Lili i ja u petak negdje oko 21.00:

-         hoćemo li aaa? – po nazalnom njezinom tonu shvatih da joj nije ni do čega, ponajmanje izlaska... kao ni meni uostalom... težak je bio i dug dan ali večeras je taj naš omiljeni lokalni bend: Disco'n'action... zasigurno dobra prilika za ples koja se teško propušta...

-         aj'mo! – (jebo' ti sve... idemo, nek' crknemo od umora i tlake, nek pokisnemo, kiša ne prestaje pljuštat' i sl)

-         aj'mo, nek' crknemo!

I tako krenusmo nas dvije u Stereo, lokalni klub...

Pred Stereom ekipa za istjerivanje – ne možete uć'...

-         zašto?

-         Opet prerano!... – pa majkumu, nije prvi put da me ne puštate unutra... neću više ni dolazit'... jebo 'vaki klub...

I tako Lili i ja završišmo na drugom mjestu, na piću... zajebi koncert, zajebi sve, nismo ni trebali ić'...

A tamo moj kompić Holand, lokalni Nizozemac... član debatnog kluba koji sam vodila na Iskrici... oduševljen što me vidi, sjeda s nama i dovlači svog frenda, lokalnog rokera, čovjeka u kožnim hlačama... i tako nas dvije s dva komada, lijepo se napričasmo... Holand navalio na mene a kožni na Lili... u neko doba Lili:

-         Hoćemo li, aaa? (na koncert)

-         Aj'mo, jeb'o sve... (Holand i kompić mu možda kasnije dođu, za nama, komadima, ali to nas nije briga... zbog koncerta mi smo potegnule, ne zbog komada)...

Evo nas opet u Stereu – oko 00.15... nakrcano, vruuuće, ne moš' disat' od dima... sviraju neki mladci, neki osječki fanki bend, nikad vidjeli ni čuli... proguramo se naprijed... Lili:

-         dobri su! (s oduševljenjem na faci, već polako hvata plesni ritam... ona naime voli fanki)

-         fakat jesu! – i malko mi zaplesasmo s Osječanima... soft fanki ritam, nije moja mjuza ali nisu uopće loši... iako ja više volim jaču struju... kasnije sam na netu pronašla da se osječki bend zove Dogo Argentino...

oko 01.00 kreće Disco'n'action (dočekasmo, mašala)... i odmah u sridu – jaki ritam... bongosi lupaju... ma odlični su majkemi... a gužva, a klinčadije, uglavnom, našle mi malo čistine sastrane i zaplesale si (uz ovakvu muziku ja se jako, JAKO opustim i isključim od svijeta, prostora)... oko nas mladež, puši li, puši... a muving nikako da stane – stalno se netko progurava da prođe, pritom me odgurne, ne mare ljudi za te stvari... ljudimoji, koncert je... dajte malo poštovanja prema muzičarima i pravoj publici...

-         darling, nekom ćeš iskopati oko s tom cigaretom (velim mladoj djevojci koja me zamalo opekla)...

-         sori, sori (mladež je danas jako trpeljiva)...

Djevojka pored mene nudi mi pivu (iz boce, naravski)

-         darling, fala ali ne! Nemoj me, nemoj... (uglavnom da pijem iz nečije boce, potpuno je neprihvatljivo u mom svijetu... bi'će da sam ja ona stara sterilna generacija opsjednuta bakterijama)...

Nego, jesu li klubovi bili ovakvi i prije petnaestak – dvaj's godina kad smo mi intenzivno klubarile, pitamo se nas dvije, s brigom dal' nas je možda pregazilo vrijeme:

-         a jesu, jebogapatak... uvijek su bile neke gužve i nagurivanja i išo' si na ovakva mjesta da nekog vidiš, da kibiciraš neke komade i sl... a koncerti i svirke su bile sekundarne, čini mi se..

-         ali sad se prekoviše puši! Ovo je prezadimljeno! – Lili će s grimasom...

-         fakat previše! – a onda se krenusmo smijet' nas dvije... ona je u svoje vrijeme pušila 2-3 kutije cigareta dnevno a ja preko kutiju... bile smo teške proizvođačice dima u svojim mladim danima kad nam nisu smetali zadimljeni prostori... ali sad se puno više pije, to smo se složile... svi kao pod normalno cuclaju svoju pivu i normalna je pojava vidjet' da se ljudi urušavaju od alkohola, to je nekako upadljiva razlika, čini mi se... kol'ko se ja sjećam, uvijek sam pila kokakolu ili đusvotku, jednu ili dvije u toku večeri... opijali smo se samo o posebnim prilikama, ne u običnim izlascima...

Uglavnom, Disco'n'action svira, mi plešemo, odlično je... o onda s bine najavljen je tajanstveni gost:

-         ako sad ne izađe Arsen Dedić, ne priznam im... – Lili i ja tjeramo šegu...

Gost bijaše legendarni Valter Kocijančić iz Parafa... analogni rock, tako zovem tu vrstu iživljavanja po gitari...

Drugi gost djevojka je s violinom – violinica električna, ona moderna, šuplja (da se Stradivari prevrne u grobu kad vidi)... djevojka zgodna, mršuljava, djevojčurak zapravo...

Zanimljivo je bilo ovo vidjet' i vrlo atraktivno za publiku, koja se raspametila kad je djevojka zasvirala... D'n'a su instrumental bend bez pjevača i ako se netko svojim nastupom može izdvojiti u smislu držanja pažnje publike, to je bongosist... pa je u tom smislu violinistica bila pun pogodak... al' kad je zasvirala, Lili i ja, kritične za glazbu, dobismo novog materijala za šegu:

-         ona je izgleda tek prva godina (glazbene škole)...

-         ovo je vjerojatno pjesma s prijemnog...

-         nemoj zezat... mal'ko se oslobodila (kasnije su se bolje uskladili violina i bend)...

Lili i ja zaključile smo da je violinistica dobra atrakcija ali glazbeni promašaj za bend... ili barem trebaju više raditi na toj violini...

I tako se mi naplesasmo u onoj gužvi i dobro zabavismo, bogami... negdje malo dalje vidjeh jednog frenda iz prošlog života kako cupka u ritmu... visok, krupan muškarac...

-         Lili, pogledaj onog visokog tamo... magistar ekonomije... prilika! (ovako mi okarakteriziramo sve muško što ičem vrijedi – PRILIKA – s obilnim gestikuliranjem)... - O'š da te upoznam s njim?

-         Kol'ko ima godina?

-         K'o mi...

-         Ajd' dobro je... znači, nismo mi najstarije ovdje...

Ali u ovoj gužvi prilike ostaju nedohvatljive... kol'ko god blizu bile...

U neko doba, poslije 02.00 završi koncert i mi zadovoljne krenemo kući... stiže poruka od Holanda: Dođite u Fanas, (lokalni drugi klub...)

-         hoćemo, aaa? – Lili će nazalno, s grimasom... pošto Holand i roker u kožnim hlačam s početka večeri nisu bili osobita motivacija... a nas dve, zdravo umorne, naplesane, malo mokre od znoja, usmrđene od dima - u svakom slučaju pregrijane, zrele za zaspat' snom pravednika...

-         ma jok, idem kući...  moram ujutro u 8 u gradu postavljat' jednu izložbu...

Odvezem Lili kući, dođem svojoj kući i krenuh u kuhinju da popijem vode... dehidrirana od onog dima u Strereu... i zagazim u lokvu s vodom na podu u kuhinji... prolila se suđarica... začepio se odvod...

O majkomila, jesam se ja naradila oko 03.00 sanirajući štetu od poplave... ali da ne duljim, zaspah snom pravednika oko pola čet'ri... a ujutro ustat' u gluho doba, oko sedam...  posao boga ne moli...

U vezi vjeronauka u školi – poznajem samo jednu majku koja je rekla – da, vjeronauk treba bit' u školi... i cijenim... volim ljude od uvjerenja... priznajem toj ženi njen stav...

Svi, ama baš svi drugi roditelji s kojima sam ikad pričala na ovu temu (a bila je jedno vrijeme tema za raspravu u mom klubu na Iskrici) izjavili su da vjeronauku nije mjesto u školi... a opet su dijete uredno upisali na vjeronauk, mimo svog uvjerenja, većina od njih... to je kao normalno društveno prihvatljivo ponašanje... dakle, jedno mislim a drugo radim... nije li to licemjerno, dvolično? I zar treba odmah ubacit' u tu mašinu svoje dijete?

Kao - jedno je moj vlastiti svijet stavova, a drugo je moje društveno djelovanje, kad sam pripadnik naroda, stada... stado, jato, krdo - uskomešano obezglavljeno mnoštvo koje se kreće ni samo ne zna kuda, na trenutak ga neka struja usmjeri na neku stranu, onda ono ide pa se vođeno nekom drugom strujom mal'ko zaokrene... pa i za 180 stupnjeva, ako treba... kao jato riba... to je taj sindrom mase... a narod tako funkcionira...

A onda postoje i ovakvi odnarođeni izrodi poput mene... to su teški individualci koji moraju kontra, pa ma u kojem smjeru to bilo... samo ne mogu s krdom i točka... pa da je krdo/stado najispravnije (a skoro nikad nije), ja moram kontra... jednostavno me guši to mnoštvo...

Ustvari, imam silnu potrebu, a ne znam zašto je tomu tako, otvoreno se i javno distancirati od većine... uvijek je tako bilo... konfrontirati se s autoritetom kojeg većina podržava i sl... iako znam, ZNAM da je život lakši ako se stopiš s okolinom... međutim, ne za mene...

Prije par godina, još sam bila u braku, imali smo jednu prijateljicu – Merimu, Meri... i nakon pogibelji muža, teške njezine traume, ona malog upiše na vjeronauk, islamski... da djetetu bude lakše da prebrodi smrt oca, da upamti tko mu je otac, odakle su korijeni i sl... sve sasvim legitimni razlozi... pa je mali odlazio jednom tjedno u neke prostorije koje je ta vjerska zajednica koristila za službu (pošto u Rijeci, zbog čudnih razloga nema džamije, al' to je tema za drugu priču)...

