Biti bespomoćnom nije moj stil... koliko je to god moguće, ja držim kontrolu nad stvarima... volim se osjećati moćnom... ipak to je nerealno... mnoge stvari ne ovise o meni... onda jednom zateknem sebe kako sjedim skrušeno s rukama u krilu, pognute glave... što mi se to dogodilo? Kako mi se to dogodilo? Gdje je nestala moja volja da ponovo zagospodarim svojim držanjem? Kao da me napala neka čudna sila, neka bolest, nemoć... gdje je sada moja gordost?

Željela bih voziti se vlakom, gledati kroz prozor beskrajno, u prirodu, svijet koji promiče... to bi bila odlična meditacija za moj iscrpljeni mozak... bila bih sretna kad bih nekoliko sati gledala kroz prozor uz ujednačeni zvuk klopota vlaka koji klizi po tračnicama... neki nepoznati krajevi, nepoznati ljudi, i potpuni mir...

Od tebe dragi neću dobit' ništa

A koja djevojka ne voli darove?

A lijep si, lijep k'o slika...

Dora i ja sjedimo u jednom preugodnom ali polupraznom restoranu/brodu... jedemo finu papicu (koja bezobrazno košta s obzirom na svoju dekorativnu količinu) i ćaskamo... ona je vrsna psihologinja, radi na magisteriju... specijalizirat će neku kombinaciju kliničke psihologije i nečeg što se ne sjećam, bla bla... pričam joj o svom Svenu, koliko je on čudan svat, kakve čudne navike ima i nekonvencionalan um... pitam - jel' to poremećaj... hmmm, premalo je podataka, Dora me traži da pričam o njemu...

-         vidi, on je opsjednut nezemaljskim stvarima, veliki je vjernik, kršćanin ali to ga ne ometa da vjeruje u vanzemaljce... pomalo je morbidan u pričama vezanim uz mrtve... u autu ima pramen kose, neku relikviju za koji sam sigurna da pripada mrtvoj osobi... u svojim postupcima oslanja se najviše na intuiciju... fasciniran je Amerikom, potpuno nerealno, kao da tamo teče med i mlijeko... republikanac je i podržava svjetsku politiku pod Bushovom palicom... za Dan nezavisnosti na njegovoj kući u Zagrebu vijori američka zastava... ima poremećaj hranjenja i spavanja: hrani se sa svega nekoliko namirnica u životu i spava nekoliko sati na noć i tvrdi da je to odličan režim... mrzi svoj posao i smatra da je kazna što svaki dan mora radit'... užasno je inertan i nekad samo sjedi i bulji u jednu točku... kad treba negdje otići on jednostavno ne ode, bez obzira što se to od njega očekuje i što će svojim nedoslaskom izazvati posljedice... fan je od brzih automobila al' kad vozi, vuče se ko zadnji penzić i uopće nije neki vozač... al' to ga ne brine... obožava zafrkanciju i ima pomaknut humor... jednom rječju – Antun Tun... u njega je malo neobičan um... 
već dugo, dugo balansiram između osjećaja koje imam prema njemu i potrebe da mu dam nogu, distanciram se od njega... za mene cijela stvar je jako iscrpljujuća...

-         vidi, sve to što si mi ispričala ukazuje na jednog teškog individualca koji ima poremećaj, asocijalnost, neprilagodljivost i sl... i njemu bi dobrodošla psihoterapija... ali takvi tipovi nikad neće otići psihologu... jer misle da su pametniji od psihologa... on bi psihologa toliko izludio da bi ovaj kroz neko vrijeme zatvorio ordinaciju, zakucao dvije daske preko vrata i ostavio natpis – Otišao na Tibet... međutim, vrijedi pokušati... on bi možda zbog tebe, zato što te voli učinio neke pomake u svom životu... jedino mu ti možeš pomoći, darling... – Dora me gleda sažaljivim pogledom, suosjeća samnom...

-         darling, nije moja misija u životu pomagati luđaku... ima i boljih stvari na svijetu...

drugi dan, Sven i ja sretnemo Doru u jednom kafiću... nekoliko minuta njih dvoje su ćaskali dok sam ja otišla u toalet... kasnije Sven i ja odosmo na drugo mjesto kadli stiže meni poruka:

-         Sven je jaaaaakkkoooo simpa i zanimljiv tip... nemoj mu dati nogu, daj mu priliku, razgovaraj s njim... dobar je on tip...

-         Dora, jeb'se... jesi ti na mojoj ili njegovoj strani? J

Ovdje ću govoriti o slijedećem fenomenu - kad ono što radiš prevazilazi neke osobne interese i ostaje društvu, čovječanstvu...

Poznajem jednog umjetnika... pedesetak mu je godina i živi ovdje u blizini... on je jedan od najvećih živućih umjetnika u ovom dijelu Ojrope, čak su ga i hrvatski službeni krugovi  priznali pa je na plaći u nekoj kulturnoj instituciji... svaki mjesec dobije 2800 kn a u opisu posla mu je da hvata božanske naboje i izražava se u svom mediju (uglavnom slikarstvo/grafika)... kad sam ga zadnji put vidjela imao je rupavije cipele nego moje dijete tenisice (moj dječak ne dopusti da se baca stara obuća dok god se može nataknuti na nogu)... on je obiteljski čovjek, ima malo dijete... ne radi ništa drugo osim svoje umjetnosti ali to uistinu radi... kako oni žive s njegovom plaćom, nije mi jasno... da li on proda nešto od svojih nekomercijalnih radova, ne znam... uglavnom, njegova zadnja velika samostalna izložba u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bila je turbojaka... formati su po prilici 2 x 3 metra, tehnika kolaž... jedan njegov rad vrijedi sigurno više nego cijeli moj opus ako to uopće možeš realno preračunati u novac... bila bih presretna da mogu imati jedan njegov kolaž i osobno bih bila spremna dati za njega trećinu svoje izložbe, ali znam da on ne bi pristao na trampu pa neću da se blamiram... meni je nevjerojatno da jedna takva umjetnička veličina prima plaću od samo 2800 kuna, poput prodavačice npr... jer ono što je on učinio za ovaj narod, ovaj svijet, prevazilazi svaku vrijednost izrazivu u novcu...

Drugačiji primjer gdje osobni rad ima općedruštveni značaj je primjer moje prije Dore koja se bavi znanstvenim radom... živi u Engleskoj i iako strankinja, u nekom njihovom institutu na plaći je (i to vrlo dobroj) jer radi istraživanje koje ostaje institutu u interesu znanosti, a čovječanstvu u interesu napretka...  njeno istraživanje ujedno će biti i znanstveni rad na kojem će magistrirati a potom doktorirati, naravno o trošku institua... kad bude imala doktorsku diplomu, ona će lijepo zahvaliti Ujedinjenom kraljevstvu, uzeti svoju diplomu i vratiti se u domaju s komadom papira s kojim će pokušati porušiti postojeće sheme i kanale u našoj birokratiziranoj znanstvenoj sredini... tako da sadašnji autoriteti iz njene branše imaju pripremiti se za jebenu konkurenciju kad se ona vrati...

Poanta ovih dviju priča jest da smo mi jedna jadna i luzerska država koja ne zna cijeniti ono što ima i kod nas ne prolazi ono što iskače iz prosjeka... kad naiđemo na nešto što je natprosječno, ne znamo prepoznati... ovaj slikar vrhunski je i svjetski ... ova znanstvenica vrhunska je... u našoj zemlji njoj se ne bi otvorila vjerojatno nikakva specijalna prilika... da živi u Njemačkoj, ovaj slikar imao bi debele poticaje u vidu novca, sigurna sam...

Lokalni kulturnjak, organizator izložbe, kompletirajući svoju uvodnu riječ pita neke detalje... npr. jesam li ja gospođa ili gospođica... hmmm... nisam sigurna ustvari, ja sam razvedena... jesam li opet gospođica? (o ovom nisam nikad razmišljala)

-         napiši da je raspuštenica, ne'š falit' – ovo veli moja prija Ljiljana, svi prisutni legoše od smijeha... 

Zamisli događaj na visokom nivou gdje mene predstavljaju kao raspuštenicu... gospođa zvuči jako ozbiljno... gospođica pak neiskusna je, zelena... raspuštenica je dobra riječ za mene... to je žena koja ima povijest iza sebe, dakle, moćna žena!

*****

Pitaju me: - jesi uzbuđena?

