Premda sam u principu muško, nježna ženska strana nije mi strana...
Premda sam u načelu stroga i nimalo blaga, vidi vraga, ovo srce buja od pravih ženskih emocija što traže izraziti se... ono hoće voljeti nekoga... i plakati krokodilskim suzama od nekih strahova... i starih rana... to je ta nježna strana... hoće voljeti i plakati

Sama
Iako taj status daje određeni jalovi ponos u mojim godinama, ne trpi li zbog toga moja nježna strana? Nema nježnih riječi, dodira... koja je moja hrana? Jesam li gladna? Ispočetka, teško je prevaliti preko jezika, bila sam jadna... zbog samoće... sad sam mirna... moja rijeka želi da budem sama dok se ne očistim od lažnjaka, maski, polovičnih stvari, ljubavi koje to nisu, srama... i drugih sranja... ipak asketski izgladnjela žena postaje suha, gruba... je li ona medij za ljubav? I što je ljubav? (suha žena sklanja pogled s ogledala, zatvara se u sobu... s godinama pretvara se u sivocrnu spodobu)

Ako i umrem sama, a umrijeti je ljudski, neću zato plakati... premda je, realno, od gladi iscrpljena moja ženska strana, premda sam pretežno muško, nitko nije za to kriv... to je moja rijeka, neću zato plakati... do samog kraja, ostajem dama

Bio neki koncert u crkvi... svi tiho i skrušeno sjede... koncert dosadan... katolička duhovna glazba nije nešto što otvara dušu... samo podsjećanje na to koliko si ništavan... uniznost, skrušenost, rastegnut zvuka orgulja pojačava osjećaj samoće ... nema zdrave životne snage, veselja ni u tragovima... ipak one pjevačice jedro nose svoje odore... oblina vamo, sisa tamo... bok nategnuo ruho, butina se nazire pod dugom haljom... žensko tijelo u uskoj je vezi sa zemljom, na neki način apsurdna negacija duhovnosti koja se bazira na zatiranju tjelesnosti... žensko je tijelo jače. Žensko tijelo moćnije je od crkve, pred jedrinom njedara i onim toplim mirisom oko njih pada Vatikan, apsurdno je to i tako zdravo, logično... gledam i uživam...

Hard
Žensko tijelo u nekim godinama klikne na hard... znoj dobije jednu tešku komponentu, sva gorčina boli, rađanja, podnošenja, čekanja, primanja, davanja, žrtvovanja spoji se u acid... kemija... urin dobiva prodoran miris amonijaka, miris koji ne ostaje pri izlučevini, cijela zona okupana je njime... zrela žena je vruća... njene obline zalivene su tekućinama, kiselinama, lužinama, iznutra pere se na hard... to je zadnja faza ženstvenosti, gdje tijelo svodi račun, suma sumarum, zemlja tjera mjeseca, ona vadi maramicu, briše vodopade znoja ispod kose, sa čela, maše kartonom kao lepezom, da dođe do daha... da ne izgori u toj vatri... nakon toga, kad to prođe, žena je slobodna... od mjeseca i zemlje i vatre i djece i muškaraca i postaje uniseks, iznad spolnosti, iznad nagona, slobodna, postaje čovjek... (muškarac uvijek ostaje u začaranom krugu spolnosti, nikad slobodan, možda tek u jako poznim godinama dok izgubi potenciju)

Neki dan pričam s tipom od oko 60... mlad duh, duge kose.. .pita koliko mi je... velim 39... Oooo! Žena od 39 je (hehe, kima glavom, pa odmahuje) uhhh! Znaš šta je žena od 39? Hehe, jooooj! (one oči se ovdje zasmiju).

- Ova žena od 39 je, znaš šta – osoba koja turbo hendla djecu, pos'o, dnevne stvari s pola snage i kroz zajebanciju... osoba koja se ne seksa (one obrve se ovdje dižu u čuđenju)... osoba koja ima gomilu poznanstava na površnoj bazi i koju ništa ne može izbaciti iz takta... osoba koju puno ljudi gleda i prati sa zanimanjem... ali nema nikog tko je poznaje... (težina zadnje izjave čini neugodnu pauzu u lakom razgovoru koji prijeti da se pretvori u tragičnu ispovijed žrtve)... zašutim...

