Kad izlazimo Lili, Vjeko, Jure i ja idemo s tri auta... uvijek tako... cijeli konvoj za četvero ljudi...

- to je cijena slobode – netko reče... svi se složismo... i svatko put svog prometala...  

- sijulejter!

(kroz primjer:Trafik teatar, Divljač)

:

Kritika by Zapisi, glavom i bradom, guzicom & sisom

Ovo sam sigurna da će Trafikanti izguglat'... jer neprofesionalci vole hraniti profesionalni ego... također sigurna sam, iako nisam čitala, da će lokalna kritika dobro ocijeniti sinoćnju predstavu... jer je «moderna»... u modernizmu jako je važno - odobravati... tako se i sam grupiraš među  moderne... ovo moderan ima naglasak na srednjem slogu... modEran... biti modEran, odlika je kultUrnih ljudi...  ali spustimo stvar na zemlju... u donjem tekstu bacam rukavicu u fejs provincijskoj kulturi:

TRAFIK (jedna riječka trupa) je tzv. tranzicijsko fikcijsko kazalište... to mene ne zanima... nek' svak' sebe krsti kako mu drago... kazalište je uvijek kazalište... bez obzira na tehnike i sredstva... i tu imam određene kriterije... sinoć sam si priuštila jednu jako neugodnu predstavu... za to zadovoljstvo iskeširala sam 40 kuna (ili 60? bemtikrečanu)... Lili mi šapne negdje oko pola – 'ajmo klisnut'... reko' – 'ajmo... preskočile onu ogradicu... doslovno pobjegle... onda smo izvana čule kako unutra eksplodiraju baloni... odluka da odem bila je pun pogodak... ako nešto ne podnosim, to su pucanja, jaki zvukovi u kazalištu... a sve češće baš tu susrećem ove pretjerane efekte... valjda što je publika umrtvljena silom podražaja u običnom životu... pa je budiš eksplozijama, jakim neugodnim zukovima i sl...to je meni kao neki izraz očaja kazalištaraca... da pod svaku cijenu emocionalno zdrmaju gledaoca... ali čime? Specijalnim efektima... pod svaku cijenu ostaviti gropac u trbuhu... jer dobra je predstava ona koja te strese... ojebovaspatak, falili ste u definiciji...

Moderne predstave bivaju neobične, kompozicijski nesuvisle, nekonzistentne... kao nabacani kolaži... nerazumljive... moje pitanje je uvijek – zašto? Šta želiš ovdje isfurati? Pitanje za TRAFIK – šta, zašto, koji kuac? (upitnik iznad glave)...  veli Lili kad smo izašle – ja sam prebanalna, preplitka, preplošna za ovo! Ja ovo gledam poput debila i taložim nelagodu na nelagodu... jel' mi to treba?... (ti si darling samo iskrena i zdrava osoba i nesklona preseravanju)...

Sinoćnja predstava imala je nekoliko dobrih momenata – dvije glumice koje su glumile pokretom (životinje) i to dobro... jedna (pjevačica) koja je bila smiješna, iskarikirana... i rasvjeta... ponekad je muzika bila dobro uklopljena u kontekst... ali sve skupa ništa – jedan dojam pretjeranosti... ispraznosti... ( – Do sada niš', do sada niš',  do sada niš' – ovo je u jednoj predstavi Vili Matula definirao pojam dosade, a mi rado i obilato citiramo)... čak i kad barataš dobrim sredstvima (i vještinama) problem je očito što nemaš što reći... a od toga bi trebalo krenuti – što želim reći... pa onda iznaći načine da to kažeš... ovdje držim da je obratno... znaš kako, barataš tehnikom, ali nemaš što... zato je tako prazno... naše lokalne moderne predstave – odišu jednom provincijskom jeftinoćom... ali to više ne može proći... jeb'o 'vaku publiku 'ko što smo Lili i ja... umislile da smo na faking Broadwayu...

Moj apel balkanskoj postmoderni – ne na silu! Ne pod svaku cijenu... nije imperativ biti moderan... budi jednostavan... budi prirodan... ležeran... spusti kazalište među ljude... vrati mu ljudskost... smanji prenapregnutost... jer pritisak nije dobar... npr. pritisak na crijeva rezultira onom nelagodom... kad je drob zgrčena... analnom stisnutošću... i naposlijetku govnom, negokako...

Al' smo se Lili i ja večeras smijale... vizualizaciji... vizualnom sjećanju formiranom iz emocija... ja prva:

–        bivšeg tipa vizualiziram onako s leđa, face se uopće ne sjećam... oči ništa... prilično je amorfne građe i ima ogromnu guzicu... guzica – to mu je karakter... neproporcionalna debela znojava guzica... i uopće se ne sjetim lijepih trenutaka s njim... nego kao da prolazi kraj mene i s tom guzičetinom me onako bahato odgurne, ode dalje gegajući tu deformiranu izraslinu, ni ne okrene se... - (pa  se smijemo)...

–        ja se svoga sjećam kao mršavo dugačko izvijeno tijelo, svo pognuto, smotano... onako izdeformirano, kao bez snage i ima dva graškića umjesto jaja... to mu je muškost... – Lili... (smijemo se od srca ovim iskrenim opisima)

–        jebate, koje deformacije, malformacije... tako ih mi pamtimo u slikama... ali to nije realno! – velim ja

–        da, ali naši osjećaji jesu realni... mi smo njih doživljele kao deformirane karaktere, nekaraktere... to jest realnost... - (Lili)

Ovdje se prestajemo smijati i odosmo u filozofiju – što je subjektivno, što objektivno... tko ima monopol nad cjelinom... ovi su naši tipovi učinili loše... učinili glupost... sranje... da su prema nama postupili k'o ljudi, karakterno,  mi bismo ih zapamtile kao ljude... to je objektivno... ali koji čovjek nema lošu stranu... i tako je lako pustiti joj se... ustvari kontinuiran je napor u životu kontrolirati tu svoju lošu stranu... i tko tu ne popusti? Nadalje, dal' je čovjekova priroda biti zlica, dal' je čovjek čovjeku vuk a samo iznimno odlučit će zatomiti vučju ćud jer u nekom odnosu ima interes biti dobar... pa se zamislim... jebate, teških tema:

-         nemam pojma darling... što sam starija, to mi sve teorije o ljudima padaju u vodu i sve češća izjava mi je - nemam pojma... to je valjda izraz mudrosti!...

