Bilo je vrijeme, ne tako davno, nisam mogla biti kod kuće... nisam znala... neke kućne tuge bi me shrvale, neki duhovi bi me stigli, otvorila se teška pitanja i morala sam van... to je vrijeme mog intenzivnog društvenog života.... bilo je tada ljudi oko mene, koš i još... rijetko ih se sjetim... i teško mi je danas objasniti ta moja poznanstva...

-         Imala sam klub, hehe

-         Kakav klub? (upitno podignute obrve)

-         Teško je to objasniti.... neka vrsta mjesta gdje su se ljudi sastajali radi druženja....

Imala sam klub na Iskrici, rijetko se toga sjetim... i Iskrice... teško mi je to i prevaliti preko jezika... dandanas me ljudi iz tog kluba presretnu po Korzou - Megi! (Megi36 bio je moj nick tamo)... čudno mi je to... iz tog kluba ostadoh u kontaktu samo s jednom djevojkom, jednom sjajnom osobom, baš smo se jako sprijateljile, zove se..... mmmmm, (pucketam prstima)... stvarno smo se baš zbližile... na vrh jezikaaaaa.....

Sad mogu... mogu biti kući kol'ko god... i naći ću uvijek što da radim.... ne moram visiti na telefonu, nije mi potrebna priča... ne moram imati poštu u sandučiću (virtualnu)... ni komentare na blogu... uzet ću peglati.... ili pisati... ili samo drijemati... ponekad ću tek gledati slike... slušati muziku.... obaviti neko plaćanje preko neta... takve obične stvari....

E 'vako je to bilo.

Imam jednog kompića, slikara, zove se Saša (isto kao moj bivši muž)... jednom prilikom sretnem ga sa suprugom, koju nisam poznavala i njihovom prijom koja je ujedno bila moja odvjetnica na razvodu, tj. zajednička odvjetnica mene i mog muža, ali dovedena s njegove strane jelte... takoreći prija od mog muža... bivšeg ofkors... i slikar krene mene upoznavati sa ženom, zgodnom crvenokosom i tom njihovom prijom, mojom odvjetnicom... Zdenkom

Pružam Zdenki ruku, taman da ću reći kako se već znamo, ona veli – a vi ste Sašu uhvatili u mašinu - (ja gledam, pokušavam pohvatati smisao, ovo je izgleda bila aluzija na neke odnose između mene i slikara)...

-         Sašu? Mog bivšeg? - ona sad mene blijedo gleda  - Pa vi ste mi bili odvjetnica kod razvoda!

Žena dramski razjapi žvale.

-         Maaaaneeeemojte! Sašina??? Pa ja vas nisam prepoznaaaaala!  (sve s razvaljenim ustima) - Pa vi ste tako smršavilaaa, izgledate k'o grom! - okreće se slikarevoj ženi – Vidiš kako izgleda razvedena žena! - gromoglasan smijeh svo četvero - A kad je to bilo, podsjetite me???

-         Pa ima dobre čet'ri godine.

-         Četrrrriiii! Zar već! - pa me pogleda ispod oka onako dramaturški – A Saša se oženio! (ispod glasa)

-         Da. Znam. Dobila sam kolače sa svadbe. - ja se smijem... ovaj simpatičan podatak uvijek istaknem, tek da se zna da nema zle krvi ovdje... iako ljudi misle da sam ironična... a nisam...

-         Ali čet'ri godine je prekratkoooo! - ona me gleda iznad naočala

Omajgad, trač na vidiku.

-         Pa rekla bih da je to individualno.

Presječem, bez predumišljaja. Taman posla da tračam bivšeg muža s nekom nepoznatom ženom i to pred svojim kolegom kojeg iznad svega jako poštujem i njegovom suprugom.... svog muža tračam kad i s kim ja hoću, to je moje neprikosnoveno područje, nek' se zna, da ne bi bilo zabune, jel' jasno to, kuma!

