Boraveći na brodu s osam muškaraca imala sam priliku, više nego sam željela, biti prisutna u pravom, real muškom svijetu... koji uistinu ne poznajem dobro...  ali ono što me skrpilo kao spoznaja, novost, jest da se muškarci boje žena... na neki način zaziru... od te čudne ženske snage koju ne razumiju... muškarci se drže skupa... u nekom bratskom odnosu, punom podrške i razumijevanja... naspram opake ženske vrste...

Pravi muškarci
Ne gledaju žene
Gledaju u stranu
Bar dok ne podignu nivo promila
A onda dokazivanje
U brzini, rječitosti, snazi
A žene na brodu, živi vrazi
Brod nije mjesto za žene
Brod je tehnika
Superiornost
Strategija
Vještina
Brod je taština
A žene to ne razumiju
Žene se uvijek podsmijavaju

Pravi mužjaci
Nose žuju na maj'ci
Ispijaju pive
Pa ako i bljuju preko rive
A žene se zgražavaju
Muškarci odobravaju
Muškarci su jarani
Žene svaka sama

Eh muškarci
Neverbalna komunikacija
I sitne nježnosti
Jednih prema drugima
Gestama, naizgled grubima

Jure nije taj tip... previše u ženskom svijetu... iako su brodovi njegova struka... gledam Juru kako zbunjeno gleda ove mužjake na isti način kao i ja... Jure nam ponekad zna reći – koje ste vi ženske... pametne... pa kad ste vi naučile sve to – o ljudima... o odnosima... sve znate, gadure jedne!

Brod
Motorna jahta, 22 m... a udobna, ludilo... ja koja nimalo nisam brodski nastrojena, mogla bih... mogla... pače, željela... živjeti ovako... slobodno... (ili barem ljeti)

Capo di tutti capi na tom brodu, morski vuk, Zagrepčanac kaj ne, ispričao nam je priču, otkud brodu to skandalozno ime... pošto je poznat antagonizam Zg – Dalmacija... srećom ga ne nazvaše Dinamo... 
Priča ide 'vako: kad se registrira novi brod, treba navesti tri moguća imena pa nadležno tijelo odluči koje ime je najprimjerenije.. Capo je želio svom brodu nadjenuti ime Lucifer... pa je predložio slijedeća imena:
Lucifer
Sir i vrhnje
Agramer...
Tip od nadležne državne službe veli mu – čuj, Lucifer ne može jer je to negativno... Sir i vrhnje je šega a Agramer je jako dobro jer danas ti svi vole te ekološke stvari... neka bude Agramer...

Ovaj nesporazum s imenima podsjetio me na jednu Katinu iskričnu anegdotu... ovdje treba napomenuti da je Kata vegetarijanac, fanatik od zdrave prehrane, uzgajivač gljiva i velika čistunica u tom smislu... i naleti ona na Iskrici na nick BIORALNO.... veli, ofalabogu, ovaj je sigurno neki BIO, od zdrave prehrane, možda vegetarijanac i slično... pa mu se javila... taj zajeb koštao ju je dugotrajnog tipovog nagovaranja na BI & ORALNO... jedva ga se riješila...

Ljudi moji ovo je fenomenalno... Jadranovo, Cres, Jadranovo...

Lili, ja i osmero muškadi svih generacija... šta ti više treba za sreću...

Spavanje na brodu u fenomenalnim uvjetima, vjerujem da ste svi čuli za Titanik, jel'te... kabinica milina, kreveti na kat, lavandinčić, topla voda.. .tuš odvojeno... Jure zaštop'o vece školjku... – oooo majkumu, nemoj mi pričati, ne želim detalje, ajoooj... (pajebate šta nisi iš'o srat' u jedan od osamdesetosam kafića za druga Tita na obali? Ne mogu vjerovat', ne mogu vjerovat! AAAAAAAA... – guram prst u uho da ne čujem... koža se naježila... gadljiva sam na te fekalijske stvari) A lijepo sam im rekla, stavite me bilo s kim samo ne s Jurom u kabinu... već mi je dosta njegovih noćnih navika (komentiranja naglas, šuškanja, kašljucanja... tol'ko sam se već na njega navikla da nisam ni osjetila kad je preko mog kreveta siš'o ujutro u gluho doba, prije osam... ja spavah k'o beba do devetkusur...

