se sjetim i velim:
Jebate a gdje je ljubav?
Ljubav je komplikacija koju nitko ne želi
Jer smo prestari, što li?

Nacija se veseli
Blago meni
Narintala sam se ovaj tjedan
Svi k'o jedan
Zakrčena je cesta
Hrvatska je prvak svijeta
Ou šit
Mi imamo šampione
O ne, ne opet


Danas su mi maskirani nafarbani mulci zakrčili cestu... divljački skakali i plesali ispred auta... očekujući odobravanje... ali su naišli na pogled ledenohladan ... i ruku koja je izrazila namjeru – dvije noge naprijed, čet'ri noge ustranu... pa su se razmakli... s nacerenim facama... tražeći reakciju... a nasmijala bih se ja da mi je imalo simpatično to što vidim... al' jebatga kad nije...

Jedinka čim je slabija, to jače žudi za identifikacijom... za grupom... ali preumorna i preokupirana svojim životom, nisam bila u formi za sociološku fenomenologiju... nego sam psovala - sranje, jebanje razno familijarno... šit i sl... 

Nije u redu
Oslobodite cestu
Oslobodite robinju Isauru
Isaura, Isaura, una eskrava spesijau

Prvo jesmo
Zatim nismo
Početak i kraj
Sve u jednoj pjesmi
A ja se tražim
U amplitudama
Ovih krajnosti

Okrećem se brzo
Oko svoje osi
Dok plešem
U mjestu
Oko mene formira se
Spiralni trag
Od vilinskog praha

Zatim padnem
Iznenada
Očima raširenim
Od straha
Promatram svijet 
Uzbiban od vrtnje
A šta sada?

Sanjala sam da ti pišem
A nije mi palo napamet da ti pišem
Iako nema razloga da ne pišem
Jer nisam ljuta ili tako nešto
Jedino mi...... nekako ruka  teška

Al' maloprije
U nekom polusnu
Došle mi riječi

S tobom sam doživjela uspon i pad
Velik uspon i gadan pad
Što je točno bilo......... baš... ne znam
Od tih oscilacija još sam rastresena
I nisam skroz pri sebi

Kako je tebi?

Mogu razumjeti samoubojice... ovaj čovjek imao je skvrčene prste na ruci... pa sam pitala – šta ti je s rukom?... veli – malo sam se igr'o nožom... prije, odavno... nisam više tako lud...
Labilnost, ne kukavičluk... nisam nikad samoubojice smatrala kukavicama... ja sam prvoklasna kukavica... koja iz straha od smrti ne bih to nikad mogla sebi učinit'... strah od nepoznatog bi me spriječio... a osuda ljudi prema samoubojicama ne ide iz prijezira kršćanskog svijeta nego iz zazora od onostranog... čovjek koji je dodirnuo dah smrti, čovjek koji je bio na putu smrti... je čudan... on zna... kako je to... zato ga nećemo pitati... o smrti nije dobro pričati... jer smrt je zlo...

Ovaj čovjek na mene ostavio je snažan dojam – vrlo produhovljen, senzibilan... mogao je uočiti male finese, fine stvari, prizvuke, sićušne senzacije... on je bio jako vrijedan čovjek... vrlo etičan i dubok... vrlo ljudski razvijen... i inteligentan... pa smo pričali... satima i danima... svaku večer je zvao na telefon... jer sam mu se jako sviđala... želio je... mene... 
A meni je godilo ugodno ćaskanje s kvalitetnim sugovornikom,  ali imala sam određeni loš osjećaj u vezi njega... nek istrah...  da se nije dobro vezati uz takvog čovjeka... jer je labilan... i ovakav odnos jako obvezuje... on nije neki dripac... kojeg možeš prožvakati i ispljunuti... 
Što je on više zvao, ja sam imala veću težinu... pa sam rekla... nek' pauzira neko vrijeme... jer imam težinu u vezi njega... više nije zvao... čak mi nije ni odgovarao na poruke... na mail ili mobitel... mjesec dana, duže... mislila sam – pa nije valjda... da ga je to tako jako pogodilo? Pa valjda nije opet prerezao vene... ali se nisam usudila nazvati... neki loš osjećaj me pratio pa sam ga potisnula... potisnula misli o njemu... dok nisam zaboravila... kroz mjesec – dva, mail od njega... da nije bio dobro, čak je u bolnici završio... duševnoj... da sad ima odličnu doktoricu... koja je raniju dijagnozu – manična depresija preinačila u shizofrenija... te će napokon dobiti pravu terapiju... zadovoljan je kako mu je krenulo... odgovorim dost' šturo da mi je drago zbog njega... da sam dobro i da se viđam s nekim (to je bilo više ograda nego istina, iako sam izlazila s nekim dripcem u to vrijeme)... još nekoliko njegovih pisama dobilo je sve kraće i kraće odgovore... pa je prestao pisati... 

