Ovih dana imala sam pod rukom par brojeva 24 sata... pošto inače ne pratim medije, tako mi bilo zanimljivo vidjet' taj stil promišljanja i teme koje se vrte u javnosti zadnjih dana... pa me iznenadilo da se iz broja u broj prati trakavica oko razvoda nekih ljudi za koje nikad čula... ne mogu se sjetiti njegovog imena (možda Ante), ali frajla se zove Simona, lijepa utegnuta žena, imaju djecu i prepucavaju se prljavim rubljem, sve potkrijepeljeno fotkama... njena majka rekla ovo, on izjavio ono, neka treća tvrdi ono, jahta, ljubavnici, kokain, nasilje, odvjetnici... iz broja u broj... i nigdje objašnjenja – tko su oni – sportaši, manekeni, političari ili estradnjaci... kao podrazumijeva se da se zna o kome je riječ... kao da je npr. pored imena Cameron Diaz potrebno objašnjavati čime se žena bavi... ovo mi bijaše smiješno... a voljela bih znati o kome je riječ, znatiželja proradila... na trenutak ušla sam u nečiji drugi život koji je fakat zanimljiviji nego moj, bar ovako u 2D formatu...

Nisam dugo o konzumerskom stilu života... toga sam se nagledala stvarno, Jadran je kraljevstvo mastura (masovnog turizma) baziranog na komercijalizaciji svega i svačega... milijuni hodočaste da umoče guzicu u more, nema veće sreće u homo sapiensa... pa usput unajme pedalinu... klinci ostavljaju ušteđevinu na akvaganima... ako hodaš s djecom i meka si srca, oglobit će te po principu – kuna po metru... sto metara, sto kuna... te sladoledić, te šećerna vuna, te kuruza, te loptica igračkica, pa svijetleće zezalice... moji ne smiju... znaju da nema u mene milosti... onda došla jedna rođakinja sa svojih dvoje i mojih dvoje i nestanu oni na dve minute... vraćaju se, glođu kuruzu, čet'ri kuruze, četrdes' kuna ... meni tlak... reko' – ti nisi normalna! Pa jel' ne znaš kakve su to prokletinje, što vide, to bi! Moja djeca, izdresirana na odolijevanje na ovakve instant podražaje, hvataju krivinu gdje god mogu... moja prija Ljiljana i ja u nekom marketu, ali na kasi ona je s mojom  i svojom derištati ranije nego ja... ja izlazim pet minuta nakon njih, oni svi ližu sladolede, najmaksimalnijiking što je tržište izbacilo, i u ruci drže fante, cocacole... pa moje dijete meni pruža fantu... reko' - koji kua? Kaže – to smo za tebe kupili... – meni fantu? (moja djeca mene časte preko Ljiljaninog novčanika, i to fantom, neš' ti pogotka, e jesu me razveselili)... ja gledam u Ljiljanu, ljuta, reko' – ti nisi normalna! Veli, pusti djecu nek' ližu sladolede... reko' – ok. sladolede, ali zašto pet litara gaziranih pića? – pa bili su žedni! – ma sve vas treba natuć' po guzici, a tebe prvu!

Ne krivim ja tržište, jok! Dapače... volim vidjeti inteligenciju u  svakom obliku... uprav' se obveselim kad vidim kako iz dana u dan sve veća količina nonsensa stoji u ponudi s istaknutom cijenom... u slavu ljudske gluposti... a meni drago, zlurada do pakla... prikupljam materijal da poduprem  teoriju o našem društvu kao koloniji nesretnika - hodačima po Jadranu, konzumerima, pretežno prizemnim bićima neotpornim na ponudu, što hrane svoje niskofrekventno emocionalno tijelo lošom hranom...  

Familija ide na plažu... majka ponosno nosi dve-tri torbe pune ručnika i razne plastike, hrane, pića... djeca već napuhano plovilo, luftić, ogromnu fotelju, veliku žirafu ili već nešto što će naganjati u vodi, mrežice na dugim štapovima... ponekad i štapove za pecanje... otac frižiderčić, onaj plavi s bijelim poklopcem... u jednoj ruci... (iako su u zadnje vrijeme dosta moderne i one folija torbe kvadratičnog oblika... pod miškom je suncobran... u ruci plastično postolje koje napuniš vodom... gledam ovakve male čopore... njihov dolazak na plažu pravi je hepening... onda krene raspremanje... djeca nestašno odskakuću u vodu, jedva čekaju da se bućnu... majka sve pomno organizira... cijeli osvojeni teritorij... razmotava one palaćinka spužve i sve obilato prekriva ručnicima... odakle li ih samo vadi... otac se brine za hladovinu... onda se zavali u nju... mali predah prije nego počne s konzumacijom... najčešće uz novine... 
Meni je ovo zanimljivo jer rado gledam i ne mogu okrenuti glavu kad vidim da ljudi imaju svoje mjesto pod suncem... točno utvrđeno... svoju ulogu... svoj smisao... precizno definiran u datom trenutku... i teško da ih išta može poljuljati... ovi ljudi idu na plažu, ljudimoji!

Znaš ono kad žene najaše na djecu, npr. po plaži... pa s njima prekomjerno pričaju... objašnjavaju im ovo i ono... pa im stalno skreću pažnju, vidi ovo, vidi ono, vidi brod, vidi riba, vidi ptica...buć, buć, buć... maši nogicama... patkica, patkica! (Idepatkaprekosavenosipismo...)... nemoj tamo, ubost ćeš nogicu... ubost ćeš nogi, nogi, nogi... pazi glavu, visoko, visoko... vidi kako curica maše rukicama... ima roza kapicu... jesi malo smočio glavicu... slano, slano, slano, slano... ne, ne prskati u curicu... ne. ne, curica će plakati...'oćemo sad malo papati? 'oće malo njam, njam...

- o božja ženo, pusti dijete na miru!

A volim ležati na plaži... kad nije gužva i nije prejako sunce... dakle postsezona (i pre)... spakirala svoje zadrugare, ruksake na leđa i na brod... Lopar na Rabu... evo je i mojih pet minuta došlo za brljuganje u plitkom moru... ovaj put u superplitkom... džizus, hodaš tristo metara i voda ti cca do koljena... al' su se moji zadrugari naužili pješčanih visoko i niskogradnji... a turisti su čudan narod fakat... ono kad vidiš zbog čega oni potegnu petsto i hiljadu kilometara... sva su naša turistička mjesta manje-više vašar bož'sačuvaj...

Slaba sam na zalogajčić... a fata me se... pa kao pazim... veći dio života... osim kad se raspustim... kao zadnjih dana... nekako mi ljeto otupi oštricu... lani je Sven došao jednom kod mene nakon nešto dana i rek'o – Isuse kak' si se zdebljala... pa se smijao... onim njegovim seksi osmijehom... meni nije bilo do smijeha...  a što ja slatko jedem, džizus... ono hranim se... s guštom... nekad uprav' k'o svinja... ja volim reći – hedonist... pa bik sam, a kako drugačije, por favor, nemojte me!

Sjedimo sinoć Lili, Kata, ja, Jure i njegova prija Iva, pijemo 'ladna pića i šalimo se, smijemo, ćaskamo... veli Iva da ima neki simpozij u Ohridu ovaj vikend pa se organizira za putovanje... veli, ako se natrpaju pun auto, trošak se smanjuje i sl... zasad ih je dvoje... - aj'te ljudi, ne budite tako tromi, zar niste rekli da želite ići u Ohrid!... ja gledam u Juru, reko' - ja bih ustvari mogla... ovaj vikend sam bez djece, plus idući tjedan ne radim bogznašto... al' nek' se vratimo do srijede barem... Jure me gleda zainteresirano, vidiš mu po pogledu da zbraja svoje obaveze... malo fali da pređemo na detalje...  Iva puna odobravanja, ohrabrivanja... na to će Lili zloguko:
      - čekaj, zar ne počinje u ponedjeljak škola?!
(a moje dijete kreće u prvi razred... ojebogapatak, potpuno zaboravih' na to)...
      - o fala prijateljice! - (velim zajedljivo) - evo upravo si mi upropastila krasno putovanje... jesi sad sretna? 

pa se smijemo mi luđaci...

Nešto razmišljam – da se u kulturu uloži minimum love što se daje na sport, mor'bit da bi nacija kulturno uznapredovala a život postao mrvu ugodniji... u zadnje dvije godine u mom se selu izgradiše tri objekta za sport... (jedan je slabo eksploatirana dvorana za boćanje, drugi je nogometno igralište s tribinama koje bi i Kantridu posramile)... a za pokrenut' galeriju u već postojećem domu kulture, već godinama smišlja se strategija i čeka neko bolje vrijeme... 