- jest! Osim ako nije izraz gluposti! – (pa se smijemo mi žene)

Malo sam se mučila ovdje oko naslova... jedna je varijanta bila - život sa smiješne strane... jedna - kročiti put smrti s osmijehom i sl... hoću reći da je u mene smijeh, humor sredstvo za preživljavanje nulte kategorije...
Evo npr. internet... ono – dopisujem se, kak' ne... (preko internata, reći će Jure)... to mi je doticaj s muškim svijetom... pa dođe red na slike... u pravilu tu sam u prednosti... imam nenadjebivih fotki... rijedak slučaj da se tipu ne svidi kako izgledam... sjećam se da je jedan rek'o – sori, palim se isključivo na vrhunske komade... ja na to s obješenom vilicom – hey Đuro, vrhunski komaaad?? (aštasamjawhatthefuck?)... jedan mi je rek'o - ne volim plavuše... ja zinula - svi vole plavušeee, alooo!...  jedan veli – imaš pametne oči...velim – o'š da ti pošaljem jednu na kojoj se vidi kako imam pametne noge... takve stvari... onako, nemam sreće u tim kontaktima ali se zajebavam, to mi omiljena zabava... puno se smijem... jebate, život je dovoljno grozan i kad ga promatraš sa smiješne strane... sa cijelim mojim smislom za humor ja jedva preživljavam... pa kako je onima koji ga doživljavaju ozbiljno u svim njegovim manifestacijama... ovo je meni fascinantno... uložiš energiju... da budeš doličan, da budeš prav... da budeš na razini zadatka... da budeš kao mama i tata (kao baka)... da te poštuju... i tek što si postig'o tu određeni rezultat, pokosi te bolest, smrt... napusti te voljeno biće, djeca ti okrenu leđa... ostaješ sam, star, oronuo... ne gine ti nesretan kraj...
Imam jednog kompića (poteklog s interneta)... kad mi piše, uvijek završi pismo pozdravom – ljubim te u pišu... bez greške, ovakvim izričajem pretendira da ga uzmem pod svoje... zbog one riječi – piša... da je napis'o ljubim te u pičku, rekla bih da je neotesanac... (sori darling, nije moj nivo)... a samo je mala suptilna razlika u glasovima... isti taj tip često počasti moj stil života, uz neprikrivenu zavist, neku vrstu poštovanja, nazivom easy life... – da je meni živjeti tako easy, on ponekad kaže... a ustvari taj moj easy stil samo je modus kako preživjeti... jer meni to nije lako... svaka čast ljudima koji imaju tu snagu kročiti put smrti (jer što drugo život, ogoljeno gledajući, jest) s urezanim brigama u čelu... lako je njima, jebate... oni su snažni... ne k'o ja... da nemam jeben smisao za humor i volju za zajebanciju, umrla bih od tuge, ja vam kažem...


pametne noge

Ono... volim jake riječi... kad su od mene... od drugih, ne volim jak podražaj... ono, da me zdrma, neću... onda naletim na tu pjesmu – Crveno od Elementala... a nisam sugestivna... nisam sugestibilna... ali se rasplakoh... inače nikad ne plačem na tuđe stihove... samo svoje... ali toliko se pronađoh u tim iskrenim riječima da sam se jednostavno prolila...

Onda me Jure pita – 'oćemo sutra na Letu štuke? Rekoh, k'o iz topa – ne, ne, neću, nema šanse...  prejaki su mi... te riječi... tjeraju me na razmišljanje,  previše me uzmu... – pa to je dobro, veli Jure... da ali uzmu me emotivno... ne treba mi to... sad kad sam mirna... nisam mu ispričala cijelu priču... Letu štuke je bend koji mi je otkrio jedan tip... u svom stanu... i ta slika preobojena je... hladnoćom... jedan nepovratan trenutak... kao stisnuta u neki škripac... ili kao da padam i nisam svjesna koliko duboko ću pasti i koliko jako drmnuti... takav je bio taj trenutak kad su svirale Letu štuke... dok smo mi rezali salatu... bilo je hladno... pogled kroz prozor siv, magličast... i te preteške, preangažirane riječi... voljeal bih da sam potpuno slobodna od prošlosti... 


Elemental: Crveno

Kazaljke su se spojile, možda netko misli na mene,
Prvo se sjetim tebe, jesi još slobodan, pitam se…
Na križanju gledam noćnu urotu semafora
Svako crveno gađam, baš i nije neka fora.
Ulice se ljeskaju i uživaju u kiši.
Skidam mobitel s punjača, zovem te i pitam di si.
Čuli smo se davno, reko si da te ne zovem,
Da je bolje ovako, čujem glas djevojke nove.
Kažem ti da sam se sjetila naših crvenih svjetala
I kako si se slatko smijo dok bi gluposti lupetala.
Pitam te jesi okay, jel sviraš u bendu,
Ti se nasmiješ, kažeš, imaš novu pjesmu jednu.
I govori o nama, al mi se neće svidjet,
Jer nema happy end i više me ne želiš vidjet.
Sklapam mobitel i razmišljam o crvenim svjetlima,
Evo zelenog, crvena nije pobijedila.

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Popili bi više pa bi mi dao da vozim,
Mijenjala sam brzine, ti si me mazio po nozi.
Cerekali smo se ko klinci, jer smo to i bili,
Kolko smo puta tako mogli poginut ko debili.
Al Bog čuva budale, a nas je volio posebno
Ko bi reko da nam ipak nije bilo suđeno?
Poglašnjavam radio, želim misli potisnuti
I čujem pjesmu uz koju smo se voljeli trošiti.
Pomislim da mi je to zadnja stvar što mi treba
Opsujem u bradu i pogledam put neba.
Dok si me vozio doma, ja bi otpuhivala dimove
Promatrala Savu i staro-zagrebačke krovove,
Promatrala bi i tebe, al to nebi primijetio,
A kad bi primijetio bi se nasmiješio.
Stali bi na crveno, ti bi se nagnuo k meni
Ljubili bi se dok se semafor crveni.

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Više sam voljela ono kad si me vozio kući
Često je šutnja rekla više od 1000 riječi.
Grad je bio crven od crvenih svjetala
Ali više ni zbog jednog više ne bi stala.