Razumljivo ili ne... opravdano ili ne... tog čovjeka odjebala sam zbog njegove bolesti... nisam htjela da me voli samoubojica šizofrenik, kol'ko god da je bio krasan i ljubavi vrijedan (a mogla sam se u njega zaljubiti samotako... takav je on bio)... kukavičluk vulgaris... iako, bespomuke naći ću za sebe sto opravdanja...

Kukavičluk je ljudska stvar, baš kao i samoubojstvo...

Biti sam
Je jebeno kuul
U mom svijetu
Tol'ko ljudi znam
Imaju dobar posao
Udoban stan
Cijeli im je život
U znaku ugađanja sebi
Strogo paze da ne bi
Nekom vezanošću
Narušili sklad svog malog svijeta

Jebo to
Možda je retro
Al' biti sam nije moj prvi izbor
I dajbože da me uguši
Prisutnost čovjeka
Kojeg razumijem i osjećam do srži

Znam čovjeka – vidi ovo –
Teška je priča, teška karma
Čovjek koji je usput pogubio sve svoje ljude
Sad da ne nabrajam – oca, majku, žene...
Kao da smrt bolje uspijeva pri njemu
Kad sam ga upoznala 
Pomislila sam - kakva ga to kazna prati 
Pomislila sam - krasan je... hrabar i jak
Pomislila sam - ovaj mi je čovjek dar
Bila sam mu jako sklona... nije mi jasno
Kako se to desilo da na kraju izgubi i mene?

Ljudskoj nesreći nema kraja
Kroz osobno iskustvo
Protisnula se ideja
O izgonu iz raja

Rukom običnog smrtnika
Okrutnim prstom
Koji je neumoljivo
Pokazao gdje mi je mjesto
Odlazi! Odbij!
(ruka potpuno nesvjesna posljedica
osoba potpuno nesvjesna 
da je instrument kozmičke odluke)
Izgnana sam 

iza mene zvuk zatvaranja željeznih vrata
nema natrag
vani je hladno
ja sam gola
hodam beskonačno
oko jezera
malo pognuta 
labudovi sasvim ravnodušni
oblaci samo što ne prospu kišu
nijemi pogledi prolaznika
fiksiraju moju golotinju
nije me briga
noge mi teške
idem pješke
kuda?
prema zvuku
gdje slavni pjesnik okupljenom puku
parajući zrak odašilje nebom
svoju muku
(Nick Cave)
i on je izgnan
k'o i drugi
samo on umije pjevati o izgnanstvu

O izvoru čovjekove nesreće
Prapočetku kolonije nesretnika
Počela sam shvaćati
Kad sam prihvatila
Da sam duboko nesretna i ja
Izgnana 
Zašto, zašto?
Nije mi sasvim jasno
Al' vidim da je kazna

Neki tvrde da odgovore
Na ova teška pitanja daje biblija
Na razini ideje
Navodno postoji mir, sklad
Univerzalna harmonija
Ljudska populacija svojim real životom to demantira
Nesposobna zagospodariti ovim pojmovima
Nesretna kolonija

Lani u ovo doba zaljubila sam se u Svena... njegova nekonvencionalnost me jako privukla... samo sam se prepustila, predala... bez imalo rezerve, bez opreza... a onda nagli pad, buđenje... Sven nije bio čovjek koji može funkcionirati u vezi... on me nikad nije pitao što ja želim... jer ga nije bilo briga... pretežak egocentrik... a bio je drag 

-          dušo, gdje si (dubok, tih, prisan glas... prigušen smijehom)

-          gdje su djeca? (uvijek me pitao za djecu, šta rade... neki put bi formulirao – gdje su nam djeca...)