Kad je bila moja izložba (apstraktne skulpture i reljefi), naš seoski ministar kulture izjavio je da je to viši nivo kulture... jer da u našem selu nema ljudi koji razumiju apstrakciju... to je naravno netočno, predrasuda ovog gospodina... jer u našem selu žive npr. čet'ri doktora znanosti (replicirano mu je)... na to je ministar odgovorio – pa zar ste napravili izložbu zbog te četvorice? – jesmo! – odgovorila mu je organizatorica izložbe... ovo hoću reći da određena manjina u mom selu ima kulturne potrebe koje su potpuno marginalizirane od strane vlasti i na neki način prezrene... a ovo se može generalizirati i na cijelo društvo... ova država k'o maćeha...

Ne velim ja da treba oduzeti od sporta i dat' kulturi... ali recimo da bi se moglo skresati od novca koji hrani ogromni parazitski državni aparat i dat' kulturi, obrazovanju... ili bi se mogao napraviti poticajan zakon o ulaganju u kulturu za npr. privredu...

U mom selu, u domu kulture imaš vijećnicu, prostoriju od oko 50 kvadrata, spušteni strop, klimatizirano, u sredini ovalni stol, opremljen mikrofončićima, na zidovima slike, zavjese, sve najušminkanije što danas postoji na tržištu... jer nam je u selu ovo potrebito... 

Ovdje nemam neki koncept što točno želim reći... nešto kao - nema goreg Turčina od poturice... a tiče se duhovnosti – kao otkriješ toplu vodu – božansko iskustvo, što li (ovo ja mogu govoriti relativno ironično jerbo gledam iz pozicije neorganiziranog nevjernika koji nije ateist, bož'sačuvaj)... pa ti se rasvijetli, što, kako, kuda, zašto... pa ti pomognu dobri i dragi ljudi, tvoji učitelji, gurui, ljudi blaga lica, milog pogleda... oni te vode putem učenja... pa se spetljaš s tim ljudima, uđeš u taj svijet, prvo kao konzument, na dnu hijerarhije, pa prihvatiš sustav, inicijacije... rasteš na ljestvici... ali moraš zaslužiti... isprva služiš... kasnije tebi služe, oni novi... pa prihvatiš ikonografiju, dress code, režim života, prehrane, obožavanja... tvoj život uobliči se na temelju novootkrivenog smisla... shvatiš kol'ko si bio neprosvijetljen, slijep... i ostatak svijeta je slijep, srlja u propast... nasreću, ti ideš ispravnim putem... to te čini boljim od drugih... pa s vremenom, dok se svi opuste, vidiš da ljudi iz tvog sustava imaju obične ljudske slabosti...  slabosti koje obezvrjeđuju božansko koje žive i uče... pa ti se svijet poljulja... 

Na ovo me motivirao razgovor sa jednom frendicom koja je bila sljedbenik jednog kršćanskog učenja, mimo katolicizma... pa s jednom koja je bila hare krishna, u hramu živjela... pa ja i moja prija Sanja, bile smo članovi jedne filozofske škole jako tvrdo hijerarhijski ustrojene i sl... 

E sad, što je u pozadini ovih fenomena – ljudi se vole ugurati u grupu, biti dio grupe... jer ih grupa štiti... ljudi vole štovati – autoritete, božanske i ljudske... predati dio svoje odgovornosti onom gore i prepustiti se, nek' ih vodi... ljudi to vole jer je ljudska priroda sklona inerciji... ali i zato što se silno boje vlastite nemoći... nadalje, ljudi vole vjerovati da su ekskluzivni – da baš oni imaju pravu svijest o stvarima i sl... npr. ja – duboko sam uvjerena da moje poimanje ljudi kao nesavršenih prizemnih bića koja bauljaju poput kolonije uskomešanih mrava, točno opisuje mentalitet ljudske vrste (kolonije nesretnika)... kao i tragikomičnost sklonosti srljanja u egzotični svijet duhovnosti... dok naš izvorni svijet smrdi po izmetini, znoju, ljudskim produktima... čovjek jest sustav sazdan od raznih slojeva čiji je jedan i probavna vertikala, ne zaboravimo taj životinjski dio u nama koji nas limitira (govno svakako smrdi ma koliko se čisto i produhovljeno hranili... itd, zapisničarka voli ove teme jel'tako)...

U ovoj stvari ja imam zdravoseljački stav da je dobro biti prirodan, opušten, nenašpanan na visoke ciljeve... da nije zdravo biti preambiciozan u smislu dohvaćanja božanskog te da trag božanskog koji je dostupan ovoj našoj obezglavljenoj koloniji ne čuči u ekskluzivnim učenjima već je negdje nadohvat ruke, u običnom životu... u jednostavnom životu... u nama, reći će pametna raja ovdje na blogeru... – ljubav je u tebi draga, samo je moraš otkriti, jel'te... ovo naravno ne znači da podupirem povratak svinjogojstva, kako volim nazivati onu drugu krajnost, brljuganje u kalu materijalnog, plošnog svijeta niske frekvencije... samo apeliram na zdrav razum i uvažavanje naše prirodne granice... 

S druge strane, jebeš život bez visokih ciljeva... i jako cijenim ljude koji su se posvetili traganju za            
(ne)dohvatljivim... pa si ti misli darling koji je tvoj stav uopće i čemu služe stavovi uopće itakodalje itakodalje...

Tamo gdje se ja ljeti kupam, a mjesto ima zvučni naziv Veliko plavetnilo, prevladava tip žene sisoline-guzoline... onižeg rasta... kratkog vrata... plus dvajs' posto u korist širine, nauštrb visine... to su naše žemskinje (domače je domače), venere, izvorni balkanoidi, ovo je nepopularno reći.. da ne zazvučim rasnocistički, evo, ima i Talijanki, Slovenki... ustvari, radi se o obiteljskoj plaži «čet'ri generacije»... nema ovdje napetih komada estradnog tipa... ovo je prirodno, nature (naturalizam u najužem smislu)... volim gledati te tipove, stare, mlade, srednje (uvijek volim promatrati ljude, to mi hobi)... ponekad razmišljam o odgovornosti... u smislu – dal' je čovjek sa svojim izgledom odgovoran ostatku svijeta, npr. ako se zapusti i sl...  više o tome razmišljam na plaži nego inače... konstatiram da je ljudska populacija (na ovoj plaži) zdepasta, niskog težišta, pretežno pretila, voli se timariti, pridržava rukama svoje meso pri struku, bokovima, gladi se po guzici, voli samomasažu... pa se onda ustanem sa svog ručnika (čitaj teritorija) i u punoj visini propnem, protegnem, samodopadni osmijeh, pa polako noga pred nogu i u more... osjećam poglede na sebi (to je intuitivno, više pretpostavka, ono - ja bih gledala, nikad ne provjeravam dal' tko prati moje prisustvo po plaži, kao podrazumijeva se da svi prate, jel'te)... u moru, drž-nedaj,  ganjam se s djecom, to mi u opisu posla (samo jedna je mama)... onda sunčanje i plažne igre (kalodont, pogađanje životinja i sl)... u principu bolimeđon za ostatak plažne populacije...

-          ako smijem primijetiti, ti si jedina ovdje bez grudnjaka! – (zazvučalo mi ovo poput prigovora)

-          da, paaa? Jel' se ti možda sramiš zbog toga?

-          jok ja... bolimeđon, k'o što bi ti rekla - (moja mi majka po principu ivera i klade ne ostaje dužna, 'ladno se okreće mojoj djeci, svojim unucima i nastavlja s igrom)...

Ponekad razmišljam o tome dal' je agresivno od mene što se skinem iz grudnjaka i na ovakvoj obiteljskoj plaži izlažem svoje netakovelike sisone, u smislu, možda je to atak na građanski odgoj i sl... jest ono, bolimeđon za sve građane ovog svijeta, naročito male, al' kao eto razmišljam i o tome... i naposlijetku, listam fotke što je moje dijete uradilo na plaži... ima i mene, tu i tamo, između biljaka, životinjki, oblutaka i plažnih pomagala, stvari što vizualno zaokupljaju mog jedinca... a šta reći, nisam fotogenična i gotovo!

Vlajina je Danica, ona tako za sebe veli - ja sam Vlajina...Vlahinja... iz istočne Srbije... upoznale smo se slučajno... bila je na ljetovanju u Opatiji... pa je na neku foru zaglavila u prometu, blizu mog sela... dovedem ženu kući da prespava... pa je ostala tri dana... sprijateljile se i tako to...

Ono, pričale smo od ujutro do navečer... i još po noći... znaš kad sretneš osobu koja raspolaže istim pojmovima u glavi i to te iznenadi... veli ona – kod vas se lepo živi... vi imate standard k'o Austrijanci, kol'ko ja umem da procenim... (ne bih znala, nisam nikad bila u Austriji)...