Sad bježim od križanja, volim otvorenu cestu
Jer imam feeling da jedino tad ne stojim na mjestu.
Ne gledam znakove, ne zanima me što će biti
Ne bježim od prošlosti il od onog što će se tek zbiti.
Ne želim piti, jer onda misli tutnjaju
I pogled se muti od suza što obrazom putuju.
I mrzim se jer nisam sve u glavi raščistila
Ne bi bilo milo kad bi te vidjela.
Crveno mi sad znači samo nemoć da pobjegnem
Da ti ne šaljem poruku kad mi se grlo stegne
Crveno je moja slabost, mrzim ga više od tebe
I one nove male koja te sad jebe.
Crveno me sada peče kad se vraćam kući naveče
Pa stišćem gas i kroz crveno prolijećem

Dosadni, prozaični dani.. rad, rad (i domaći rad)... dani koji uspavljuju dušu... uspavljuju oštricu... tupilo (od nekuženja, sjetit će se vjerni feralovci)... pa se osjećam ustvari....... obično... nema gore sudbe: zaisničarka – obična žena... dnevno izorganizirana stvarima koje radi jer mora... jebatga.. .to je život.. i to je ljudski (valjda)... duša negdje uspavana, duboko zametena... zaboravljena... oštrica – spremljena... i tvrdim, sasvim sam sigurna da je to zbog ranog ustajanja... svako jutro zvoni sat u sedam... nije što ja moram na pos'o, to zaboravi! Nije dotle došlo! Nego svaki dan neko dijete ganjam u školu... kako je propao pjesnički potencijal zvan Zapisi? Počela se žena rano ustajati ujutro... pogubno, pogubno za umjetnost! Za naciju...za akademiju... za... dagajebeš, nije zdravo...

Jednom sam pregovarala s modelom za akt... kod mene u radionici... zbog opće pomutnje najavila sam da će model na sebi imati gaće... – pa u čemu je onda smisao? (ovo je bio Jurin komentar)... e jesam se smijala ljudimoji... uglavnom, velik je tabu, veliko čudo taj životinjski dio na nama... i do daljnjeg, zataškat ćemo ga, jelte...... dok ga krijemo, dodajemo mu značenja... čudnu mističnu moć... kontekst zabranjenog... itd... mogla bih sada vesti o ovom... al' mi se ne da bratemili.... jedva iščupah i ovo nekoliko riječi u ove dosadne sterilne dane preplavljene prozaičnim stvarima... koje uspavljuju dušu...

Kad idemo Juri u posjetu, moja djeca vesele sa kao da npr. idemo u lunapark... u njega pseto, skakutavo čudo, a pusti se čapati (da ne velim – voli djecu, što mi se ipak čini nemoguće).... pa kornjače, djeca ih vade iz vode, preseljavaju u drugu vodu, naprosto uživaju... gdje god se okreneš, ima zanimacija.. magnetići na frižideru... vaza s paunovim perjem...  u njega stan je neka vrsta skladišta natrpanog predmetima što se desetljećima skupljaju, generacijski predmeti što vežu sjećanja... drže te u nekom prošlom, romantičnijem vremenu...  prastare neupotrebljive knjige... o počecima informatike, tranzistorskim tehnikama... udžbenici iz elektrotehnike, izdanja iz '56... milijuni raznih skripti, nagurani u nepregledne police... da nešto i zatreba, nema šanse pronaći... moje dijete ugleda neke drvene patke... male... u ormaru s knjigama... pa ih zaljubljeno gleda... 'ajde dobro, dat ću ti jednu patku pošto imam tri – reče... al' vidim da ga srce boli da rastavlja svoje jato... teško mu je to... meni žao da mu nanosimo bol... odustajemo od patke... al' smo mu oteli jednog plišanog miša... tko zna kojeg djeteta igračku iz prošlog života... veli jučer – sanjao sam vas... zbog onog miša... da će ga djeca moja (27, 20) tražiti a ja sam dao tuđoj... grižnja savjesti ga mori... darling, ti moraš, ti stvarno moraš riješiti se tih stvari ako ćeš biti zdrav (ja ga zabrinuto gledam)... u njegovom stanu sve stvari imaju sivu patinu... štagod moja djeca uzmu, ja prvo onjušim... očekujući neki kužan stari zadah raspadanja... začudo, te stvari su bez mirisa... ili sam stvarno prehlađena... feng shui filozofija trebala bi uzeti primjer Jure i njegovog stana kao nešto što je pogubno za čovjeka, pogubno za insana... ovdje zamišljam feng shui priručnik u kojem je Jurina slika... on beživotno visi na stupu srama, praznog pogleda... oko vrata mu obješen natpis – NIJE BACAO STARE STVARI

Kata je dala kastrirati mačka... veterinaru... iako se Jure kune da je svojim očima vidio kod nje u stanu dvije cigle kojima ona to osobno radi muškoj vrsti... mačak je kastriran da bi opstao u stanu... i on i mačka i Kata i fotelja i sve što je jadničak napadao u one dane kad je jednostavno morao nešto zaskočiti... neki dan ta je tema bila predmet zajebancije na Katin račun, jer nema stvari koju ne moš' promatrat' sa smiješne strane.... ona je to trpeljivo otrpjela s onim istim širokim osmijehom s kojim i inače kroči kroz ovaj natmuren svijet...

-          jel' sad mačak miran?

-          jok, još ne zna šta mu se dogodilo... valjda ima još testosterona...

-          pa naravno da ima... pošto se isto desilo bâbi, đedi, amidži i daidži, prebacio je proizvodnju teststerona na nadbubrežnu žlijezdu...

-          oćel' se on sad udebljati?

-          neće jer sam ga stavila na dijetu...

-          dokaz da zlo nikad ne ide samo! – netko reče... pa smo se mi ekipa povaljali od smijeha...

Nešto sam nezadovoljna s učiteljicom od mog starijeg (9)... onako, kao nezainteresirana je, da ne velim mlaka... onako preklasična, uglavnom gleda da se ne ubije od posla i ka'će kraj radnog vremena i sl... jednostavno neangažirana... a razred je onako bož'sačuvaj, mladi majmuni – 31 dijete, dost' nekultiviran sastav, nemam osjećaj artikulirane grupe... ima i agresije... mislila sam o tome porazgovarati s učiteljicom, jer mi se čini da je preindiferentna... a ipak ne želim da stekne dojam da je ja pokušavam korigirati i sl... pa sam mal'ko propitala svog jedinca o ponašanju djece u razredu, da dobijem neku ukupnu sliku o tom zoološkom vrtu... pa mi je mali rek'o – da, ima djece koja se tuku... (to im je svojstveno ponašanje, a ja razmišljam, oboktej'bo koja džungla je ovaj svijet, kad su djeca vukovi)... - ima nekih koji se ne tuku ali onako grubi su, viču, psuju, vrijeđaju... (to im prirođeno)... ali ima i pristojne djece...

–        Dušo, a jel' ima netko tko se onako jako ističe po pristojnom ponašanju u tvom razredu? - (upitam)

-          Paaaa, ja mislim ja! (ojebogapatak i subjektivnost)...