Onda brodski kuhar barba Ive, Titi kuhao u ono vrijeme... spremit će nešto po našem ukusu... ne treba niš' platit'... nemojte me zajebavat'... kol'ko da iskeširam za ovo?
-          pa daj sto kuna
-          nemojte me ljudi... evo stodvajes'... neću cicijašit'...

Pa vas dvije ste apsolutno najbolji komadi na ovom brodu (Jure)...

A picigina nisam igrala jedno deset godina... picigin je vesela igra improvizacije... jednostavnog rječnika: moja! Tvoja! Ajd'! Žuti! Skoči! Sonja! Oooo! Moja! Tvoja! Ničija! Lopta na drugom kraju kruga, Jure – Sonja! Sonja!... pa jebate, zašto vičeš Sonja kad je lopta na njihovoj strani? - Da se ne opustiš!
Za picigin potrebno je pješčano dno, dovoljno ljudi da pokriju krug, te da je jedan izrazito smotan pa ide šega na njegov račun ali da on to dobro podnosi... u tom smislu, Žuti mi se jako dopao svojim hladnim stoicizmom iza jebesemeni postojanog smiješka... e jesmo se smijali s piciginom danas... i tako to, jedan lijep doživljaj s dragim ljudima... idemo dalje darling... slijedi suhoparni kolovoz s gužvetinama, vrućinama i dosta više ljeta majkumu... do Gospe... onda će okišati falabogu... pa miris jeseni, škole... one dosadne rutine... od svih mjeseci, ne volim kolovoz...

Gospođica Julija... redatelj Damirnešto (Zlatar Frey)... dvoje glumaca... goli... duge scene seksa jako izdramatizirane... kao neka teška strast (usporediva samo s blogerskom erotikom)... s puno pretjerivanja.. a goli... na tu golotinju valjda je i išla slava ove predstave... koja je mene ostavila prilično hladnom... neš' ti atrakcije, golijeh  glumaca... onda zaplet – sukob muškarac/žena, sukob klasa itd... sve u svemu teška histerija... laknulo mi kad je završilo... ubitačno dosadna, komorna, pretjerana... gluma je solidna... scenografija dobra, u tvornici Torpedo... predstava niš'... za riječku publiku... riječka ljetna noć... operacija uspjela, pacijent mrtav... toliko o tome... Jure i ja gledamo se blijedo nakon predstave – Šta je ovo bilo? Koji kua? Nije meni žao novaca bratemili (a napičilo kartu od 90 kuna) nego neviđene maltretaže sinoć...  

Munchausen, Vili Matula... e jesam se smijala ljudimoji... večeras na Trsatu... ono minimalizam... ali maksimalan... obožavam Vilija Matulu

U Picassa ljudi
Izdeformirani
Grubi
Ružni
Groteskni
Oronule kože
Trbušasti
Tužni
Na trenutak ne
Učini se da je svijet
Lijep
To traje jedan tren
Baš k'o kod mene 

Npr. žene
Sjaj kristala u očima
Plemenita linija čela, uha
Ipak grudi su prilijepljene
Uz kožu iznad trbuha
Koža uz kožu
Ljepljivi miris znoja
Baš kao ja
Ponekad lijepa
Kadkad oronula
Gledajuć' s leđa
Ili s profila
Izgledam mlađa
Ako gledaš sprijeda
Umorna, blijeda
Višedimenzionalna
Neuhvatljiva
Previše živa
Blagoslovljena poliperspektiva

Ovaj tekst napisah na temelju nekih dojmova s Picassove izložbe grafika koju sam nekidan gledala u Dubrovniku...

Već prije, na Picassovim izložbama, gledajući njegove fotografije, vidjeh tu vatru u crnim očima... kao i određenu tugu... pomiješanu s agresijom? Možda to i nisu oči koje plaču ali zasigurno puno vide...  to nisu vesele oči... okrugle oči velike dubine... Picassa je razdirao gadan nemir, možda i na granici patologije... oni su radovi nastali iz tog izvora... pretjerano inteligentan, ludo inteligentan, znao je izraziti... baratao pojmovima... sve s lakoćom izvanrednog crtača... a bio je hiperproduktivan... htio je izraziti... morao!... Dal' mu je ta hiperprodukcija osiguravala neku vrstu mira? O ovom ja razmišljam... i poistovjećujem se, kak' ne... s umjetnikom... a što meni znači stvaranje? Kreacija... u skromnim razmjerima, kako ja već radim... 

