Ponekad sanjam u jasnim simbolima – re'ćemo, arhetipskim... zmijurine omotane oko stabla... sanjala sam nedavno da dragam lava po glavi... onaj lav prede sav zadovoljan... izvalio golemu tjelesinu i uživa... ja ga se nimalo ne bojim, češkam ga po ušima............................................ sanjam kako pokrećem auto uskom cestom uzbrdo... pa me vrati, bubunem nazad, dam gas jače... prokližem, vrati me, izokrene, bubnem u bankinu... i tako beskonačno dugo... svaki put lupim, ali krećem opet......................................... noćas – moj je čovjek bio crnac... i slijep... i nije Stevie Wonder... bio je nekako dirljivo nježan... prepoznao me po glasu... onda je krenuo prema meni, kao da me čekao dugo... napokon.... pa me ljubio, ljubio... nije mi smetalo što je crnac, nisam ni obratila pažnju na to... ni što je slijep... jer je to moj čovjek... snovi nude drugu realnost, relativiziraju naše ograde... kakav značaj ima što je on crnac... i što je slijep... kad me ljubi kao da je to sve na svijetu... moje je čovjek drugačiji... i ne vidi, zatvoren u svoj mračni svijet...on čeka u svom mraku da se ja glasom probijem do njega...
Moj čovjek je potpun ćoro
Čeka u svom mraku
Da dođem
Poznat će me po glasu
Moj je čovjek crni Moro
Potpuno drukčiji nego ovi momci kod nas
Moj ćoro ljubi
Kao da je to jedina važna stvar
Eh kad bih barem vladala snovima da znam
Na koju stranu... da pustim glas...