- jok darling, samo užasno umorna... farbala sam dječju sobu cijeli dan, napravila moćnu figuraciju u četiri nastavka... prije dva sata još sam bila prljava, totalno uflekana, sa četkicom sam ribala farbu sa sebe... oduševljena sam kako je ispala slikarija

- pa ti si više oduševljena dječjom sobom nego ovom izložbom! (fakat)

****

-         ovo je prekrasno! Pa kad si sve ovo napravila (ovo pitanje odnosi se na moje skulpture i reljefe, ne na kolače)...

-         pa sve je ovo nastalo u zadnjih godinu i pol... poslije razvoda...

-         a trebala si se prije rastati – ovo mi veli moja kompica, dugo je nisam vidjela...

****

-         kolači su ti izvrsni... naravno, sama si pravila...- ljudi me poznaju, moja sklonost kulinarstvu općepoznata je... (kupila sam kolače u jednoj pekari... sitne, razne vrste, barem desetak vrsta...)

-         naravno, gacala sam ih jedno deset  dana...

-         da'ćeš mi recept... jesi i vino sama pravila?

****

-         oduševljena sam izložbom (veli moja kompica, nismo se dugo vidjele, ona uopće nije znala da ja nešto ozbiljno radim)... neke stvari totalno su mi jake... šteta što nije prodajna!

-         ali prodajna je kak' ne...

-         ma nemoj! Hmmm... dobro

(kroz pola sata dođe ona meni i pita za cijenu nekih radova... kad sam joj rekla, zamišljeno se udaljila... hmmm...)

Sad bi bio zgodan nastavak priče – zove ona nakon par dana i veli - rezerviraj mi one dvije stvari koje su mi se svidjele... hihi... nije isključeno... tj. ja ću nju nazvati dok prespava šok i reći za posebnu pogodnost (set noževa), plaćanje u ratama i mali popust koji ću samo za nju udesiti J

****

-         pošto ti je onaj reljef? - pita moj kompić, poslovan čovjek i ljubitelj umjetnosti.. ako će itko kupiti nešto, on će...

-         darling, bagatela je... cifra koju ću ti sad reći smiješno je mala... zato odmah ajd' da napravimo pos'o... shvati to kao investiciju... (oko nas već se skupila gomila znatiželjnika, gledaju ovaj mali hepening, kupoprodaju... sve kroz smijeh, zafrkanciju...)

-         a kol'ko ti je onaj tamo drugi lijevo...

-         o mašala, imaš savršen ukus... ta dva reljefa naime upravo i trebaju ići zajedno, po stilu... ovaj drugi je naravno nešto skuplji... ako ćeš uzeti oba, dam ti popust... ali moraš odmah odlučiti... ljudi čekaju (ekipa koja je oko nas čeka razvoj situacije i tjera šegu na račun moje prodaje)... moj kompić Hercegovac je i vrlo sposoban poslovnjak... na trenutak zavrtili su mu se dolari u zjenicama (kunem se da sam vidjela)...

-         darling, vidi, ako kupiš ta dva, oba, ali bez popusta, poklonim ti jednu skulpturu... evo, ako to nije pogodnost, ne znam šta je... to ti je čista investicija a vrijednost ovim radovima ići će vrtoglavo gore J... ali moraš odmah odlučiti, nemoj da ljudi čekaju... ekipa oko nas zavrtila je zajebanciju na temu – ispred galerije treba staviti natpis – sezonsko sniženje... kupiš dva dobiješ tri i sl... PRILIKA!

-         ne mogu odlučiti sada... doći  ću sa Tinom (njegovom curom) sutra, nek' ona vidi koji joj se sviđa... - (ovo je loš moment za mene... Tinu sam srela nedavno na nekoj izložbi, i popljuvala je umjetnika i njegovo djelo, također apstrakcije, rekla da je to bezveze i da ona tu ništa ne razumije)... hihi, ajd' ajd'...

****

nakon ove izložbe stalni postav  seli na drugu lokaciju, garsonjeru od moje sestre... (naravno u istom sastavu, pošto se ništa neće prodati) - ... zamisliti mali prostor sestrinog stana, zakrčen radovima, to je već dovoljno suludo... ovo reče Helga, prija od moje sestre... ta visoka brineta ala Sex i grad izgleda identično k'o kad je išla u gimnaziju prije dvajsikusur godina...

-         da nisi ti možda išla u gimnaziju prije dvajsikusur godina? – pita je Nasmiješena

-         jesam, KaZe smjer, a ti? Matematičare? Pa poznata si mi...

-         ti izgledaš identično k'o onda... niš' te godine nisu obilježile...

-         ma nije identično, onda sam se puno jače šminkala i družila sa starijima... – veli Helga...

Helga je veliki ljubitelj umjetnosti, skoro je diplomirala nešto u vezi toga prije dvaj's godina, malo falilo...veli ona

–        sviđa mi se ona treća desno spirala... savršeno dobro mi je uklopljena tekstura podloge sa grafičkim aplikacijama, skoro da je monokromatska, i taj minimalizam je jako ekspresivan...

–        darling, pa sad vidim tko će mi pisati osvrt na slijedeću izložbu...

****

pita me moja kompica, psihologinja po struci:

–        zašto stalno variraš motiv spirale?... zašto baš spirale?

-         ne znam darling... baš sam ja to tebe mislila pitati... zašto stalno radim spirale?

-         kad počneš raditi, uzmeš materijal, jel' ti baš želiš napraviti spiralu, baš s tim ciljem počinješ?

-         da... ustvari ne... nemam ja neki cilj... ja uzmem glinu i kažem: ajd' da nešto napravim... a šta? Hmmm... pa mogla bih spiralu... i tako nastao opus...

***

Odužilo se moje otvorenje... skoro tri sata smo se motali po galeriji sa čašama u rukama... toliko dragih ljudi na jednom mjestu nisam vidjela od svoje svadbe... nisam stigla s nekima ni popričati pošteno... došla mi prija iz drugog grada... oko sto kilometara potegnula je zbog ovog događaja... ona i muž...možda dvije minute sam s njima pričala... tako mi je žao što su brzo otišli... moram je danas nazvati da se pošteno ispričamo...

U neko doba ljudi se počeše razilaziti... ali nećemo još kući... after parti je u bircu pored crkve... netko reče – vidimo se Kod dva fratra...

****

a došlo preko nekoliko mojih klubaša (iz kluba koji sam osnovala dok sam bila članom Iskrice)... dvije klubašice nisam poznavala ranije, tek sinoć... jedna od njih genijalna je faca, turbožena, Nasmiješena joj je nick... kad sam je ugledala, znala sam da je to ona (nas dvije se zapravo već poznajemo otprije ali nismo znale tko smo, krijući se iza svojih nickova...) netko je u klubu objavio da će ex šefica imat' izložbu i ona došla... mašala... Nasmiješena je jedna iznimna žena... uzmem je za ruku i velim joj - upoznat ću te sa Bad Cherry, da ne budeš sama...

– Bad Cherry... jesam li dosad spominjala Bad? Bad Cherry je turbo žena, jedna od jačih na Iskrici uopće... žena  živi u inozemstvu ali trenutno je na odmoru... potegnula i do moje izložbe... Nasmiješena je oduševljena što će upoznati Bad... gledam u mnoštvu, ne vidim je nigdje...

- reci mi kako Bad izgleda, sama ću je pronaći - veli Nasmiješena

- visoka, obučena u bijelo, plavuša, prelijepa, ne moš' falit' – to joj stigoh reći i već me netko drugi odvukao... sinoć je bila ludnica za mene... nisam stigla pošteno nisakim popričati, samo na minutu-dvije... kroz desetak minuta vidim Nasmiješenu i Bad Cherry kako pričaju... na after partiju njih dvije zajedno sjede za ogromnim stolom i čapaju picu iz istog tanjura... našle su se u priči, znala sam da će to biti odličan spoj... na Iskrici upoznala sam sjajnih ljudi...

****

a trebala je Verica dovući nekog specijalnog muškarca, prijateljevog prijatelja... jednom smo se već sreli, zgodan je, odmah sam to konstatirala, zašto ne... Verica je odlučila poduzeti korake, dovući specijalnog... uspostavila je kontakt... mr Specijalni zainteresiran je upoznati umjetnicu... hihi, ali podbacio je... nije došao... još nisam pitala Vericu gdje je puklo... na kojoj najslabijoj karici je puk'o njezin aranžman... nazvat ću je malo kasnije...