Onaj dan kad se u školi učilo o Vlasima, mene je valjda bolilo grlo... jer ja o tom narodu u istočnoj Srbiji jedva da sam išta čula... a ustvari, imaju svoj jezik, na romanskoj bazi, koji njeguju kroz govornu riječ... nema pisanog vlaškog, veli Danica... zainteresiralo me pa sam malo čačkala na netu o tome... navodno postoji bliskost Vlaha i Rumunja (Rumunji su potomci Rimljana iz doba carstva... o majkumu, ni to nisam znala!)... iako Danica veli da Vlasi u Srbiji negiraju tu vezu jer Rumunji su na lošem glasu...

A naši Vlaji? (Krajišnici?) (domicilno stanovništvo iz doba seoba naroda) oni su se navodno asimilirali među Slavene i to po vjerskoj osnovi... vele za njih da su krvoločni i pretjerano borbeni, da imaju ritualna klanja i sl... ostaci rimskog življa u vrijeme dolaska Slavena povlačili su se prema brdima, otud sinonim brđani.. u nazivlju ostao je taj trag (npr. Romanija planina)... veli Danica da taj narod uopće nije u vezi s Vlasima iz Srbije... Riječ Vlah navodno znači Roman, (Welch) kako su ih nazivala neka germanska plemena, itd... imaš Vlahe i u srednjoj Istri... sela Romanija, Šušnjevica... tamo se navodno priča vlaški... zanimljivo je to... sad, ja kao imam krajiško porijeklo... al' da ga ubiješ, ovako slavenski plava nema šanse da budem krvoločna, dagajebeš jel'te...  

-          pa zar niste čuli za vlašku magiju? (to je kao nacionalni sport – gatanje, vračanje)... - najjači je vudu, onda mi! (pa se smije)

-          e sutra ćeš mi gatati!

-          dobro al' moraš da nabaviš bele šolje

-          ma obići ću ceo komšiluk dok ne nabavim bele šolje... (vježbala sam svoj uspavani srpski s njom)

Al' smo sutradan zaboravile na to... pričale o djeci, školi, ljubavi... muškarcima... unutrašnjem uređenju, automobilima, umjetnosti... smislu života... i tako tri dana...

Kastav, 17.8.
Ima nas većih i manjih umjetnika, jel'te... ima nas profi i amatera (iako s tim nikad nisi načisto što točno definira te pojmove)... ima samo ljubitelja... ima onih čiji rad niš' ne vrijedi stvarno... onda ima veličina – to su afirmirani baje, ono viša kasta... pa imaš teoretičare... ima skromnog i sujetnog naroda... k'o i svagdje jel'te... uglavnom, veseo je to svijet... sklon pivi... meni je drago što vidjeh sijaset svojih kolega s faksa koje rijetko viđam...

A pričalo se o ovom i onom... o djeci, poslu, prošlosti... pa slikarstvu, izložbama, prodaji, logistici... uglavnom, društvo je kao nenaklonjeno likovnjacima, svi se složismo... ljude to ne zanima... nitko to ne kupuje... (a kome je društvo uopće naklonjeno ako isključiš trgovačke centre... ova država k'o maćeha, jel'te)... da je slika zadnja stvar koju ćeš kupiti, to je istina...

Ovo jučer bilo je natjecanje s određenim fondom nagrada... sad, lijepo je družiti se i proveseliti... ali ne bi bilo zgorega otić' kući sa 3000 kn u džepu, jel'te... u tom smislu, imam izjaviti da je sudac po mom mišljenju podbacio ako ne i peder...


Duga plovidba

Sinoć nam je skoro promak'o TBF! Nije li Lili upozoravala na taj koncert? A onda navečer – 'oćemo li ikuda? – ajoooj, tol'ko sam slomivena, ne bi' (nazalno će)... – ok, ja odoh s Jurom i Sanjom do Sabraža (nema šanse da ikog nagovaram)... i nekako čudno, Trsat je bio krcat automobila... ja glavom u čelo .- pa Tibief je večeras, ajooj... mi na Gradinu, koncert pri kraju, ne naplaćuju više ulaz... puno ljudi, atmosfera odlična... još tri stvari pa će fajrunt... al' publika ne da... i tako pe'šest puta... ovo još ne vidjeh! Dobrih sat vremena svirke smo zakačili unatoč kašnjenju... riječka poslovično usrana publika bila je sinoć više nego živa i osvjetlala obraz, oborila loš glas koji je prati... ali to su neki drugi, mlađi ljudi! (zašto je naša generacija ubivena?)... glazbenici više nego sretni... vidiš kako su ponosni... nekako privedoše kraju... pa smo otišli u Sabraž... ubilo od plesa... o tome se nema više što pričati... nego moja koljena – nisu u dobroj formi... moram se raspitati gdje se ono Janica liječila...

TBF - je li to rap, hiphop? Glazba ulice, bi se moglo reći... inteligentni, jako angažirani tekstovi... nepretenciozan nastup... obavezan dress code – viseća trenirka s kapuljačom, kao urbana uniforma u cestovne mladeži... glazba koja nenametljivo prati duge epske forme, litanije, lamentacije... onda u pauzi među strofama neka prepoznatljiva glazbena tema... koja je jako melodiozna i plesna... kad se u nas pojavio rap, mislila sam, ovo je preameričko, nema šanse da zaživi u nas kao autentičan izraz... ali jest! TBF, pa Edo Majka i Elemental su vrhunski izvođači koji to rade prirodno baš k'o mladi dečki iz Harlema, Bronxa... dobro je... pozdravljam world kulturu... pričaj lokalno, misli globalno... rap publika je trpeljiv narod koji lagano cupka s noge na nogu... bez agresije, bez guranja... (sjetimo se pankera i stočnog sajma u koje se često pretvore rock koncerti)... ovo hoću reći da nove generacije imaju drugačiji mentalitet... mirniji su to ljudi nego mi što bijasmo... a nekako širi - živi i pusti druge da žive, tako nekako... odličan koncert i zabava sinoć na Trsatu...

Sinoć rasplesali se mi u jednom klubu i pridruži nam se simpa mala plavušica, mlađa curka, živahna i nasmijana... reko' – vid' kak' je spontana... svidje mi se... nakon nešto vremena, onako plešući, veli ona – ja tebe odnekud znam (ja nju prvi put vidim, majkemi, ovdje me reži, vrat)... veli – moj dečko ima restoran tu i tu... to je okupljalište bajkera... provrtim film – jest, bila sam jednom tamo s jednim bajkerom (Miško, s njim sam se vucarala jedno ljeto) i uistinu upoznah vlasnika i curu, crna, kratkokosa... veli, pofarbala se i pustila kosu... ic okej, dobro ti stoji... sve onako kroz ples, ona će, unoseći mi se da bolje čujem – Miško je im'o sad nedavno curku od 18 godina, pa joj je dao nogu... uočih sklonost traču... reko' – stvarno ga nisam vidjela dvije godine barem (ono bolimeđon)... ali on je dobar tip, jako drag.... pozitivac...- (nadovežem, da se ne bi ova nedajbože naslađivala zlom krvlju, koje nema)... veli – ma on mijenja žene k'o čarape! - to je vjerojatno istina... tip prezgodan, muževan... pa s onim motorom... meni ostaše u stvarno lijepom sjećanju... ljetne vožnje, vjetar u kosi plus drpanje na najnemogućijim mjestima... božemoj kol'ko smo se mi ljubili (nisam ga se sjetila odonda, majkemi)... velim – on je pravi džentlmen i pozdravi ga ako ga vidiš... veli da hoće... pa opet kroz ples, viče mi na uho – kad ste bili onu večer kod nas, on je rek'o da ste cijelu noć proveli na plaži... omajgad, moji intimni trenuci bili su tema u nekim krugovima... što na ovo reći? – fakat istina! (to je bilo noćno kupanje za pamćenje, nevjerojatno da se toga nikad ne sjetim)... ali ovaj curetak itekako dobro memorira trenutke tuđih života, to me iznenadilo, ima svakakvih ljudi... pa nastavlja – on veli da može i čet'ri sata hmmm, guslati (da ne velim sad ovdje eksplicitniji izraz koji je ona upotrijebila)... ja je gledam, omajgad, ova je stvarno fascinirana Miškom... koji je tiha patnja svog ženskog svijeta što slini na motore i zgodne muškarce... – istina je sve! On je moćan tip! (pati, bejbe, pati)... i smijem se sama sebi, čet'ri sata... pa i pet, ofkors... i mislim, ajoooj, što me ova udavi... a samo želim plesati... i drugi put ću pazit' s kim i o čemu pričam... i božemoj kako sam ja glupa da se dam navući na prizemne spike... i nije ona plavuša nego ja jel'te...