Posebno me intrigira njegova tema čovjek – bik (minotaur)... bik koji se zaljubio u ženu... (ja sam bik, u horoskopu.. .)... bik – životinja impulsivne prirode, snažnog tijela... jakog seksualnog nagona... divljeg naboja... opasna životinja... ljuta... izvan kontrole... umrijet će u pravednoj borbi protiv bahatog izazivača sa crvenom krpom...

Zavidim ljudima koji kontroliraju svog bika... makar kroz crteže, racionaliziraju njegovu prirodu... drže ga na uzdi...

Na neki način zavidim još i više ljudima koji ne znaju da imaju bika u sebi... blaženi mir suženih pojmova...



Neki dan Jure lista ogromnu monografiju s njegovim radovima.. Kata gleda sastrane i veli – ovo je tako crno.. tako negativno... izaziva u meni težinu... ti radovi su mračni! Ne volim Picassa... ja se osjetim izazvanom, krenem objašnjavati  - na neki način, u svojim deformiranim prikazima ljudi Picasso je kudikamo jače dao pravu sliku čovjeka... onoga što čovjek jest, ne samo kako izgleda... te su slike iskrene i snažne u svojoj deformaciji... ljepota leži u istini... ne u konvencionalnoj estetici... nek' ide s vragom konvencionalna estetika! Ružno je vidjeti čovjeka bez ruke... ali taj negativan prostor (ruka koja fali) govori o boli... i tom čovjeku daje jednu dimenziju koju nema običan čovjek... dovraga i obične, prosječne stvari! Estetika koja je danas općeprihvaćena, ne voli ništa što izlazi iz prosjeka... samim time, sklona je lažnjaku... osvijestimo ovo, majkumu... 

Malo sam se naljutila, kak' ne... način kako Picasso prikazuje ljude, groteskno izdeformirane, u velikoj mjeri blizak je mom pojmu kolonije nesretnika, kako volim nazivati ovu životinjsku vrstu... 

U Makarskoj smo bili kod Lili, njenih roditelja... njihova kuća pod Biokovom... cijela Makarska ima to faking Biokovo koje se prijeteće uzdiglo, nadvilo takoreći... one gole stjenčuge... a veliko, moćno... vuče pogled nekim magnetizmom... čak i ljudi koji nisu od prirodnih ljepota, npr. ja... meni pažnju uvijek drži ono što je čovjek stvorio... priroda manje... veli Lili – morate se popet' gore, to je fascinantno, taj pogled... pa krenusmo... autom serpentinama po strmini skoro okomitoj... taj dio zove se Vlaška ravan... shvatismo da Vlaji gore nemaju riječ za okomicu (ravan)... onda smo se nekako popeli visoko i po planini ta cesta dost' dugo piči... do ispod Vošca, vrha iznad Makarske... do kojeg se moraš uspentrati, nema ceste... gore je jedna planinarska kućica s dežurnim planinarem koji nam je skuhao čaj... jer smo se smrzli od onog vjetra iako je bio vruć dan... tamo sam sjela i napisala par riječi na žuti papirić koji sam našla na stolu... falio mi moj kompjuter, jebiga...

Planinareći po Biokovu, naučih o sebi:
-          da sam u katastrofalnoj kondiciji
-          da uživam biti gore
-          da loše podnosim promjene tlaka (uho me zabol'lo)
-          da kudikamo bolje vozim planinskom cestom bez ograde (nego što hodam), iako je pogled u provaliju strašan...  

I hoćeš – nećeš obuzme me neka nelagoda uz nejasno sjećanje... na jednu fotografiju u mojoj fotoarhivi... jednog muškarca iz moje osobne povijesti koji bijaše strastven planinar... dal' bijaše ona fotka s Vošca? (omojbože, zar nisam to zaboravila)... nije fer... – iš, iš, iš! – neću dopustiti da mi sjećanje na bol, promašaj pokvari užitak u pogledu s vrha Vošca na Makarsku rivijeru, tu prekrasnu idilu gdje svako mjesto ima svoje Biokovo i svoju Kopakabanicu uz more...

A Biokovo je fascinantno... meni je Biokovo najvelebnija planina što sam ikad vidjela...

