Duša mora biti aktivna jer inače.... usmrdi se............... budući je tako sa svim organima, zabrinuh se za svoje spolne....  da ne atrofiraju jel'te............. nego, i mozak mi je sklon hibernaciji..... ali duša, ona je nasušno važna, materemi, kakav mozak, kakvi bakrači............. i sad – ako je gurneš negdje u neki zaklon, zaštitu, ogradiš sa sedam bedema, niš' od toga, ja ti velim... duša mora biti na dlanu, izložena, mora i patiti.... biti šibana vjetrom, suncem........ to joj jedino osigurava život............. ovdje nalazim da smo često odgojem programirani na drugačiju praksu – praksu štednje duše... pogrešno, pogrešno! Nego, a propos spolnih, da se ne usmrde, omajgad!

Duša je satkana od čudne niti
Što je više štediš
To sitnija će biti

Naučiti aktivno živjeti osjećaje (artikulirati) – i radost i tugu... i suosjećanje i strah..... ne ih zatomiti, ne ignorirati, ne umanjivati......... znači zrelost.... duša je maturirala.....

Vratila se Dora iz Engleske... oboružana kraljevskim diplomama....  pa smo se večeras napričale.... a mojbože, tema na temu............. sjetile se Svena.... (Sven je moj plusquambivši tip, neka vrsta Marsovca, pojam za ljubav, lebdeću, neuhvatljivu, nefunkcionalnu)....... – ne sjetim ga se nikad, majkemi.... ali ako se sjetim, uvijek samo toga kako mi je bio drag... i kako me volio na neki ludi i pomaknuti način, i nikad poslije, ni u tragovima ja nisam vidjela u nečijem oku ni nagovještaj takve dječje, čiste ljubavi.......... on mi je uvijek drag, negdje u nekom kutu srca imam počasno mjesto za njega i nikad se ne sjetim kol'ko me izmučio, samo tog zaljubljenog sjaja u oku..........  ona riječ – izmučio, evocira mi na trenutak sliku.... nepravde i bespomoćnosti - omajgad, neponovilo se! (mlada žena u pidžami u pola tri popodne sjedi na rubu kreveta s glavom među koljenima i rida... kosa je slijepljena od suza, znoja... one suze spojile se sa slinama...  jecaji otkidaju utrobu... tako je destruktivna bila moja ljubav prema Svenu, ranjavala mi tijelo dok sam je istjerivala suzama kroz uske kanale duše...............

Dora me gleda s razumijevanjem... ona je psihologinja, zna mnogo o stanjima duše.....

-         A sad?

-         Sad.... mirna.... ne razmišljam ni o čemu.... nesklona analitici.... jednostavno odmaram.... možda će doći vrijeme kad ću potražiti odgovore – zašto? Zašto se ljubav ne zadržava pri meni..............  zašto k meni ne zalazi muški svijet... zašto me se boji... zazire....  izbjegava.......


Dora zna puno o ljudskim prirodama.... kad dođe vrijeme, ona će mi pomoći da nađem odgovore..........

Ljubila sam
Dok sam spavala
U pola dana
Ljepljivim poljupcima
S okusom mesa
Natečenih usana
Ranjene kože
Bože
(nebesa!)

Bilo je lijepo
I tužno
Nekako slano
Od onih rana
Svaki dio što sam ljubila
Obožavala sam izbliza
U mikroplanu

Tko može reći
Tko ima na to prava
I zna
Da ljubav iz sna
Nije vjerodostojna
Nije prava
Jer dok ljubiš spavaš
(i još po danu)

Na čas prevarenog
Uspavanog tijela
Nateklim usnama
Slanim od rana
U pola dana
Mogla sam ljubiti
Kol'ko sam htjela

Sinoć kad sam se vraćala kući 
Zapuhne me miris jeseni
Zaokružio se još jedan krug
Dani su kraći
Noći tamnije
Priroda je indiferentna
Jednako voli i vjetrove i kiše i sunce i dugu

Uz jesen ide sjeta
Jesen nosi neku nježnu tugu
Lijepu tugu
Požalih sebe (malo)
I sve buduće jeseni na mom putu

Pokušavam uhvatiti smisao mojih ciklusa
Kao ptica sokol ili roda
Letim neprestano, neumorno
Radim sve veće i čudnije krugove
Letim sama
Bez drugova
Takva mi ptičja priroda