Ovih dana sređujem kuću, farbam, krečim, čistim, raskrčujem... bacam, kupujem... radim inventuru u svojim stvarima, infrastrukturi – tu živimo... to je naš brlog... omajgad kak' je ugodan taj obojeni brlog, po novom... pola u narančastim, terakota, zemljanim, vatrenim... pola u dubokim zelenim, bistrim, koje zovu odmor... kako napreduje refreshanje stana, indirektno, refresham sebe... uskoro počinje razdoblje (ili je počelo) mog sređenog i produktivnog života... mirnog života... uravnoteženog... obiteljskog života... i stvaranja... puna energije... optimistična... 

Poslalo me tamo po nekakav broj... zalutala u hodnicima... s ormarima, onim oker furniranim, socijalistički standard iz 65... u kojima su zeleni registratori, ona zastarjela vrsta s vezicama...  pa pronađoh referenticu za te nekakve brojeve... četvero ih je u uredu, jedna mlada djevojka, jedan muškarac, dvije starije žene... sivkasti zidovi, namještaj pohaban, ofucan... onaj zaboravljeni funkcionalni dizajn iz '62... na zidu kalendar... tranzistor svira... primiše me za okruglim stolićem boje kakice, fotelje s drvenim ručkama... ljudi za stolovima, upisuju rukom neke podatke u debele knjižurine... pitam ovu referenticu – šta rade ovi ljudi? Veli – unose podatke, rade statistiku, analize... – pa zar niste kompjuterizirani?... veli, zasad još ne... iako imamo jedan kompjuter, -  pokaže rukom prema njemu, on u kutu pokriven... pitam – kol'ko vas je ovdje... - ukupno oko dvadeset... ja gledam... ono, i čudno mi je i žao mi je (one mlade cure) i ne razumijem... ipak nasmijem joj se s odobravanjem... uvijek sklona frikovima... zašto da ne... nek' se registriraju k'o sekta i piče po svome...

Ono, kad neki prostor negativno zrači... u nekim kulturama prije gradnje vodile bi se krave na ispašu... navodno tamo gdje su se krave radije zadržavale, dobra su podzemna zračenja i tu se gradilo... uzmimo zgradu Socijalnog osiguranja u Rijeci... nova zgrada, mračna, siva, sumorna... sva u staklima ali ni'ko sunca ne vidi... kao neko prokletstvo... tamo su se čak događala i nasilja... računam, da si tamo vodio krave na ispašu, vjerojatno bi stado pocrkalo u kratkom vremenu...

Jednom sam sjedila u autu ispred te zgrade jer sam nekog čekala... odjednom ugledam gomilu ljudi koji su nahrupili kroz vrata, ono stampedo... to me zainteresiralo, reko' – neka frka je.... pogledam na sat – 16.00... djelatnici idu kući... spašavaj se 'ko može... pa sam se zamislila – omojbože, sloboda a robija...

Mi na Kantridi u bolnici, to je bilo ove zime... mali se osuo... fleka na fleku... odmah preko reda, kroz sve ljude, odvuku nas u ordinaciju... tamo stara šiljasta mišolika doktorica, metar i po', četrdeset kila... gleda nas iznad naočala... mi, uljezi u njenu rutinu jel'te... ni dobar dan... moje veselo dijete s blesavim osmijehom (8) gleda po onim zidovima u plakate što vise, sve ga zanima... doktorica veli – skini se... on s osmijehom na licu zvjerinja po zidovima... – skini se – ponovi ona... on gleda u mene s osmijehom (ova nova situacija njega blokira... nije on navik'o na naredbe)... ja mu se nasmijem s odobravanjem – skini se, hajde... doktorica gleda u mene – jel' on razumije? ('oće pitat' - jel' retardiran?) – skini se! – ja ga pobrzam, skidam mu majicu, vidim, vrag odnio šalu, ovdje neće uvažiti naš ritam...  

– urtikarija! (veli doktorica nakon letimičnog pogleda na njegove fleke, pita me šta je jeo... krene odmah pisat' recept, pregled je završen)... ja ne znah šta znači urtikarija (alergijski osip)... već ga oblačim, velim - on je jutros imao neki histerični napad... kao neki napad panike... doduše imao je temperaturu... dal' je to u vezi s osipom?

-          ne... ako je imao histerični napad – to je za promatranje... ja bih ga stavila na neurologiju na dan – dva... (gleda me iznad naočala, nek' joj potvrdim, odmah će uputnicu napisat')

-          mislite, da ostane ležati na odjelu? Zbog osipa? – ja šokirana

-          ne zbog osipa, osip je urtikarija... to će se povući... nego zbog njegovog ponašanja... pa pogledajte ga... dijete je za promatranje...

-          oprostite, zbog ponašanja? – ovdje se ja zabezeknem

-          pa ja mu velim da se skine, on ne reagira... ponovim, ne reagira... sad mi velite da je imao histerični napad... to je po meni za hospitalizaciju... treba vidjeti što je djetetu.

Ja je gledam razrogačenim očima, kao da sam upala u zonu sumraka... reko' , ova je luda... uzet će mi dijete... sad sam ja dobila napad panike:

-          ali imao je temperaturu, malo nesuvislo buncao... kao neka panika, histerija... uplašilo me to... ali nije mi jasno - vi ste njega procijenili nakon deset sekundi i jedne rečenice... zato što se nije skinuo odmah... doktorice, što ste vi specijalizirali? – sad sam se ja naljutila

-          ja imam 38 godina staža... (ovaj neprikosnoveni autoritet tek sad pogledao je u nas sa zanimanjem... od ovog trenutka ona je počela uvažavati mene kao sugovornika... ali nije odgovorila što je specijalizirala... a trebala je... mišolika je teški frik profesionalne sujete... to ne bi smjela biti budući da radi s djecom)

-          a ja sam roditelj i smatram da nije u redu da tako paušalno izbacujete dijagnoze... ako smo mi malo spori i nekonvencionalni u ovim bolničkim rutinama, ne znači da smo za promatranje...

-          vi kao roditelj možete odbiti hospitalizaciju, ovdje ćete potpisati..

I tako dalje... ja se naljutila, ona se naljutila... mali uplašeno gleda, ne razumije... mišolika mi daje onaj papir da potpišem – odbila hospitalizaciju! Ajebate, koji je ovo kua? Zona sumraka...

Nije prošlo deset minuta, požalih što sam potpisala... odvedu nas u neku sobu, tamo će mu sestra dati injekciju protiv urtikarije (osipa)... kad je to čuo, uslijedila je histerija (on je panično boji igle)... – neću ja i neću ja (sav slinav)... mama, mama! Ja ga smirujem, - dijete, poslušaj, to je samo jedan trenutak, kao ubod komarca... to moraš dobiti, vidiš kakav si na fleke... i te fleke mogu se zakomplicirati... da bi se to povuklo, moraš dobiti injekciju... nema druge, i točka... molim te ne paničari, jel' se sjećaš kad si vadio krv pa si zagnjurio glavu meni u prsa... tako ćemo napraviti, nećeš ni osjetiti... – neću ja! Neću ja! (on izvan sebe, suze krokodilske frcaju... skače u mjestu, preznojio se sav... ona sestra gubi strpljenje... veli - aj'mo, nema se vremena... lezi, potrbuške, gospođo drž'te ga za noge... - on se otima k'o da ga kolju, a velik, krupan, čist' opasan... sestra s iglom ne uspijeva naciljati guzicu... veli - ovo neće ići, idem po pojačanje... ona izlazi iz one prostorijice, ja popizdim – reko' - slušaj, sad ću ti zveknut' šamarčinu, ako se ne smiriš momentalno... vrištiš k'o da te kolju zbog jedne injekcije... a nema druge... moraš i moraš jer se osip neće povući, bla, bla... on veli – dobro, mama... - kao pomirio se... dođe sestra, dovodi drugu, kad ih je vidio, vrisak preko cijele bolnice, otimačina, panika, bož sačuvaj... one meni – gospođo, vi se pomaknite u stranu... mene sramota, obraz mi opao, gledam, njih dvije savladaše klipana, drž' nedaj, boc i gotovo – Gotovooo! – obje u glas... on se diže, sav u suzama i slinama, crven, modar od onih fleka i napora,  mokar od znoja, - nisam ništa osjetio!

-          osuncetižarenodatisuncežareno!

-          mama jesi ljuta?

-          jesam jebemlitisvepospisku!

-          mama oprosti!

Ja ga gledam onako odozgo... najrađe bih mu natukla guzicu... pa ga zagrlim – okej, oprostila sam! – pa se smijem... ojebomepatak ludu ako sam ja realna prema ovom derištu...  ako ja uopće znam šta je normalno ponašanje a šta nije... ojebomepatak ako nije miškolika sa svojih 38 godina staža bolje u stanju procijeniti moje derište u pola minute svoje suhoparne prakse nego ja koja ću mu majčinski sve oprostiti... itako dalje... ovo hoću reći da je biti roditeljem svojevrsna trajna zona sumraka...