 
Makarska


moja noga... Brač

U Dubrovniku nisam bila preko dvajs' godina... a sad znam da volim Dubrovnik... grad gdje te kultura, duhovi jakih individualaca umjetnika utkani u onaj kamen zaskaču sa svakog ugla... osjećam se u tom gradu kao kod kuće... sutra bih mogla preseliti svoje stvari u Dubrovnik, svoju djecu i tamo živjeti... jutrom piti kavu na Stradunu... da živim u Dubrovniku, bila bih slikarica... bohem (ovo mi izgovaramo s naglašenim H)

Ovo mi otvara temu za razmišljanje – što fali Rijeci? Zagrebu? A Dubrovnik ima... u nas sjevernjaka kao da je jedna gadna rupa u identitetu... 
Odgovor – Dubrovnikom nekako caruje duh slobode... visoka samosvijest tog naroda, potekla iz doba Republike... naroda koji je na ravnoj nozi komunicirao sa svjetskim silama onog vremena... ta sloboda daje dostojanstvo... koje je utkano u mentalitet... gosparski... Rijeka, Zagreb, gradovi izrasli u okrilju Austrougarske nemaju to... jedan duh uniznosti, osjećaja manje vrijednosti... naročito Zagreb... ono što i mi Riječani volimo omalovažiti – purgerštinu... jedan mentalitet izrastao na vazalskom položaju... usitnjen, obezvrjeđen narod posakrivan u kućercima Gornjeg Grada i Grada Donjeg... (odlična baza za malograđansku kulturu koja tamo cvjeta)... pa mu je odjednom dodijeljen status... izrastao na slabim nogama... nemojtemezajebavat'! Da je Zagreb metropola, meni je i dandanas sprdnja... Za mene je Zagreb varoš, čaršija... unatoč ogromnim četvrtima spavaonica, slamovima... unatoč milijunu automobila što stvaraju onaj oblak smoga tipičan za Zagreb... sori svim lokalzgpatriotima... Za mene je Zagreb rasadište neslobodne kvaziurbane kulture... uštogljene kulture uplašenog naroda ubijene samosvijesti...  istog naroda koji će kad nekim čudom osvoji nazovi političku slobodu, za nešto sitnog novca i lažnog sjaja rasprodat' je budzašto multinacionalnim kompanijama... iz Euuurope... samo da ne bude s Balkana... 
A ni Rijeka nije otišla puno dalje od Zg... osim nešto dostojanstva što ga je stekla u doba gradonačelnika Ciotte (oko 1870., kad bijaše pod Mađarima) i nešto jugoslavenske slave najveće luke, ovom je gradu sustavno uništavana samosvijest... u doba Talijana i Tuđmana ponajviše...
Hoću reći da se osjeti ta razlika... ovi sjeverni gradovi nemaju tu snagu identiteta niti samosvjest naroda koja je izrasla na debeloj urbanoj kulturi, na debelim kamenim temeljima građenim stoljećima slobode...  nego više neki lažan, imitativni image... virenja iz dupeta zapadnjacima, što Talijanima, što Avstrijancima... a bratemili budi što jesi! Ovdje ja pljucam po gradovima i mentalitetima s pozicije teškog individualca... nit' pripadam Rijeci, nit' Hrvatskoj... samo sebi...

O Đuro jesil' to ti?

Na samom ulazu u Dubrovnik, sretoh Đuru... Sarajliju... dobrog prijatelja moje sestre... nasmijano i drago, a fino dijete, atipično za bosansku muškad... prije nego sam krenula na ovo putovanje, zamolih sestru da mu se javi i da ga pita jel' slobodno kod njega prespavati za slučaj da nas put odnese put Sarajeva, a to je bio jedan od planova... veli ona – ne znam šta je s njim... ne javlja mi se na mail, već neko vrijeme... vjerojatno je negdje otputovao... i zaista... nađosmo ga u Dubrovniku... svijet je fakat mali...
Drugi dan stiže poruka – slijedeće putovanje nek' bude za Sarajevo!

-          o fala darling! Hoće, hoće... takomibogpomogao!

Volim Sarajevo, od svih gradova...
Volim Sarajevo. Das ist Walter!

Možda ovih dana budem pisala o slijedećem – ono, željela bih pisati o tome:

-          Čaršija viđena očima turista (Mostar)

-          Kako je svijet mali (o Đuro jesil' to ti?)