****

Lokalna političarka, krupna mlađa žena iz odbora za kulturu (na otvorenju rekla je par riječi o kulturnoj politici općine), priđe mi na odlasku, da me pozdravi i poželi puno uspjeha meni i izložbi...
- naravno vi znate da je običaj da umjetnik ostavi jedan rad općini... rekli su vam to zar ne?
- oh, krasno... (nitko mi nije niš' rek'o...)

 dječja soba

Moja prija Verica neki dan došla na kafu i dovela svoje i sestrino dijete, što zbrojivši s mojima čini hrpu nesnosno dosadne a slatke daveži... i veli ona maloj Maji, sestrinoj curici:

-         ajd' pjevaj nam onu pjesmu što si pjevala u autu dok s mo se vozili... – mala četverogodišnjakinja svom snagom bacila se u akciju, ima i koreopgrafiju... a pjesma je ona jedna poznata, od Nine Bamfić ili kako se već zvaše ona turbofolk planetarna zg-zvijezda (Badrić ili kako već?)

-         prokleto je / sve što je od tebe / imaš riječi najslađe, bla, bla (nastavak teksta u istom bož'sačuvaj stilu) – mala Maja uz obilno tepanje, frfljanje i neprepoznatljiv izgovor pjeva dok je svi pozorno slušamo i odobravamo... pritom, moja curica s otvorenim ustima hvata detalje ovog nastupa (vidim da je se dojmilo pa će kasnije ona to pjevati meni, dok Maja ode)... Međutim moj dječak, sunce mamino nije baš oduševljen... veli pomalo svisoka:

-         mama, ovo je kič, jel'da? (e jesam se majkomila od srca nasmijala)

-         jest sunce, kič je... hihi, a kič u glazbi zove se i šund... dođi da mama ljubi pametno čelo... (on ponosno primiče glavu)

E sad, jest da treba djecu pustit' da spontano razvijaju svoj ukus i ne ih oblikovati... ipak držim da ljudska sklonost kiču nije prirođena osobina, već društveni fenomen... ima veze s medijima, konzumerskim mentalitetom i sl... jednom ću to elaborirati ali zasad samo ovo... nedostaju mi moji mališani

Evo sad sam ustala, u ovaj gluhi čas (doduše nisam bila zaspala još) zbog faking cvijeća... sinoć sam na otvorenju izložbe dobila pe'-šest buketa... jedan je odnijela moja pjevačica i maserka Ira, fala joj za božansku izvedbu a ostale sam donijela kući... na odlasku Ira mi je napomenula – ne zaboravi cvijeće staviti u vodu, (hihi, kao da je znala)... i evo maloprije, tek što ne zaspah, sjetih se da su moja čet'ri- pet buketa ostala na suhom... pa sam ustala... kad već ustadoh, da napišem koju riječ... o izložbi... bilo je dobro ali iz ne znam kojeg razloga neuzbudljivosti, više me ovakve stvari ne mogu uzbuditi... nema tog društvenog priznanja koje mi bogznašto znači... ne kažem, to jest lijepo... ali sve što radim, radim zato da bih radila i to je to... bi'će da je to to... ali nije da mi nije drago što je došla gomila dragih poznatih ljudi da me pohvali, podrži, da mi oda priznanje... to su moji ljudi... eto, to mi nekako milo...

Veli moja Marina:
              
     - Nije radila cvjećarnica pa sam ti kupila Rafaelo...

     - O mašala darling, sreća moja!

A pokloniti meni cvijeće je promašaj... bijah jednom ranije napisala tekst o tome koji nisam nikad objavila ovdje na blogu kao ne baš osobit, ali evo ga aktualizirao se... 

U prilogu dodajem stari tekst o cvijeću, tek da ne ispadne da nešto lažem i sl...

Cvijeće

 Zašto mene neće cvijeće ljudimoji? Kad ja dobijem (na nesreću) cvijet kao poklon – sasvim je izvjesno da on ugiba podhitno... kao da je jadan osuđen na smrtnu kaznu... zašto je tomu tako, ja ne znam reći... ali jednostavno – nema šanse da ga se sjetim zaliti! Pa kad mi netko i pokloni cvijet, ja ga proslijedim dalje, ljudima koji se znaju brinuti.. zato meni nemoj nikad poklonit' cvijet...

Jedini cvijet koji kod mene živi je jedan mali kaktus na kuhinjskom prozoru... on živi idilično kod mene već bar tri godine... ne diram ga nikad... nisam ga zalila više od dva puta u cijelom tom vijeku. Evo je procvjetao neki dan, da mi se zahvali za ukazanu pažnju... sretan je kod mene, veli... i meni je drago da mu je dobro... morat ću ga ovih dana (čitaj mjeseci) pomaknuti da obrišem prašinu i masnoću (mislim da oko godinu/dvije dana nitko to nije radio u toj zoni...)

Kad dobijem rezano cvijeće na poklon, ono je osuđeno barem dan-dva bez vode biti npr. u bunkeru mog auta (jednostavno ga zaboravim unijeti u kuću!). Onda se oporavlja par dana u vazi... na kraju, još bar dva tjedna bude uvelo u smrdljivoj vodi dok ga se sjetim baciti... jednom mi se desilo da je voda ishlapila i iscijedila se kroz keramičku vazu pa se aranžman spontano osušio i onda par mjeseci onako siv i suh, poput ikebane stajao kao ukras...

Cvijeće (rezano) me uopće ne uzbuđuje... rijetko kad nađem neku ljepotu u cvjećarskim aranžmanima...

Dodatak – ovo gore napisano je živa istina... dok sam zbrinjavala svojih par večerašnjih buketa, ustanovila sam da mi zadnji buket (od prije nekih mjesec dana) još stoji u uistinu jako smrdljivoj vodi... a od svih buketa što sam dobila najljepši mi je poklonila Verica, jednostavan iz svog vrta - suncokrete i gladiole... ostali bogato urešeni cvjećarski aranžmani nisu me se baš dojmili...a glede kaktusa, pomaknut je prije neka dva mjeseca kad je kuhinja generalno čišćena i odmašćena u toj zoni J.... Ajd' ljudi, laku noć J

Sad bih ja kao trebala peći kolače...

Moja kolačarica otkazala mi je zbog putovanja pa sam na sto čuda jer trebam par kilograma kolača za sutra za svadbu (ustvari za otvorenje izložbe)... e sad tražim tetu s kolačima, nije lako...

Uglavnom, ja ne radim kolače... ovo je stvar uvjerenja... kad sam bila mlada i nadobudna domaćica (tek se udala), a zaludna, bez djece, bez posla, željela sam i pokušavala raditi kolače... uvijek su bili nekako bezokusni i slegnuti, pa sam kroz neko vrijeme odustala... odmah s početka nekako utvrdio se moj manjak pripremljenosti za obiteljski život... moja bivša svekrva bila je autoritet po tom pitanju... ona je željela prenijeti na mene neke tradicijske ženske vještine ali s vremenom taj odnos počeo me nervirati i odbila sam njene pokušaje... mrzila sam njenu autoritarnost i dominaciju i to da ona svoje standarde unosi u moj život... njoj je to činilo frustraciju pa se često s omalovažavanjem odnosila prema mom kulinartvu i domaćinstvu... npr. ulazi ona kod nas u kuću i odmah s grimasom na licu konstatira da nešto negdje smrdi (što je vjerojatno istina)... onda, slijedeći nadražaj odlazi u kuhinju i iz ormarića izvlači npr. neku pokvarenu hranu koju s gađenjem odbacuje u smeće a vrećicu za smeće potom odmaknutu od sebe brzo odnosi do kontejnera... smrad koji mi nismo ni registrirali njoj je bio zagušujući... takva je ona bila, pretjerana svakako... uvijek joj je nešto smrdilo... često je s nosom njuškala oko nas, točnije oko svog sina i konstatirala da mu košulja smrdi na vlagu... onda bi ustanovila da ta košulja nije dobro ispeglana...

-         sine, daj da ti majka ispegla pošteno tu košulju... (on bi se skinuo i dopustio joj to zadovoljstvo izravnavanja ponekog nabora koji se meni potkrao)...

Nije on bio pedantan nimalo i nije njemu smetalo što ja loše peglam nego je želio ugoditi majci... mrzila sam ga zbog toga... baš zato što je moja bivša svekrva svojom superiornošću u ženskim poslovima pokušavala nametnuti svoj standard čistoće, pedanterije, a njezin sin je u tome podupirao, ja sam se nesvjesno opirala... s vremenom to je od mene učinilo teškog frika izbjegavanja tzv. ženskih poslova...

-         Dijete će imati rođendan, 'oćeš praviti tortu? (pita svekrva)

-         Kupit ću tortu! Nemam vremena ni volje praviti... (ja tjeram svoju)

-         Ma kakav je to rođendan s kupljenom tortom? Baka će njemu napraviti tortu... (okreće se djetetu, dijete se smije polubezubim ustima)... Tko će tebi sunce napraviti tortu?... reci – baka! (grli dijete)

-         Paka! Pavi tojtu... (dijete tepa i mazi se s bakom... onda se ponavlja ta moćna rečenica (Baka će praviti tortu/paka pavi tojtu)... pa opet ponovo... eto sreće međugeneracijske... smijeha, ponosa, zvučnih poljubaca u pametnu glavu... baka je sretna, napravit će najbolju tortu ikad...