U nekom međuprostoru
između prošlog i budućeg
u nekoj točki plutanja

Osjećam opći zastoj – takva je sezona... ljeto još nije gotovo, zima još nije počela... 
Sanjala sam da se zaštopala wc-školjka....
Jučer nisam bila na poslu... nije bilo posla... takav dan...
Nitko nije zvao... nitko važan... (istina je da sam nabila žulj na uhu od telefoniranja)... 
Pogled na moje račune ne budi optimizam... ali ni pesimizam... (istinaibog, prodala sam dvije slike, između ručka i popodnevnog spavanja, kao desert)...
Ovo je vrijeme kad je dobro mirovati, ne donositi nikakve sudove... ni rezove... između prošlosti i budućnosti... vrijeme će pokazati...

Promjene su na vidiku

Kao kad voziš dugo vremena ravnicom i onda ti se u daljini ukaže planina i osjetiš uzbuđenje, malu napetost jer znaš da će cesta po planini promijeniti tok, postat' zajebanija... ali još nisi došao do toga... ipak, sve je bliže... na neki način skupljam energiju za tu planinsku cestu koja mi se ukazala...

Ukazanje

Ponekad, kad to ni najmanje ne očekuješ, doleti ti neka čudna ptica i ponudi neku novu realnost... ti gledaš – kako je to čudno... otkud odjednom ta ptica? I čini se da je došla niotkud, slučajno... iako dobro znaš da ne postoje slučajnosti, da sami krojimo svoju stvarnost... i sve što nam se događa, negdje smo nekako zaslužili... pa i ružne stvari... pa i lijepe stvari, o da, iako smo se odvikli... i poneko ponavljanje razreda...

Ponavljanje

Mene je vratilo natrag, da moram ponovo u šesti...  koji kua? Fakultet sam završila, dosad nije bilo smetnji... ali navodno nisam bila u školi kad se učilo važno gradivo... pa je rupa u znanju... jebomater,  moram ponovo u šesti... a gradivo, datebogsačuva! Ne'š vjerovat' – moja domovina... ja domovinu imam, tek u srcu je nosim... gledam, jel' to mene ne'ko zajebava??? Ipak... ja domovinu imam, tek nekako u srce je moram zgurat' pa da je nosim... omajgad! Hoću li to moći? Premda, srce je u mene rastezljivo... može primit' puno fakat...  a domovina, kakva je, takva je, retardirana šta'š... i onu čeljad s downovim sindromom, slinavu i zvjeravu poneka majka s ljubavlju prtlja sa sobom...

Pogle šta mi se dogodilo

Ovo je kolosalna fraza! Kao dogodilo ti se nešto iznebuha... neka stvar, ničim izazvana... e to ne postoji! E sad sam ja šokirana jer on nije nazvao, hehe, nemojte me zajebavat'... pa to je prirodno... pa ja biram takve! I razočarana sam, ofkors... što se to dogodilo... čudno jelte... što nije nazvao... i neće doći... a rekao je da hoće... i zašto mi se takve stvari uvijek događaju? Samo tako, ničim izazvane... ja ništa nisam tu kriva... sjedila sam za mašinom, šila sam... 


Sjedila sam za mašinom, šila sam

Moja očekivanja su kua od ovce, holivud, plavuša, sobarica... moje procjene su debilana... moj izbor muškaraca je za nepovjerovat'... k'o prstom u govno, nevjerojatnom točnošću ubost ću tipa srca okovana sa sedam obruča, tipa zablokiranog, zatvorene duše... tipa koji se neće otvoriti za mene... neće mene pripustiti k sebi... moja toplina neće otopiti njegov led... moje srce na dlanu neće njega dirnuti... ako i hoće, zatomit će to... ako se i pojavi neki osjećajčić kod njega, on će ga izgladniti... dok ne abortira... nešto u meni traži baš takvog... možda moji vlastiti okovi... možda moja manjkava emocionalna abeceda... ma natrag u prvi i gulit' klupu dok ne naučim!