-          Planina koja te vuče (Biokovo)

-          Čovjek-bik (minotaur)... dvije prirode koje generiraju nemir... o Picassovoj izložbi u Dubrovniku

-          Toplina kamena (svi dalmatinski zvonici)

-          Zaboraviti na sebe (zašto ljudi vole godišnji odmor)

Našla ja danas jednog navodno izgubljenog... u mom selu... «lostways»... premda meni nimalo izgubljeno djelovao nije... pa smo si popili pićence, dva... mal'ko proćaskali, bo'me sam se morala borit' za riječ... tu i tamo kad bi udahnuo da uzme zraka, ja bih se ubacila... pa se ti druškane sad izbori... uglavnom, vrijeme prolet'lo... rekla sam mu da mi pozdravi neke koke blogerice, meni posebno drage, s kojima će se naći ovih dana... neke vrhunske koke... neke pojave od žena i sl... i da mu neće ruka otpast' ako me preporuči ponekom dobrom tipu... s blogera ili Zapruđa, svejedno... još uvijek razmišljam - nevjerojatno tko se danas sve neće nazvat' izgubljenim... ovaj tip koji vozeć' relaciju Zg - Ri pročita novine, božemoj... 

Ovih dana djeca su kod tate 
Svoje samotne večeri prekratit ću ovako i onako
(za svaki slučaj, čista je posteljina na krevetu)...

Sinoć išla s boksačem na piće
Očima gutajuć' njegove mišiće
(hmmm, hoćemo li imati o čemu pričati?)

Nije trajalo osobito dugo
U neko doba noći
Već sam bila kući
Poruka eksplicite – bil' samnom spavala?
Od srca sam se nasmijala
Onako prostodušno
Gledajuć' onaj mobitel
Izgleda da sam ja s Marsa pala
Da se to ovako radi u boksačkom svijetu
Nisam znala
(ali stvarno me razgalilo
sve, sve... samo man'te me se standarda!)

Al' paz' ženskinje (prokletinje)
Iskoristit ću ovo
K'o savršen izgovor
Da ga stavim na ignor
Do kraja života
Praveć' se kumica uvrijeđena
(totalna ženska manipulacija)
Ja inače nekonzervativna
(bil' mi mala pičke dala?)
Da shvati perfidan ženski um
Tip mora bit' minimalno razvijen
(da ne velim – ne bit' glup)

A mogla sam ga lijepo ignorirat' unaprijed
Na temelju iskustva s ljudima
A ne očekivat' Mavrovića
(al' se onda ne bih dobro nasmijala)
Nije moj stil izbjeć' situaciju
Moj život pun je neobičnih točaka
Koje sama provociram
('ko mi je kriv što nisam išla ravno kući s posla)

Ovih dana jedan virtualac
Biranim riječima
Nadahnuto piše
O ženi s fotografije
Fluidan čovjek
Negdje u svom kutu
Gleda moje slike
I piše o usnama, što zovu poljupce
Pramenu kose, prstima (drhtavim?) 
Dok stavljam naušnice
Njega to zabavlja
Mene to hrani
(zapravo sam romantična)

Kuhana i pečena u virtualnom svijetu
Neotporna na rječite tipove na netu
Gledajuć' zavodljivo kroz trepavice ,velim
– želim još!
Još želim!
E takav je moj mentalitet

Onaj boksač me pita kad ćemo se ponovo vidjet'... reko' – ma čuj, ja sam obiteljska žena... ne izlazim puno (lažem napasjakola)... nekako izmigoljim... pa se odvezem kući, odmah s vrata palim kompjuter...malo tužna što nema novog opisa fotke... a mogla sam lijepo se naužit' tvrdog real muškog tijela.... ali ne ja... ne ja darling... kod mene i u seksu mora biti bar mrva intelektualnog izazova... mrva humora... razumijevanja... nahrani mi um, maštu... kakvo tijelo, kakvi bakrači...

Igi je Igor... tip s kojim sam davno, ima tomu dvije i po' godine, tipkala preko Iskrice... ali smo prešli na mail, još prvi put kad sam se iščlanila... odonda smo u nekoj vrsti friendly kontakta... neintenzivnog... ali toplog, dobronamjernog... s puno zafrkancije... kad sam mu prije godinu dana poslala sliku, rek'o je – pa ti si komad! Ipak, nije me zvao na piće... tad je im'o curu... tek danas, prvi put nakon dve i pol godine virtuale, našli smo se... Igi je jako zgodan crn bradonja, izgleda mlađi od 39, kol'ko ima... vrlo elokventan, mal'ko kitnjastog izričaja koji posebno njeguje... malo uvrnut tip koji se voli zabavljati, baš k'o i ja... bilo je opušteno s puno zafrkancije i smijeha, uprav' u tonu kako smo se i dopisivali dosad... u jednom momentu Igi veli

-         ma nije moguće , sad sam ustanovio da si ti vaza!