Ja ću kupiti tortu, ne žalim novaca... naravno njezina je bolja, domaća, gacala ju je u petnaest faza, još od prekjučer... za svog unuka ne žali truda... moja je solidna ali konfekcijska, svi će se složiti - bakina je kudikamo bolja (baka je procvjetala, zvijezda je dana... mama je podbacila, niš'koristi)... uvijek je bila ta neka vrsta nadmetanja između mene i nje i ona je uvijek pobjeđivala... njena jela su ukusnija, kuća čistija...  ja sam u tom smislu manje vrijedna, inferiorna... nije da mi je to važno, ali njezin sin se tu krivo postavio... uvijek joj je podilazio... i ne zato što mu je bilo to važno nego zato da bi mi imao što priseravati, ponekad me omalovažavao u tim tipično ženskim stvarima... davao do znanja kako je navikao i zaslužio bolji standard usluge...  bolja jela, veću čistoću, više mog truda, ugađanja... iako u principu nisam opterećena ovim stvarima, s vremenom ovi odnosi omalovažavanja, dominacije i sl narušili su ionako ne baš dobre odnose između mene i njega...

Pritisla me neka tuga noćas
Umrla bih lako u ovakav čas
I ne bi mi bilo žao mog života
Ni mladosti ove nije mi grehota

Sva ljepota sutrašnjega dana
Čini mi se siva, k'o isprana
A sve to zbog nesretne ljubavi
Sada su mi jasni ljubavnici stari

U njeno si ime živote oduzimahu
Prkoseći tome iskonskome strahu
Što čovjeka mori od tjelesne smrti
K'o da išta ovu dušu može srtri

Svi smo samo dio nekog moćnog plana
Meni sreća, ljubav nije dana
Da se sa njom nagrađujem, sladim
nego tugom, boli, jakom da se gradim... 

Život je ljudski gorak oduvijek
I prirodom svojom biti čovjek
Znači da služit' svoju kaznu moraš
Čak i kada ništa nisi skrivio baš 

I mala su djeca kriva po tom grijehu
Neće oni uvijek živjeti u smijehu
Smijati se, igrat', radovat' životu
Na kapaljku dobiti će sreću i ljepotu 

Kreator je pritom sasvim ravnodušan
Moja naspram kozmosa je duša
Beznačajno mjesto zaslužila
Često mislim ima li to smisla 

Nije mudro o tome se pitat'
Prazne glave lakše je robijat'
A srce zakovat', stegnut' obručima
Niti tugu niti ljubav nek' ne prima

Sa glavne ceste ja skrećem u sporednu i ispriječi mi se kombi iz sporedne, htjede mi oduzeti prednost... ali zaustavio se u zadnji čas... tako izbjegošmo sudar... ja sam prespora za njega... u trenutku kad sam mu bila vrlo blizu počastio me uvredom:

-         Šupljačo!

Iako odlučih da mi ništa neće ovaj dan pokvarit, nekoliko minuta razmišljala sam o slijedećem: kakvi su to ljudi? Kako oni žive? Tko su ti ljudi koji jedni druge zovu takvim izrazima, napadaju... onda kad bi se trebali ispričati...

Moji pilići otišli su sa svojim tatom na deset dana... još nikad nisam bila deset dana bez djece... nije ovo loša vježba za mene... previše se oslanjam na njih... to je nerealno... djeca su prolazna pojava u životu i nije dobro previše vezati se... moj problem je što ovih dana imam premalo obaveza... a nemam djece... moj život idućih dana stvarno nema osobit smisao... ajd' dobro, izložba mi je za koji dan... hihi ;))) ma idem se perverzno opušteno odmarati... radit ću ništa... (ako kažem neću ništa raditi, to su dvije negacije koje jedna drugu negiraju, bla, bla)... sad odmah idem ukucat' stranicu sa cijenama avionskih karata... možda da odem s Jurom u Dublin... možda u Abu Dabi... vjerojatnije samo na plažu... nas dvoje smo ovih dana užasno slobodni i zaludni ljudi...

Čitala sam neki dan o utjecaju pornografije na seksualno zadovoljstvo... kao neko istraživanje je provedeno i anketirano preko 6000 ljudi... ispalo je da prevelika konzumacija pornografije utječe na smanjenje seksualnog zadovoljstva u smislu da se pornografski standardi nastoje uvesti u vlastiti život što je često izvor frustracije zbog raznih poteškoća a time se smanjuje ukupno seksualno zadovoljstvo... također ljudi koji previše rabe pornografiju, prakticiraju seks s manje intimnosti što je također razlog manjeg zadovoljstva... zatim, previše se daje značaj seksualnom tehniciranju, automatizmu, premalo emocionalnog angažmana i sl... bio je zanimljiv i ozbiljan članak i baš sam si pomislila, ovo moram zapamtiti da ispričam Dariju Parmezanu kad bude nazvao jer on je tipičan slučaj pretjeranog pornokonzumenta... on je do te mjere ogrezao u pornokonzumaciju da ga ne uzbuđuje ništa što ne pripada tom miljeu... barem tako mislim... a šteta ga je, zgodan dečko, bistar...

Moj bivši muž Saša i ja konzumirali smo pornografiju... meni je u puno slučajeva pornografija pomagala da održim nivo seksualne spremnosti za onaj ritam sexa koji smo mi prakticirali... tj. bez pornografije bila bih manje motivirana i manje bih se seksala... moj muž je bio konzument tih sadržaja u kudikamo većoj mjeri nego ja (što može značiti da je njemu trebalo još i više poticaja za seks u našem načetom odnosu, ali mislim da je on jednostavno u tome samo uživao)... nakon što smo se razišli, ja uopće ne trošim pornografiju... ne zanima me, ustvari čak mi se i gadi... jedno vrijeme smatrala sam da sam postala aseksualna a kasnije vidjeh da nisam nego sam se vratila izvornom sexu, pravoj iskonskoj spolnosti, očistila od utjecaja pornoindustrije... mislila sam da to nije moguće, ali jest (dakle, ima nade i za Darija Parmezana)... i sad kad zamislim, sjetim se nekih scena iz tih filmova, nije mi uzbudljivo... nekako jadno mi je i prizemno... nisko... poticanje tih najnižih poriva mi je nekako primitivno, zaostalo... (nema goreg Turčina od poturice, bila je omiljena Sašina izreka)... što se mene tiče pornografija nije potrebna i mogla bi izumrijeti... tj. zdrava slobodna seksualnost bez tabua i s emocionalnom podlogom is not dead!

Dragi Dario, otiđi na odmor na neki otok, bez televizije, bez časopisa... odmori mozak i tijelo i pokušaj se sjetiti kako je to bilo kad si bio mlad i kad te uzbuđivao običan poljubac... nije ta strast zauvijek u nama nestala, samo je negdje potisnuta i zaboravljena... bila bi mi velika sreća u životu kad bih vidjela da je Dario Parmezan izliječen od pornografije... zašto? Zato što nema zgodnijeg i seksipilnijeg muškarca na Mediteranu a da je inteligentan i nekonvencionalan (previše tražim jel')...

Honorari u domaćim filmovima nerealno su mali... pošto je honorar u našem filmu minimalna naknada za maksimalnu blamažu..., (Vili Matula)

E jesam se ljudi moji nasmijala kad sam ovo pročitala... moja averzija od hrvatske kinematografije dakle nije subjektivna stvar...

Zašto je hrvatski film toliko uškopljen? Jedan režiser mi je na to odgovorio – zato što nemaju pojma... o filmu... Hrvati... ovaj srednjoevropski krug (uštogljeni autrougarski svijet)... ovdje izuzmimo balkanski krug (Sarajlije)... oni bogami znaju što film jest... i imaju moć udahnuti mu dušu...

Ali navodno se stvari mijenjaju na bolje... neko vrijeme vjerovat ću na riječ onima koji to tvrde... provjeravati neću...