Bila je zmija
umotana oko stabla, kao spirala, mrdala glavom
gledam je s udaljenosti od pet metara
nailazi žena, obična, prosta, baš kraj zmije
(žena bez frizure, nekako istrošena, mojih godina)
računam, ova neuka žena neće se znati zaštititi od zmije
sigurna sam da će paničariti 
viknem, pazi!
ona spazi zmiju i vrisne.... u trenu pribere se
sigurnom rukom uhvati je ispod glave
zmijurina opusti svoje veliko i debelo tijelo
žena je odnese na čistinu i pusti
zmija odgmiže svojim putem 


ovaj san mi veli (možda) da pravo znanje nije konvencionalno obrazovanje... čuči negdje u osobi, što više neutraliziraš ego, dubinsko znanje je dostupnije.... to znanje je ujedno i moć.... da se zaštitiš... upravljaš stvarima.... tako nekako.... možda mi veli i da je prava opasnost u krivom prosuđivanju... nije opasnost tamo gdje se čini da jest......... ovaj san mi daje ideju žene koja se ne predstavlja kao jaka, ona jest jaka, ustvari moćna........

U nas je deplasirano sve što je iz Srbije
E ja velim da nije
Pogledajte moje srbijanske prije

U nas puno se polaže na to kako nešto izgleda... kako se predstavlja.... previše se polaže na vanjski dojam, reprezentaciju... ponekad promakne sadržaj, u tom inzistiranju na ambalaži... u zadnje vrijeme sprijateljila sam se s tri sjajne žene iz Srbije... zapanjila me razlika u mentalitetu... (na našu štetu)... te su žene neopterećene dojmom koji će izazvati.... jednostavno su one.... a vrlo fine, prirodno fine..........  mi smo prenapirlitane, i fizički i mentalno, po mom skromnom sudu... moje srbijanske prijateljice imaju neku jebeno jaku urođenu samosvijest i bistrinu da budu onakve kakve jesu bez puno truda... a mi se ekstra trudimo da budemo prirodne, nije nam to svojstveno, mi ovdašnje....

- ma mi smo, da ne velim šta! (kurac od ovce) (Lili će iznervirano, spuštajući glas na onu prostu riječ koju ne izgovara cijelu nego samo prvi glas)


Jednom prilikom pisat ću o kulturi, istočnom "primitivnom" balkanskom narodu koji polaže za naše pojmove enormno (odakle li samo) u svoju kulturu, u umjetnost,  školstvo.... možda nije dobro da radim ovakve usporedbe... samo ću reći da je srbijanska kulturna politika oko pet klasa jača nego ovdašnja... njihovo školstvo može posramiti nas osrednjoeuropske... itakodalje...
za sad samo da naglasim:

U nas je deplasirano sve što je iz Srbije
E ja velim da nije
Pogledajte moje srbijanske prije

Mantra:
Recesija
Kriza
Loše je
Bit će još i gore
Umjetnici svih zemalja, prestanite stvarati, prestanite jesti

Sanja je moja prija iz srednjoškolskih dana... uvijek dobre... isti faks smo svršile, likovni... na prijemnom, k'o da je juče' bilo,  bile smo druga i treća na listi... telentirane do daske, sjećam se kako smo nas dvije obje znale precrtati fotografiju do savršenstva... ona sad predaje tamo, ja radioničarka... od naše generacije nas dvije smo u struci do grla... ali smo zanemarile slikarstvo, onu prvu ljubav... doduše ja sam u praksi turboprisutna, ali ništa veliko, ništa značajno, svoj kreativan rad ja i sama nazivam produkcijom, takav je moj pos'o.... ona prava umjetnička vatra u meni negdje miruje još...

–        oćemol' sudjelovati na natjecanju (slikarskom) u subotu?

–        ou džizuz, zar je to već? Ništa nisam naslikala!

–        ni ja. Zadnja slika bila mi je lani...

–        meni preklani.. .sramota... 