-          nemoj... nemoj je-bo-ti (pa se zasmije).... vikati na djecu... pa dušo nemoj...

On je bio nekako miran, presmiren... imao je neku blagost... kao da nije s ovog svijeta... strastvena kakva jesam, bila sam ljuta na njega k'o pas... zbog ovog i onog... onda bih mu istresla na telefon, na mail... što nije došao... što nije pitao... što je otišao... što nije nazvao... razvila bih teorije... da je to zbog ovog i onog... pa bih se zapjenila u objašnjavanju, tumačenju, silno povrijeđena... optužila, osudila... pa bih se rasplakala... pravim pravcatim krokodilskim ženskim suzama... on bi napola slušao, nije se nikad svađao... s njim nisi mog'o raspraviti nijednu stvar... tiho bi, pomalo žalosnim glasom, neutralizirao moje napade:

-          dušo, nemoj! Je-bo-ti, zašto si takva... doći ću... ja ću doći (malo užurbano me uvjeravao)... uskoro...  jedino... ako dođu.... ONI... (dramatična pauza)... po mene... (pa red smijeha)... onda neću moći... - (oni su bili Marsovci ili FBI ili Al Kaida, ljudi u crnom iz ureda Georga Busha...)... ja sam se smijala... njegovom pomaknutom humoru... koji ustvari i nije bio humor... nego pomaknut um... podgrijavajući nejasnu nadu – on će doći... rekao je da će doći... ali nije došao... više nikad...

Sa Svenom je sreća, uživanje trajalo oko mjesec dana, možda dva... oko pola godine patnje za njim... dal' je vrijedno?

Dal' je vrijedno
Dati šest mjeseci za mjesec dana
Mislim da jest
Samo sam ja preiscrpljena
Od toga
Faking bacanja
Ok. nek' patim pola godine
Nek umirem dvije godine
Pa nek' i umrem
Al' daj mi neko vrijeme
Nekoliko vremena
Da se smirim
U ljubavi
Da nahranim dušu
Da odmorim dušu
Na toplom, gostoljubivom mjestu
Nemoj me odmah otjerati
Jednom do sita da se nasitim
A ne da umrem faking prazna i gladna

Kad smo spavali, Sven me čvrsto držao i grlio u snu... ako bih se odmakla, on bi se primakao i nije me puštao... to je bio jako, jako dobar osjećaj koji ću nekako uvijek vezati uz sjećanje na njega...

Ja majka
Jamajka
Kako se to desilo da ja
Imam dva djeteta?
Ne znam kako mi je promaklo
2 x 9 mjeseci + par godina
I odjednom
Zateknem se ja
Kako držim za ručice
Svoje dvije sunčice
I polako hodamo
Prvo ja
Oprezno
Nesigurno isprobavam
Svojim velikim stopalima
Dal' je čvrsto tlo
(gdjegod i propadnem,
ostane rupa)
Onda oni svojim malim stopalcima
Stanu gdje je tvrdo

O gdje sam to djecu povela?
Luda ženo!
Uzbrdo, nizbrdo
Na opasnom terenu
Punom klizišta
Škrapa
Oštrih stijena
Čvrsto ih držim
Drž'te se mene!
Dva mala sunca
Dala su mi povjerenje
Za njih moram biti čvrsta
K'o da znam kud idemo
I nemam pitanja

Dušo, odmori dušu
Umornu od bacanja
I zaboravljanja
Diši
I odmaraj
Pogledaj oko sebe
Dal' je ovo mjesto
Dobro za tebe
Dal' su tvoja uporišta
Baš toliko čvrsta
Il' su varka
Neusidrena barka

Dal' je tvoja duša
Zaboravljena negdje
Ostavljena iza zida
Zanemarena
Možda od hladnoće zebe
Nesvjesna sebe
Dok mehanički
Guliš svoj vijek
Svoju kaznu okajavaš
Dušo, primi svoju dušu natrag
Zagrli je
I pusti nek' plače

Fasciniraju me ljudi... ljudi koji točno znaju – kud idu, šta trebaju, šta je najbolje... šta je ispravno...  ljudi koji imaju smisao i cilj... bez dvojbe... a zaboravili dijete u sebi... koje trči da se utekne majci u zagrljaj... ljudi koji nemaju puno pitanja...