-         a voli on, voli ići, rado ide – veli nama Meri, potvrđujući samoj sebi ispravnost te odluke...

-         malo će pričat' o Alahu a usput će im hodža pokazat' kako se pravi eksplozivna naprava – moj bivši muž Saša imao je odličan crni humor, bio je zbog toga uvijek omiljen u društvu... a i Meri je voljela dobru šalu:

-         ajd' Saša, nemoj zajebavat'!

Nego što u Rijeci nema džamije meni je uvijek bilo neshvatljivo... oko gradnje se dugo polemiziralo u nekim lokalnim političkim krugovima – kao zbog imovinskih pitanja i sl... a po meni, pravi je razlog što sredina nije osobito sklona ovoj nekršćanskoj zajednici, pa je svaki pokušaj gradnje bio stopiran u startu... nego u zadnje se vrijeme gradi jedno okruglo modernističko zdanje, navodno džamija... malo dislocirano od centra, na uzvisini... a ja se veselim monumentalnim obrisima te arhitekture i simbolici koju predstavlja... – Alah je velik! – jel'te... i možete se vi pučani opirati i prezirat, sitne duše počupajte si kosu od muke... Alah će vas promatrati odozgo iz te piramide i zadovoljno se smješkati ovoj sitnoj pobjedi... nego uvijek mislim kako bogovi i ta nadzemaljska bića moraju imati jak smisao za humor...

Moj malac ne pohađa nastavu vjeronauka... u vrijeme kad se to odlučivalo, znala sam da ću biti rijetka majka u mom selu koja će time na neki način izložiti dijete riziku da bude obilježeno, izolirano (od ostatka stada) ali uradila sam to svjesno...  pa i pod cijenu posljedica... naše je društvo jako homogena sredina (naročito po selima), pa različitost teže prolazi...

Pripremala sam se na posljedice:

-         dušo, ako svi ljudi idu na jednu stranu a mi idemo na drugu, to ne znači da je cijeli svijet u pravu, i da su oni nešto bolji od nas... jel' jasno to! - (ovako sam drilala jadno dijete)... malac bi kimao nesigurno glavom - šta je majci? Mama, jesi ti dobro?)

Ali posljedica nije bilo – djeca su djeca... jednostavno gledaju na život, a opterećenja obično dolaze iz svijeta odraslih... tako da moje dijete nit' je bilo izolirano niti obilježeno...

Kad je počeo drugi razred, napravih reviziju svoje odluke:

-         Jel' bi ti ljubavi da te mama ove godine upiše na vjeronauk?

-         Nisam lud! – dijete pametno, šta drugo (pomalo lijeno i sl)...

Nego, ima još dvoje – troje što ne idu na vjeronauk u razredu (od trideset duša)... bilo mi to drago vidjeti, k'o ajd' nek nismo mi sami crne ovce...

Jedan dan, naišla ja u školu po nekom poslu u neko čudno doba, mimo rasporeda i vidim tu djecu pred školom s torbama na leđima:

-         A zašto ste vi djeco došli?

-         Čekamo hodžu!

-         O mašala...

(ovo mi bijaše smiješno... slatko sam se i od srca nasmijala svojoj naivnosti - krivoj pretpostavci da roditelji djecu ne upisuju na katolički vjeronak iz – paz' ovo - uvjerenja)...

Tako ispadoh ja crnja i od crnijeh ovaca...

Nego, iako je navodno crkva zašla predaleko, (govorim o našoj lokalnoj situaciji), previše se razmahala, razbahatila, može se lijepo živjeti izvan nje... evo npr. ja – držim se k'o da me se vjerska pitanja ne tiču... baš si mislim, to što je Isus skapao na križu jest uistinu poučna priča o ljudskim nesavršenostima ali ne kužim kakve veze ima samnom...

-         Jel'te a jel' Isusova žrtva bitna za mene?

-         Ovo je jako, jako dobro pitanje – onomad mi je to odgovorilo jedno produhovljeno stvorenje, teški deklarirani vjernik – kršćanin, moj bivši frajer imenom Sven... kao dala sam mu razmišljati... ( i počastio me tad najljepšim osmijehom što je svijet vidio zbog mog nekonvencionalnog razmišljanja...)

A djeca iz razreda mog djeteta pohađaju vjeronauk, srijedom, prva dva sata, blok sat... a mi spavamo, spavamo snom pravednika, probudimo se u pola 9... ona djeca već su dobrano u materiji... mi tek protežemo se, grlimo i ljubimo za dobro jutro... oni raspravljaju o žrtvi... mi palimo televiziju, crtiće... oni o moralnim obvezama kršćanina... mi tek jedemo... oni o grijehu, istočnom... mi tek oblačimo se za u školu, oni već pokajali se... mi tek krećemo prema školi i sl...

Nego, moje dijete veselo stiže u školu, malo prije 10 sati, torba cupka na leđima... osmijeh je na licu, šmrkalj mal'ko viri iz nosa, ali ga uvuče dobro uvježbanim usisom... tek u školu, evo već marenda, njamac... život je lijep...

A navodno više nije u modi biti nevjernik... navodno da su sve šanse da ipak nešto postoji...

-         kao da ipak nešto postoji, neki bog, neki patuljci, neka bića, energije navodno... svi pričaju – Jure mi ovo govori mrtav ozbiljan...

-         nemoj zajebavat'... pa šta da radim sad... da više ne budem ateist jel'? – odgovaram u istom tonu...

-         ni slučajno! To ti je skroz prevaziđeno... ali ni u crkvu ići... to je još gore... navodno da su oni totalno zastranili... ti crkvenjaci... nego ovi iz Indije... Indijanci... oni navodno jedini da su ispravni...

-         ne znam, da pitamo Katu? Ona će znati... - Ovdje nas dvoje više ne možemo izdržati bit' ozbiljni, pa se počnemo nekontrolirano smijati i nagurivati...

Naša prija Kata produhovljeno je stvorenje i apsolutni autoritet po tim stvarima, štajes'jes'...

Počet ću vjerovat', nema mi druge...

Žalila se ja neki dan svojoj priji i maserki Iri na besparicu a mora se novi auto kupit' i sl:

-        A jesi igrala one nagradne igre gdje je auto glavna nagrada? Sad imaš toga u svakom trgovačkom centru, svugdje... (Ira će, mrtvo ozbiljno)...

-         Ira, nemoj zajebavat'... (pa baš će mene auto dopast' u takvoj igri)...

-         E vidiš! Tvoj problem je što unaprijed ne vjeruješ... trebaš vjerovati i to ti je pola posla...

E sad, ima ovdje puno faktora koji govore u prilog njenoj teoriji... uglavnom, kod tog vjerovanja, glavno je veselje baš u vjerovanju (možda i samozavaravanju, al' veselje je veselje)... a ljudi koji su pretjerano racionalni, poput mene, prožive život u nemilosrdnoj suhoparnosti realiteta...

E ovog sam se sjetila:

Ima pored Raše u Istri jedna tvornica cementa – vapna, tako nešto... i oduvijek je tamo stajala, kol'ko se ja sjećam... tamo se valjda kopa boksit, pa se prerađuje... uglavnom, ima pola brda odvaljenog pored tvornice... nisam na to osobito obraćala pažnju jer mi izgledalo poput tipičnog propalog socijalističkog megapostrojenja, arhitektonski nezanimljivo, a nakazno po okolinu... ima toga u Istri kol'ko 'oćeš... ali zadnju godinu – dvije skrene mi pozornost na opću živost koja se u toj zoni odnekud stvorila, te reklame, te dim, te promet i sl... obratim pažnju, veliki natpis Murexin (kol'ko ja znam – to je talijanski proizvođač cementa)... dakle, naši su propali, a Talijanci napraviše od toga posao, boktej'bo...

Nego sličan slučaj – u Klani pored Rijeke je jedno postrojenje za drvnu industriju: od balvana se prave daske i razni poluproizvodi... tu drvnu građu Talijanac kupuje za sitne pare i odvozi u Italiju... tamo se proizvodi vrhunski kvalitetan namještaj koji se potom izvozi u Hrvatsku... pa tako mi imamo izvrstan talijanski namještaj od domaćeg drva...

A navodno smo superinteligentan narod... nemojte, nemojte ljudi... nemojte me jebat'...

Otaner je bogme napravio poso...

Ćovjek obišo cjeli bloger, i eto ga – izabran za blog dana... gdje god sam danas bila, on je bio prije i već ostavio lijepu ljubeznu zamolbu da ga se podupre u  današnjem izboru...

A Dancaaa, jučerašnja pobjednica, veli – fala svima koji su me predložili... sad, čitala jesam u pravilniku za blog dana - piše da je automatika u pitanju... pitanje sreče... evo recimo, ja nikad nisam bila u ovom izboru... što me ne ćudi... i inaće nikad ništa nisam dobila na sreču... samo rad, rad, darling... imaš rintat i to ti je... al Dancaaa me zbuniše – možda mene, darling, niko nije predložio... ni to me ne ćudi... kad smo igrali granićara, ko djeca, mene niko nije htio u ekipu... to me prati od malih nogu...

Al Otaner je zaslužio... bogami se ćovijek naradio danas...

Razmišljam o preklapanju istina... o preklapanju svjetova... jedan čas čini mi se da točno mogu razvidno sagledati stvari... u drugom trenutku vidim da sam pogrešno vidjela... da cijela stvar potpuno drukčije izgleda iz drugog ugla... da mi je nekako doći do jedinstvene percepcije... 
kubizam je kao slikarski pravac bio opsjednut istinom... zato su koristili poliperspektivu, da bi bili čim istinitiji... a čini se k'o da su bili potpuno ludi... a ljudi superrazumni... nego hoću reći kako je sve relativno...

Vozim ja danas po našoj lokalnoj seoskoj cesti i mimoilazim s nekim velikim metalik autom... i tek prođem, taj auto trubi mi i vraća se u rikverc... ja također u rikverc i prozor na prozor - to bijaše moja jedna od najbliskijih prija, Ljiljana, iz sela mi komšinica, u svom uobičajenom prometalu... jednostavno nisam registrirala ...