Od mog sela do grada imaš dost' veliko križanje... tu je dugo vremena jedna kuma prodavala novine... sad, ja ne kupujem, pa me boli đon... al' mi je bila interesantna – žena između 40 i 50... crna, mršava, ćoškasta... ali friz joj je uvijek bio svježe natapiran kao da je uprav' izašla iz salona... bila mi je simpa... vrlo spretno ona se gibala među dost' zajebanim prometom u jutarnji sat kad je normalan narod u velikoj strci, nadrkan i agresivan... jer kako druk'čije započeti normalan dan, jel'te...  u 9.00 završava njen radni dan, boli je đon... ide kući svojoj djeci... ponekad sam razmišljala o tom poslu... pa jebate, da je neka frka da moram rintati za kintu, uvijek bih radije radila ovakav slobodnjački cestovni pos'o nego gulila uredski stol od osam do čet'ri...

Ajd' da bacim jednu generalizaciju – žene su zajeban svijet... npr. ako imaš ženski kolektiv, u firmi, naročito u instituciji, tu računaj na zlo i naopako... intrige, noževe u leđa i loše međuljudske odnose... ovo je moje iskustvo... naročito pri državnim ustanovama gdje prevladava ženski kadar (državne službe su mjesto s puno komocije i praznog hoda)... ženetine, bož' sačuvaj, učinit će pakao od mjesta gdje provedu pola života... zašto? Žene previše kombiniraju (Nick Praskaton)...

-          Osjećam da bih trebao učiti, imam rupe u znanju, fali mi cjelina... tek sad znam da ništa ne znam... o ljudima, o društvu... možda je vrijeme da upišem neki faks - (Jure 55)

-          Upiši psihologiju.... ili političke znanosti – (Lili i ja, 37 i 38... pa se smijemo nas dvije gadure svojim doskočicama)... 

Jure i politika... ovo je dobro... on totalno apolitičan i užasno širok... bez osude... on ne može osuditi ni agresora ni žrtvu ni tiranina... totalno politički bez stava, bez garda... ja također ne pratim ali nedvojbeno znam koji su loši momci a koji još lošiji... Juri su naprotiv svi ljudi jednaki... i oni najgadniji debeli usaftani prasci – političari balkanskog tipa... on će reći, ajebežga i oni su ljudi... Jure čovjek koji je apsolutno nesposoban opredijeliti se...

Jure i psihologija... on koji ti ne može pomoći ni najbanalnijim savjetom... totalno zbunjen od psiholoških fenomena... povjeravati se Juri ima smisao jedino u tome da  izbaciš crnjak iz sebe... od njega ni jednog korisnog savjeta... štagod mu ispričao, kol'ko god teške riječi  iz sebe iscijediš, jedino što ćeš od njega čut' jest – ajebežga! (nema rješenja)... i zabrinut pogled... ako počne razmišljati o ljudskim  akcijama i reakcijama, demoralizirat će se... Jure je totalno nepsihologijski tip...

Jure psiholog, nakon seanse od sat - dva, pacijen sav u znoju, upravo proživio pročišćenje, ispovijed a Jure mu veli:
- da niste vi kao dijete proživjeli kakvu traumu... ne, ne, ne u stvari da nije možda vaša majka bila stroga prema vama ili možda otac... da nije otac bio nezainteresiran... ne, ne, ne... mislim da je u školi možda, sredina bila okrutna... ustvari na fakultetu... profesor je možda bio nepravedan... nego, najbolje će biti da pročitate ovu knjigu - (Moć sadašnjeg trenutka)... ne, ne, ne, ustvari ova je puno bolja za vas - (Uvod u samopomoć)... ili možda Frojda da pročitate

- o gadure jedne!

Upišala sam se od smijeha

E voljela  bih ovo prepričati al' bojim se da neće ići... pokušat ću... idem od kraja... vjerojatno svi znate što znači upišat' se od smijeha... e takva je bila sinoć večer... Lili, Jure i ja... na Trsatu... Michael Whitaker bend... ulaz 30 kn uključivo besplatno pivo (šteta što ne pijemo)... koji je ovo kua? Jako nepovjerljivi uđosmo, pa šta bude... mlad crnac anđeoskog glasa, Michael, pjeva... funk, r'n'b'... totalno atipično za ovaj prostor... ono uprav' za zaplesat'... al' ni'ko ne pleše... dođe konobarica, mi naručimo pića... - a ove gratis pive nam donesite odvojeno da ponesemo kući djeci... Jure pije džin s tonikom... velim – ovaj džin smrdi... - nemam pojma, ne osjetim (Jure nema njuh)... pa slušamo onog tipa, jako solidno, svi se složimo... ali malo dosadno, više noćni bar glazba... za ples... nije neki koncert, nije trsatski đir... a ovaj egzotični crnac prekrasno, izuzetno pjeva... ali nije nam jasno tko su oni i odakle dolaze... - otkud su ovi? – Z Podmurvicah... danas se sreli na Žurkovu... – ćo, gremo večeras na Trsate... e sad tko je i zašto spomenuo Katu (koja izbjegava ovakve svirke)... ne mogu se sjetiti... ali je krenula šega da je Kata vjerojatno negdje u prvim redovima, a gdje bi drugdje bila... ili pleše negdje sastrane (ono Kata i ples, mo'š mislit')... otkud pak ideja da je ovaj crnac Katin zaboravljeni brat?... ona stvarno bude preplanula ljeti... Jure fata mob – Kato, ovdje je... kamuflirao se... –– mlad crnac priča u nekom američkom slengu, jedva ga razumiješ... – nas troje namršteni koncentrirano slušamo – mislim da je rek'o - This is a song about my sister Chatterine... tako, šega na šegu, mi u elementu... muzičari napraviše pauzu... ovo nam je bilo i još čudnije... pa kakav je to koncert s pauzom... ispade da je mlad basist lokalni momak koji se druži s ekipom do nas... sad nam je bilo još i manje jasno... – ma guglat ću cijelu noć dok ne saznam tko su ovi... – ili nazovi Katu...

Usr'o sam se ud smijeha

U pauzi Jure nam je pričao o kumama s kojima je kampirao za vikend – one su new age frikuše... jedna od njih održala im je predavanje o nekim točkama... u tijelu, u kozmosu... koje su važne za razumijevanje i održavanje sustava... veli – jetra je jeza (slov. ljutnja)... znaš kad netko kaže, ideš mi na jetru... (Lili i ja slušamo sa zanimanjem)...  onda imaš tekućine – sustav izlučivanja, mjehur, mokraćne kanale... to je u vezi sa strahom... e ovdje smo Lili i ja srušile njegovu teoriju – upišao sam se od straha jel? (pa se smijemo)... stupido, veli se – usr'o sam se od straha... a upišao sam se od smijaha... ove tvoje kume tebi stvarno svašta mogu podvaliti... da se nisi možda usr'o od smijeha?

Pa su se muzičari vratili... Lili veli, jesi vidjela kanotijericu od tipa (muzičara)... jok darling, samo sam u hlače gledala... (ovo je na račun upadljive izbočine na mekim širokim hlačama koja je bila očigledna.. .a zgodan dečko, sav napet)... na riječ kanotijerica, Jure se uznemiri – ja ništa ne osjetim ... (pretpostavile smo da je on čuo – Juri smrdi kanotijerica... čovjek opterećen svojim manjkom njuha)... i tako šega na šegu, krenusmo mi kući... mlad crnac svejednako anđeoski pjeva... mi po onim stepenicama, donjem dvorištu cupkamo, baš si zaplešemo, jer takav je funky, r'n'b'... ili plešeš il' se smrtno dosađuješ... i izlazimo iz trsatskog kaštela... plešući, onako hod i ples, smijemo se, zabavljamo... cestom prema glavnoj cesti... izmišljamo neki plesni hod... a tamo je Sabraž (mjesto gdje uvijek plešemo, baš nas troje, od svih gostiju. I uvijek u nas čudno gleda lokalna ekipa, misle da smo nadrogirani ili tako nešto)... – zamisli face ovih iz Sabraža kad vide da hodamo cestom plešući... – e ovdje ja više nisam mogla, prekrižila sam noge i počela skakati u mjestu... to je moje izbjegavanje javnih zahoda... – šta ti je? – mislim da sam se usrala od smijeha! ... – ne znam, ja ništa ne osjetim (Jure)

Lili i ja danas, nakon dugo vremena nasamo...- šta ima? (ovo sa značajnom intonacijom nepogrešivo uvijek odnosi se na muškarce)... reko' – niš'... apsolutan mir... ravna crta...

- jel' ti se javlja Sven?

– redovno... poručice... neiritantnog sadržaja... nimalo me ne uznemiruje... ja se obično nasmijem... i ne odgovorim... jer mi se ne da... ponekad odgovorim... drag je... nije naporan... ic okej.. nek' piše, ako mu to nešto znači... ja ga ne potičem...  