Na koncertima
Kad  ti oblijepe narukvicu
Ja to ne mogu podnijeti
Ne dam, ne dam!
Četvorica me drže
A ja se otimam
Jer se mora
I nema načina drugačije ući
Zaštitari su jako ljuti
Ako je tiket zgužvan u ruci

Ojebovaspas glupaci
Nije li ovo slobodna zemlja
Ako sam platila kartu
Želim odlučiti kad i kako ću ući
Al' džaba mi argumentacija

Gospodo, imam alergiju
(lažem)
Oni blijedo gledaju
Vele – onda oko noge!
Ja se smijem od srca
O pobogu
Ne dam nogu!
Al' pristajem ipak -
Zaljepite mi oko guzice!
Ma vidi svatko
Da to ne može lako
U mene je guzica velika itekako

Puštaju me da uđem
Uvijek je bilo čudaka
Koji su prošli mimo pravilnika
Pisanog po modelu za ovce

Izdaleka izgleda stvarno mal
Pa zvao se i Nick Cave
Jučerašnji ću dan
Zapamtiti po beskrajnom hodanju po Jarunu
Da je to jezero tako veliko, nisam očekivala
A ja... komocije kraljica...

Ne volim velike koncerte... zbog gužvi... ne mogu se sroditi s masom što leluja... onda stanem malo izdvojeno, gdje je manja gužva a to znači stvarno daleko... a to mi smeta da doživim izvođača u punom svjetlu... 

Zato o Nicku nemam što reći
Jači je dojam prošle noći
Na mene ostavio moj zg kavalir
Nego Nickov klavir
Pili smo Campari...

Moj zg frend je tip kojeg već dugo poznam... naše poznanstvo obilježeno je latentnom strašću i nekom istraživačkom neodlučnošću... u kojem smjeru će se razvijati to poznanstvo,  nepredvidivo je... u njegovom sam autu zaboravila kišobran... jedan jako jako vrijedan kišobran... koji mi mora vratiti...

A onda o povratku kući, na autocesti, Jure je vozio... suvozač mu kćerka (27)... mala odgovorna, budna, stalno zapodijeva razgovor da mu drži pažnju...  na zadnjem sicu Lili i ja kunjamo... u jednom času, njega preusmjerilo na suprotnu traku jer su neki radovi pa je preš'o preko one reckave bijele crte i to je zabrondalo drdrdrdr... ja se trgnem iz sna  i velim – op, op, op, pazi pazi... a onda je krenulo smijanje i šega – kako straga budno pazim... kako sam nas uprav' spasila i takve stvari... 

Izdaleka je nevelik
Pa zvao se i Cave Nick

Danas naišla Marijana... ona se bavi sličnim poslom k'o ja... pričamo o beskonačnoj našoj temi – kako bi se trebalo udružiti i na jednom mejstu načiniti moćan hobi centar, bla, bla...pitam je – jesi pitala za onaj prostor, kol'ko košta? (već odranije zagledale smo se u neki bijesan prostor koji je na prodaju)

-          jest, a nas dvije smo kreditno sposobne k'o krepala mačka – pa se smijemo...

Nešto kasnije hodam stepenicama i sjetim se krepale mačke, pa me uhvati smijeh,  sama sa sobom... sastrane u jednom bircu tip se zagleda u mene, misleć' da se njemu milo smješkam... u taj čas, spotaknem se i padnem... na stepenicama... ne skroz, dočekam se na ruke... onda diskretno pokupim svoju torbu s poda, dignem se i odem, gledajući strogo ispred sebe... a u tipa i društvo u uglu se nisam usudila pogledati... ovo je bilo prije nekih sat vremena...

Ne sjećam se točno kako smo došli do ovoga – uvijek su me doživljavali kao jako snažnu, samostalnu... što i jesam... u principu ne dopustim nikom da mi se petlja u život... davno, davno, jedna frendica, a bili smo u srednjoj školi, izjavila je – brinem se za ovu i onu... za Gogu, Jasminku... one su tako nježne... prekrhke su one... za tebe se ne brinem, ti ćeš se snaći... još onda sam djelovala snalažljivo i samouvjereno... pa me onda bez beda mogu baciti, znaju da ću se dočekati na noge... zato mi se i događa da me grubo odjebu... da sam nježna i mila, bolje bih prolazila kod muškog svijeta... oni žele štititi... ali nije fer... imam svoju nježnu stranu... samo oni nisu doprli do nje... moji muškarci... nisu vidjeli moju nježnost... morat ću naučiti skrenuti pažnju na moju nježnost...