-         šta je, ne doživljavaš me više? – ona će kroz smijeh...

-         darling, ova žena ima svoj cilj! –  dok rukama pokazujem svoj ograničen vidokrug u zoni oko očiju, smijemo se nas dvije... a ja si mislim – bemti krečanu, zar tako po svijetu hodim?

A neki dan jedna draga mi i bliska žena iz poslovnog svijeta veli da joj je kćer rekla da me vidjela na jednom koncertu al' da to sigurno nisam bila ja jer da je ta osoba gledala u nju i nije ju pozdravila...

-         ali ja sam bila na tom koncertu i vašu kćer vidjela sam s leđa i s velike daljine pa nije bilo zgodno da je pozdravljam... a licem u lice nisam je vidjela...

A ustvari sigurno sam djevojci piljila u lice a nisam je registrirala... što reći?

Rastrešena? Luda? U svom svijetu?

Ma ovaj rat je kriv za sve – velim si u bradu i grohotom se nasmijem tom univerzalnom izgovoru... rat... rat...  kol'ko sam ja ljudi moji u to vrijeme noći probdjela i u cigaretnom dimu kojeg možeš nožem rezat' igrala kanastu s mojim prijama, sve besposlenim i bezidejnim  mladim djevojkama, studenticama k'o i ja što sam bila u to vrijeme.... a vani zamračenje... a na TV zračne uzbune... a mi kuhamo kave, crno vino s klinčićima, pušimo i igramo karte... i beskrajno se smijemo svojim kartaškim dosjetkama...

Ovaj tekst ide u paketu s donjim – Erotika po Zapisima...

O čemu se radi... u donjem tekstu žena, Svjetlotama opisuje seksualni čin... na jedan lijep, prirodan, nježan način... (netko će reći – ženski način)...

Ali dobijem komentar da to nije erotika... nego romantika.. valjda zato što je ljubav u pitanju...

Dakle, erotika je goli seks a romantika je seks s ljubavlju????

Jebeš erotiku bez haltera (za početak)... špic postola na perverzno visoku petu... bez crnog grudnjaka iz kojeg vire nabrekle sise, bez izbrijane mačkice... bez oralnog seksa... ako ga ženskinja nije napala otkopčavajući mu šlic i vadeći mu ono malo sirotinje koje je potom (vrhunskim oralnim tehniciranjem) učinila moćnom alatkom, pa ga primila do krajnika (fakultativno do jednjaka), nije to to... ako nije široko razmaknula mršave noge i gurala prstiće u svoj sočni procjep pa ih potom oblizivala dok je on pohotno gleda... pa mu zatim okrenula dupe, mameći ga da svoju motku gurne u taj uski, hoću reći, uži prolaz, dok ispušta životinjske krikove užitka itd... itd... to je blogerska erotika, darling... a ja velim to je pornografija...

Ovakvog štiva nagledala sam se u ovdašnjim krugovima i kod mene obično izazove neku vrstu probavnog poremećaja, pa mi je hitno otić' na zahod... ako prije ne zaspim od dosade i sl...

Pornografija je vodeći standard u seksu?
Dobar seks je onaj koji sliči na filmski jel'? (Ovdje ne mislim na pravu kinematografiju, nego onu diskutabilnu, gdje se vode rasprave o tome jel' gluma ili ne?)
Ovdje ću postaviti tezu (a znam o čemu pričam): ljudi koji pornografiju smatraju dobrim seksom, nemaju pojma o seksu!

Ljudi su se oduvijek seksali, reći ćemo - parili... pa su znali o tim radnjama oduvijek... a mi se držimo kao da znamo više, kao evo smo uprav' otkrili toplu vodu... zato što je pornografija ušla u sve sfere života i postala općepriznati vodeći standard po pitanju seksa... pa sve što je mimo tog uobičajenog modela je retro? Prevaziđeno? Što li?

E pa ja velim da nije... ustvari suprotno... tvrdim da je pornografija slab, siromašan seks, niš' od seksa i nije seks sve što mu sliči...

Danas je uobičajeno seks promatrati odvojeno od ljubavi (romantike, jel?)... a ustvari, pravi seks, najbolji seks, najpotpunija erotika i ustvari jedini dobar seks ide kao produžetak ljubavi... sve drugo je nadomjestak...

A pornografije sam se nagledala... fala lijepa... i kao da sam prevazišla taj tjelesni (prizeman i mizeran) pristup... ne moš' me više popalit' na trljanje, to mi je tinejđerski đir... nije mi to dovoljno... zašto mrvice? Il' ću imati cijelu tortu il' neću ni počinjati... tako nekako sam se razbahatila... drugim riječima - nemam partnera u kojeg sam zaljubljena, dakle ne seksam se! Nije mi do kvantitete stalo uopće...

Ali ovo mi je nekako u skladu s općim banaliziranjem svega i svačega, sa općom mentalnom plićinom koja se postavila kao vladajući svjetonazor nazovimo modernog društva... tako je i seks banaliziran na tehniciranje i uvjetovane reflekse... zato velim – pornografija je sranje i dolje pornografija!

A ebate, nek' netko kaže da sam zaostala, neka kaže da nemam pojma o seksu? Nek' čujem da netko veli – ova Zapisi je staromodna, tradicionalist i sl... Moj problem je što sam vjerojatno toliko ispred svog vremena da me malotko može pratiti...

Živjela priroda!

Ovo dođe k'o zaključak... ne velim ja da se moramo baviti poljoprivredom i vozati na biciklama i sl... k'o što je 70-tih zaživio onaj cvijetni pokret... nego čovjek se prekoviše odrodio od prirode, sebe, svog najdubljeg bića... a priroda nije samo tjelesnost... postoji i duhovna komponenta koja je nekako izgubila u ovoj općoj materijalizaciji svega i svačega... i ljubavi, seksa... a mediji? To je majkemi jedan od glavnih razloga poremećaja života, svijesti i  bla, bla, bla... besmisleno mi dalje o ovome... Ako je netko ovo iščit'o do kraja, nek' nastavi čitati odličan Svjetlotamin tekst o sasvim normalnom seksu, nekih sasvim normalnih i slobodnih ljudi....

Radnički je pokret u 19. i početkom 20. stoljeća izvojevao mnoge pobjede za raju i učinio da se ljudsko dostojanstvo rehabilitira, da se učine bolji uvjeti za razvoj društva i sl... učinio mnogu pozitivu... nezamislivo velike pomake u svijesti i životima ljudi... a danas obratno... duh napretka je zamro... ustvari – radništvo je uspavano ispred televizije...

Baš sinoć s nekom ekipom dotakoh se nekih diskutabilnih emisija na tv – npr. Mijenjam ženu... ja to nisam gledala nikad, niti minute  al' rekoše mi da tu sudjeluju stvarno ljudi s dna dna... pa se sjetismo Biga bradera... pa sapunica raznih... i evo zaključka – te su emisije pravljene za onu najtežu raju, one konzumere, one siromahe u duhu i imanju... one obespravljene, zlostavljane, ugnjetavane... a takvih je navodno puno... ovo me se ne dotiče osobno – moj je svijet nešto drugo... dal' je sreća ili osobna zasluga (a ja volim smatrati da je ovo drugo), u mom svijetu nema siromaha (naročito po duhu) ili me se dotiču samo marginalno... ali vidim da u ovom društvu ima dosta takvijeh...

Nego zašto je procvjetala industrija zabave za siromahe? Da se otupi oštrica, da se neutralizira mogući neprijatelj poretka... da se ta kritična masa ne bi pokrenula, ujedinila...

Zašto je propao radnički pokret?

Ebat' ga, eno ih, gledaju televiziju...

Kupujem auto... pa gledam ovih dana, jel' mi se sviđa opšte taj lim, ta kantadija... ma ne uzbuđuje me to nimalo, moj je to glavni problem... dosad sam u životu već dvaput kupovala novi auto i samo prvi put to mi je učinilo neko veselje... a sad, eto po treći put, to mi čini samo užasnu gnjavažu i brigu oko novca...

Al' ovo htjedoh napisat'... gledala ja one jeftinjarke od auta, one zadnju klasu, rek'o – to je u skladu s mojim financijama, ko' ajd' da se pružim kol'ko se mogu pokrit'... reko' – treba biti razuman i skroman... međutim imam problem s tim... ta jeftinjarka ne pristaje mi ama baš nikako... ipak sam ja komad žene, hoću reći krupna žena, al' onako moćna, ustvari prejak vozač da vozim neku korsicu, neki puntić, hjundaj gec il' tako neki sitnež... terenac je za mene brate mili... ili neki veći monovolumen... mali mercedes i sl... pa eto pronađoh kompromis... Suzuki ima malog terenca Ignis koji mi se paz' čuda, čak i svidio... o mašala, darling! Imat ćemo auto!

A monovolumen već imamo jel'... (to je moj nevjerojatan ego i samosvijest koja je neuništiva i apsolutno asocijalna a moguće i tragikomična pojava)... al' ebeš život ako ćeš ga poput mrava prehodati bez svijesti o sebi i bez humora koji ima bar malo crnjaka i cinizma...

Niski spojleri – to je kad je zona dupeta u žene naglašena... to može bit' ružno ako žena ima kratke noge... ide u paketu s niskim rastom... pa joj dupe živi neki odvojen život od ostatka tijela, ide za njom u drugoj rezonanci, nekako nezgrapno... ali ako žena ima visinu (poput mene), onda je takva žena vrhunski komad, jelte! Hoću reći, takva građa – jaki bokovi, može joj dati jednu ženstvenu notu, pa čak i mal'ko viška u toj zoni može lijepo sjesti (k'o kod mene jel'te)...

Nego obratno od niskih spojlera je moja prija Verica... ona je bratemili tol'ko vitka (ustvari uska) da je neki dan upala u 'lače  koje je nosila u sedmom razredu... a dupe joj nema ni grama masnog tkiva... o celulitu nema ni govora... taj se sindrom zove: dva jaja zamotana u maramicu... tako naime Veričino dupe nosi hlače... nego, iz pozicije nekih čudnih, rekla bih perverznih ljudi žensko dupe privlačno je kad baš tako izgleda, bez masnog tkiva i sl... ajd' ajd'... danas ima stvarno svakakvih ljudi....