- nisam te već dugo pitala za  ovog drugog - (tipa s kojim sam se vucarala ove zime) – jel' se čujete, jel' ga se sjetiš...

– darling, ne, ne, bož'sačuvaj... ni jedna riječ, mašala i to je jako dobro... a sjetim ga se, ne često... mislim, samo ružnog se sjetim... ne sjetim se lijepih trenutaka, ma kakvi (odmahujem rukom, glavom)... vidi u čemu je štos - on je mene toliko razočarao da je svo sjećanje na njega praćeno (ovdje se namrštim tražeći pravu riječ) s teškim osjećajem....... srama... SRAMIM SE! Zbog njega se sramim, njegovih postupaka ja se sramim... njegove hladnoće, okrutnosti... sirovosti... ja se sramim, jebate što je on takav kakav jest... i zbog sebe... što sam se dala falš tipu... o bože, ni jednu lijepu ja za njega ne mogu iščupati... i zato o njemu i ne razmišljam... bolje da ga se ne sjetim, vjeruj... 
Lili veli da me potpuno razumije...

- a onaj restorandžija?

- restorandžija who? (ja gledam začuđeno, ne vuče me asocijacija na nikog, prevelika gužva je u mom zrakopraznom prostoru).. onda se sjetim.. ma oooon!... nemoj me, nemoj me (pa se naglas smijem)... vidi, on i ja smo čudni svati... na momente latentno privučeni... kao ajd' da se organiziramo, samo to fali... on kao bi... ali kako... pa čovjek nema vremena... biznis je to, draga ti... ali drag je kak' ne...– pa se smijemo mi žene...

- vidi, jedini muškarac koji mi je imalo pokrenuo sokove u zadnje vrijeme je Amer... pričala sam ti...  Bobby Nevada...  čovjek jebeno jakih riječi... a možda ću ga i upoznati, paz' ovo -  za tri-čet'ri mjeseca... možda... ako mi se javi kad dođe... jer za tri mjeseca, 'ko živ, 'ko mrtav... Bobby mi više ustvari ne piše... neće! Jer  je to emocionalno trošenje... eto takav je moj usud... dakle, ima muškarac koji me pokrenuo, postoji... ali je na pogrešnoj strani svijeta...

- omajgad, gdje ih nađeš... (ovo je Lilina aluzija na Darija Parmezana, mog talijanskog kompića... s kojim imam nestandardan no taboo odnos... a Lili se dopao... taj frik iz Parme)

- preko interneta dakako... (pa se smijemo mi žene)

Muškarci ne vole (pre)jake žene... zašto? Zašto? Neka generacijski duboko usađena dominacija... da ga ona poštuje, da mu se divi... da mu hrani ego... otud preferencija prema mrvicu slabijoj partnerici (ne slaboj, ni slučajno)... on voli da ga ona intelektualno draži ali da on ima onaj završni promil viška koji će izazvati njeno priznanje i mazno potvrđivanje – da dragi!... a dragi će reći – volim jake žene... sačuvajmebože od kumica, malokrvnih žena bez stava, garda... on voli ženu koja je profesionalno uspješna... (skockane kumice bez diploma s push-up grudnjacima su donekle obezvrjeđene, jednostavno previše ih je)... to mu diže cijenu... to mu je statusni simbol (ovo ja jebem)... time raste sam u svojim očima, potvrđuje se u okolini... on je uspješan lovac... prejaku lovinu on radije pušta da ode... jer ne može podnijeti neuspjeh (a neuspjeh je ako izostane divljenje)... zato muškarci izbjegavaju jake (prejake) žene... one koje imaju promil viška...

Čitala sam kod ludeblune tekst o virtualnim ljubavima... koje su nerealne, neprave... jer su bazirane na riječima... plošno... i puno puno mašte... pa su emocije izrasle na mašti opasne, loše... i dobro je isključiti... kompjuter... spustiti stvar na zemlju... jer ono što je nerealno i varljivo, nije dobro... ja kažem – ic okej, ugasimo kompjutere...  kuhana i pečena u virtualnom svijetu, nemam o ovom neko mišljenje... sve valja i niš' ne valja

u početku bijaše riječ
prava da pravija ne može bit'
riječ je za mene hrana
u nedostatku prave ljubavi
dobra je i virtualna

Meni su riječi važne... kroz pisanu riječ puno saznam o čovjeku... usmeno, ima puno praznog hoda... zato mi virtuala paše... u reali nema te otvorenosti da s nekim odmah kreneš direktno u priču... rijetki su ti slučajevi... ili barem ja... tražim moćnog sugovornika... koji zna izraziti... kojeg je gotovo nemoguće naći... zato šutim... sama... ali u reali imaš osmijehe, poglede, neverbalne stvari... to je isto neprocjenjivo... ja velim - ic okej... uzmimo ono što nam se daje... zanemarimo ono čega nema... 

i budimo objektivni
ne precjenjujmo realu
ne brijem na idealu
daj da osjetim čovjeka
uživo il' preko ekrana
jer zasad je ovako:
ako isključim kompjuter
ostajem sama...

Vlatko Stefanovski... pa Jan Akkerman (gitarist iz grupe Focus,  Nizozemče)... vrsni muzikanti... ono – do jaja... (da im jebem majka)... Vlatko Stefanovski je dost' neatraktivan i nekomunikativan na bini, uvijek je takav (sinoć puno dinamičniji nego obično)... izuzetan talent, muzičar al' nije rođen za zvijezdu, ovo ja uvijek za njega velim, na opće zgražanje gitarofila... ali štajes'jes', nije zabavljač... pognut prema svojoj gitari, ne diže glavu i sl... pa onda njegova jazz nagnuća, duge solaže... onako – da te udavi... na momente skoro zaspah... uvijek volim reći da su jazzeri teški individualci i egocentrici, kad se unesu u svoj instrumental, to može trajati i trajati – njegovo maženje s gitarom... predigra, kao u seksu... e sad ja moram čekat' kol'ko će njemu trebati da mu nadođe, jel'... u tim razvučenim momentima jebala sam majku organizatoru koji nas je nagur'o na malu scenu Ljetne pozornice u Opatiji (o debilu, debilu, naguraj nas da nam ne bude zima jel')...... a onda krene tema (nadošlo mu)... pa te razbije od energije.. ono temeljito prodrma... i publika vrišti... od strasti koja je oslobođena... i ja sretna, ne smeta mi gužva... ni moje umorne noge...  takav je Vlatko...  blues, američki, na njegov način... još je i sporiji nego u Americi... kao neka potisnuta energija... neka latentna strast... koja će eksplodirati, to mo'š bit' siguran... a bre momče svira ludo dobro...

Od njegovog opusa moj apsolutni favorit su obrade makedonskih pjesama... koje su sinoć bile minimalno zastupljene, više blues, jazz... koji je također moj favorit... izvrstan koncert!

Na ovo razmišljanje nagnala me nuspojava svojim tekstovima o ovoj temi... imaš riječ narod... korijen je ROD, od roditi... blizak pojam mu je NAKOT, ekvivalent u životinjskom svijetu... kud i kamo bliskiji su pojmovi narod i nakot nego narod i nacija (ovo je manjeviše i moj stav o ovim stvarima, kroz zajebanciju i omalovažavanje svetinja ovog društva)... ova zgodna paralela s riječima podsjetila me na luda vremena kad je don Anto Baković pozivao narod na množenje – množi (koti) se narode, nek' bude čim više ovog roda... pa je nastala jedna dost' zajebana i jaka struja pri crkvi i desničarskim krugovima koja je među ciljeve ovog naroda dost' visoko postavila upravo razmnožavanje... otud sotoniziranje i anatemiziranje kontracepcije (abortusa kao radikalne kontracepcije) i sl.... (mala digresija i možda tema o kojoj ću pisati – moj je stav u ovome da treba biti čim manje potomaka ljudi na zemlji...čim manje... to naravno ne znači da podržavam abortus, bož'sačuvaj... apeliram na odgovornost... ne mo'š samo tako proizvoditi ljude... i bacati ih na ovo loše mjesto... imam cijelu teoriju o ovom)

Kad sam već kod riječi, asocijativnim slijedom sjetih se Tuđmanu drage riječi pučanstvo... koja je istisnula riječ građanstvo... ali nije isto - građani imaju samosvijest, pučani nemaju (puk je jedna masa, bez svijesti o sebi, koja svoju snagu, volju dobrovoljno predaje vođi... građani podrazumijevaju određene slobode, određeni stupanj društvenog razvoja... koji pučanstvo nema)... meni osobno riječ pučanstvo u ono doba išla je nakurac... ali sad vidim da se Tuđman samo jako precizno izražavao...