Slučajno čitam neki stupidni ženski časopis, Elle ili Nelle (Telle, vjerojatnije) i nekim čudom, eto ga zanimljiv naslov – o slikarici koja će ove godine predstavljati našu zemlju na venecijanskom bijenalu crteža... o mašala, ajd' da se informiram... čitam članak dijagonalno, tražim dio o njenom radu, tehnikama, da vidim kakvi su joj radovi, po čemu je žena bitna u slikarstvu, po čemu se istaknula...  gledam, nijedne fotke nekog uratka... 
Vele, dotična je često obučena u crno, ima jedan decentan stil, obožava tamne boje odjeće, diskretno se šminka i vodi računa o usklađenosti cjeline i detalja (u odijevanju)... ali ljudi moji, zar nijedan rad da joj objave... e ovo me frustriralo do jaja... zar je mene briga što slikarica voli oblačiti, o sačuvaj bože stupidnog časopisa, Ele, Tele ili tako nekako se zvaše...

Jučer, sjedeći u frizerskom salonu sa konstrukcijom na glavi (nema niš' dosadnije na svijetu nego čekati da ta kemija odradi pos'o), listam ženske časopise... to ne radim nikad osim u frizeraju, kunem se, takomibogpomog'o... i naravno preskačem sve što se tiče kozmetike, savjeta za njegu i održavanje tijela (imam za to svoju Iru, maserku i gurua)... nema mi dosadnije stvari nego mazati se kremicama, pilinzima, rezuckati dlačice, čupkati iste... petljati raznim pomagalima, pincetama, strugalicama... bož'sačuvaj!  

Ira, dok me masira, usput baci oko na moju bikini zonu:

–        moraš se depilirati... vire ti dlake sastrane...

–        o darling, ne stignem... jel' se jako vidi? O bemu miša, nije mi dovoljan jedan život da posvršavam sve obaveze...

–        nokte si malo sredi na nogama... lak ti se prilično izlizao... koža ti je užasno suha na stopalima, daj da ti namažem... to trebaš svaku večer mazati ovom kremom, nakon što namačeš noge u ovoj otopini petnej'st minuta... nije ti to teško, dok gledaš televiziju ni ne primijetiš...

–        ali darling, ja ne gledam televiziju...

–        ajd' ajd' ti si uvijek specijalna... namazat ću ti ja dok masiram... nema ništa ružnije od zapuštenih ženskih stopala... mišići na trbuhu su ti atrofirali... još nikad nisam vidjela tako slabe trbušne mišiće... totalno si se otromboljila... nemoj biti tako lijena..

–        o darling, zar bih trebala i vježbat'... Ira, nemoj me zajebavat'...

–        ajd' ajd' izmasirat ću te... – Ira me gleda polusažaljivo... zna da sa svojim navikama i lijenošću neću daleko dogurati... ali učinit će ona za mene ekstra više nego što obično radi na masažama, pomoći da moje tijelo što bolje zablista, zato što smo prijateljice...

Osim što preskačem sve o kozmetici, preskačem i sve o kulinarstvu, nema dosadnije stvari, sve o djeci, obitelji, odnosima među partnerima – dosadnog li štiva, bož'sačuvaj... modu pogledam samo ovlaš, da si potvrdim svoj dobar stil...tu sam nekoliko nivoa razvijenija od prosječne čitateljice, tj. modu doživljavam i pratim intuitivno, nije mi potrebno da doživim utjecaj od strane modnih autoriteta... ja se modno razvijam spontano, paralelno s njima ili čak ispred njih... npr. da me izoliraš par godina potpuno od medija, ja bih nepogrešivo pratila modu ili bila malo ispred nje, sigurna sam u ovo i nije šala... moda fakat ima veze sa umjetnošću, nisam si još točno definirala tu vezu... uglavnom, moda je izražavanje a ja se izražavam sveu16 pa mi je zato to blisko...

A ovi časopisi su bož'sačuvaj dosadno štivo... ne kužim žene koje to čitaju...

Moj frizer nema internet... to sam saznala jučer kad sam ga pitala mail adresu da mu pošaljem pozivnicu za izložbu... nema čak ni automobil, ni vozačku dozvolu... veli, mobitel su mu ugurali na silu, ne bi ni njega koristio... sve stigne pješke, polako i bez stresa... vikendom je u šumi, prirodi... veli: kad trebam prijevoz, ne bi vjerovala, taj čas pojavi se netko i preveze me, uopće ne brinem zbog toga... veli, ljudi su prepustivši se komociji tehnike potpuno zanemarili intuiciju... kad nekog čekaš i misliš hoće li doć', jednostavno nazoveš ga na mobitel i to saznaš... umjesto da se skoncentriraš i staviš intuiciju u pogon... ovo mi je bilo zanimljivo slušati i mislim da je u pravu...

Ja sam njemu govorila koliko mi je moja internet faza, iskrenje i blogovanje pomoglo u mom potpunom otvaranju, izražavanju, komunikaciji... da nemam auto, ne bih stigla na većinu mjesta gdje sam bila... internetsko plaćanje je jako dobra stvar, brzo je i izbjegneš gužve po bankama... ako uzmeš najbolje što ti tehnologija nudi, na konju si... ne treba postati njezin rob ali ovo novo vrijeme ne ide bez tehnike... on se složio... veli, njegov život na neki način nerealan je, kao izmišljen... živjet će ovako dok može, ovaj stil života hrani tinejdžera u njemu (čovac ima oko 40), živi po svom, mimo ostatka svijeta, dok može... ali uskoro polagat će vozački... zna da se mora uhvatiti ukoštac s prometom (sa životom), koliko god mu to bilo odbojno... izbjegavanje nikud ne vodi...

Dobro jutro dragi blogeri!

Good Morning dear Blogers!

Guten Morgen liebe Blogers...

Stanje

Situation

Situation

Ne izlazite na ceste ako ne morate... Tko može podnijeti gužvu neopisivu, nek' ide na plažu... situacija: jedva nađeš mjesta za ručnik... u moru gomila djece i ljudi... obilato zapišavaju... moje dijete u istoj vodi pralo jabuku (jel' to opasno?)... Situacija je slijedeća – ja spadam među najmršavije žene na plaži što je dokaz da je generalno stanje nacije u banani... (ali ujedno i potvrda mog uistinu stvarno dobrog izgleda, čemu skromnost?). Moja djeca vole gužvu ili bolje reći potpuno su indiferentni... preskaču drugim ljudima oko udova, hopsaju oko tuđih stvari, uopće se ne uzbuđuju... nema više toga da ćeš mirno i lagano ući u vodu bez da te netko poprska... mokar si čim zađeš dalje od koljena... ne računaj s tim da ćeš mirno stajati i k'o čovjek popišati se kad uđeš u vodu do pojasa... najbolje ti je skočiti i otplivati bar 20 metara na pučinu i obaviti na miru svoje morske rituale... uglavnom, većina svijeta obožava baš ovakvu sičuejšn, inače ne bi se sjatilo pola Europe (Ojrope) na ovaj komadić mora i načinilo ovu gužvu... ako je to nekom odmor – nek' izvoli... odo' ja na pos'o, fala ljepa...

Mislila sam noćas da ćeš doć'

Bila sam budna cijelu noć

Ležala i gledala u vrata

Možda iz nekog prošlog života

Okajavam neki težak grijeh

Nije mi suđena sreća ni smijeh

Tišina stvara nesnosnu buku

Samo je mrlja na jastuku

Zjapila u mraku kao jama

Neki drugi ljudi išli su svojim ženama

A meni je zapisano da budem sama

Evo kako ćeš sigurno znati da ti je do nekog stalo – želiš mu dati nešto... nešto posebno, za što misliš da će mu prenijeti poruku ljubavi... (ustvari, želiš mu sve dati).

Stojim ispred police sa čokoladama i biram jednu za Svena... znam da voli griote,  rekao mi je... dal' griote ili neke preverzne talijanske čokolatine, jela sam ih, nehumano su fini... ili veliku Dorinu s keksima, ja je obožavam... kupit ću mu jednako dobru, provjereno finu – toblerone... nema bolje čokolade... (i nisam falila, on također voli toblerone)...

Drugi slučaj, budžet je nešto manji ovaj put... kupit ću mu običnu čokoladu... opet biram – nema dovoljno dobre male čokolade da mu prenese poruku da mi je do njega stalo i da mislim na njega dok kupujem u stupidnom marketu... evo rješenja – malo kiča nikog nije ubilo -Volim te, Zvečevo...

Jutarnja

Dobro jutro Svene
Misliš li na mene...

-          Drži ga na ledu do vikenda pa ćeš vidjeti kako će reagirati – ovo mi veli Verica...ona zna puno tajni muško-ženskih odnosa...

Žene imaju moć upravljati muškarcima ako se pridržavaju određenih pravila – npr. nikad mu nemoj dati do znanja da te osvojio... on je lovac i uvijek mora biti izazova osvajanja u tom odnosu... nikad mu ne trebaš potpuno prepustiti se... tu i tamo daj mu do znanja da je poseban, da te u seksu jako zadovoljava... ako treba i odglumi... ako te nije zadovoljio, nikad mu to nemoj reći jer oni su na to jako osjetljivi...