-         Bila sam na plaži i kupala sam se... (ja)

-         Pa kaj, koga briga... (nepoznati, neki neugodan tip)

-         Ali more je fenomenalno... čovječe, jesen je na pragu...

-         Jaka stvar...

-         Uglavnom zajebancija do jaja... imam vrhunsku ekipu: Jure, Kata, Lili i ja nenadjebiva smo kombinacija kad je zabava u điru... jedino prijeti zacenjenje od smijeha, možda gušenje i sl... ljudi su se sklanjali pred nama... na neku foru uvijek ispadnemo neprilagođeni a nije nam to cilj... samo se opustimo... jako, jako opustimo...

-         Kol'ko se sjećam, tip pored nas bio je još opušteniji... bez beda puštao je zvučne vjetrove i ne trepnuvši čitao novine i lizao svoj sladoled... ovo je pojam za hedonizam, ugađanje i popuštanje tijelu, nije li? (Lili)

-         Da li trebamo biti suzdržani zato što u prosjeku imamo oko četre's i kusur godina? Jel' to znači da se neprimjereno ponašamo? Da se zafrkancija bez ograda dopušta samo tinejdžerima? Nemojte ljudi!

______________________________

-         A gdje su ti djeca dok se ti zabavljaš? Aaa aaa?(nepoznati)

-         A božemoj, djeca su s tatom... ma nisam ih se ni sjetila... kako je lijepo i komotno biti bez djece (jedan, dva dana tjedno)... zar bih se trebala gristi... manite me ljudi... ne, nisam ja takva majka...

-         Požrtvovana! (Lili me uvijek razumije)... trebala bi se sad brinuti, kako im je? Jesu ručali?

-         Nemojte me... (ispod oka promatram nepoznatog... koji ti je kondor u glavi čo'če?)

           
_______________________

-         A Jure je pedofil, (to smo zaključile uglas)... s fotoaparatom blicao je oko nas, dvajs' godina mlađih djevojaka koje se sunčaju na plaži... vjerujem da je ljudima na plaži bilo neugodno... možda su mislili cijelu stvar prijaviti nadležnima... ali nismo se osobito opirale, to je bilo čudno... bio bi red da smo ga upozorile, odbile fotografirati se u kupaćima... Kata i Lili su mu ipak malo izmicale, ja sam naprotiv pozirala, zauzimala najbolje stavove...

-         Duboko udahni, dok ne okine!

-         Jesi okinuo već? (Treba mu pet dana za jednu fotku...)

-         Ok. sad moš' disat'...

     
-     Uuuuulllljjjjeeee! (nek' mi usta ispadnu mal'ko manja)

_______________________

Veliki naslov sutra u Dnevnom avazu:

Uhapšen pedofil na prepunoj plaži!

Da li su žrtve zloglasnog pedofila naše tri poznate sugrađanke: poznata uzgajivačica gljiva  (Ovdje ide Katino ime i prezime s brojem telefona)... naša poznata kiparica za čije se radove jagmi sve što u ovom gradu drži do sebe (moje ime s brojem) i mlada referentica u usponu koja još uvijek prima ponude za bolji posao (Lili i njen broj)...

Pedofil je dao izjavu ali nitko nije razumio ni riječ (ovo ide na račun toga što Jure stvarno nerazumljivo priča i uvijek ga zbog toga korimo)

Da li je zločinac imao namjeru iskoristiti žrtve (naravno da jest... Jure nam se uvijek pokušava zavući pod suknju, al' samo ritualno... ne bi on napravio niš' majkemi, takomisvega...

______________________

-         Nego, bilo nam je stvarno zabavno... kao i obično... napisat ću članak o ovome za blog...

-         A zašto misliš da bi to nekog zanimalo... pa ljudi ne vole slušati da je drugima dobro... onda ih uhvati tuga zbog vlastitih života... (Kata i njeno jednostavno zaključivanje)

-         Da, zamisli ovo – sinoć sam imala odličan izlazak... danas plažiranje u dobrom društvu... jeli smo u restoranu... u vožnji razgledala sam automobile da vidim koji mi se sviđa jer ovih dana kupujem novi... zvuči idilično... ipak je to moj običan život... sasvim običan život jedne plavuše... što noćas nisam dugo zaspala i borila svoje nevidljive borbe, nije prigodno spominjat, da ne kvarimo dobar ugođaj ovog popodneva...

-         Istina jest da je ono bio pomalo tanak običan restoranski obrok, nije bitno... hrana je hrana...

-         Ajooj onaj restoran je stvarno vrhunski... to trebate vidjet

______________________

-         ne, taj rižoto ne, ne bih preporučio (mlad konobar nas odgovara od našeg izbora, s gadnom grimasom na licu - auhhh, ni slučajno nemojte to pojesti ako vam je život mio)... a maneštra, to da! Ali to vam je premalo... od toga se nećete najest'...

-         ma dosta je nama maneštra... (uvjeravamo ga, ustvari želimo jeftino ručati, ovih dana svi smo u nekoj besparici a i štedim za auto).

-         Maneštra je grah, jel?

-         Pa svega po malo, ničeg dovoljno... ustvari neka jušna splaćina...

Poslije jela, polugladni, nenamireni komentiramo zajeb u izboru:

-         ajoj trebali smo naručiti (Lili zaklapa Kati uši rukama) ko-ba-si-ce! (Kata je naime vege)

_______________________

-         A mislim, jel' tu nešto posebno sad, u ovom vašem bezveznom izletu? (onaj neugodan tip s početka priče)

-         Ali čovječe, komadi smo, prvoklasni, mi žene... (već sam iznervirana, pomalo vičem, pomalo pljuckam dok se borim, uvjeravam ga da smo vrijedne pažnje na ovaj ili onaj način)...  ja sam plavuša, dugokosa, dugonoga... i baš gledam ove Jurine fotke, pa nisam uopće debela... ustvari tijelo mi je za deset (ajd, ajd, otkad su niski spojleri bili nedostatak) 'ebeš ženu bez mesa, moj je moto...... a Lili? Ona je vrhunski komad... trebate to vidjet, tijelo k'o izliveno, k'o od bronce... pilates je ostavio traga, nemam riječi... 

a Kata, ljudimoji ima li šarmantinije žene u svijetu? Ljudimoji, to biće, to stvorenje stvarno želi ostat' ozbiljno... al' ne može... bez pretjerivanja, svijet nije vidio vedrijeg osmijeha... 
    
a Jure – odlično se drži. Lijepo nosi svoje 54. A mi komadi, dižemo mu rejting, turbo turbo... doživio je on veliku slavu pod stare dane hodajući s ovakvim ženama, ponekad zagrljen, držeći se za ruke i sl... (volimo mi njega, kak ne)

-         Jure, ako te uhapse zbog pedofilije, sve ćemo učinit' da te spasimo... one pornografske materijale koje držiš u stanu uništit ćemo, nećemo im pričati kako si nas prisilio da ti poziramo na plaži za golišave fotke i sl...

-         a i dopustit ćemo ti da nas odvezeš kući, već je zahladilo...

Ajooooj, sinoćnji koncert je bio pun pogodak... ali ne stignem sad o tome, jerbo trčim, ide se u život, akciju, nedjelja je ljudimoji, neću valjda u ekran buljit'...

uglavnom, Lili i ja smo cičale od oduševljenja kakve vrhunske muzičare je iznjedrila ta kvazigermanska australougarska nacija, slovenšćino, a u par navrata zacenile se od smijeha, kol'ko je Predin duhovit čovac i pravi zabavljač... a karizmatik... čak je i mene uspio izmanipulirat' s bine:

-         ajd' sad riječki međedi mumljajte ovu melodiju – tako nam je rek'o, pa smo mumljali, sudjelovali s njim...

s vremena na vrijeme Lili bi skliznula sa stolice, bacilo bi je naime na pod od oduševljenja kakav odličan ciničan humor, na tragu našeg (skoro k'o da se s nama druži) njeguje taj dinaridski Slovenac (to je obratno od alpski Slovenac, onaj rumeni usitnjeni nemuževni tip kakav stereotipan doživljaj tog nemuškog  je prisutan s ovu stranu Piranskog kanala...)

onda bi pogledala odozdo:

-         jel' te sramotim? (zato što je skliznula sa sjedala, plazi po podu, među cipelama...)

-         jok darling, samo se ti zavlači pod stolicu ako te veseli... al' sjeti se kako si popodne skoro odustala od ovog koncerta s riječima – Predin mi je depresivan, ne treba mi dodatno ubijanje u pojam (ja s grimasom, sa velikim zadovoljstvom konstatiram, a lijepo sam joj rekla...)

-         joooj, nemoj to molim te nikom pričati...

-         ne brini darling, šutim k'o zalivena...

nego, sad žurim, a na ovaj vrhunski doživljaj ću se osvrnuti malo detaljnije kad u'vatim vremena...

a sad, ubacit ću se u slojevitu odjeću (ako je zima, ako je vruće)... ponijet ću i ručnik za ležanje na plaži, zlunetrebalo... kupaći i sl... bocu vode... nešto grickalica... novce obvezatno...  odo'....................................

Ajd, ajd – otkad mi je moja Kata iz horoskopa iščitala prekomjernu agresiju, i sama se zagledam u sebe, promatram s te strane... ima je, ima, kak' ne... iako kontroliram... ali sve češće sjetim se svoje majke u vrijeme kad sam bila dijete, kad je znala histerično reagirati a ja je nisam razumjela i bojala sam je se... a sad i sama ponekad izgubim kontrolu i vičem, prijetim djeci i sl... svjesna sam te greške i znam da moram raditi na tome, ali nekako u duši osjećam da mi se mora tolerirati jer u životu puno toga dosta dobro odradim, naročito kad su djeca u pitanju... moja naime derišted lijepo žive a ja im dajem hrpu sigurnosti i dobrih preduvjeta, štajes'jes... imamo topao odnos s puno veselja, nježnosti i sl... ali ima frustracija, kak' ne...