-          A kako se učiteljica odnosi kad je netko nepristojan ili naguruje se, tuče?

-          Ona se jako naljuti i viče i nije nježna, više onako ljuta bude...

-          A jel' ima netko koga učiteljica posebno voli, baš onako da je posebno dobra prema njemu...

-          Pa ima... ona više voli ove koji su najpristojniji, naprimjer mene... (ojebogapatak, izgleda da nam je skromnost obiteljska)...

Pa zaključih da je moje dijete zadovoljno svojim statusom i učiteljinim odosom... i da nema potrebe da reagiram... idemo dalje... još nije ni'ko nikog ubio jel'te...

Od danas sam jebeno opak... trčao sam na bus, a šofer mi zatvorio vrata na pola pa sam uskak'o onako u zadnji čas i naljutio se – e kad si takav, neću ti ni kartu platiti... (Jure)... – na svakoj stanici sam gled'o 'oće ući oni plavci bakule kontrolori ali nisam se uopće nešto bojao i zbog toga sam bio jako sretan... sad kad sam opak imam sasvim drukčiji pogled na svijet... i ne znam gdje je tomu kraj... ovoj opačini... koja me obuzela...

Jučer u jednoj konobi Jure, Lili, njen dilber Vjeko i ja... ono i nismo neš' gladni... radije kafu bi popili i sl... možda kolač, palačinke... dođe konobar, od one servilne vrste, kao iskarikiran iz britanskih serija, onako ukoso brzo hoda oko stola s krpom preko ruke... Jure naruči palačinke... tip veli – ok. palačinke imamo ali ja bih vam svakako preporučio nešto drugo, ako dopustite... evo danas imamo izvanredan tiramisu i pitu od šumskog voća, perfektne slastice na način kuće, stvarno ukusno... mi ne radimo puno slatkoga ali što napravimo stvarno je za prste polizat'... mislim stvarno perfektno... i ljudi vole... svi gledamo u Juru:

-          ja bi' palaćinke – (Jure će nekako skrušeno)... Lili, Vjeko i ja smijemo se k'o luđaci

Kasnije tip nas usluži svim i svačim uz bogato ceremoniranje i komentiranje... i kafe i čajevi i  pita od šumskog voća perfektnog okusa i naposlijetku donese i toliko žuđene palačinke, uz prigodnu primjedbu – evo stižu lapaćinkice!... mene hvata smijeh, gledam Lili... ona je alergična na ove infantilne dječje doskočice u govoru, na tepanje, deminutive i sl...

-          jel' on to rek'o lapaćinkice? – gleda me ona ispod oka, opuštene brade... što se nje tiče, ovaj konobar je mrtav, zrak... a svakako je bio prenametljiv...

Pa se sjetim jednog svog bivšeg, koji je volio takav infantilan izričaj pa bi me na telefon pitao – ta ladiš? Jesi dobo? – DobRo sam. Ti? – A dobo... (meni je ovo bilo neugodno i neko vrijeme sam razmišljala kako bih mu nježno rekla bez da ga povrijedim da ne prakticira ovo tepanje samnom jer nisam ja od te vrste koja cijeni takve nježnosti... poslije je i sam spontano prestao, shvatio čovjek, nije bio glup, samo čudan, jel'te... e sad, zašto neki ljudi baš vole taj infantilni izričaj u odrasloj dobi a zašto su neki izrazito protiv, poput Lili npr... pa i mene... nemam pojma... ja ne volim ni kad djeca forsiraju tepanje, i kad odrasli s njima tepaju... kao spuste se na dječji nivo jer je to slatko... valjda ta sladunjavost, to me smeta...

Popijemo mi i pojedemo sve što smo naručili... na kraju tip donese račun... onako diskretno u onom restoranskom etuiju...– 'de provjeri jel' na računu piše lapaćinke, majketi!

Neki dan u Sabražu, plesali... priđe meni tip (ovo je rijetkost), sasvim pristalog izgleda i veli – gledam te kako plešeš... posebna si... dobro hvataš ritam... (fala darling)... dal' se možda baviš energijama, u smislu da radiš s ljudima, u smislu terapeutike...

-          paaa, likovnjak sam...

-          dakle estetika... to je terapijski... izgledaš tako kao da pomažeš ljudima, imaš takvu facu, pokrete... (fala darling)...

Pa smo nastavili pričati o mom poslu... jer se i on zanima za umjetnost... kasnije o ovom i onom... vrlo jednostavno od teme do teme... ovaj tip imao je malo čudan naglasak i puno anglizama u izričaju... pitam odakle je, veli Toronto, ovdje je kod familije nakratko...  - pa darling, na kilometar se vidi da nisi lokalni dečko, (on zatraži da mu ispričam kakvi su lokalni dečki... pa se smijem, odmahujem glavom)... dugo mi se nije desilo da naiđem na jednostavnog i spontanog čovjeka, protočne inteligencije, ovako u kafiću... jebatga, ovaj je Kanađanin... to me prati k'o sjena... zadnji tipus s kojim se lijepo i sadržajno popričah na verbalan i neverbalan način bio je Mario iz Padove, ima tomu dva mjeseca... pa se sjetih riječi jednog kompića – ti ćeš morati puuuno putovati ako ćeš naći muškarca po mjeri...

Kanađanin kad je odlazio zagrlio me, onako spontano (ma gdje bi lokalni momak dotak'o curu prva dva tjedna, hajte molim vas)... veli, volio bih vidjeti gdje radiš, nemam gdje zapisati tvoj broj ali reci mi, pokušat ću zapamtiti... i bi tako... prekjučer... paaa, čak i ako ne nazove, ostaje činjenica da ponekad u reali upoznam i zanimljive muškarce, slobodne tipove bez maski... jednostavne, tople ljude koji te zagrle na odlasku, takve stvari...

Vezani tekst: 

Moj posao hr.