Dugokosi duh od 60 na trenutak se zagleda u moje oči... procjenjujući nesvjesnim muškim mozgom rastrganim između dviju glava jel' se isplati zaroniti ispod površine, odmjerujući udaljenost između plavog mi oka, ranjenog srca i reproduktivnih organa... prolazi rukom kroz uistinu gustu i moćnu grivu... pa nastavlja o sebi, ženama.... pisanju.... u lakom tonu

- aaaaa llloooo? (Jure)
- aaaa-aaaaaaaaa ja... (ja)
- ooooooghhh
- mmmmmbbb... (itd... mrmljanje, čim neartikuliranije).... 

... 

- jel' ideš samnom na koncert ozbiljne glazbe večeras? (ja)
- omajgad, ozbiljna glazba... zašto bih? 
- pjeva moja polaznica, Jela Jagodica
- a ja? Tkooo?
- Jela Jagodica, la primadona Scala da Milano
- primavera milanske skale? Tvoja polaznica?
- nemam ulaznicu!
- tvoja polaznica?
- jebala te ulaznica, kupit ćemo tamo....
- ma ne zanima me to uopšte... 

...

- a šta radiš? Jel' radiš? Jel ne radiš? Ne radiš? Pa što ne ideš na more s djecom? Imaš djecu? Nemaš djecu? Nemaš djecu! 
- pa........... ono...
- a to... vidimo se onda tamo, na koncertu (Jure)
- pet do osam.
- važi!

E jučerašnjeg dana! Govorah na jednoj izložbi, nezadovoljna postavom... eee, lako je divaniti o dobrom stafu... aj' ti tečno vezi kad ne podupireš... a publici svejednako – ionako ne slušaju, dobar govor ili loš, gledaju kakve mi cipele, kakvi nokti, guzica, dal' pljuckam... sretnem tamo svoju poznanicu, pita – jeste'l još uvijek sama, velim, jesam... pa jel' upoznate ikad ikog? – Jok! A potreba? Jel imate? (par plavih očiju ozbiljno i malo zabrinuto me gleda)... - Nemam! (to je pojednostavljena istina)... mir, blaženi mir, složismo se - premda sam ja možda ipak premlada - one oči me plavo fiksiraju prije nego navalimo na kolače, hvaleći kuharicu, punim ustima, prsti umazani čokoladnim preljevom... gledam da uhvatim što ukusnije komade prije nego odletim u smjeru doma kulture u Mrduši, našem selu, gdje moja jedinica ima nastupiti u tri točke, pjesmom, plesom i glumom... među svakom točkom dijeli se tombola... o hesus mater, te pica kod Mare, te šišanje kod Ljilje... pa knjiga, uputstvo za Excel, meki uvez... onda je mamino zlato plesalo, pa opet – piće kod Šime, feniranje kod Ljilje, pa knjiga o povijesti franjevačkog samostana u Letaniću, meki uvez...  moj broj svejednako nje dobitan, auuu frustracije.... i još kasnim na trening... javljaju mi da je otkazan... zašto? Šest cura nije se pojavilo, a samo čet'ri su došle... učiteljica neće da radi s tako malom grupom... koji kua? Čet'ri cure su došle! Čet'ri cure nisu pičkin dim! E baš sam bila ljuta... dok sam čamila kod kuće umjesto da se trošim na treningu... tijelo moje traži ples... idemo do Sabraža... Sabraž prazan... samo mi i konobari... sav narod, njih oko sedamsto vani puši... Lili, Jure i ja razmahali se na praznom podiju, oni konobari milo nam se smiju - premda više nismo mladi, još smo ludi, čak otkvačeni, jelte... a onda se nekako dogodilo da su počele padati ture (šta piju plesačice? Juru ne časte)... pa se naposlijetku desilo i ono što sam držala da je nemoguće - da me jedan stručno zavrtio u ritmu salse (salsu ne prakticiram osim u obliku sosa za tjesteninu) a ja sam se preglasno smijala od srca svjesna da za tričetvrt kasnim teškim vlaškim nogama ali nisam momku mogla odbit' jer je bio stvarno salsno moćan... a onda smo Lili i ja zadovoljno pošle kući, mokre od znoja... - Darling, jesi ti platila naše piće? – Joooj nisam! – Nisam ni ja! - Ni ja nisam! - Ja sam mislila da ćeš ti... a jebežga! Pa šta ćemo? (dva para očiju pogledavaju se u čudu, šta sad? Nema rješenja.)...