Ovo neće bit' zanimljivo čitat' ljudima koji nemaju djecu... naime ja sa svojim jedincem moram pisat' zadaću jerbo da nije tako, ni jedno slovo ne bi bilo napisano... dijete bi načisto propalo u školskom poretku... dakle, to je svakodnevno mučenje u kojem on radi na usavršavanju vještine pisanja, čitanja, računanja, a ja čeličenja i samokontrole... usput od njega pravimo čovjeka, od mene kretena i sl... dijete je drugi osnovne...

Šta reći - umjesto pola sata, kol'ko bi realno to moglo trajati da se odradi u cugu, ova aktivnost traje oko dva sata... oko sat je proveden u svađi, uvjeravanju, plaču... oko pola sata u dizanju raznih predmeta koji su pali i zavukli se ispod stola, iza stola... u provlačenju ispod stolice, dizanju nogu na stol i vješanju glave prema podu....uglavnom prigodne akrobacije...

Svađamo se cijelo vrijeme i to na način da ja njega tjeram da radi, naređujem, dajem upute a on se opire... nastoji uvjeriti da je pogrešno što ga ja prisiljavam da uči i to će izazvati posljedice ove i one... npr. ako ga tjeram da riješi zadaću, knjige će se oštetiti i onda će mene škola tužiti za knjige (koje treba vratiti)... a on ne želi pisati pisanim slovima, na čemu ja inzistiram (koja mu slabije idu) nego tiskanim, jer su slova u knjizi svakako tiskana i zato je potpuno pogrešno zadatak riješiti pisanim slovima... ili sasvim sigurno on ne treba pročitati taj tekst do kraja jer učiteljica nije tako rekla i ako ga pročita, to će biti potpuno pogrešno a on ne želi iznevjeriti učiteljicu i sl... svačeg se on dosjeti... i otrpim ja puno toga... popustim... volim kad vidim da je dijete domišljato... i duhovitost cijenim, stvarno... ali ponekad poludim... a kad poludim, izgubim živce, onda sam opaka... zavitlat ću ravnalo ili olovku na suprotni kut sobe... slomit ću kist i sl. (ustvari demonstrirat ću silu, agresiju)... i šamarčinu ću mu zalijepit ponekad (rjeđe)... češće ću strgnuti stranicu iz bilježnice koja je sva zgužvana od čestog brisanja i natjerat' ga da ponovo napiše zadaću i sl... uz glasno i strogo uvjeravanje (ustvari vikanje)... ovo sad izgleda kao da maltretiram dijete... a samo pokušavam preuzeti kontrolu nad njegovim obrazovanjem... stvoriti mu radne navike i sl... kao odgajam ga... pritom dolazimo često do nekih granica – graničnih situacija u komunikaciji... i vlastitih granica tolerancije... sad da ne bi izgledalo kao da ja tražim perfekciju, dijete je prvi razred bilo četvorkaš jerbo ga nisam htjela prekoviše maltretirat'... hihi, vrag odnio šalu...

Nego, biti roditeljem postavlja pred čovjeka razna iskušenja i ponekad će relativizirati stvari u koje načelno vjeruje – npr. ja sam apsolutno protiv agresije u ovim odnosima... ipak batina ponekad čini čuda... hoću reći, nisam neki puritanac u ovome... netko će reći da sam apsolutno bez načela... a opet suma sumarum,  moja su djeca iznimno prenormalna slatka derištad, razmažena svakako ali s osjećajem isl... hoću reći, jako sam zadovoljna njima  i svojim odnosom prema njima (ponosna i subjektivna) jer vidim da zapravo jako dobro funkcioniramo nas troje...

Ali ovo mi teško pada... ovo natezanje sa zadaćama i učenjem... al' neću popustit', takomibogpomog'o... nego često kažem, omajkomila, samo da mi on završi školu, život će biti ljepši... nego u mojoj obitelji nije bilo loših đaka... ovo mi je dijete izrod...

Verica je pod stresom... nogirala dečka... pa prešla na novi posao... pa počela škola, treba sve nabavit', knjige zamotat' za dijete i sl... nekako sve na blizu se izdogađalo... 

Pa se iznervirala neki dan, vikala na Lili ni krivu ni dužnu i malo plakala, onako tipično ženski, igrajući na krivnju... a Lili, žena koja ne podnosi ove tipično ženske (jeftine) fore, (neš' ti njoj na suze dizat' suosjećanje), samo se naljutila... na sebe najviše, što si je dopustila da je Verica sludi, upropasti joj dan... al' dobro je, prošlo je – dijagnosticiran je stres... sve je u redu...

Imala je Verica jednu ubitačnu vezu zadnjih mjeseci... tip je bio toliko dosadan (iz ugla mene i drugih naših prija), da smo pozdravili njenu odluku da s njim napokon završi... (ofalabogu darling... tip je katastrofa) ... uglavnom u to vrijeme davila nas je prepričavanjem njihovih besadržajnih razgovora od riječi do riječi, pa smo tako i mi ponijele dio tereta besmislenog odnosa:

-         Kad se vidimo?
-         Ne znam.
-         Morao bi to znati.
-         Kako to misliš?
-         Pa tako kako sam rekla.
-         Kako to možeš tako reći?
-         Eto mogu.
-         Ja to tebi nikad ne bih tako rekao.
-         Kako misliš nikad ne bi rekao?
-         Tako kako ti kažem.
-         Oprosti ali treba reći...
-         Što reći?
-         Pa to...

Ovakvi razgovori najčešće bi završili svađom, iako meni nije bilo jasno zbog čega, ali uporno su se svađali a ona bi izašla iznervirano iz auta npr. zalupivši jako vratima... onda bi se durili 2 – 3 tjedna pa bi se pomirili i tako par mjeseci... nije bilo nekog razloga za svađu ali očito ni da ostanu skupa jer tip je bio mrtvo puhalo i granične inteligencije i nije Vericu nikako mogao pratiti... uglavnom, nedavno je prekinula s njim (ofalabogu darling da se ne gubiš s ovakvim kretenom), pa on zove sad češće nego prije... da je pita kako je:

-         Hej, kako si? (on)
-         Dobro! (ona)
-         A šta radiš?
-         Ništa.
-         Kako to misliš?
-         Kako kako mislim?
-         Pa tako, kako to misliš? (on ili ona, svejedno)
-         Pa eto tako...

I dalje ona nama od riječi do riječi prenosi njihove dijaloge, ali sad je barem kraće... sveusvemu, ona je sad u puno boljoj fazi... ima žena novi  posao... kretena se riješila, škola je krenula uobičajenim ritmom pa je i stres splasnuo... ulovila je lagano zimsku shemu - posao, kuća, izlasci, Iskrica i sl...

U kafiću gdje smo jučer Jure i ja popili piće radi starija konobarica... malo je usporena i nekako kao da ne pripada na to mjesto... zbrkala se s računima... malo nam je bilo tragikomično gledati je kako usporeno funkcionira... a onda smo vidjeli da joj na leđima piše Bistra, jer valjda reklamiraju tu firmu... ljudimoji, jesmo se smijali nas dvoje luđaka...

A navodno da dolazi malo bolje vrijeme za kulturu... to mi reče vlasnica jedne galerije... kao ljudi su malo počeli ulaziti u galerije... zagledati slike... pitati za cijene...

A vidim i sama da je ponekad teško doći do ulaznice za predstavu, koncert...

Kao da je usitinu bolje danas nego prije par godina...

A šta će ljudi... stanove su pokupovali... uredili ih prema slikama iz talijanskih časopisa... pa su kupili aute... ne znam baš da netko još brije na te stvari... a prije par godina svi smo bili u ganjanju kredita za ovo i ono... da bi si kupili toliko važne stvari... a jesmo li sad sretniji, majkumu? Jesam li ja sretna sad što imam lijep stan, što živim dosta udobno? Jebatga nisam... voljela bih da imam uza se srodnu dušu... to mi je jedino vrijedno življenja... a dok ne nađem, hranim se ovom umjetnošću koja mi je dostupna... eto to me usrećuje... kakvi auti, odjeća, bakrači...

Neko vrijeme, netom što sam prekinula svoju zadnju vezicu (preambiciozno mi je ono nazvati vezom) moja prija Lili pitala me svakodnevno:

-         šta ima novo? - (sa značajno naglašenim samoglasnicima)

-         niš' darling, ama baš ništa...

Ovaj dijalog se prečesto ponavljao baš u ovom obliku pa je nakon nekog vremena preformulirala:

-         jel' se čuješ s nekim? (ovo je malo šire postavljeno, kao možda se čujem s tim bivšim a možda s nekim drugim)

-         s nikim darling, ama baš s nikim...

Kroz neko vrijeme postalo je nekako neumjesno iz dana u dan ponavljati ovu otužnu formulaciju, pa me u zadnje vrijeme pita onako ovlaš, kao usput:

–        jel' ima šta zanimljivo kod tebe?

–        jok darling, ništa baš...

Slijedeća faza koju očekujem od nje je:

-         jesi dobro?

-         dobro sam, darling, jako dobro...

Nakon ovog očekujem njen zabrinut pogled i pitanje bez riječi...

Tek što otkrih tko je Donna Ares, vidjeh da postoji blog Folkfolk... pa zavirih i tamo... imaju preko 100 000 posjeta (majkumu, svi žele to vidjeti uključujući i mene)... i tako nastavih čeprkati po tom glazbenom talogu, neki mazohizam k'o da me skrpio... a što reći? Polusvijet... neke ženskinje kojima imena nijesam dosad čula, osim Cejce... za nju sam čula...

Nego vidjeh da je na listi prijatelja Folfolka i Plava, blogerica koju povremeno čitam... to me iznenadilo... jest da je zblajhana nekako folk tip ali ne bih je očekivala u tom lošem društvu... čak ni kriticist poput mene ne bi zblajhanu među folkere ugur'o.