-         šta to znači vaza?

-         žena – vaza... ti si ta vrsta...

-         jel' to neka mitologija? (ja začuđena)

-         to je Igijeva mitologija... najveći kompliment koji mogu dati ženi jest da je vaza!

-         falati... štagod značilo...

Ispade da je vaza žena čija razlika bokova i struka iznosi minimum 30... vaze imaju manje grudi... i veću guzicu... to je ta građa... na pitanje koliko je u mene centimetara razlika, nisam znala odgovora... nisam se mjerila ima jedno dvajs'dvije godine... a ondašnje proporcije jamačno ne bi odgovarale ovima... veli, ima on u autu metar, uvijek ga nosi za sobom... uglavnom, vaza je njegov fetiš... sad, ne znam točno jel' vaza bila prije il' poslije njegove ponude da mi pozira za akt jer bi to baš jako želio... akt... i poziranje... kao situaciju... koja nosi nepredvidivi razvoj... ali nakon vaze uhvatila ga inspiracija da piše pjesmu... o vazi... omajgad, piši pjesmu kod kuće, a ovih deset minuta što nam je preostalo još da ćaskamo... jerbo je Igi poslije pića samnom morao na drugo piće... s drugom vazom... a mene je zapis'o u svoj notes... pod  V (vaze)... i zatefteris'o drugo piće kad se ja vratim s putovanja...

A ja odlučih njegovom broju u mom mobitelu dodijeliti ime i status u memoriji... jer volim simpatične malo uvrnute pozitivce... s kojima se lako komunicira... i vrijeme proleti...

 

Sinoć u Opatiji
Ajme meni
To bijaše šou
Blues
From south
Of America
Usna harmonika
Što temperamentno sviraše čokolada
Crnkinja ne skroz mlada
(Chuckova kćer)
Chuck ima odličan bend
Što pokriva negovo falšanje
(vidjela bih tebe kako bi svirala s osamdesetdvj'e)
Kralj r'n'rolla... star, živahan, lud
Teški ovisnik o dobrom showu
Roll Over Beethoven
Johnny B. Goode...


Ljudimoji, sinoćni šou bijaše vrhunski...
Prije Chucka Berryja sviraše Tommy Emmanuel... omojbože, zaljubljena sam u ovog Australca... koji je sigurno jedan od najvećih gitarista u svijetu...

Kao predgrupa nastupio je Neno Belan s bendom... to me podsjetilo na moje gimnazijske dane kad smo mi curke bile zaljubljene svaka u svog frajera a oni su bili rockabilly lokalni frajeri... pa smo pohodili rockabilly partyje...

-          prije kol'ko vremena je to bilo kad si ti išla u gimnaziju? – pita simpa dečko, Mario da Padova kojeg sinoć upoznah na koncertu

-          twenty years ago... I am 38 now... (A Mario ima 35... putuje sam po svijetu)

-          I respect very much people who travel alone 

moj engleski je zakurac
al' sam sinoć pričala k'o navijena
Mario bijaše jako drag
zgodan mlad Talijan
u nepoznatoj zemlji posve sam
(a ja ljubezna domorotkinja
u toplesu šeta, pleše hulahula
i ugađa strancima)

-          Kol'ko si dugo već rastavljena? (upitaše jedan momak) 
-          Dve i pol godine, skoro tri (odgovorim po inerciji)

Onda moj mozak, (poslovično preforsiran stroj) krene prerađivati – rastavljen – ne zvuči li to kao razjedinjen, rascijepljen... jebate, pa ja nisam rastavljena nego sastavljena... otkad sam solo, sve sam cjelovitija i sastavljenija... malo bolje razmislivši, nisam bila sastavljena ni u ono vrijeme... da... takav je bio moj brak... inertna tvorevina, kao neki parazit izrastao na jednoj višegodišnjoj vezi mladih ljudi... koji ju je dodatno iscrpio... pojeo živost... da je taj brak nastavio živjeti, učinio bi od mladih ljudi beživotnu masu, u što smo se i krenuli pretvarati... 

Ponekad razmišljam o instituciji braka... dal' je dobra za ljude...  i kako urediti odnos muškarca i žene da bude oplemenjujući... a ne iscrpljujući...