 

Jedna mi žena danas veli – gledam vas kako seksi hodate... dobro miješate tim guzovima... – smijem se, drago mi čut' da sam seksi... rekoh

–        pa uvijek su me muškarci obilato gledali... al' slabo prilazili...

-          pa ne iznenađuje me... dupe je jedna priča a glava druga... - veli ona

-          kako to mislite – sad me iznenadila

-          pa ozbiljnost vaša ih plaši...

ajebogapatak, nisam sigurna dal' sam preozbiljna ali vidim da ih plašim iovako ionako... a ustvari sam pitoma k'o lane... voljela bih da moje lice odražava ono što sam ja... ja jesam nježna i mila, imam i tu stranu... ona se ne vidi na mom licu... to mi je žao... mislim da sam dugo prikrivala tu stranu, izgradila masku čvrstoće i ozbiljnosti... u prijašnjem životu... jer sam mislila da će biti lakše... ako se prikažem neranjivom... a ranjiva sam do pakla...

Ja sam obrtnik. Naša država nema osobite industrije... koja bi bila pokretač... industrija je propala... pa je obrtništvo jedina zdrava ekonomska snaga u nas... moj je stav da bi obrtništvo trebalo poticati na svaki način... nek' raste, nek' buja... nek' multiplicira kapital... nek' se umnoži... nek' ojača ta ekonomska baza... trebalo bi ga uprav' maziti...

Naša država ima drugačiji pristup. Obrtništvo je krava muzara... sjedni mu na leđa i pij mu krv... zakači se za njega i nek' te nosi... pa je zakonodavstvo tako bahato koncipirano... oduzmi od obrtnika i nahrani parazita... paraziti su sva sila državnog osoblja koje je zamišljeno da bude servis obrtniku... da mu pomogne... ali je obratno... loš, neefikasan servis koči i blokira obrtnika silom besmislenih propisa i obveza kojima je cilj da puni državnu kasu... pristojbe ove i one... kad moraš zatražiti neku doregistraciju ili papir bilokakav, prvo moraš platit' njihovu velevrijednu uslugu... šta je njima zatražit 600 ili 2000 kn za pristojbu... za atest... za potvrdu... Kata želi ishodovati potvrdu o biouzgoju (ona je gljivarica), par  tisuća kuna dostajat' će... Kata je na rubu opstanka... možda i zatvori obrt, potraži posao u kakvom dućanu... ajebate, ona proizvodi hranu!

Kad sam htjela proširiti djelatnost, htjedoše me prisilit' da zaposlim radika koji mi objektivno nije potreban... ali zakon smatra da jest... jeb'te si mater... neću doregistrirat' ništ'. Naše zakonodavstvo potiče mene kao umjetnika da se prijavim na socijalnu skrb i budem parazit... na teret države...

Ja kao samohrana majka nemam pravo na dječji doplatak... jer sam obrtnik!

Obrtnička komora je institucija koja od svakog obrtnika godišnje ubere oko 1000 kn članarine koja je obavezna... a još nisam čula da je netko nešto dobio od nje...

Obrtnik je građanin trećeg reda... najjači, najsigurniji i najcjenjeniji je u nas čovjek koji radi pri državnoj instituciji... (tzv. parazit)... zatim čovjek koji radi i na plaći je negdje, u nekog gazde, prilično je dobro kotiraući... a obrtnik, čovjek koji radi za sebe, nije osobito na dobrom glasu... na rubu društva... marginalac... kad sam htjela dignut' kredit za auto lani, ispalo je nisam kreditno sposobna... vele, nek' u moje ime kredit' digne moj otac, penzić... hehe, nemojte me jebat'! Zadržite si vaš kredit jerbo ću auto kupit' za keš! Dok zaradim... a hoću, takomibogpomog'o!

Veli Jure – dosadna si više na blogu – muškarci pa muškarci! A ima toliko lijepih tema... glad u svijetu, ratovi... kriminal, prostitucija... pa pornografija omajgad... a ti muškarci pa muškarci!