Narod je pleme, nacija društvo... društvo podrazumijeva sređenost... složenost, povijest, kulturu, filozofiju – okosnicu tog društva... viša frekvencija... nacija je odavno prevazišla krvni faktor... Ameri su nacija, Nijemci, Francuzi, Talijani, Švicarci, Nizozemci, Česi... jok mi... nemoj zajebavat' darling... mi jok, pa kako bi mi... ali jasno mi je da ne postoji hrvatska nacija – ova je zemlja preuska... preslaba... presiromašna... preniska frekvencija...  primitivna do boga.... al' zato imaš jednu moćnu, vitalnu masu, punokrvnu.. to je hrvatski narod....živa sila... uz malo sreće, vjetar u leđa, možda za tristo godina ovaj narod izraste u naciju, evoluira do shvaćanja slobode i nezavisnosti... koju će vjerojatno uskoro rasprodati budzašto (za malo sjajnih dukata)

Hehe...

(Zna on zašto se smijem... koji on?)

Nego držim da sam slavna... ovdje na Blogeru... ima tomu više pokazatelja... npr. posjeta mom blogu... nije ono da se falim, ali dnevno tu je oko dvjesto duša... nekad tristo... pa me gledaju, čitaju... neki put samo naslov... vide – nema niš' pa odu... neki put slike povire... vele – dobro je ispala... ima trbuščić i sl... pa i nije neki komad...  pa odu... neki i čitaju...valjda... 

Rejting – oko stotke se vrtim... upućivali me kolege blogeri kako se diže rejting tagovima, metatagovima... reko', man'te me se s tim metastazama... nije to za plavuše... ja po seljački, napišem pa kome se čita nek' čita, jel'te... ovdje napominjem da je svega nekoliko blogova što ja čitam... ono – ne drži mi pažnju... a dosadnog li štiva u ovom mediju bož'sačuvaj...

Onda naslovnica... prate me... prate... redovno tamo osvanjujem...  nije mi to čudno... zar nije ovo jedan od najboljih blogova? (ikad)... onda se zametne rasprava među blogerima – kakve veze ima onaj blog s dušom? Pa i meni bude čudno... fakat, kakve veze... dvajes', trijes' replika... nekad i devedeset... a šta reći, za dobrim konjem se praši, jel'te... ali s naslovnice dobih kritika dateboksačuva... kao svaka čast svima nek' pišu ali ne moš' na naslovnicu svako smeće... na neki perverzan način uživam to čitati... ic okej, što me više pljuju, to sam jača, to mi je slava veća... fala im (na reklami),..

Onda imaš blog dana – tamo nikad nisam bila nominirana... držim da nikad neću ni biti... zašto? Teorija zavjere... znaju oni, jel'te... hehe... a zavjera se ne radi tek tako jel'... 

Zatim imaš ignore instituciju... ja koja ovdje imam jebeno visok demokratski standard... komentiranje s određenom težinom i argumentacijom, bez vrijeđanja, dvaput bijah na ignore listama od nekih visokorejtingiranih ovdje... koji ne podnose drugačije mišljenje...– napiši mu u postu da je kreten! – Ma jok... nedajbože da im pridajem ikakav značaj... (ovdje se radi o blogerskim veličinama koje namjerno neću imenovati)... ovo držim da je dio mentaliteta nas celebrity – Mi gore, vas dolje, u tom smislu (ovdje ide srednji prst i samodopadni smiješak)... (kralj Ubu, Zoran Radmilović)

I na kraju, krunski dokaz moje slave – prepoznaju me u real life... neki dan sretnem djevojku iz mog sela koju slabo poznajem... veli, bila sam ti na blogu... ja je gledam začuđeno – kojem? (imam dva)... veli – onom gdje stavljaš naušnice... reko' – suncetikalajisano, pa kako ga ubode? – veli – ukucala sam u google KERAMIKA pa mi izbacilo tebe... – nemoj me zajebavat'! (a moj drugi blog s nazivom Keramika kao ni moju web stranicu na istu temu nije joj izbacilo... nemrešbilivit)

Onda sam malo istraživala, guglala... ukucam – keramika... izbaci Zapise... ukucam politička ekonomija, izbaci Zapise... ukucam odgoj djevojaka u Cvekima, izbaci Zapise... ukucam kukičanje i đakovačka čipka, izbaci Zapise... ukucam plavuša hitno treba  seks...

Dalmaciju dugo vremena uopće nisam doživljavala... ono – bio je rat... pa se taj narod nekako generalno isprofilirao u ratnički nastrojenu, desno naginjuću masu... ovo je subjektivno, viđeno očima sjevernjaka... ja ne življah osim u Rijeci nit' minute... ali Dalmacija iznjedriše Feral, novinu koja mi je bila važan podupirač u ono vrijeme kad je trebalo nekako ostati duševno živ (ovo tumačih iznimkom koja potvrđuje pravilo)... pa sam prije par godina zaokružila svoju nejasnu sliku o  Dalmaciji kao mjestu gdje je bog rek'o laku noć kad sam bila u Zadru i Kninu... naročito Zadru... u centru vidjeh spaljene kuće nehrvatskih vlasnika... grafite koji ukazuju na veliku netrepeljivost i ksenofobiju (to je bilo oko 2003.)... osjetljiva sam na primitivizme bož'sačuvaj... i tako to... ali prije nekoliko godina upoznah Lili, Makaranku...  iako mi Dalmoši u principu nisu simpa (na isti način k'o što Bosanci jesu, jednako k'o što Primorci nisu a Istrijani jesu i sl... Slavonci nisu, Hercegovci jesu, jebatga uvijek sam bila čudna) reko' – ajd' i oni su ljudi .. (ovo je zajebancija... nikad ljudima ne zavirujem u porijeklo daserazumijemo... jer'bo jak individualac u slaboj je vezi s lokalnim mentalitetom)... naravno, sprijateljih se s Lili, onim ljudskim u njoj, ne dalmatinskim... bolimeđon za sve Dalmacije ovog svijeta, manje više to je moj stav prema teritorijima...

Ove godine, nakon cijelog stoljeća, potegnuh do Dubrovnika... uz zadržavanje kraj svake bijele kuće, svake crkve, lokaliteta koji je povijesno vrijedan... volim to... to mi je strast.. sklad arhitekture... hranim time dušu... (jel' to pitanje duše?)

Jure mi se ruga... veli iskarikiranim glasom – dođi vidjet' ovu crkvicu, prekrasna je PRE KRASNA! Pre pre predivna!

-          omajgad! Ovo je predivno! - (stojim ispred trogirske katedrale gledajući savršen sklop pročelja i velebnog zvonika, malo prestisnute u neproporcionalno malom trgu koji je okvir za cijeli kompleks okolnih zgrada u prevladavajućem gotičkom stilu... usta su otvorena, brada se opustila, gledam gore, skoro u transu... – omajgad, OMAJGAD ovo je predivno! (onda žustro koračam da zauzmen drugi kut gledanja... i tako iz više kuteva... pa obilato pofotkam... cijelo vrijeme odmahujući glavom u nevjerici... da je ovakva ljepota za mene bila neotkrivena... jebeš knjiški doživljaj)

-          dođi vidjeti portal, pre pre prekrasan je - (Jure zajebava)

Na ulazu u predvorje stoji djevojka koja brani turistima ulazak... jer je blagdan, Gospa Karmelska... pa se priprema misa... nek dođemo sutra... ja je uvjerim da moram ući sad i odmah... ova stvar ne trpi odlaganje... gonjena umjetničkim nagnućem... te da uopće nisam turist iako tako izgledam... djevojka se pomakne u stranu i propusti me... 
Stanem ispred onog portala, složene kompozicije isprepletenih likova, ljudi, životinja, mitoloških bića... skladno ukomponirane u arhitektonski okvir... gladim one oblike... koje je on (Radovan) prije nebrojeno vremena obrađivao svojom rukom... ajebate, to je bio kipar... fascinirana... i gledam ga, gleda on mene... veli malo podsmješljivo – zar i ti kipar si? Ja se posramim... samo na trenutak... spustim pogled... onda ga pogledam inatljivo, ravno u oči – bit ću! (i više od toga... ova djevojčica ima još nebrojeno vremena da se razvija, pa i u kiparskom smjeru ako tako odlučim, ja multitalents).. .tako se porazgovorih s majstorom... prije nego nastavimo u smjeru juga... 

Trogir bijaše najsjevernija točka mog susreta s Dalmacijom na način kako je prije nisam poznavala – zemljom slavne povijesti, jakih individualaca umjetnika, plemenitog bijelog toplog kamena i bogatog mediteranskog sunca, solarne energije koja puni baterije... a ljudi? Ljudi... nemam neku jasnu sliku o ljudima... kao neki dojam mentaliteta koji se kreće između trome apatije usporenih bića i drečave napadnosti, preglasnosti... nisam sklona Dalmatincima dagajebeš... kao ni ostatku kolonije nesretnika, aštaću, jašta, jebatga...