Nagledala sam se lijepog plesa nekidan.... same žene... ples iznutra... muzika je poticaj, nije razlog... ples je govor duše... tijelom....lijep je kad je nesputan, slobodan... tijelo je irelevantno, debelo, mršavo.... mlado, staro... šta je staro? Sigurno ne ono koje pleše... godine su tu irelevantne, jer duša ne stari s godinama... nego s ogradama... ljepota plesa nije u ljepoti ili atraktivnosti tijela.... nego slobodnih pokreta...

Ovo ljeto gledala sam jednu plesno-kazališnu trupu iz Senegala... sami muškarci... ples energetski vrlo jak.... brz... zahtjevan za plesača... a lijepog plesa, uživala sam... sloboda je osnovni preduvjet... kod nas muškarci ne plešu, sramota je to, pederluk...

Gledala sam jednu flamenko plesačicu u neprikladnim godinama jelte... pa dobrih pedeset plus... a lijepog plesa!

U dva dana posvećena sebi
Jedan dobar film u kinu
Pet-šest sati plesa
U dva navrata
Ne puno riječi
Par laganih obroka bez mesa
Jedan muskulfiber
Nategnuće koljena i vrata
Jedan osvješćujući odraz u vinu
Nekoliko suza od tuge il' bijesa
A zbog jednog dogovora
Koji uključuje jednog Njega
Koji nije došao
Ma zajebi

U dva dana plesa
A isplesala sam dušu
Shvatih da je važno
Biti dobra prema sebi
Dati sebi pažnju
Biti lijepa sebi
Biti svoja
Biti bistra
I ne se bojat


Dok se gospodi tresu gaće, ja prelazim u lez-bače

Danas sam sudjelovala na jednoj plesnoj radionici čiji je sadržaj manje više - plesom ući u sebe... same žene... nijednog muškarca... i to me prati... vidim da se moj svijet sve više udaljava od muškaraca... oni su negdje drugdje valjda... ne tamo gdje se pleše... niti gdje se čovjek okreće sebi... to mi je žao... ne razumijem muškarce... njihovu nezainteresiranost... za pitanja duše... za otvorenost... to nisu muške stvari... a ja opet ne mogu iz svoje kože... negdje sam zapela.... u nekom začaranom krugu...

U dva dana plesa
A isplesala sam dušu
Shvatih da je važno
Biti dobra prema sebi
Biti svoja
Biti luda
Inzistirati da gospodinova muda
Budu barem kao moja
(Ili naučiti voljeti ta nježna stvorenja
Na način kako vole majke)
Oh Lord daj da budem mudra


Drugi slučaj

Sinoć u Sabražu, pričam s jednim tipom, veli - nije da ti se upucavam ali uvijek kad vidim da si ti ovdje i da plešeš, baš mi bude drago... i volim te gledati dok plešeš... jer si tako opuštena... i pozitivna... i nije da ti se upucavam, al' stvarno lijepo plešeš... veli, ma uvijek kad ovdje dođem, kad vidim da si ti tu, beš mi bude drago... i nije mi bitno hoćemo li pričati, nego samo da gledam kako plešeš.... nemoj misliti da ti ja gledam noge, guzicu... nego, tako si pozitivna

- al' nije da mi se upucavaš! (kroz smijeh, presječem mu pijani monolog)...

Hodajući sinoć po gradu kapnula mi je posred glave kap iz nečije klime... uz tupi zvuk, osjetih s gađenjem kako se slijeva među korijenje kose... sva se naježih... pa su navrle slike – oznojenih ljudi koji kašlju, kišu u prostoriji, prde... pa je koncentriran sadržaj tog smrada, sukus najodvratnijeg ljudskog tjelesnog otpada otopljen u kapima koje kaplju iz njihovih klima uređaja... slijedeća slika –  nasred glave kružić veličine novčića razjeda kiselina, uprav' kuha po rubovima uz zvuk ccc-ss... kosa je spržena... zauvijek uništena koža... ona kiselina nezaustavljivo izjeda tkivo u dubinu prema kosti ... krenem rukom na taj dio da provjerim – mokro... gledam one prste – sad su i oni zaraženi...