E sad ću malo generalizirat' jer ne znam kako drugačije ispričati ovaj fenomen – a želim reći kako ovo čime se bavim (likovnjak) jako utječe na tipove koji mi se latentno upucavaju... ono, nije dovoljno dal' sam zgodna i simpa, pametna, ugodna nego to čime se bavim često odredi tijek upucavanja... npr. tipično - kad tip čuje da se bavim umjetnošću, on odmah malo zastane, ustukne... slijedeće pitanje – jel' slikaš? Ja velim, kiparstvo mi je milije... on ustukne još više (valjda može zamisliti ženu kako crtucka akvarele ali da gradi u prostoru, to je ipak čudno, jel'te)... daljnjim propitivanjem, kad sazna da uistinu zarađujem svojim poslom, isfrustrira se do daske, jer tko uopće može živjeti od umjetnosti... ako ja od toga živim, znači da imam posebne sposobnosti i sl... to plaši...  tu obično prestaje komunikacija, barem ona laka, fluidna... zašto? Zato što sam iz njegovog ugla tol'ko egzotična i izvan standarda da uprav' bodem, grizem, napadam sve slike o ženama koje je imao... ako mu spomenem da usto i pišem za dušu, pjesme, kratke priče, tip me obično počasti komplimentom – svaka čast, zanimljiva si ili tako nešto, ali na faci čitam nerazumijevanje... i odustaje od mene, definitivno... naočigled, vidim da mu više nisam seksi... ako sazna ili vidi da plešem, okreće glavu i ne pozna me više, hehe... na neku foru, obuzme ga sram... koji blokira... u čemu je štos?

Postoji mali, stvarno mali broj tipova kojima je ovo što ja radim (i posredno - slobodnjački način na koji živim) privlačan... to su ljudi jakih karijera, oni koji odu korak dalje... sjetih se Svena i njegovog oduševljenja kad je sve ovo saznao o meni – dušo, ti si umjetnica! - često bi me počastio ovom izjavom kad je objašnjavao neki moj neobičan postupak... i opravdavao ono što nije za opravdati, uz topao pogled i onaj prekrasan seksi osmijeh... on je iskreno poštivao ovo što ja radim i jako volio tu moju stranu... ponekad se tipovi naizgled oduševe što sam ja ovako izvan standarda ali samo zato što na neki način time sebi dižu cijenu... u svoju biografiju zateftere recku – bio s umjetnicom! Pa onda o tome pričaju kao postignuću... ovo je snobizam najgore vrste, karakterističan za nesigurne tipove umaskirane u macho... trebalo mi je neko vrijeme dok nisam uspjela razabrati ovu pojavu među muškarcima koji se spetljaju samnom...
 
Zaključak - moj posao čini me još usamljenijom nego da radim u uredu od osam do čet'ri...nije mi to bed... to je moj put... a ja idem sama, tako mi zapisano, jebatga...

Njegujem poseban stil domaćice – ono volim da mi je čisto, kak' ne, iako ne volim čistiti, to je zajeb... ali ne volim preuredno.. to me blokira, nije moj milje... kad uđem u preuredne stanove, ne osjećam se ugodno... u pravilu ispostavi se da je osoba koja tu živi sterilna, kruta, stisnuta, ukočena i sl... postoje neke stvari koje ne dopuštam unijeti u svoj stan – jedna je ultrasupermoćni usisavač koji čisti stan od bakterija, grinja i sl... to čudo može ući k meni samo kao predmet sprdnje i točka... drugi je daska za peglanje... pokušat ću opisati svoj prijezir prema tom predmetu, ak' će netko razumjeti... daska za peglanje po meni je simbol jednog vremena (60-tih godina prošlog stoljeća) kad se formirao model kućanice opsesivno-kompulzivnog tipa koja sve dezinficira... sklanja sitne predmete u ladice... & poravnava nabore... uprav' opsjednuta bakterijama... pa pegla gaće, ručnike, posteljinu... interijeri iz tog doba bili su minimalistički, bijeli i medicinski uredni...  na tom modelu formirale su se naše majke... daska za peglanje kao predmet stvorena je kao pomagalo da bi se efikasnije peglalo... a moj svjetonazor (da ne velim vjera) govori da je peglanje potrebno svesti na minimum (košulje, hlače, suknje, gornja odjeća) te da je ovaj inače neestetski i nezgrapan predmet koji krasi naše spavaće sobe ustvari pretjeranost... jer što će meni ta konstrukcija za ono malo vremena što kanim provesti peglajući... tako ja TO nisam dopustila unijeti u svoj stan...  a gdje ja peglam? Donedavno imala sam u spavaćoj sobi stol koji je uviejk bio pripravan (i zakrčen neredom)... ali sam ga bacila i dala izgraditi ormar-garderobu (u koju uđeš kao u prostorijicu) u kojoj je jedna polica predviđena za peglanje i prigodni nered... to sam tako savršeno riješila da sam uprav' ponosna na sebe... od ostalih «pomagala» koje odbijam (na vjerskoj osnovi) unijeti u svoj stan jesu: multipraktici razni, rezalice, gulilice, pasiralice, nezgrapni mikseri s puno priključaka i sl... na neku foru ovi nezgrapni predmeti ruglo su dizajna i to ne samo u estetskom smislu... nego zato što su prekršili princip jednostavnosti – kao prvi postulat dizajna još od doba Bauhausa...

Jutros naiš'o Jure na kafu, pita kako sam... – stvarno dobro, ono znam da je čudno ali zbilja sam odlično... već sam mal'ko zabrinuta... koji mi je kua... mislim ovo fakat nije normalno... jebate, navečer legnem, zaspem... ujutro puna energije... mislila sam otić' doktoru, majkemi... 

Popodne na Žurkovu – to je riječko omiljeno ljetno pišalište, neki vele plaža... meni milina sunčat' se na ovom ne prejakom suncu... voda k'o duša... a čista... volim rujansko more... nema gužvi, pogled na termoelektranicu, milina...

Večeras, vozim... na radiju svira Majales... ja si zapjevam s njima, baš su melodiozni... izazov mi je pratiti ovu free glazbu, bogatih bravura... razmišljam o glazbi, glazbenicima... zašto volim glazbenike... jebate, kad ljudi imaju moć proizvesti nešto lijepo, to je dar... čovjek prebire po instrumentu i stvara ljepotu... to je meni nešto najljepše na svijetu... ja sva procvjetam kad vidim ljepotu... ne mogu ostat' ravnodušna... jednostavno treperim... a šta ima bolje na svijetu od toga da mi duša zatitra u rezonanci s finim kozmičkim porukama nama dostupnim kroz umjetnički izričaj... kakvi materijalizmi, udobnosti, kakvi bakrači... lova i sva svjetlucava blaga... nahrani mi dušu, samo to... biti umjetnikom prava je sreća...

A kao nogomet je... kao.... e sad bih ja kao trebala reagirati jer nema toga kome nogomet nije važan, jel'te... nogomet, no-go-meeeeet......... ta riječ ima u sebi negaciju na početku... početak govneta u sredini i MET, kol'ko ja razabirem (analitika by Zapisi)... po svim istočnjačkim kategorizacijama, noge su donji dom, jel'te, niža frekvencija, što bi rekla Kata... ako u nogometu koristiš glavu to je kad dobro s njom pukneš u tvrd predmet, loptu, bravo majstore! ... a mene pukla asocijacija na odmor za moje umorne kapke, gledajuć' iznutra, dok se gomila odraslih muškadi batrga oko jedne lopte... donedavno stavila bih ruku u vatru da je Luka Modrić političar... ona saborska znojava otromboljena vrsta, takvo mu ime, šta ću mu ja...  