U mom stanu čet'ri prostorije prekrivene su jedinstvenim laminatom, bez prekida... kad sam ovo postavljala, bila sam ponosna na sebe... ispod laminata. s vremenom stvorio se mravinjak... s milijunom žitelja... cijeli jedan svijet... ovo se nas ne tiče... mi gore ne brigamo što rade oni dolje... oni se hrane našim otpatcima koji završe na podu, u vidu mrva... ponekad se formira kolonica nosača od otpatka na podu do ruba laminata... ponekad ja popizdim i zaspem ih mravocidom... tek' da vide da neću trpjeti uznemiravanje... onda oni u panici reorganiziraju se... neko vrijeme kreću se isključivo individualno, nema kolone... naši mravi drže se poda... nikad ni jedan nije zaš'o na stol ili kuhinjski ormarić... krevet... NIKAD... ovo je stvar dobrog odgoja i cijenim to... način kako moja obitelj i mravi žive u skladnom suživotu dobar je primjer kako se može zajedno živjeti ako postoji međusobno poštovanje za različitosti...

Ovih dana sređujem kuću, farbam, čistim... radim inventuru  – tu živimo... to je naš brlog... sad ću ga refreshat', cijelog... ali i pobacat' višak... lijepo je imati sve stvari koje čine život udobnim... ali gdje je tu granica... nepotrebnog? Imam nakrcane ormare... kol'ko god da ih rasteretim, prekrcani su... jednostavno previše stvari... koje me više ne vesele... mogla bih kupiti još odjeće, nove... koja će mi malo popraviti raspoloženje, na trenutak... al' ni to me ne veseli... ni moju djecu.... ne moš' im pogodit' igračku koja će im držati pažnju više od dve minute... ovo hoću reći da smo ga pretjerali majkumu... i odlučila sam zavesti kontrolu, vratiti se malo u rikverc... očistiti naše živote, osloboditi od stvari... 

Onda čujem da je neki naš poslovnjak (uobičajeno je reći tajkun za tu vrstu) kupio plažu... za milijun novaca... pa sažaljivo mislim o tom primjeru – jebate u kojoj je tek ovaj čovjek krizi... izgubljen u stvarima... ali čovjeku treba jel'... onda smo se smijali na njegov račun... 
-         zamisli da imaš plažu jebate, bož'sačuvaj tlake, imaš plažu i moraš se brinuti o njoj, održavati... 
-         gdje ćemo večeras?
-         ja nažalost ne mogu, moram čistiti plažu! Zbogom easy life!

I šta sad – kupio si plažu... to veselje trajat će oko čet'ri minute... onda gledaš koji otok je na prodaju... barem jedan mali Kornat... to, ta strast za imanjem - prokletstvo je koje prži mozak...

Ovim primjerom želim reći da je neprocjenjivo biti free od stvari... koje vežu... neprocjenjivo za dušu... za mir... čm manje trebaš, slobodniji si... po toj logici - nemanje je imanje... i obratno...

Nego da razvijem temu... npr. imaš sve što se može kupiti... sve zamislive i nezamislive stvari... šta te onda veseli? Npr. - šta je motiv Bushu mlađem? On kao želi imati moć... vladati svijetom... koji kua? Pa on već vlada svijetom! Ali on želi apsolutno svaki trag neukrotivog zavesti pod svoju kontrolu... valjda... ta strast za imanjem moći – to prži tog nesretnika... prži mu mozak, dušu... to što radi, radi jer mora... ovaj ga demon razdire... ku'ćeš gore sudbe nego biti progonjen osobnim demonom...

Imam razumijevanja za ove slučajeve... ne mogu prezirati... samo žaliti... jebate, ja nikako ne bih mogla biti sudac... sve bih nesretnike osudila na dvajs' godina dobrotvornog služenja kazne u kampu ljubavi, primanja i davanja... da jednom nahrane dušu... onim što im istinski fali... kakve stvari, plaže, otoci, moći, bakrači... dajte ovim ljudima ljubavi...

(a propos Ilićevog plakata iz donjeg teksta)

Kao trend razvoja društva, fenomen u nastajanju, a mo'š ga svesti pod globalizaciju jest – sve veća depersonalizacija čovjeka... čovjek je karičica, kotačić stroja... stroj je svemoćan... čovjek ništavan... individua je beznačajna... stroj je progutao čovjeka, nadrastao svog stvaraoca... u tom smjeru razvijamo se... svjesno il' nesvjesno... ja sam donekle svjesna... jer razmišljam... za to imam mozak... nije da se nešto trudim, upirem... razmišljanje mi je svojstveno, takva sam ja vrsta plavuše... ali pravilo je da većinom narod kao spužva upija servirano i nesvjesno se mijenja... ako si svakodnevno izložen bombardiranju kroz neko vrijeme ti uopće ne reagiraš na detonacije... to zna mnogobrojni narod koji je im'o sreću proživjeti rat na ovim prostorima... blago njima jel'te... ali ovdje je prisutna druga vrsta agresije – agresije tržišta, reklama... agresije medija... agresija sustava...  kroz bombardiranje određenim informacijama... koje u ljudima nesvjesno produciraju strah, nervozu, histeriju, tjeskobu... umjetne potrebe i sl... ne želim zvučati kao sociološki priručnik... ipak ovo se događa... naši mozgovi bivaju programirani na određeni način, po obrascu novog doba... doba koje ljude svodi na nesvjesne i nesavjesne dijelove stroja, kotačiće, karičice... 

I svi smo u toj mašini... doduše, ja sam manje... nastojim marginalizirati ovaj trend... donekle i mogu... jer sam dost' samostalna, ekonomski... a i svjesna kakva jesam, opirem se... luda, born to be wild... 
Ipak, svakodnevno srećem ljude službenike, ljude praznih pogleda... koji gledaju kroz druge ljude... mehanički odrađuju svoj pos'o... svedeni na funkciju... službenika... taj čas, njih ne zanima ništa drugo osim da odrade svoj pos'o... ljude ispranih mozgova... upravljanih... emocionalno neinteligentnih... ljudski ubijenih... to su radnici, radništvo, prodavači, konobari, činovnici, liječnici, učitelji, menadžeri... ustvari karičice... kad vidim ta lica, meni dođe da ih uhvatim za ramena i prodrmam – Čovječe! Čovječe!

(Ima jedan prodavač na benzinskoj pumpi gdje obično točim, potpuno apatičan... on stoji sastrane, pogled upravljen u ništa... ja hodam prema njemu, onako žustro, napravim fintu da ću se zabit' u njega pa ga u zadnjih pol' metra mimoiđem, on ustukne... probuđen... ja mu se nasmijem... ovaj čovjek je već skužio da ga provociram... kad me vidi,  pomno prati moje kretanje ispod oka... apatija je neutralizirana)

Donji plakat govori i o birokraciji... o tome ću drugom prilikom... blogerski format ne trpi duge tekstove... prisjetit ću se samo odličnog grafita: birokrati svih zemalja podnesite molbe za ujedinjenje!

A šta?
A tko?
Tko je uopće angažiran još... to je nepopularno, passe... više se nitko ne loži... davno su bile osamdesete... baš poput ovčica, u redu za klanje, uspavane svijesti... napasamo oči na uljepšanom svijetu plakata tvrtki što nam prodaju mobilnu telefoniju... 

Vichy – žene bez bora
guzice bez celulita
oštrica je otupjela
al' guzica je čvrsta
kud ide ovaj svijet
nije me briga
dok je kreme protiv celulita...

Grafički dizajn danas sredstvo je kojim se služi grupica što upravlja svijetom da bi svijet učinila podatnom masom za lako upravljanje (ovo namjerno govorim globalno zato što stvar već ima taj razmjer)... reklamni plakati bombardiraju na svakom koraku... navodno i nesvjesno upijamo poruku... zanima me što o tome misli struka... dal' uviđa ovaj zajeb, paradoks, donekle profesionalnu sramotu... sredstvo vizualne komunikacije (npr. plakat, ajd' da ne spomenem ovdje televiziju) zloupotrebljeno je u svrhu manipulacije tržišta... to se zove reklama... komercijalizacija vizualnih komunikacija.. a u današnjem iskomercijaliziranom svijetu to je normalno... jebatga, ja velim da je to poremećaj... grafički dizajn kao snažan prenosilac poruke morao bi biti u funkciji unaprjeđenja društva a ne njegova unazađivanja... a komercijalizacija je unazađivanje... eto, o ovom danas razmišljam, nakon što sam pogledala izvrsnu izložbu plakata i svega onog što je s puno entuzijazma i angažiranosti radio talentirani Mirko Ilić...

Mirko Ilić rođen je u Bijeljini... u neko čudno doba života svog nije imao hrvatsko državljanstvo... to je bilo razlogom da ga se isključi iz društva likovnih umjetnika... bravo društvo! To je naše društvo! Psi laju, karavane prolaze...