Katekizam je metoda poučavanja gdje se napamet uče pitanja i odgovori, točno po određenom redoslijedu, da ne velim – redu riječi... ova je metoda odavno prezrena od pedagogije kao jako primitivna, kao nepoticajna za razvoj sposobnosti.... ali nastava vjeronauka nije u tom filmu, još uvijek je legitimno koristi... jer je idealna za poučavanje dogme zapravo... kod čim manje djece... katekizam je npr. - kad sam imala male bebe koje su tek sricale riječi, moja je bivša svekrva imala sustav pitanja tipa – tko je bebi kupio biciklić? A beba odgovara – paka (baka)... tko će bebu voditi u parkić? – Paka.... tko bebu najviše voli?, itd... odgovor je uvijek – paka, jelte...

Čet'ri, pet curica, jaranice od moje kćerke, sve prvašice, nešto se zaigravaju... ja sastrane nešto radim... jedna od njih pita značajno povišenim glasom, vjerojatno motivirana nastavom vjeronauka – kakoooo se zvaaaaala Isusova majka? Sve čet'ri male kokoškice, uključujući i moju odgovaraju – Maaarija!

-         Kako se zvao Isusov tata?

-         Jooosip! – sve čet'ri, uključujući i moju uglas. Gledam ih sad sa zanimanjem, igra se uprav' neočekivano oblikuje...

-         Štaaaa je bila Marija?

(ovdje ja zastanem, napregnem vijuge, pa jel' moguće ne znam šta je Marija bila po zanimanju)... jedna od čet'ri odgovara

-         Djeviiica

Ovaj primjer govori sam za sebe... nepotrebno je komentirati da djeca od sedam godina nemaju ni približnu ideju o tome što znači djevica, nit' je to pojam iz dječjeg svijeta... nastava vjeronauka je grijeh prema zdravoj dječjoj pameti... ustvari zloupotreba one prekrasne bezazlene dječje naivnosti... pa me onda curice pitaju – zašto Sara ne ide na vjeronauk? Omajgad! Kako objasniti djeci ove stvari...  – Sunce, nas to ne zanima!

- Ma pusti dijete na vjeronauk... vidiš da noću, ispod pokrivača poskrivećki čita Bibliju! – (Jure)

Ljubav na daljinu

E to me prati... jebežga kad živim u provinciji, rukavcu, slijepom crijevu... a pale me urbani tipovi, po mogućnosti svjetski putnici, sačuvajbože lokalno zakačeni za neke ovoprostorne ograde, tarabe, man'te me se dječaci iz susjedstva...

E ovo me muči... šta je točno ljubav na daljinu, odnosno ljubav na blizinu... kol'ko je to točno kilometara? Dal' igra ulogu prijevozno sredstvo? Npr. reć'emo Rijeka - Zagreb?  Ili Pula Vukovar? Gdje je granica prihvatljivosti? Rijeka – Karlovac? Uzmimo da ja živim u Delnicama... dal' se trebam orijentirati isključivo na Rijeku ili može i Zg doći u obzir? Dal' se i kompjuter, mobitel mogu smatrati nekom vrstom prijevozog sredstva... dal' se računa isključivo fizička realizacija  – susreti, ili reć'emo važi i verbalna, neverbalna? Džizs... kak' je ovo komplicirano....  a opet, šta je ljubav na blizinu... kol'ko je to metara točno? Uzmimo dvoje ljudi u istom stanu... jel' to to? Jel im blizina povećava izglede za ljubav? Ili smanjuje........ kad se sjetim svog braka.... 

dvoje ljudi u istom stanu
godinama, isti krevet, ista kada
a ljubav?
negdje drugdje valjda!