Nogometaš – to je onaj koji cijeli život pretrči za loptom... koji kua? (evo ti brate lopta, nosi je - ovdje vidiš zapisničarku usred igrališta kako drži loptu u rukama i brižno dodaje najbližem igraču)... nikako al' nikako ne mogu razumjeti da netko želi život provesti trčeć' za loptom... a zašto ne? Lopta je savršena stvar... kugla, kotrlja se i to može biti beskrajno... ona se kotrlja, još ako je šarena, to je efektno... kao hipnotiziran, ti trčiš za njom i to je jače od tebe... ajebate, uvijek su mi bili zanimljivi frikovi...  i to je kao legitimno, normalno – ta vrsta zanimacije... a meni to čudno... e sad sam se sjetila priče o jednom čovjeku koji je cijeli život hodao kotrljajući kotač od bicikla pored sebe... kao neka opsesija... i bio je čuven po tom kotaču.. a jebate, svi su mislili da je debil, budala... i onda nameće se pitanje – gdje je ta fina granica kad se nešto proglasi normalnim i čak poželjnim a nešto debilizmom... eh znala sam da ne smijem potezati teške teme jer me to nagoni na razmišljanje ovako rano ujutro....

Jutros na poslu... misli mi nekako odlutaju k Marijani, mojoj kolegici s kojom imam latentnu suradnju... kao plan je da udružimo snage, ukopamo se na dobrom mjestu, multipliciramo kapital i obogatimo se... ajd' da je nazovem da vidim kako diše... veli – nećeš vjerovati, mislila sam na tebe ovaj čas... u blizini sam, doći ću... nije prošlo deset minuta, eto je... ugledam na njoj ogrlicu s privjeskom od stakla, slična uprav' visi i oko mog vrata, ona gleda, skida naočale – ma otkud ti to? – dobila od jednog umjetnika iz Grožnjana koji radi sa staklom...  – pa i ja sam svoju dobila od toga tipa... pa se smijemo, kak' je svijet mali i kako smo obje baš jutros iskopale te ogrlice da se ukrasimo... onda navalimo pričati o poslu... naš latentni prostor koji već duže vrijeme zagledamo, na prodaju. je.. cifra je bjesomučna... nas dvije kreditno sposobne k'o krepala mačka, ali uvijek ima tu prostora za manipulaciju... samo treba ohrabriti se i tako to (i nagovoriti Juru da ulaže u nas)... spomenem joj kako je i moja sestra zainteresirana za biznis, ulaganje i sl... nisu prošle dve minute ulazi na vrata moja sister... kaže, bila u prolazu, vidjela otvorene prozore, pa svratila... pa se smijemo Marijana i ja – ovo su znakovi... sad ili nikad... (darling, ako do auta sretneš dvije mačke, jednu udovicu i slijepca, to je to, nemamo što čekati)

Nismo u dobroj formi – složismo se svi, Jure, Kata, Lili, ja... mozgovi su na ljetnoj frekvenciji, usporenoj... pokušavamo kroz šegu ispreskakati jedni druge... al' se spetljamo... pokušavam ispričati neku anegdotu... jebiga, pozaboravljala detalje... izbacila bih teoriju, ali fali mi riječ... ako ne i poanta...

–        Meni uvijek fali riječ, slab mi je rječnik - veli Kata... mi je gledamo začuđeno, da njoj fali riječi, nijesmo primijetili... uprla da objasni: – Nešto krenem pričati i onda zastajem u pola rečenice, jednostavno mi fali riječ!

–        Ali darling, to su dramatske pauze... koje daju samo veću snagu i upečatljivost tvom govoru...  

A Jure, on priča sto riječi u sekundi, bez zastajkivanja... zbog tog monotonog ritma nitko ga zapravo ne sluša... njemu nikad ne fali riječ... čovjek jednostavno veze...

         - Jebe ga prejaka koncentracija! – netko reče... pa se smijemo mi ekipa večeras na čaju... polako hvatajući jesensku shemu – red čaja, red novosti, red šege red smijeha

Ova plavuša favorizira neke struke kad je u pitanju muškad... ono a priori su više seksi... sad to je dosta standardno, nije topla voda... jer koja bi odol'la npr. pilotu... onda kirurgu... pa glazbenici – na njih sam posebno slaba... arhitekti i sl...

Muči me aorist... kako reći – danas sam pila piće s....... danas pijah piće... ili danas pih piće... s kirurgom... boktej'bo... em kirurg, em krupan momak, kurtrusselovski kockasti mesnati fejs... al' nekako nam nije išla spika, ono pomislih da je malo nekomunikativan... sigurno je, u vrijeme kad je trebalo poraditi na komunikaciji sa suprotnim spolom, učio... al' se dotakosmo njegove struke... a onda ga je krenulo... pa sam saznala o medicini puno više nego što sam ikad željela... i nije mi bio nimalo seksi, premda zgodan... a zašto kirurge trpam u top pet seksi muškaraca? Jer imaju moć... nad životom i smrću, blabla, sve ću ovo jednog dana elaborirati u plavušinim memoarima... al' jebeš moć ako je čovjek dosadan jel'te... i odjednom mi sinulo zašto se liječnici često žene s medicinskim sestrama... po cijele dane mogu pričati o medicini... milina...

Moje uvjerenje kako su neke struke jako seksi polako pada u vodu... naročito kad se sjetim  svog pilota... jesam li pričala o tom krupnom momku za kojeg sam smatrala da je neodoljivo seksi onako glatke glave, premda ne volim ćelavce... nisam naravno... paaaa, recimo da nije za priču... a i koga bi zanimao taj bizaran slučaj kad se priroda poigrala spojivši ženu kojoj stvarno treba puno i ultrabrzog Gonzalesa......

Baš kako?
To se upravo i pitam...
Možda ljeto, svi oni zabavni trenuci s dragim ljudima.... zaboravila na samoću.... kad se sjetim ovog proljeća... onih pjesama koje sam iščupala odnekud iz utrobe... ovo proljeće zapamtit ću po tom grču – protiskivanja riječi iz duše... svakodnevno, svakosatno... dok vozim, dok pokušavam zaspati... kao poludjela... moje pjesme – kao neki materijalni dokaz moje tuge... ali to je bio loš trenutak... kao da sam dotakla dno... ali se i odgurnula, lagano i sigurno otisnula prema gore... akutna tuga je prošla... ali trajno negdje u meni formiran je centar za tugu... kao jednu konstantu... ne bježim od ovog... moja me tuga očovječuje... 