Nisu za me veliki koncerti
Al' prokletinja u meni
Željna energetske hrane
Ne propušta
Kosu bi' si počupala da nisam bila tamo
Pa sam sinoć psovala na sva usta
Jeb'o me Manuel Chao
Jebalame marihuana
(što je pasivno popuših
ni kriva ni dužna)
Jebalame gužva

A Manu je bio izvrstan... ali ja ne trebam pohoditi takve velike spektakle... jer mi gužva udari na živce... agresiju... koju preusmjerim prema unutra... pa budem ljuta na sebe...  

Jeb'o sve nas budale
(pa i uživaoce marihuane
što se sinoć okupiše u velikom broju)
Organizator proklet na pare
Pa je naštamp'o dvaj's posto karti više
No što u Arenu stane

Moje je skromno mišljenje da Arena ne može primiti ovaj broj ljudi a da jedni drugima ne smetaju...  (navodno preko 10 000)... jebežga previše ljudstva... a karta nije jeftina... pa za te pare mogu očekivati valjda malo mira dok uživam u glazbi... ali već sam navikla da se rock koncerte, naročito velike, shvaća k'o neku vrstu stočarstva... 
zguraj stoku u tor i udri po ritam mašini...
(il' sam ja prestara?)

Zadnjih dana, vucarajuć' se po srednjoj Dalmaciji... (božemoj lijepe zemlje), dv'je tri stvari su izazvale moje oduševljenje – npr. plitko toplo more u Privlaci... onaj fini pijesak koji miluje stopala...
Npr. zadarske orgulje
Npr. crkva sv. Križa u Ninu
I izložba keramike u galeriji iza nje

Zadarske orgulje
Vizualno-zvučna cjelina u kojoj je čovjek ono što jest - mal' naspram prirode... naspram mora... svjetlost koja korespondira s kozmičkim širinama... zvuk mukao... tup, oštar...  razmišljam o ovom neimaru... s puno poštovanja... koja je duša tol'ko moćna i intuitivna da učini ovaj projekt... cijenim ga... to je individualac jak, hvalabogu da takvijeh ima (zašto mislim da je to muškarac? Navika valjda)... cijenim i čovjeka iz birokratskih struktura koji je omogućio ovo u gradu Zadru... gradu gdje te kultura kroz arhitekturu zaskače na svakom koraku... usprkos vašaru komercijalnog turizma... plastici,  kiču... dok Stošija odnekud melankolično gleda... na rijeke dvonožaca u japankama što cuclaju gazirana pića... jedu sladolede... glođu pečenu kuruzu... hodajući po tisućljetnom kamenu u gradu gdje su neki drugi ljudi dizali velebne građevine vođeni snagom duha... na tragu tog mentaliteta (uspavanog na tisuću godina) i ove su orgulje...

Crkva sv. Križa u Ninu
Građevina gdje je ljudska inteligencija, racio, kroz savršenu formu i zemaljski težak materijal, kamen, u slavu duhu, u teškom vremenu primitivnog srednjovjekovlja dotakla božansko... univerzalno...  na trenutak nadrasla ondašnju bijedu kolonije nesretnika... koja nije puno drugačija od sadašnje...

Stajah unutra s Katom i Jurom... bijaše i nešto turista... pa sam zapjevala, vođena prethodnom informacijom o posebnoj akustici ove male građevine... (pjevam - to sam ja... a tko sam ja?... jedna čudakinja... pjevam samotako u crkvi... unatoč ovom i onom... turistima koji su se libili ući čuvši moj pjev... i onima koji su baš zbog toga ušli... i slušali s osmijehom... ja bahata do daske... ustvari radim što mi se radi... bolimeđon za lokalne običaje)... akustika je savršena... taj osjećaj da mogu proizvesti prekrasan plemenit zvuk, ja krajnje prosječna pjevačica, potakao me da otpjevam jednu sevdalinku cijelu (s produžecima)... žao mi je što nisam jača pjevačica... Jure je to snimio... zvuči jako dobro... (da sam barem malo prethodno vježbala)... jebajiga... sigurna sam da ću ponovo tamo ići... ova je građevina savršena... sa moćnom akustikom... jedva čekam da opet tamo pjevam...