-          Točno ga možeš oblikovati prema svojim potrebama, ako su kvalitetan materijal ... ako se na njega naljutiš, on će se trgnuti, razmisliti... to je dobra metoda... glumi da si povrijeđena pa ćeš vidjeti kako ti jede iz ruke...

-          Nemam ja volje ni strpljenja darling igrati igrice s njim... ni oblikovati ga, odgajati... nisam mu ja mama... ne treba meni sirovina (poluproizvod)... ja trebam zrelog muškarca...

Zločesto dijete

Ponekad majke uškope svoje jedince tako što im od malih nogu oduzmu pravo na odlučivanje – to se dogodi ako se djetetu npr. uvijek određuje što će raditi, kako se ponašati... što obući, što i kad jesti i sl... kad ga stalno i neumorno korigiraš – nemoj ovako! Ne to! Ne smiješ to! Budi dobar... Ne budi zločest! Kad odrastu ti muškarci čekaju instrukcije od žene ... rade ono što im se kaže... ti ljudi nemaju autokorekciju niti samokritičnost... kriv sam onda kad mi ona to kaže... ako se ona ljuti na mene, kriv sam...
    - kako znati da li je to što radim dobro? Vidjet ću po izrazu njenog lica...
    -  ona je ljuta... opet sam pogriješio!

Kult ženske glavobolje

Neke majke svojom nezadovoljstvom, povrijeđenošću i glavoboljom manipuliraju svojim obiteljima... izazivaju osjećaj krivice... znam takve slučajeve...

-          mama je bolesna... boli je glava... (mamu je uprav' zaboljela glava zato što sam ja divljao... nakon što je tata bio grub i svađao se, mamu je zaboljela glava... eno je nemoćna leži... mama je tati nešto rekla, onda je on viknuo pa je nju zaboljela glava... on je kriv što je ona jadna bolesna sad). Ove žene - glavoboljke - žrtve su tog nepopravljivo zlog muškog svijeta i njihovi sinovi dok odrastu imat će nejasnu svijest o tome kako su loši poput očeva i kad vide znakove nemoći i bolesti na svojoj ženi, to će im biti korektiv da je ono što rade loše... Ako nju boli glava, on će biti dobar pa će nju proći...

Jesu li muškarci niža bića?

Žene ponekad manipuliraju svojim muškarcima nemilosrdno, oduzimajući im dio ličnosti... (a oni, glupani to ne kuže, oni su samo materijal)... to je živa istina... žene su razvile fine mehanizme manipulacije koja je društveno prihvaćena i rjeđe ćeš naći obrnut slučaj - da muškarci njima manipuliraju. Pazi, ovdje uopće nisam spomenula onu moćnu stvar koju one imaju među nogama zbog koje će oni učiniti baš sve da dobiju svojih pet minuta sočne vruće uživancije (svoj slatkiš) odnosno koja će im biti uskraćena kad "nisu dobri"... Kvragu i sve... jesu li muškarci niža bića?

      - Darling, ne zanima me to... - velim Verici... njene teorije čula sam više puta i prevaziđene su, pripadaju nekom starom svijetu, iz mog ugla gledanja... nit' sam ja udavača niti imam ikakve ambicije upravljati njime... samo maziti se beskrajno i komunicirati na ravnoj nozi... ako me on u tome ne prati, kvragu sve...

-         Gospođa, ispaljo vam je dvesta kuna! – čovac što je dotrč'o zamnom maše mi novčanicom ispred nosa... to je tip koji mi je maloprije prodao kruh u pekari... gledam zbunjeno...

Višestruko sam iznenađena – zar sam stvarno tol'ko nonšalantna s novcem da mi ispada dok ne gledam? Vjerojatno ne bih ni primijetila da mi fali... možda bi mi par trenutaka bilo čudno što imam u novčaniku nekako malo novaca ali i prije mi se događalo da mislim kako imam više novaca nego što uistinu imam...

A ovaj čovac iznimno je pošten i savjestan. To su osobine koje rijetko srećem. Da li bih ja postupila isto? Bih, jebiga... sigurna sam da bih... 
Pa što se onda čudim?

Jure i ja sinoć išli na jazz koncert... pošto debelo kasnimo a ulaznica je 100 kn, stali se mi prepucavati s blagajnicom da nas pusti po cijeni jedne ulaznice... drž' – ne daj... skoro je nagovorili ali na kraju otpravi ona nas, kao ne može se tako... oko pet metara dalje krenemo pričati s redarom na ulazu...  – što nas ne pusti na koncert, poluprazno je a koncert je odavno počeo i sl... i čovac nam veli – ma uđite, bogvasveselio! I tako mi uđosmo besplatno...

A jazz k'o jazz, ima onih sekvenci kad frajer zapili solažu na svom instrumentu a ostali se nalakte i čekaju da vide gdje će to odvesti... jazz bend je kao neka skupina teških individualaca frikova ... svako toliko neki od njih poludi... ali se smiri kroz neko vrijeme... i najbolje je što izgleda kao da je stvar izvan kontrole, ali točno u određenom trenutku upadaju drugari i stvar se dovede u red, opet nekako dođu do teme a sve kao spontano i sl... fascinantan mi je taj jazz... ovo što smo sinoć slušali je od one nekomunikativne vrste (pošto jazzova imaš raznih, sve što ne znaš kako imenovati ubaciš u jazz)...

Jure i ja smijali smo se k'o mala djeca... zajebavali nenormalno:

-         vidi sad je bubnjar pomahnitao...

-         zamisli da živiš kao prvi susjed ovom saksofonistu... (ovdje Jure i ja pravimo pokrete kao da rukom lupamo na zid susjedu ili štapom u strop... fakat neugodna stvar imati susjeda jazz svirača koji po cijele dane vježba svoje solo dionice... pa ih ponavlja... dorađuje... otegnuti tužni zvuk zavijanja saksofona)

-         tko kaže da autisti ne mogu biti vrhunski glazbenici? (ovdje gledamo klavirista kako sa debilnim izrazom lica proizvodi čudne dionice, sve su smislene ipak, u variranju teme imaš nešto od histeričnog grozničavog filinga kao kad imaš temperaturu... čovac se uživio, to trebaš vidjeti... izvrstan je

-         Benito Gonzales on the Piano! (frontmen predstavlja autista, publikom se prolomi aplauz)... – Bravo Benito!!!!

I tako svirka završiše... glazbenici se pokloniše i odoše... publika nezadovoljna, zove bis... neki i zvižde... sveusvemu, podsjetilo me na vrijeme strajkova i radničkih savjeta kad su se izviždavali korumpirani direktori i rukovodioci...

      - Drugovi, nećemo dopustiti da se prevaranti izvuku! (Jure viče, prstom pokazuje prema pozornici)

      - Vratite nam naše novce! –  ovdje smo si nas dvoje dali oduška - Vratite nam naših dvjesto kuna!!! Sudac je peder!!! Pička vam materina! (kroner iza nas nije imao milosti, zapravo se razljutio)...

Publika je svejednako nezadovoljna što je koncert bio kratak... zvižde i plješću za bis... i vratiše se glazbenici... saksofonist, zgodan mali crnac hvata se mikrofona......

-         Are you happy People? - (Jeeeah! – publika gromoglasno odgovara) – pa još glasnije – Are you happy People???... I cant here you!!!... crnjo počinje udarati rukama u ritmu... publika ima pratiti... i učas vidiš kako gro publike plješće u ritmu uz instrumente, frontmen drži ritam, još se nije formirala dionica... ali hoće, evo glazbenici hvataju polako...

-         I cant here you! Are – you – happy – People – i – cant – here- you.... Are – you – happy – People – i – cant – here- you....

-         Ma sretni smo, jebem te gluva!!! (Jure i ja smijemo se do suza)

I uključiše se glazbenici, vidiš da su vrhunski, formiraše temu, uz publiku, pljeskanje, are-you-happy-čovjek- priča-s publikom-to-je-džez-majkumu-improvizacija-moćna...

Jest da nas je ubio s bisom na kraju, jedno pola sata je zajebantski i šeretski nastavljao svirati kad se činilo da je gotovo... bilo je to vrlo duhovito od glazbenika i vrlo atraktivno...