Kada

Nagovorim ja svoju djecu da se zajedno okupaju, to mi se onako učiniše zgodno, riješim dvije muhe odjednom, pošto je kasno, jel... ali nisu više mali – 9 i 7... i viču oni iz kade – da ne žele zajedno, ali već su se umočili, kasno za pobunu, netko treba izaći jel'... ja im velim – jel' znate onu poslovicu – gdje čeljad nije bijesna, ni kada nije tijesna! Oni me gledaju odozdo onako ljuti... vidim, ovo ne prolazi.... ovaj stariji mi replicira - inače volim poslovice ali ova je bezveze!
     – u čemu je stvar? Ne znate šta znači čeljad jel? - dva para polusuznih očiju rešetaju me odozdo... uvijek, ali uvijek u mojoj obitelji se štovao bogat rječnik.... neki dan npr. moj mali (9) spomenuo u slobodnom govoru riječ recesija... i ja ga zaskočim, onako nabrijana da se obračunam, (nastojim kontrolirati udio dnevnopolitičkih sadržaja na svom terenu) - a jel' znaš ti dete šta je recesija?

- pa kriza - on će glatko...
 

Recesija

Ovako, da se grubo odrazim, recesija je kua od ovce... izgovor za nesposobne... pojedince, vlade, države... znam da ovo nije popularno jer je puno naroda u toj mašini i možda sam i pregruba.... ali ugrubo rečeno, gledajući sastrane, to je to...

Sretnem Vericu u Sabražu, ima tome par mjeseci

-         Kako tvoj posao, jel' osjetiš recesiju? – Verica nepogrešivo barata tipskim pitanjima za održavanje ili poticanje konverzacije, jaka je u tome...

-         Ne! – odmahujem glavom odsječeno, pinkicu prebrzo, ni R od recesije! Ni pomisliti! (uvijek nastojim ne dati Verici povoda da nastavi razgovor)... vidim ne zadovoljava je odgovor, predvidjela je drugačiji tijek...

-         A alimetacija, jel ti redovno daje?

-         Redovno! (ozbiljno kimam glavom, pinkicu prejako, preuvjerljivo)

-         A jel viđa djecu uredno?

-         Ma sve! - ovdje očima mrvu prjako trepćem...

Iako je na trenutak zabljesnula iskra sumnje u crnom oku, ona lagano okreće glavu u drugom smjeru... niš' od mene, razgovor je izgleda gotov...

Tip

Kata ima tipa.... opet?

-         Ček, zar nije na nas bio red? – Lili me gleda ispod oka... ovo je nepravedno!

Dovela ga sinoć na čaj kod Irme da ga upoznamo i mogu reći da se dobro držao... točno pravi omjer smijanja našim duhovitim opaskama, aktivnog sudjelovanja u šalama i pošalicama,  draganja Katine ruke, mobiteliranja i preporuka s područja struke.... sve u svemu – dobro smo ga ocijenile.... kad god Kata dovede tipa na upoznavanje, mi k'o da se povampirimo.... isprepadamo čovjeka!



Hobi
Nevezano uz gornju priču – Lili prepričava jedan razgovorčić.... neki tip... pita je što radi.... veli – pravnica (ona to uvijek kaže – službenica... ma samo se pravi važna, kao kad ja velim da sam učiteljica, npr)

-         ali što radiš ovako mimo posla, čime se inače baviš?

Ovdje je Lili u neobranom grožđu... hobiji joj nisu jača strana... teretana, pilates, ne zvuči jako fensi.... kad ja kažem da plešem trbušni ples, sugovornik se pomete... a zamisli tek - padobranstvo, paraglajding... pa kreativno pisanje... imaš danas tih stvari - afrički bubnjevi, da ti pamet stane! Neš' ti - teretana!

-         pa.........  subotom plešem u jednom klubu (Sabraž... to su naši obavezni izlasci za dušu i tijelo... ako slučajno ispadne da nismo plesale, a to je nikad, izlazak je neuspio)

-         pa jel' se zaradi štogod time?

Ovdje ja razjapim usta – a mi plesale zabadava!

A možda bi trebalo predložiti gazdi da nam dodijeli kakvu ogradicu, kavezić... to bi samo izvrsno ilustriralo naš i inače asocijalan status u Sabražu, gdje ženski svijet ipak pazi na dojam, pa pomalkice pocupkuje guzičicom, a ne nas dvije – razvalimo se načisto.... i možda bi nam netko ubacio koju kintu...