Izložba keramike Marije Višić Guine 
(u galeriji iza crkve sv. Križa u Ninu)
Keramika k'o keramika... jako dobra, naravski, za ovu vrhunsku autoricu... koja u svojoj biografiji broji oko dvjestotinjak izložbi... al' nagledala sam se toga bratemili... ono što je mene oduševilo je ova žena... njena vanvremenska ljepota i ženstvenost... jaka individualnost... ova žena nije slična ni na jednu koju sam prethodno vidjela... na odlasku snažan stisak ruke... vjerojatno se više nikad nećemo vidjeti... zahvalne za slučajan susret...
–        želim vam puno uspjeha i brzo ozdravljenje
-          moja je bolest nažalost neizlječiva - (ona će bez žaljenja... uz širok osmijeh)
-          onda vam želim da kvalitetno poživite unatoč bolesti - (ja s osmijehom, također bez žaljenja...)

ova je stara dama jako živa i zapravo mlada
to je stvar stava i odluke 
i njene duboke mudrosti
dok smrt negdje iz nekog ćoška 
gleda i u našem smjeru
(možda ja odem prije nego ona, 
tko to može znat')
stisak ruke je prijateljski, jak

smrt je također ljudska stvar
pogledavši unatrag
iz časa smrti
čitav život možeš svesti
na jedan svjetlosni trak
sa zadarske rive u svemir odaslan
i jedan mukao i tup
zvuk morskih orgulja
koje svira uprav' more
a izgleda da more zna

Plaža, gužva
Sitni pijesak
Dobrovoljno prženje
Krila i bataci
Svih generacija
Sprijeda straga
A onda brljuganje u plitkom moru
Pa guranje ispod kratke sjene bora
Trbušasti ljudi kratkih ruku
Guzate žene djecu natežu, vuku
Razmazuju kreme
Sise što na sve strane klate i vise
Donekle obuzdane trokutima grotesknih šara
Obiteljsko čapanje hrane
Ispod suncobrana
Iz plastike što majka drži međ' nogama
A ja i opet sama
Premda s prijateljima
Premda je gužva
Premda se rado brljugam i ja
Ispod šešira, iznad naočala
Gledam u ljude i djecu što skaču, viču
Pa se pitam
Kako li božemoj preko zime
Ovi ljudi žive
Ako je ovo najsretniji dio godine?

Sama
U gužvi sama
Ne pripadam ovdje
Ne pripadam nigdje
Svoju sam samoću
Ponijela na ljetovanje
U ruksaku
Skupa s odjećom
Jedna me misao presječe
Uz nejasnu paniku
Zar ću do kraja života
Morat' ovako neudobno
U balansu prženja i močenja
Borit' se protiv ljetnih vrućina?
Možda sjever, planine
Više pašu mojoj krvnoj grupi?
Al' nisam tako glupa
Moja samoća putuje samnom svugdje
I smijem se tome
Mogu se smijati svemu
Moje lice ima prirođen osmijeh
Neku utjelovljenu mirnoću
Sutra kad budem kući
U hladovini svog stana
Napisat ću s guštom
Pjesmu o plaži i samoći

Na plaži... da...

Zaljev... industrija... i to kemijska...
A plaža milina... prazna... ne volim gužve... nije ono od oblutaka... pa nije Copacabana... ali skoro pa Ipanema... da... drobljenac... izlizan s godinama... a ne, ne smeđ... ne volim smeđe govnaste plaže... bijel s tragovima terakota naranče... a u moru zeleno... u smeđem... alge i bilje... cviće, morske mahovine... ima i ježeva... ali kopnenih, sigurna sam (negdje)... gore cesta... ne čuješ je od cvrčaka... lijevo Montkemija... sunce upržilo a more plus 17... puno izvora... (ojebalotemoreikupanjedatejebalo! – o'sovala po spisku onoj što me dovela u ovu idilu)...  sigurna sam da je Neda Andrić (onovremenska glavna komunjara) došla okupat' guzicu u zaljev i smrznuvši se rekla – ovdje je prehladna voda... neka bude industrija! (i bi industrija)... tako uništiše zaljev... Bakarski

Istina je zapisana
U nama
To se zove intuicija
Intuicija je blokirana sklonošću zavaravanju
Koja je svojstvena čovjeku

Što je čovjek više zamaskiran
Više u lažima
Intuicija teže iznalazi puta da izađe
Kroz snove npr...
Intuicija je istinsko znanje... koje se povlači... pred vlastitim lažnjacima

Ovih stvari tek odnedavno sam svjesna...
Da mi je ponovo uspostavit' kanale moje unutarnje komunikacije intuicija – racio
Jer intuicija je svakako pametnija
Okretanje prema sebi, introspekcija, suočavanje, otklanjaju unutarnje blokade
Navijam za intuiciju...