Ne zarezujem puno njegov monolog... stavljam mu kapu na glavu, rek'o,  - darling, sad ću te slikati jer ovako dobro još nikad nisi izgledao...

-          pa ako hoćeš, imat ću tu kapu svo vrijeme... idemo u krevet!

-          budi kuco dok slikam... i ne me ljutit' jer si užasno dosadan s tim seksualnim aluzijama... nadam se da nisi takav i s Neli (Neli je komad koji on bezuspješno i uporno bari već oko godinu dana... još nije pala)... – mislim da bi trebao malo poraditi na atmosferi... moraš malo potaknuti zavođenje... kupi joj cvijeće, šta misliš?

-          omajgad, ona mrzi rezano cvijeće (Neli je prirodnjakinja, jako osviještena)

-          ojebemumiša, onda nemoj! A cvijeće u loncu nije baš seksi... nema rješenja za tebe... rođen da budeš odbijen (smijemo se dok ga ja slikavam)

Lalalalalala
Lalalalalalali
Pokret veli
Što se
U gori zelenoj
Bijeli
(Al' je snijeg 
Al' su labudovi)

Lalalalalala
Lalalalalali
Ono što želim
Pod svaku cijenu se izraziti
K'o da me nešto goni
A što ne bi kuma
Ponekad i prašinu pobrisala
Lalalalalala

Ono što me mori
Jest zarobljena kreativnost
Koja nikako da se uobliči
U solidnoj formi

Jure i ja igramo se... što stariji, to više i neobuzdanije...  ja plešem, glumim, pjevam.. on snima... ja pišem... slikam... ja sam umjetnica po vokaciji... on zajebant s fotićem...

U današnje vrijeme jako je moderno biti samodovoljan
Ja sam jebeno samostalna
Ali nisam samodovoljna
To nije isto
Imam dobar život
Sa svih materijalističkih aspekata
Ali sam nesretna
Jer čeznem... za ljubavi
To je jako nepopularno reći
Čeznuti za nečim
Romantičnim
Jako je retro... passe

- pa nisi baš svo vrijeme nesretna - veli Jure sinoć
- ustvari jesam... svo vrijeme osim kad sam u ljubavi... – ono par tjedana u životu... – Juri mogu sve reći... u njega nema sažaljenja ili osuđivanja... on ne misli da sam ja problematična zbog ovog...a sigurna sam da će mnogi narod baš ovako tumačiti ove moje izjave jer je nepopularno – priznati da sam ovisnik o muškoženskim odnosima... bilo bi kuul da velim – tipovi mi ne znače ništa... mogu sama... al' nije smisao lagati sebi... nego biti svjestan sebe...
- ali ti moraš u sebi naći ljubav, bleso! – gleda me preko naočala pa se smijemo... Jure zna puno njuejđovskih fazona za zajebanciju... 
- pa ok... biti nesretan nije najgora stvar na svijetu – (zaključuje kroz smijeh)
- pa da, mogu se smijati beskrajno... i humor, šegu tjerati... to ne znači da sam sretna... samo vesela... 

Pa sam razvila teoriju - dobro je biti nesretan... budi, budi... samo nemoj krepat'... emocionalno... nesretan sam, znači, živ sam... čovjek sam... to je ljudski... ljudski je standard biti nesretan... takav je čovjekov život... život je nesretan (pretežno)... ako se usudiš razmišljati o njemu...ali kad ga živiš mehanički, lakše je... čak se i ne upitaš čemu, zašto život... zaboraviš na sebe... ja ustvari jako pazim na sebe... stalno se gledam, zagledam, promišljam o sebi... pazim da se ne zaboravim... kako si darling? Nesretno. Ali sam ja! Živa sam majkumu... 

Prije sam mislila da je jako loše i pogrešno biti nesretan... da je sreća imperativ... tko je nesretan, luzer je... nesposoban srediti svoj život... žaljenja vrijedan... pa sam odbijala sebi priznati... da nisam sretna... odbijala razmišljati o tome... potiskivala to... tjerala sebe da se bavim stvarima koje neutraliziraju misli o nesreći... osjećam se puno bolje i bistrije otkad sam osvijestila svoje osjećaje... življa nego ikad....

Imam 38 godina
Imam lijep život bez ljubavi
Puno suza
I nimalo samosažaljenja