Nego, ovaj mi bloger Indeksov svojevrsno razočarenje... folkfolk svjetonazor je sada na cijeni, reklo bi se... evo na čelu kolone (a sigurna sam da je tu neka sprega reklama-pare-napuhavanje rejtinga) ide Vlatka-patka, a svi joj gledamo u leđa... a ta žena čak ni u najzvjezdanijim svojim trenucima nije bila vrijedna pažnje, iz mog ugla gledanja, a to je bilo kad je vodila onaj šou, Sedma noć ili tako nešt' (sjećate se one pjesme u najavi – Progutat će vas noć, sedma noć... a to je bilo u ono mračno Tuđmanovo vrijeme kad su ove emisije imale zadatak uveseljavat' raju... ajd' da ne odem opet u širinu)... nije ona ni tada bila dobra voditeljica jer je jako vikala u mikrofon a ukočena i sl... ajooj, sad sam se sjetila da je druga voditeljica te emisije bila Sanja Doležal (obožemoj, Sanja je bila kraljica antidikcije, antigovora, antistandarda, to je paralo uši)... Sanja je od pjevačice lakih nota postala TV voditeljica a potom priučena psihologinja ili tako nešto – sociolog, uglavnom neko društveno biće... Vlatka obratno - navodno da sad pjeva, kao bavi se glazbom... nemojte me ljudi, nemojte... ljudi, drš'te me... za koji k... (klinac) postoje glazbene škole, akademije?

Ovi ljudi sa estrade su mi stvarno fascinantni... jel' imaju oni neku profesiju? Jesu išli u neke škole, školovali se za zanimanje? Sad su manekeni, sad voditelji, pa onda glazbenici... dok ne dobiju ulogu u nekoj sapunici... onda će postati glumci... osim ako u međuvremenu ne zaglibe u novinarstvu... oni će se bavit' i ovim i onim, bez ikakvih kriterija, samo ako će ih mediji pritom pratiti...

Ebogapatak, ja sve na teži način – prvo studirala pa pomalo radila u struci dok nisam neš' naučila kao zaozbiljno raditi, pa se tek sada držim profi, u ovim godinama... ali još sam kao u nekom permanentnom učenju, kao gradim karijeru na nekoj piramidalnoj bazi... razvijam se... ima u mojoj struci još finesa kojima nisam ni blizu...

A šta da kažem – moj model je valjda prevaziđen, kao treba u životu slijediti lakši put... ma jok darling, ne vjerujem u to... ako cijeli svijet i odlazi kvragu, to ne opravdava mene da se prepustim tom valu i eto, ja biram ići protiv struje... i odgovorno tvrdim da je folk mentalitet obična primitiva (vulgaris)...

Pročitah ovo ime na blogeru, nominirano za blog dana... rekoh, poznato mi zvuči, da nije to neka crna pjevačica... Jok darling, ono su Diana Ross, pa Donna Summer itd... ipak zavirih...

Ne mogu neg' iskreno

Radi se o pjevaljki narodnjakuši iz Biksaća... pogledah malko fotke – poblajhana crnka... pozamašan obujam sisa, štajes'jes'... ružnjikav, jako našminkan (umazan) fejs... jeftino, otužno (naravno iz mog subjektivnog gledišta)... iz očiju raje (čitaj - zadnjeg plebsa) to je zvijezda (majoneza), poštovanja vrijedna persona, poželjna i sl...

ok, sad ja kao ne bih trebala omalovažavati zadnji plebs, kao šta si ja umišljam?... koja vrsta umišljene nove aristokracije je ta Zapisničarka pa se usudi pljuvati po raji i po Doni...

da se razumijemo – zadnji plebs je psihološko-socijalna kategorija, ne ekonomska... podrazumijeva ograničene i primitivne ljude bez obzira na debljinu novčanika...

e sad – tko se usudi reći da narodnjake slušaju samo primitivni ljudi? To je naime jako nepopularno u suvremenoj demokraciji gdje svatko živi prema svom ukusu... puno je ljepše reći - nek' sluša što tko hoće a ja neću narodnjake...

međutim Zapisničarka je ovdje radikalna... ako treba i na lomaču, uvijek će tvrdit' da su ljudi koji slušaju narodnjake i produciraju zvijezde poput Donne primitiva...

pazi – tu «glazbu» nisam ni pokušala poslušat' – nisam mazohist u tolikoj mjeri, fala lijepa... a možda bih trebala, pa da argumentirano tvrdim... ovako pljujem po nečemu što samo ovlaš poznajem – rijetko, zaista rijetko moje uho zakači neki narodnjak... ili zabavnjak... ma bilošto što nije kvaliteta... u tom smislu, ovo moje pljuvanje bahato je... štajes'jes'

O čemu se ovdje radi?

Razmislila sam malo (nije lako, plavuša sam)... pokušala malko podublje zaći u fenomen Donne Ares:
Donna je očito narodska cura, osrednjih kvaliteta (vjerujem da nije vrhunski talent, to mi ne ide uz narodnjake), ne bih rekla da je napravila nešto kvalitetno, da barata nekom vrijednom vještinom... zatim osrednje je lijepa, ustvari ružnjikava tj. niš' specijalno (ajd' jedino sise su iznadprosječne, štajes'jes) i kao takva uspjela je na se privući pozornost medija... pa eto razloga da se mnogi osrednji narod ili plebs iz gornjeg pasusa poistovjeti...

ako je ova djevojka iz provincije postala zvijezda (majoneza) nema razloga i da Selma iz Čekrčića Donjih, tj. Spomenka iz Cernika Cerovačkog tj. Anita iz Dubrave Zagrebačke ne nađe prostora za nadu u slavnu budućnost... tj. ovaj model uspješnosti ne traži da se Selma, Anita i Spomenka nešt' jako trude u životu... malo farbe, malo naučit' isprsit se, utegnut', raspojasat' i puno, puno lošeg ukusa... ajd' pa to je kudikamo lakše nego klupe gulit'...

uglavnom ovakva opća plićina dijelom je nekog sveprisutnog svjetonazora koji je zavladao današnjim svijetom... ebogapatak – kakvo traćenje vremena i energije u životu... a uopće ne spomenuh Big Brader, taj pojam za plićinu i gubljenje vremena... ojoj kakvo jurišanje na vjetrenjače je ovaj moj vapaj za zdravim razumom kad pokušavam otkriti naličje ovog ispraznog svijeta šou biznisa...

E sad je Zapisničarka otkrila toplu vodu

Ajd' Zapisničarka, šta se preseravaš... što ti nisi zvijezda majoneza kad je tako lako?

Uglavnom, kad ja razmišljam, sve mi se puši iz ušiju... mozak je u funkciji, ljudimoji, sklanjajte se... a rezultat razmišljanja nepredvidiv je... misli samo sukljaju pa mi ova tema otvorila drugu, kudikamo jaču i važniju od ovog poremećaja ukusa zvanog narodnjaci:
ponekad razmišljam kako je podjela nekih društava na kaste duboko opravdana i utemeljena, tj, kako je demokratsko društveno uređenje, gdje se izjednačavaju svi «slojevi» ljudi možda u startu nelogično jer nisu ljudi svi isti i točka... jer očigledno postoji razvijenija i manje razvijena raja...

a mene ta manje razvijena raja ponekad fascinira i prilično frustrira... i često promišljam o tome kako bi ta manje razvijena raja trebala biti uskraćena za npr. pravo glasa... jerbo uvijek zaseru, izglasaju pogrešne i sl...

A ti si Zapisničarka kao razvijena jel'? Ajd' ne serki bona...

Ali jedno joj priznajem (Donni Ares) – ime joj je vrhunsko... otkriva da iza tog izbora moguće stoji dobar smisao za humor... to cijenim iznad svega...

Izgleda k'o slastičarna a zapravo je jedna od baza za financijski menadžment Republike Albanije, izdvojeni pogon, Piran, Slovenija...

Tip izgleda k'o konobar al' zapravo je jedan od investitora i suvlasnika Albaninvesta d.d. Na perfektnom hrvatskom rekao nam je da je ovaj čas vrlo unosno kupovati dionice u Albaniji, preko njegove tvrtke... na pitanje koje dionice da kupimo, od kojih poduzeća, diplomatski i profesionalno je odgovorio kako nam to ne može reći... dao nam je internetske adrese svoje i sličnih institucija i uputio nas da istražimo to uistinu perspektivno tržište... kad smo se htjele slikat' s tim zanimljivim čovcem, odbio je... veli, previše je poznat on u tom poslovnom svijetu...

Kasnije, kad smo opet prigladnile, mislile smo kupit' burek kod drugog gazde... a ujedno bismo se raspitale koje dionice da kupimo...

Moja prija Sanja i ja smo danas kroz jedno kvalitetno cjelodnevno druženje po sistemu redova – red priče, red umjetnosti, red pejzaža, red gubljenja u prostoru došle do zanimljivih zaključaka:

jedan je da te u životu stigne baš ono što treba i ma koliko ti se u tom trenutku to činilo nepravedno, sve ima svoj dubok smisao kad promotriš cjelinu... tek što smo to zaključile puk'o je pogled na Piranski zaljev, prekrasno nešto, kao da je Bog tu bio posebno darežljiv, u tom kraju... a onda slikarstvo i kiparstvo koje smo tamo gledale, bilo je iznimno...

U smislu gornjeg zaključka, nakon predoziranja finim senzacijama u toku dana, navečer nas je stigla Marišćina – riječ je o kultnoj rupi blizu Rijeke gdje se skupljaju bajkeri a metalci neandertalskog tipa...

Pa je postignuta ravnoteža...

A palo je i jako dobrih fotki s obje strane – i ona mene i ja nju...

Vidim da su neki blogovi ovdje (mahom najboljeplasirani na rejtinglisti)  nepristupačni za povratnu reakciju, tj. uključena je zabrana komentara...

A pošto kod mene i tradicionalno nema baš previše komentara, naročito na bolje moje tekstove, možda uključim zabranu, pa ću onda mislit' kako sam zeznula sve one koji su htjeli komentirati!