-         Jesi li gledao film Beskonačan dan? (Jure i ja zafrkavamo se)

-         Želiš bis? Are you sure? Are-you-sure? Are you happy now? Zapamti-dobro-kad-si-zvala-bis-i-razmisli-dobro-hoćeš-li-ikad-više... (Jure upiljio s prstom u mene)

Jure i ja izvrsno smo se sinoć zabavljali, uz vrhunsku glazbu, odličan nastup američkih džezera... bili smo sjajno raspoloženi i nasmijali se do suza, a sve zato što nismo platili kartu pa smo se mogli zajebavat'...

Jure pravim imenom nije Juraj, kako bi se očekivalo nego Juro... šta je skrpilo njegovu mamu u vrijeme oko poroda, neobjašnjivo je...  

Lili je Lidija... Kata Katarina... Verica nije, kako bi mnogi pomislili pravim imenom Vera pa je od milja zovemo Vericom... Njeno ime je baš Verica... Zauvijek djevojčica...

Vaša zapisničarka Sonja jest ...

Jure nikako da zapamti Svenu ime... (namjerno neće)... ponekad ga zove Stipan, ponekad Senad... Svetlan i sl...

-         Jel' dolazi onaj tvoj Sreten večeras?

-         Jok darling... nit' se javlja niti dolazi...

-         Jel' onaj tvoj Svilan još u igri?

-         Paaaa... hmmm... teško je reći... vidjet ćemo... kad mu pogledam u oči znat ću...

Samnom je u rodilištu u sobi bila žena imenom Ramiza... kad smo se upoznavale, ja sam skontala da se žena zove Remiza i tako sam je zvala...

-         Remiza, jel' mi možeš dohvatiti ručnik? Hvala draga... (ona me nije ispravljala)...

Nakon jedno dva dana sestra je zazove imenom i ja shvatim da sam ženu krivo zvala... posramih se, kako ne bih...

U stara vremena, pa još na selu, ljudi su davali djeci imena s određenim značenjem kako bi vezali neku pozitivnu snagu uz ime... npr. moj ujak zove se Zdravko jer su dječica koje je moja baka imala prije njega pomrla u dojenačkoj dobi od nekih boleština... pa je ujak, kao Zdravko imao biti zdrav... i bio je, mašala!

Jedno od najzanimljivijih imena za koje sam čula je Dosta... to je fakat očajničko ime... čita se s dugim ooo (Dooosta)... a jasno je što je imalo značiti... uz malo sreće Dosta je bila najmlađe od čopora djece (oš' da ti uvatim jedno?)... to ime je izašlo iz upotrebe s uvođenjem kontracepcije (točnije abortusa)... abortus je nažalost vrlo često kontracepcijsko sredstvo u osoba koje ne koriste drugijeh sredstava... A Vazektomija? Jeste li čuli za to ime?

      -         Vazo, ćeri, dovati taji cigare! (ne bud' ti zapoviđeno)... Vaza u tom trenutku iznervirano okreće zajapureno lice prema ocu i arlaukne: 
-   dovati si sam! Jel' ne vidiš da su mi nokti nalakirani? (pruža svježe namazane ruke prema njemu)...

Jednom sam razgovarala s nekom ekipom (ženama između 30 i 50 godina) nijedna nije točno znala što vazektomija jest (uključujući mene)... što se točno muškarcu radi? (neki kanal se precvika, ne odfikare mu valjda jajca)... i navodno, to nije trajna neplodnost... kao, ako on poželi opet biti rasplodan, oni mu sastave to što su precvikali i sve 5... pa zašto majkumu nije popularna ta vazektomija onda? Svi bježe od toga k'o da je kastracija...

-         Kastracija, kastracija!

-         Nije budalo kastracija nego vakcinacija!

Jure i ja nekidan pijemo kafu u kampu u kojem smo otkrili odličnu plažu... a nema gužve... neobjašnjivo... i kafić je blizu... u jednom trenutku avion se spušta, upravo kao da je u nas naciljao... malo je neugodnjak ali jako zanimljivo... buka neopisiva... aerodrom je oko pol kilometra daleko... avionu dobro moš' razgledat' anatomiju iz ove blizine ali brzo je proletio, kratko...

-         a sad mi je jasno zašto nema gužve ovdje...

      -     sad mi je jasno zašto je avion prošao tako nisko! Pa aerodrom je u blizini! (ovo je kao otkriće... ustvari i mi živimo ovdje u blizini ali volimo blesavu zajebanciju, to nas veseli...)

U tom avionu bili su Jurini poslovni partneri iz Norveške... nije njegovo da ih dočeka ali veli:

-         kad sam već ovdje trebao sam otić' pred ljude! Tebe vodim kao eskort... njima će biti drago... a ti se malo pomogneš... to su jako fini ljudi, društveni jako... a zahvalni...

Jure i ja smijemo se i opušteno ćaskamo ispod suncobrana... noge su na susjednoj stolici... plaža 50 m dalje... tamo ćemo se sad bućnuti dok popijemo kavu i sunce malo popusti... Norvežani će se već nekako zbrinuti a idućih dana okupirat će Juru od jutra do mraka, što zbog biznisa, što zbog hedonističkih namjera... ali i to je prošlo... Jučer Jure zove nakon što me par dana ignorirao:

      -         gdje si? Uništili su me Norvežani... te ručak, te večera, te izlazak... aj'mo na piće!

      -         a-ha! Sad sam ti i ja dobra! E nema me! Nisam u gradu... otišla s djecom par dana na more... 

-   ma nisam te ja zaboravio, časna hedonistička!

 -         Nikad te nitko neće voljet' k'o ja ... –

nije pjesma Seida Memića Vajte nego riječi bivšeg muža, negdje oko našeg razlaza... ja sam mislila: ako je tako, bolje da odmah umrem... onda dugo dugo nije bilo ljubavi pri meni pa mi nedavno opet stiglo:

-         Ti si vječna ljubav... (preuranjeno je ovo bilo... ali bila sam sklona povjerovati...tko bi pomislio tad da vječnost tako kratka je)...

Vječnost je kratka

Al' tako slatka

Ljubi me zauvijek

Još par minuta

Jer tko zna darling

Dal' će bit' drugog puta...

Pričala sam mu o svom propalom braku, o tome kako sam bila kao gurnuta u neki ćošak... nisam disala punim plućima... zanemarena žena... rekao mi je: Teško mi je slušati da si morala to proći... ne mogu vjerovati, i tebe je netko zanemario, tebe posebnu ženu...  – ali istina je, moj muž nije mi pružao ljubav a govorio mi je da me voli... riječi su jedno, djelima pokazao drugo... u tom braku ja sam bila kao biljka bez vode...

Bez vode cvijet

Promašen svijet

Uzalud živi

U nekoj tami

Nitko se ne divi

Tragičnoj dami

-         Sad kad sam te upoznao, ne mogu zamisliti ikakav drugi smisao u životu nego da sve učinim da budem s tobom... jedino što vrijedi jest živjeti za tebe i uz tebe...

ovo mi je bilo prekrasno čuti... moja duša gladna je ovakvih riječi... mislila sam da će on sve učiniti, pokrenuti brda i doline da bude uz mene... on međutim nije učinio... pa sam zaključila da su i ovo samo riječi... malo sam se naljutila... na sebe, naravno...

-         Znao sam, znao da ćeš ti sada misliti da mi nije stalo do tebe... – ovo je popraćeno sa puno psovki koje daju snagu ovakvim izjavama, autentičnost – u pičku mile majke, je-bo-ti, pa zar se ovo događa? Ti sada dušo misliš da meni nije do tebe stalo... međutim ja te volim, je-bo... Volim te... u pič... a ti misliš da ne... kako je to čudno...

Zašto mi to radiš

Dušu mi bre vadiš

Htjedoh da te ženim

Prezime promijenim

Promijenim lokaciju

Sjebala si mi koncepciju

I kontracepciju

Sam zbog tebe koristio...

Koliko sam te dušo volio...

To nije ljubav kakvu ja mogu zamisliti, darling... zato ću relativizirati, obezvrjediti – to što ljubavlju zoveš, to ljubav nije, dakle to je ništa... Moj bivši muž gleda me u čuđenju – otkud tolika nezahvalnost, tolika samosvijest, otkud da ona zna što je ljubav i usudi se reći da ovo nije... a sve bih za nju učinio... a koliko sam tek patio...

 -         Pa kako možeš? Nije u redu...

Nije u redu

Hoću svog medu

Život je takav

Okrutan fakat

Kako si mogla

Ost'o sam pegla

A sve bih ti dao

Da si mi dala još samo 5 – 6 godina

Ljubavi moja jedina...

Moj bivši muž još i dandanas ponekad počasti me izjavom o vječnoj ljubavi – možda ti misliš da sam ja kreten, možda se i kretenski ponašam... možda naizgled djeluje kao da ova žena koju sad ljubim, u čijem stanu živim, važnija od tebe mi je... ali tebe volio sam, volim i voljet ću zauvijek... i znam da jednom opet bit ćemo zajedno (O Lejla!)...