A kakav je to čovjek bez tuge?
Pola bića
Tup
Neosjetljiv za druge

Samoća – to je moje trajno stanje... ne nužno loše.... promjena se dogodila u meni... srodila sam se sa samoćom... više ne dramim oko toga... upoznajem zanimljive ljude... ustvari žene... dobronamjerne žene...  takvi su ovi dani... upoznah u zadnje vrijeme barem tri izuzetne, karakterne žene koje žive s djecom, dižu svoju djecu i slijede svoj san, poput mene... gledamo se sa zanimanjem

Te žene
Odašilju signal
Budi snažna kao ja
Budi snažna 'mjesto mene
Poput inspiracije
Napajamo se snagom
Jedna od druge
Pa se smijem
Jer sam svega svjesna

Nikakva drama
To što sam sama
Nisam sebi loše društvo
Hodam uspravno i čvrsto
Dok sam ranjiva
Znači da sam zdrava
Nema brige

Ponekad razmišljam
O blogerskom mentalitetu 
Blogeri su ljudi
Što uživaju u publicitetu

Nema tu ništa loše... ali je ljude to sramota priznati... većinom će blogeri reći da su indiferentni, da im svejedno za javnost... kao kul je biti samozatajan, samodovoljan... to je odlika skromnosti jel'te... a naginjati eksponiranju je malo diskutabilno... čudan si, možda sick, egotriper... a ego – nema smrdljivije stvari, jel'te... ovo bi trebalo ipak osvijestiti... ego... ego... kamen spoticanja... ego je ljudska stvar... bogamuljubim, nismo bogovi... treba ego priznati i komunicirati s njim, ne ga negirati... ne bježati od sebe...
Tvrdim da oni koji objavljuju vole javnost, vole publicitet... u protivnom, nek' lijepo spreme u ladicu ono što napišu...

Neki ljudi čude se što ja dobrovoljno objavljujem svoje slike na blogu, pretresam svoju intimu... pa dajem na uvid svoj život, svoj svijet svekolikoj javnosti... meni to ok. paše mi... upravo godi... zašto? Izlažem sebe... na taj način odašiljem poruku – to sam ja... ovo je jako terapijski – u smislu jačanja samosvijesti... a također pomaže da se vidim izvana, izađem iz sebe i pogledam što ja jesam, iz drugog ugla... kao pogled u ogledalu... u blogerskom formatu on ima posebnu dubinu... gledajući sebe, izlažući sebe, upoznajem se... stječem svijest o sebi... jednog dana možda shvatim - što ja jesam... to mi je misija, valjda... moj blog tristo posto posvećen je meni, pa i kad sam društveno angažirana, bavim se zapravo sobom... ali u javnosti... javnost mi svojom porukom pomaže da spoznam sebe naspram sredine u kojoj jesam... sve u svemu, koristan postupak u smislu samospoznaje... moje objavljivanje slika i tekstova o sebi na netu je dio mog osobnog razvoja, da ne velim rasta... valjda...

Provokativna kakva jesam, pozivam kolege blogere da mi objasne zašto se oni doziraju, da ne velim skrivaju iza pomno dizajniranih fasada (svojih stranica)... naravno, ovo se ne odnosi na tematske blogove, nego na blogovanje u smislu pisanja o sebi, svom životu... neki blogovi imaju toliko kvalitetno štivo i užasno jak individualni pečat da ovdje već egzistiraju kao svojevrsna institucija... nekako mi je amaterski kad to ostane anonimno, donekle obezvrjeđivanje samih sebe, donekle bježanje od odgovornosti, kao zadržavanje prostora da kao anonimus eventualno hvataš krivine, pa i zloupotrijebiš net ako se ukaže potreba... izbrišeš blog kad postane gusto i sl (prisjetimo se popularne Xuxe, prve blogerice mjeseca)... kad vidim da se bloger predstavio javnosti kao osoba, kao stvaran lik, cijela stvar dobije malo viši nivo... zdraviji nivo... apeliram ovdje - ne se bojati javnosti... internet je fenomenalno mjesto ako ga koristiš u dobroj vjeri...  

Sinoć pila kafu s dvoje ovdašnjih... jedno od njih je Nosce, moj osobni frend... drugo je Amami, naša komšinica, poznata blogerica... popularna žena... zgodna crnka, karakternog fejsa (da ju je Jure vidio, odlijepio bi na onu asimetričnu frizuru)... raspričali se mi bo'me, prođe vrijeme... govorljivo društvo... priča ona o cijeni slave na Blogeru... između ostalog i kako je salijeću privatni uleti ovdje... (meni nitko nikad materemi!)... veli, ako joj smrdi na upucavanje sa seksualnim ambicijama, ni ne odgovara... – a jel'? (ja je gledam malo zavidno, meni nikad nitko, a ja baš bi' jel'te)... bijah malo ljubomorna, zašto ja nemam ovdje obožavatelja, prijatelja a bogami ni neprijatelja... pa ne želim bit' zadnja pizda jel'te... pa onda Nosce – barem su dvije blogerice ostavile ovdje srce zbog njega... ima on svitu ženskog svijeta što slini na njegove misaone doskočice... a kod mene niš'... pa razmišljam o tome... objavila sam gomilu slika ovdje... samo one gdje sam stvarno komad... taman posla da objavim sliku gdje mi se vidi podbradak, trbuščić, celulit...  i nijednog uleta, nijedno muško nije se diglo na Zapise... i još napišem da mi fali seksa, takve stvari... i niš'...  pa si razmišljam u čemu je stvar?

Kod mene je sve na dlanu... moj život, ne onaj izmišljeni, nego stvaran, ovdje je serviran... ja i moji ljudi na fotkama... moj život do najprozaičnijeg detalja... a blogeri su virtualci... oni vole maštati, vole mistiku, vole tajanstveno, vole anonimno... a moj život ovdje podastrt... s pravom javnosti, jel'te...  to što realom zagađujem idiličan virtualni svijet svojevrsno je nepoštivanje... drska do pakla, Zapisi je izrazito nepoželjna, (muškarača, još davno me Opiranjac krstio)... o jebomepasdamejebo...