Ajd' darling, ionako te inspirejšn zaobilazi u zadnje vrijeme, šta se žališ...hoću reći - i ovo je dobro i fala mojim čitačima... jerbo ja slabo čitam druge u zadnje vrijeme (pošto me obuzelo neko nestrpljenje i agresija pa se naljutim čim vidim da im tekst malo naginje vamo il' tamo... mislim na onaj sindrom kad se ne piše iskreno i od srca nego se nešto nateže s izrazom i sl...)

Uglavnom – otkad mi je moja Kata u natalnoj karti iščitala da neću postat' slavna, nekako me skrpila malodušnost, pa nit' mi se piše nit' mi se pjeva... a čemu?

A pitala ja nju – jel' mi zapisano da ću se baviti nekim društvenim humanitarnim radom, nešto za opće dobro (ponekad me skrpi neka ljubav za cijeli svijet, naročito za onaj obespravljeni i slabi njegov dio, šta'ću)...

    -  hmmm (Kata zumira aspekte, neko vrijeme kombinira nešto mrmljajući sebi u bradu)

    –  ne, ne, ne bih rekla... odnosno ako se i budeš bavila nekim radom za opće dobro, uvijek će tu biti u pozadini neki materijalizam, neka prizemna pobuda... ali neki altruizam nije ti aspektiran, ne... – Kata me pogleda sažaljivo... ni to mi nije aspektirano... ni ljubav mi nije, ni slavna neću postati... a neću se ni obogatiti...

-         a jebat'ga onda... neću se ni trudit'..

Naša prija i astrologinja Kata, zadužena za pitanja duše u mojoj ekipi, neki dan čitala natalnu kartu našoj priji Lili:

-         kad će mi doći sreća u ljubavi? – Lili

-         hmmm... teško je reći... - Kata se namrštila, skupila obrve, preko naočala zumira sliku na ekranu, traži zvjezdane pozicije koje bi dale odgovor na ovo teško pitanje... –  kol'ko vidim, mogla bi ti biti dobro aspektirana ljubav u 48-oj godini...

Lili je zgranuta (tek joj je 36)...

-         ček, ček, krivo sam izračunala... 96. stupanj, druga paralela, Merkur u kvadratu s mjesecom - (Kata se koncentrirano mršti, dok mrmlja nešto sebi u brk) - ne, ne, krivo sam rekla, ljubav ti je dobra u 44. – Kata se nasmije pobjedonosno... dobre vijesti!

Lili je frapirana...

-         ali darling, to za čas prođe! Začas će to doći, ni ne okreneš se, imaš 44 – ja je tješim...

Lili se okreće prema meni s kiselim izrazom...

A onda smo se krenule smijat' nas tri (nad istinitošću mojih riječi)... a nećemo valjda plakat'... uglavnom, trt-mrt, eto ti 44 godine... gdje si bila? – Nigdje... šta si vidjela? – Ništa!... a djevojčice u nama svejednako maštaju o ljubavi... jeb'mumater kako je sve to čudno...

Ovo je jedan sindrom, rekla bih karakterističan za starije ljude, gdje uvijek, (moguće i na osnovi iskustva) računaš na loš završetak... u stilu – nemaš se čemu nadati od ljudi nego lošem... na ovo me potakao jedan primjer... moja prija Verica prelazi ovih dana na bolji posao i odrađuje otkazni rok u svojoj firmi... na njezino mjesto primljena je druga djevojka i Verica je treba uputiti u posao ali njezina šefica, kad izlazi iz firme, zove svoju majku da sjedi u uredu i nadgleda stvar – da Verica ne bi štogod ružno ispričala toj novoj osobi... ovo mi je apsurdno... kao učinit ćeš sve da stvar bude pod kontrolom, da se zaštitiš od loših namjera ljudi koji te okružuju... a ustvari krpi te nesigurnost zbog vlastitog putra na glavi... da je ta žena čista pred sobom i svijetom, ne bi se bojala loše priče od Verice...

Primjer opreznih ljudi koji se boje tuđih loših namjera i učinit će sve (i nepotrebno) da se unaprijed zaštite je moja majka (previše sapunica u životu, to ti je)... kad sam se razvodila prije dvije godine, ona je predvidjela loš završetak po mene i moju djecu – on će se opet oženiti za neku rospiju (jer kakva drugo žena može biti)... s njom će imati djecu i ona neće dopustiti da on viđa svoju djecu iz prvog braka a onda će prestati plaćati alimentaciju i moja djeca ostat će jadna siročad, gola i bosa, neishranjena, osuđena samo na jadnu nemoćnu majku (mene) koja se od nemila do nedraga povlači po institucijama tražeći pomoć za koricu kruha i sl... Jedino što ja tu mogu učiniti (i što mi je roditeljska dužnost) jest ne dopustiti da se brak raspadne, zadržati ga pod svaku cijenu, dati djeci toliko potrebnu sigurnost i odraditi svoju ulogu dok djeca ne odrastu...

-         draga mama, mani me se - to je bio moj ondašnji odgovor... 

Uglavnom, s mojim razvodom, od svih ljudi na ovom svijetu, uključujući nas dvoje i djecu, najviše je trpjela moja majka, koja je tim razvodom bila silno povrijeđena...

Nego Lili je neki dan citirala Marka Twaina (ili Oscara Wildea... bemti krečanu!) :

-         Moj život je bio prepun ružnih stvari, a neke su mi se i dogodile...

Kad Jure, Lili i ja pričamo o nekom privatnom biznisu, nesvjesno stišamo glasove, onako tajnovito, kao da je stvar jako važna... npr. šetamo nekom stazom a gladni:

-         vidi ovdje bi trebalo postavit' štand sa hranom - onako ispod glasa... kao da ne bi netko čuo, ukr'o ideju... a onda šega...

-         potpuno isto je bilo s termoelektranom... znaš onom u Plominu... ma jeb'mumater, malo smo glasnije govorili i ovi čuli i digli termoelektranu... a jel' se sjećaš onog s nuklearnom elektranom u Krškom... upravo identično je bilo: dok smo rekli – vid' ovdje bi trebalo dignut nuklearku,  ovi nam ukrali pos'o, Slovenci...

Evo o čemu pričamo moje kume i ja, lude žene: (moš' mislit' – o sexu... odjeći, kozmetici, depilaciji, djeci)... jok, pričamo o smrti i kud odlazi čovjek, duša, kud tijelo i što bi tu mogla biti istina... o vezanosti uz stvari i poteškoćama da se vineš put slobode u životu/smrti... o duhovnom rastu za života... o samoiscjeljivanju... o zdravorazumskom postavljanju spram raznih religijskih učenja... o ljudima kao jedinim životinjama koje imaju svijest... o agresiji, ubijanju i masakriranju...  o kremiranju tijela nakon smrti... takvim stvarima... tipično jel'da?

Navodno - na ovoj gruboj razini percepcije gdje vidimo samo materijalni svijet ne možemo vidjeti razna bića koja također borave oko nas sa svojim tzv. suptilnim (nama nevidjljivim) tijelima? (navodno su naši prostori nakrcani duhovima koji kao lebde oko nas, brrr) malo me jeza hvata od ovoga... iako duboko vjerujem da je to točno... (neki put, npr. u wc-u malo mi bude nelagodno što me gledaju i sl...)

Evo što tvrdi moja Kata, a ja se slažem: kad čovjek umre, on umre na toj fizičkoj gruboj razini ali njegovo suptilno tijelo nastavlja živjeti (kao neki duh)... taj je duh dosta vezan uz sam prostor i ljude gdje je čovac boravio za života, pa je nakon smrti opet u tim prostorima... zato je dobro kad čovjek umre prostor osloboditi od njegovih stvari, ne zadržavati taj duh kroz tugu, žalovanje, nek ode, oslobodi se... naša kršćanska tradicija ima potpuno krivi pristup – kroz kult žalovanja neprirodno se otežava suptilnom tijelu odlazak iz fizičkog svijeta... mor' bit baš zbog toga ovaj kršćanski svijet ode kvragu...

Uglavnom to suptilno tijelo neko (nama nepoznato) vrijeme boravi u tom obliku na ovom svijetu a onda ponovo uđe u tijelo nekog novorođenčeta i ponovo se rađa i uči lekciju ispočetka... – ovo je tzv. teorija reinkarnacije koja je na ovaj ili onaj način općeprihvaćena širom svijeta i čiji su elementi pristuni u raznim vjerama i učenjima... (npr. pravoslavni svijet ima običaj žalovanja koji se zove 40 dana... pretpostavljam da se nekim iskonskim sjećanjem došlo do toga da je taj boravak suptilnog tijela u tom obliku trajao 40 dana...) ajd' da ne davim više...

Uglavnom, navodno mačke, psi imaju percepciju za suptilno, također i male bebe i znate onaj fenomen kad se bebe smiju dok gledaju gore u strop – kad se veli da vide anđele... to je to... one vide štošta što mi ne možemo...

Red veličina

A vidi ovo – rekla mi moja Kata, čitajući moju natalnu kartu da moram agresiju kanalizirati kroz izražavanje (umjetničko?), nikako prema muškarcima, ako hoću stvari dovesti u red, svoje odnose s tipovima... pa se ja bacila na blogovsko prepucavanje... a nekako s posebnim guštom, ajoooj što sam neprilagođena... nisam ja dirala ove obične blogere, da se razumijemo, samo ove visokorejtingirane tzv. bogove, recimo do tridesetog mjesta... (ja sam danas na 209. mjestu, jučer bila na 206., eto tek da se dobije osjećaj za red veličina)... ajoooj što me neki vrag tjera da čačkam u autoritete, uvijek je tako bilo...