Ako je to istina,

Bolje da odmah umrem bejbe...

Jer ja više neću tebe

Što me u zdrav mozak jebeš,

I nisam ti ja Lejla, mulac

A ova rima je za kurac

Pjeva Norah Jones... ona me uvijek odvede u neki drugi, ljepši svijet... od moje svakodnevice, moje muke... i volim i ne volim je... ona me podsjeća jako na jednog čovjeka iz moje prošlosti... kad se sjetim njega dođe mi slika njegovog lica zgrčenog u uživanju... kao neki uvjetovani refleks ide uz Norinu glazbu...

Neki poseban trenutak ostane mi je u sjećanju vezan uz neki događaj, neki osjećaj, nekog čovjeka... vrtim ga kao lajtmotiv...

Ljubili smo se meko i nježno... dok sam slušala kako diše bila sam potpuno ispunjena i kao izvan vremena... pomislila sam: trebala bih mu reći da ga volim, potpuno otvoriti mu dušu i prepustiti se... želim mu to reći... ljubit ću ga tako da to osjeti... upijala sam njegove meke usne... taj neponovljiv osjećaj trajao je samo tad, a opet vječnost... željela sam uroniti u njega i stopiti se s njim... ali svaka riječ suvišna je... svaka riječ narušit će savršeni sklad zvuka njegovog disanja... zato mu nisam rekla i dobro je da nisam... jer sve je bila iluzija... u jednom trenutku sve je prestalo... kao da je cirkus došao u grad... takva je pjesma Norina koja sad ide na radiju... kao kabare... sve je iluzija... stvari neumoljivo prolaze i mijenjaju se... on je tada rekao – još nikad nisam se ovako lijepo ljubio... mene je stegnulo grlo u tom trenutku, prestala sam ljubiti se... željela sam mu reći a nisam: nemoj me nikad povrijediti... nisi kriv što sam bila povrijeđena prije tebe... samo pazi na mene molim te... (ali nisam ništa rekla)...

–        dušo, što je?

... nastavila sam se dalje ljubiti... on više nije ništa pitao... taj trenutak prošao je zauvijek, ustupio mjesto drugom... show must go on...

Jure zove, nismo se vidjeli par dana: 

-         Gdje ti je onaj skakavac? Jel' te još ljuti? (Jure zove skakavcima komade od mene, Lili i Verice)

-         Skakavac je dvojka... nabit' ću mu nogu... (ovdje ide dug uzdah u stilu – ne mogu pričati, preteško mi je, pustimo to sad)

-         Ma daj da mu ja razbijem glavu (ovo je kao zaštitnička gesta... inače Jure je od onih neagresivnih ljudi koji poslovično ne bi mrava zgazili)

-         Hihi, samo da ti pripomenem da je on Karate Kid, crni pojas, treći dan

-         Dobro... onda neki drugi dan...

Ebat'ga...  smijeh je odlična terapija

Uspjeh ili neuspjeh? Neuspjeh naravno... evo priznala sam! Zašto? Ebat'ga uvijek je bila navala muške čeljadi na mene na Iskrici... nije to kvalitetna muška čeljad da se razumijemo... kao neki čopor, krdo boljereći, poluprimitivnih dvonožnih smrdljivih životinja, dlakavih i oznojenih (ona stvar mlohavo visi, ukiseljena u svom životinjskom soku)... rijetko, ponekad među njima zasja neki finiji primjerak, imala sam senzore, radare, već su mi izrasle čudne tvorevine na čelu, mutirala sam, prepoznavala te razvijenije... a onda se ispisala, kao meni dosta, fala društvo! Odlazim s ovog lošeg mjesta! Moje srce našlo je svoj dom... udomila sam ga... sva muška čeljad može počet' plakat' - ova žena više neće zaći kroz ta vrata... neka muška čeljad slobodno nastavi plakat'... kao da je meni gušt bio upoznavati tolike mužjake, božemoj... nešto me silno otužno tjeralo da to radim... bol u prsima, neka usamljenost i tuga pregolema... molim vas, predragi muškarci, životinje moje, obratite pažnju! Ova duša sama je i silno treba nekog da je prigrli, zaštiti, umota u toplo... tako nekako... kao u sirotištu kad te djeca gledaju velikim tužnim očima – uzmi mene, uzmi mene... tako sam bjesomučno zagledala tim muškarcima u oči, duboko, duboko, hoćeš li me uzeti? (to smo zvali kavom...) kad sam upoznala Svena, vidjela sam mu u oku – on će me uzeti!... njegov pogled je to rekao... vidjela sam ja i tad, nisam luda – Sven nije čovjek koji se može dati jednoj ženi, zemljanki na zemaljski način... ali pogled njegov prepoznao je moju dušu i htio me uzeti... to je neobjašnjivo... on je htio udomiti me... to što nije mogao, nije znao, nije njegova krivica... radi se ovdje o srazu svjetova – marsovci i zemljani različito žive, razmišljaju... nitko nije kriv... zahvaljujući Svenovom tužnom oku, suzi koja je kliznula niz njegov obraz, zadržala se kratko iznad usne i kliznula niz boru smijačicu prema vratu i tu negdje nestala zauvijek, hitno ispisala sam se iz tog zatočeništva zvanog Iskrica... kao konclogor je to mjesto... svi smo iza rešetaka, kao na robiji... svi služimo svoju kaznu, do izbavljenja, hodamo pognute izbrijane glave, koja visi nad golim iznemoglim tijelom... ali došao je i taj dan – ja danas odlazim ljudi, podigla sam pogled, u oku zasjalo je dostojanstvo... imalo je smisla, ipak!... svima sam objavila veliku ljubav... koja to nije... ja odlazim, dragi usamljeni narode, moja robija završila je... svoj grijeh okajala sam, odsad bit ću slobodna... pa mi je sad glupo objašnjavati... zašto se vraćam? Pogriješila sam, kaznite me... smijite mi se... vraćam se na robiju, goru od one prethodne... ako sam kriva, robijat ću do daljnjeg... sve i da se nikad ne oslobodim, neću plakati, neću cmizdriti... gledam ravno u oči svaki nacereni pogled... moj ponos nešto je o čemu samo ja odlučujem drago društvo i vjerujte mi, mogla bih i umrijeti za to... nitko mi to ne može oduzeti... nikad, nikad ja neću biti jadna, kol'ko god mi duša plakala... imam u sebi tu snagu... znam da je tu negdje...

Sven je u nekim stvarima bio sjajan... neusporediv s ostatkom muškog roda... volim taj aktivan mentalitet, kad vidiš da će tvoj muškarac za tebe sve učiniti... to je rijetko, vrlo rijetko...

-         Dušo kako se osjećaš?

-         Uh, boli me baš jako taj vrat (ukočilo me prethodne noći)... baš ne popušta

-         Evo sad ću ja doći da te izmasiram (čujem prigušeni smijeh, kao da se šali, on živi 150 km daleko od mene)... ujutro ću ranije krenuti na posao... daj mi samo dopuštenje (ja imam djecu i oprezna sam u ovim situacijama, on ne želi biti nametljiv)...

-         Darling, pa ti se ne šališ! (ja sam oduševljena, istovremeno i zbunjena)... njemu je uistinu stalo i prevalit će noćas te kilometre zbog mene, pa kako ga ne bih voljela...

Stigao je kroz dva sata, već je ponoć debelo prošla... izmasirao me... odužila sam mu se... pomogla da se opusti nakon naporne vožnje... ujutro je tiho otišao prije nego su se djeca probudila...

U jednoj drugoj prilici bila sam uznemirena, neobjašnjivo tužna... na telefon rekla sam mu da sumnjam, da nisam sigurna u nas... nisam suzdržavala plač...  bilo je prilično kasno...

- Draga nikad, nikad nemoj posumnjati u nas... kad ovako govoriš teško mi je i želim doći odmah... ali preumoran sam, oprosti (bilo je iza ponoći)... ali doći ću ti ujutro, molim te, izdrži...

- Naravno da ću izdržati...

Ujutro došao je već oko 8... još sam bila u krevetu i jednostavno mi se uvukao pod pokrivač... ove stvari neusporedive su i zbog ovoga teško ću njega zaboraviti i zauvijek povisiti standard svojim odnosa s muškarcima... Sven je učinio da se osjećam ženom u onom smislu u kojem nije nitko prije njega... hvala mu za to...

Naravno da je bilo stvari koje nisu valjale, teških stvari zbog kojih nas dvoje više nismo zajedno...