Nismo vikend narkomanke, tj. vikend slikarice, zaključismo, zadovoljne ovom etiketom... slikarstvo je preozbiljna materija... radije ćemo sjediti u kafani uz vino i priču... beskonačnu... ljeto je, srećemo mnoge poznanike... svi vole popričati sa Sanjom i Sonjom... hodam tim gradićem, mnogi su slikari po cesti izložili svoje radove... ja poznajem sijaset njih, baš tako sam zamišljala da će jednom biti, u vrijeme kad sam bila anonimna - Sonja! Da te upoznam sa... - Ali već se poznajemo... dobar je osjećaj sretati ljude koji ti rado stisnu ruku, zadržavaju te trenutak dva.... onda upoznaš nekog novog...... umjetnika....  od Slavonca zaraslog u kose, brade kupila sam jednu skulpturu tamo... prodaje ispod cijene, da proda... da donese kući novac, možda ima djecu... skulptura prvoklasan rad od drveta... ali slabo se prodaje... jer je kriza, recesija... kriza recesija... kriza recesija... kao neka mantra.... nema se, nema se, bit će još i gore! Ou džizus, meni je toga dosta... ja imam! Imam! Ja radim, imam! Imam! Kupujem! Ja umjetnica, kupujem skulpturu od umjetnika koji slabije živi od umjetnosti nego ja... ja sam jutros u Metrou iskrcala hiljadu kuna za žderačinu, to ne pitam kol'ko košta, ždere se i u krizi, recesiji... pa imam i za skulpturu, predivnu, plemenitu koja mi budi sreću, imam! (Posudim od Mire, naravno da ne hodam po cesti s parama)... sa skulpturom pod rukom hodam po onim uličicama... – jel' to tvoje, i ti si izlagala? – Jok darling, ove godine ništa... ali sam kupila... kupila sam, o da! Cijeli svijet je krizi, ja ne! Zadovoljno se smijem gledajući u plijen... skulptura budi osjećaje...sasvim sam sigurna da umjetnost i ljubav potječu iz istog izvora... ona hrana iz Metroa pojest će se za pet dana... ovaj prvoklasni komad drveta bit će moj pratilac do daljnjeg... kroz krize, recesije, uvijek će moj pogled moći napajati se ljepotom... moj život je ljepši za ovaj komad drveta.... ovo hoću reći da se umjetnine trebaju kupovati... i kad s televizije uporno viču – loše nam se piše! One uljepšavaju naše živote, unose ljubav u njih... a umjetnici moraju živjeti također... iako su čudni... iako su ludi... i oni moraju jesti...

-         jesi ti gladna?

-         jesam... ajmo pojest' neku salaticu, nešto dijetalno... ovo je strava kako mi se lijepe kilogrami zadnjih godinu dvije...

-         pričaj mi o tome ...

Sanja i ja imamo oko 40... žene su to, bokovi su obli, ono, komad guzice je to... premda pazimo.... Onda smo od ponude žderačine u restoranu izabrale čokoladnu tortu i sladoled s vrućim malinama... ajebežga, jednom se živi!

Na svom putu svijetom
U malicioznoj igri s ljudima
Ljubav je zastala i u moj krug
Napunila ga ljubičastim fluidom
Vođena nekim dubinskim vidom
Samo sam hodala
Dok je tijelo
Postajalo lijeno
A u grudima
Ugodna se bol udomaćila

Onda sam se prisjetila
Prizvala pameti
Ljubav je nepouzdan drug
Zašto uvijek učiti na teži način
Kad me grubo baci
Zar patim od amnezije
I ne znam šta su iluzije 
Koje te u svojoj malicioznoj igri
Nemilosrdno varaju

Pa je ljubav otišla dalje
Svojim putem po svemiru
Da se poigrava s ljudima
Ja nastavljam hodati
U dubinskom miru
Mudrija za jedno znanje
...........................
Sumnje razaraju
A medij za ljubav
Nalazi se u grudima

Vrijeme opjevano
Što liječi sve rane
Kao diplome
Za potrošene dane
Upisuje bore
Izbljeđuje boje
Umiruje uzbuđenja
Umanjuje značaj
Taloži prašinu na arhivu
Odnekud baci hladnu svjetlost
Plavičastosivu
Na neki događaj
Koji je dosad bio u crvenoj boji
Pa zbunjeno stojim
U svevremenskom realitetu

Nadala sam se s vremenom spojit'
U superiorno biće
Sazdano na kontinuitetu
U trenucima bijede
Samouvjereno pozvati na vrijeme
Iznenadilo me otkriće
Da će mi vrijeme
Kao vanvremensku kategoriju
Donijeti sumnju u mene

Nije da te nagovaram.....
To što ću ispeći kolače
Je isključivo iz gušta
Ako i obučem uske hlače
Ili obnažim rame
Nije mi namjera
Da ti zavrtim pamet 
Sačuvaj bože
Da se u nešto nabrzaka upuštam
Ili da zamjeram
Ako ne dođeš
Ti odluči svojom glavom

Ako ipak dođeš
Neću te daviti pričom
Jer sam energetski nisko
Ponudit ću te kavom
Biskom
Možda sladoled
I slušati dok ti pričaš
Jer tvoj je red
Da pričaš o sebi
Što voliš, što ne voliš
Što bi, što ne bi
Čega se bojiš
Što te ljuti.....
Možda limunada
Obavezno čaša vode

A ako ti nešto nije po volji
U svakoj minuti
Slobodan si da odeš

U vruć augustovski dan
Temeljito sagorijevam
Crpeći zadnje sagorive kapi

Na vrućem ljetnom vjetru
Temeljito isušena
Kao trava
Moja radost hlapi
Nema je više
(Il' nečujno diše
tiho spava)