On a top

Pa sam npr. Vlatku Pokos (ona je jedanaesta mislim) priupitala - a kaj se ti darling baviš glazbom? Koji žanr? Plavu sam nazvala zblajhanom, nije niš' reagirala... Viggi sam rekla da su joj stihovi katastrofa, što jesu, al' da se popravlja, nije se ljutila – veli, ona piše kako zna... rejting joj je oko 9. mjesta... ĐejĐeju sam rekla da mu je font kičast... ni u ludilu nikad ne bih ĐejĐeju rekla nešto loše za njegov rad, sve i da mislim tako, nisam luda, pa čovjek bi me uništio... on je jako, jako osjetljiv na tu stvar... uglavnom slična stvar sa Opiranjem, ali ovo nisam predvidjela... od danas za Opiranje ja sam mrtva... dobila sam zabranu komentara, zabranu privatnih poruka, nisam više na njegovoj listi favorita i sl... a samo sam se dobro crnohumoristično (ali iskreno) našalila na račun njegove erotike, (on će reći nasraćkala)... a ebat'ga... preosjetljiv čovac... (Opiranje, evo da ti se ovdje ispričam pošto ne mogu na tvom blogu, oprosti darling, stvarno mi je žao... mogli smo se mal'ko prepucavati, k'o i dosad a u međuvremenu bih ja izašla iz ove zlo-faze)... svratih i do Kalipse – nas dvije imamo povijest prepucavanja nakon čega me ona generalno i temeljito ignorira... pa nisam smjela otvoreno pljuckati po njenom blogu, samo onako u rukavicama... a ona mi u rukavicama odgovorila, pa smo mirne opet neko vrijeme... Neviji sam rekla da bi joj zadnji tekst (erotsko-pornografski) bio puno zanimljiviji da je  ženskinji, svojoj junakinji Ani, dala ime Stana... Ali kod Nevije nema ljutnje...

Želim biti k'o Indira

Nego, bio je navodno neki bogovski parti – navodno VesnaŠkareOžbolt i Plava, Kalipsa, Neka Lana Jurčević, pa štatijaznam, Ludonjabravo i tak' neka ekipa, a došla vele i Indira iz Kolonije... pa je to društvo bilo navodno otkačeno, kao ludo se zabavilo i sl... a pod blogovskim kišobranom... a šta da velim ja s ove udaljenosti kad promatram njih gore – ebogapatak, i opet mi je promaklo da upoznam Indiru, a ona mi je idol... ustvari, željela bih biti kao Indira... radim na tome, zar ne primijetite sličnost? (zasad, pratim je po histeriji)... ajd' ne zamjerite

Sudac je peder

Ali jedna stvar je upadljivo ovdje čudna – već je ĐejĐej upozoravao na nelogičnosti rejting liste... samo da napomenem da sam jučer imala oko 390 posjeta, valjda što su svi željeli zavirit' na tu ludu ženu koja grubo piše na bogovskim blogovima, ali padoh na listi za par mjesta... s druge strane, čvrsto se drže poneki blogeri koji pišu triput mjesečno a i ne vidim da su turbo posjećeni i sl... mislim da je sudac ovdje peder ili sitna duša ili ga krpi neki drugi sindrom... u svakom slučaju, moje je mišljenje da je moj blog jedan od najboljih, (uz Vlatku i Vesnu), ako bi se pošteno sudilo

Moji favoriti

U svom češljanju ovih bliskih oltaru, ugodno sam se iznenadila kvalitetom  slijedećih blogova – kawai, take_it_easy, nepismeni, suton... a moj apsolutni favorit su vrhunske ribe... iako moji najdraži blogeri ne kotiraju ni blizu ovako visoko – koli, kritika uma, irritus, paramenta, vlasnikbloga, vitamin extra i drugi... 

ajd' živi_mi_bili pa se čitamo

Kad je Jure letio za Brazil imao je sjedalo u samom repu aviona, negdje pri dnu... sjedio je stisnut između dva bildera i uglavnom je ćorio... nedaleko bila je obitelj s dosadnom djecom koja su se stalno dernjala i sl... klima je prejako hladila pa se naš Jurica mal'ko prehladio... veli, ubio ga propuh, narod pootvarao prozore...

U istom avionu, naprijed u business klasi vozili su se njegovi kolege iz Norveške koji su išli po istom poslu u Brazil... ali Jurina firma odlučila je uštedjeti na njegovoj karti

Ovdje zamišljem Juru kako se bori s prozorom u avionu, pokušavajući ga zatvorit' a s druge strane dječurlija nalaktila se na otvoren prozor i sl... mala zelena zavjesica odjeljuje njegovo sjedalo od avionske prtljage i svako toliko neki kofer dotetura do njega pa ga on mora dizati... pa u avionskim propadanjima i turbulenciji on pridržava kofere na višim policama rukama a na nižim nogama... svako toliko ipak neki padne, obruši mu se na glavu pa on jadan balansira na jednoj nozi dok ga diže i sl... a sve da njegova firma uštedi na karti... i tako to...

Pokušat ću opisati svoj nemir
(rimuje se sa svemir)
sasvim slučajno
beznačajno
 

neću dugo birati riječi
što mene muči
je prolaznost
i smrt
strah
samoća
ima jedno mjesto
negdje kod pluća
blizu srca
gdje boravi duša
k'o da je pritišće nešto
ponekad guši
smeta dok dišem
al' ako se izrazim
isplačem il' pišem
pomaže
naročito ako plačem
 

najgore je noću
u taj sat k'o da vreba
neka tjeskoba
k'o strava neka
stisnem se ispod deke
voljela bih da je samnom ne'ko
da me čuva, da me pazi
briše mi suze
da me grli
mazi

to što mi fali
je ljubav naravno
sasvim banalno
normalna stvar
potpuno jasna
kad nađem ljubav
naći ću svoj mir
i tu se sad uklapa svemir
s početka pjesme

... bio tamo pe-šes' dana poslovno i jučer idemo na plažu Lili, Kata, on i ja... pošto se nismo vidjele par dana, mi žene krenusmo sa zaostatkom u tračevima... nakon 2 – 3 sata veli Jure:

-         a da ja pričam kako mi je bilo u Brazilu...

-         ajoooj darling... ajd' može ali samo ako je kakva pikanterija...

Pa nam je tako ispričao neke stvari o stanju kriminala u Riju, pošto je tamo pucnjava i nasilje dijelom svakodnevice, samo on nažalost nije od toga niš' osjetio... njega su vodili na Ipanemu, plažu koja je na nešto boljem glasu od Kopakabane, gdje se navodno puškara i u dnevnim satima i sl...

A o prostituciji smo rado slušale... bilo nam drago informirati se o tarifama i sl. stvarima, tek da budemo informirane, stvar opće kulture, jel'... navodno je u Brazilu manjak muškaraca pa žene upravo napadaju (čak je i on doživio nešto od tih napada, unakrsnom metodom uspjele smo izvući pikanterije i sl...)

Donio nam je i poklone... Kati prekrasnu ogrlicu, drvenu, k'o za nju pravljenu (meni se ne bi uklopila niušto)... Lili je donio sportsku T-shirt majicu sa zgodnom dekoracijom, ona je sportski tip, dobar je to poklon za nju, meni nikako ne bi pristajala... veli, donio je jednu i za mene al' ju je ćopila njegova kćerka, pa tako niš...

-         o mašala, sva sreća da ju je ona uzela, sori, ne ljuti se al' ne volim ovakve majice...

-         ali donio sam ti i jedan pareo, veliku maramu za na plažu, al' ju je isto mala ćopila, da joj se neodoljivo sviđa...

-         o mašala darling, ako mi je nešto odbojno vidjet' na ženi na plaži, to je pareo... dobro da mi nisi to donio, nemoj se ljutit'...

-         bože, što si ti nezahvalna – veli Lili, već iznervirana mojim komentarima...

-         fakat, fakat, nemojte se ljutit' meni je užasno teško potrefit' poklon... ali sa knjigom ili glazbom nećeš falit'...  – pa mi tako Jure dao malu knjižicu, ustvari katalog s neke izložbe koju jegledao u Brazilu...

-         fala darling, ovaj katalog mi se sviđa!

Svi zadovoljni, vozimo prema plaži, ustvari blatu gdje ćemo se brljugati neko vrijeme prije nego se bućnemo u more... Ljeto je pri kraju pa da još malo uživamo...

Danas mi moja prija Kata čitala natalnu kartu... bavila se ona astrologijom jako puno i zna žena... tumačenje i razmatranje raznih aspekata potrajalo je, uz neobaveznu popratnu priču tri - čet'ri sata...

Uglavnom – obogatit se neću, postati slavna neću... nešto značajno učinit' neću... u ljubavi sreće imat neću... dobar sex u tragovima dobit ću... nekih stresova imat neću... zdravlje će mi biti manje-više dobro... sve u svemu – nit' smrdi nit miriši...

Ima nešto što mi je jako dobro aspektirano – djeca... to mi je idila... djeca su mi u skladnim odnosima i to je najbolji moj dio horoskopa... i tu će biti problema naravno, ali ništa što nećemo prevazići...

Kompletan horoskop mi je u znaku umjetnosti – od posla do privatnih stvari... ispada da neke svoja loša karmička naslijeđa, nemire i traženja koji su mi jako izraženi kroz neke loše aspekte jedino mogu prevazići kroz umjetničko izražavanje i to mi je jedini put koji mi otvara sreću u životu a kroz to i velik duhovni rast... to mi je zapisano... ili ću se umjetnički izražavati ili neće biti dobro po mene...

Ljubav mi je puna loših aspekata... neke opozicije ukazuju da ću tu biti zbrkana, da neću nikad biti sasvim sigurna što hoću, da ću nailaziti na neuhvatljive muškarce koji su teški i neupotrebljivi, da će moji odnosi s muškarcima biti opterećeni mojim nerealnim očekivanjima, s agresijom koja je više puta opetovano ponovljena kroz neke aspekte, nestrpljenjem i uglavnom ispada da ću sve te muškarce odbiti od sebe i sl... ali ima lijeka – trebam kanalizirati svoje loše osjećaje i agresiju kroz umjetničko izražavanje pa će sve biti u redu...  

-         piši, tipkaj, napadaj na blogu... psuj! Istresi svu agresiju kroz blogersko piskaranje, samo nemoj na muškarca, ili ti se loše piše... svakog ćeš otjerati – veli Kata... tako mi zapisano...

A novac će doći – samo nek ja radim, nek se izražavam u svim područjima umjetnosti, novac stiže kao nus-pojava... ne puno, ali dovoljno...