Ima više od dvajs' godina da zarađujem... radila sam još kao srednjoškolka ljeti... imala svoju kintu s kojom raspolažem i sl... moji su starci bili radnička klasa uvijek s manjkom na kraju mjeseca... to je znalo producirati nervoze, smišljanje dodatnih poslova i sl... ja sam obrtnik... u umjetničkoj branši, ono nije neka sreća... al' meni je stvarno dobro... 

Ima jedno pravilo – para kapne uprav' kad ti treba ali ne smiješ paničariti oko toga... ja se više ne uzrujavam oko novaca u životu... ne zato što ih imam nego zato što sam sigurna da će doći... pare me vole jer se lijepo odnosim prema njima... lako primam i lako dajem... pare ne vole zakočenu situaciju... pogrešno je zadržavati protok novca... ziheraški stisnuti paru nije dobar pristup... do ovog sam došla na temelju vlastitog iskustva...

Pogrešno je govoriti da nemaš novaca, pa i kad nemaš... nikad ne budi negativan... skreši troškove i šuti... nemoj sitničariti... nemoj paničariti... važno je imati mentalitet parajlije... pare ne vole nervozne ljude... samo ležerno, reci da imaš... jer uvijek imaš onaj minimum - nema kraja kresanju troškova, jel'te... 

Ne treba parama u životu davati prevelik značaj... (nemoj misliti na torticu)... pogrešno je izgarati u radu za pare... stav - radim jer mi se radi je bolji... čovjek je djelatno biće... Arbeit macht frei... logično je da želiš biti plaćen za rad, ali to nije primarni razlog zašto radiš... (ako radiš samo za pare, obezvrjeđuješ samog sebe)... ovo je moje iskustvo... pare imaju svoju logiku kretanja... ako radiš od 1. do 30. isključivo za pare, onda si najamnik... ne poznajem nijednog najamnika s parama... pare su u gazde, hehe... a tko je gazda, ovisi o stavu, ne o imovini... pa ako imaš stav «sam svoj gazda» bez kinte u džepu to je zdravije za ličnost nego – radim za pare... omajgad, pare nisu toga vrijedne da narušiš ličnost... ovo je možda previše filozofski za ovdašnje, relativno siromašno društvo ali sigurna sam da će mnogi razumjeti...

Ovdje neću sad o prozaičnim stvarima – ne ulaži u pasivu, ne diži kredite za pasivu (npr auto) i sl... tko časti banku svojim parama, budala je... biti u ropskom položaju naspram banke, zadužen do guše i morati raditi da otplatiš dugove, sirotinjski je položaj, sori mnogobrojni zaduženi narode ove zemlje... para ne voli sirotinju... to je pravilo...

Došao mi je u san
Siv, zamagljen
Onakav kakvog znam
Jedan čovjek
Nasmijan

Bila sam okružena ljudima
Kao da mi nije stalo
Nisam se osobito trudila
Više indirektno

Više indirektno
Pogledom, stavom
Rekao je da sam mu draga
Dal' je on to rek'o da me voli?
(il' sam mal'ko zabrijala)

Vidi vraga
Kad sam se probudila
I ja sam bila nasmijana
(bilo stvarnost bilo iluzija)

 
Danas sam ... hmmm tužna, ljuta, što li? Moja djevojčica, cijeli jedan vedar obojeni svijet, poseban, zdrav sklop, slobodno dijete... da vidiš tu prekrasno dijete, veselo dijete... a lijepa je božemoj... a radovala se školi... posebna odjeća, frizura, kečke, narukvica na ruci... i prvi dan fijasko...jebada... a bila sam u vijeću roditelja u toj školi prije dvije godine i znaju me kol'ko sam zajebana i kako uvijek reagiram i nemam dlake na jeziku i govorim argumentirano i sl...  i baš kod mene, k'o po nekom Murphyjevom principu oni moraju kiksat'... moja mala i susjedova su k'o sestre, tol'ko bliske... pazili smo na to da ne prepustimo slučaju... kod upisa imaš napomenu, posebnu rubriku – želimo da djeca budu zajedno...  ali nepažnjom, površnošću, stavilo moje dijete u različit razred od cijele grupice iz susjedstva... dijete se uplašilo... prvi susret s institucijom... a šta ću, dijete za ruku, idem ravnateljici... hladna, stroga žena... zabrinuta zbog neravnoteže broja djece po odjeljenjima... osjećaji mog djeteta nisu njena tema... ipak nas uputi u razred koji smo htjeli... tamo svi se već smjestili, moje dijete sjeda samo u zadnju klupu... njena je prijateljica već negdje smještena...

Pa nismo dobili ni knjige... prekobrojna... propust organizatora, manje je knjiga naručeno nego što ima djece... sva djeca vesele se svojim knjigama, moje dijete ide kući praznih ruku... a sutra je misa u školi... mi ne želimo misu... molim vas, živite i pustite druge da žive... misajte se negdje drugdje... najradije bih digla svoju djecu iz škole i otišla još tjedan dana na more... ovo nije zdravo ni za koga...

Frustracija na frustraciju – to je manje-više moje iskustvo sa školom... dijete mi danas krenulo u prvi... na upisnicama, još proljetos, napomenuli smo nas par roditelja da želimo da nas grupiraju u isti razred zbog blizine stanovanja i jer su djeca bliska... sve ih grupiraše samo moje dijete odvojiše (a njih su dvije k'o sestre, to je okrutno, umindžustrininu, meni je došlo da plačem a gdje neće tim malim sunčicama)... odem ravnateljici da nas prebaci, njoj ovo isto prvi dan na funkciji, sve se boji da neš' ne zajebe, veli, ne možemo ništa prije sutra jer nema psihologinje, otišla kući... ipak pošalje nas u taj željeni razred, djeca zadovoljna, učiteljica jako draga, sviđa nam se... ali ona je samo zamjena jer je naša učiteljica na bolovanju... a prvašići su to, oni se vežu uz svoje snjeguljice... uglavnom, dijele se knjige ali fale dva kompleta,  naravno, mi izvisimo jer smo zadnji na popisu, zbog prebacivanja... vele, doći će knjige ovaj tjedan sigurno... i kap koja je prelila čašu – nek ne nose djeca sutra torbe jer neće biti neke prave nastave nego sveta misa... misa će se održati u školi, to je velik ustupak klera, da se ne tramaka šesto djece do crkve... ja gledam - koji kua? Nije li škola svjetovna institucija? Jedan tata veli – mi smo muslimani! Učiteljici opao obraz, ženu sramota, veli, ništa ne brinite, koja djeca ne žele na misu, igrat će se samnom u razredu... osvetiAntePadovanskiiGospeLurdska daj mi snage da se nosim s debilizmom!