Moja prija Sanja i ja smo danas kroz jedno kvalitetno cjelodnevno druženje po sistemu redova – red priče, red umjetnosti, red pejzaža, red gubljenja u prostoru došle do zanimljivih zaključaka:
jedan je da te u životu stigne baš ono što treba i ma koliko ti se u tom trenutku to činilo nepravedno, sve ima svoj dubok smisao kad promotriš cjelinu... tek što smo to zaključile puk'o je pogled na Piranski zaljev, prekrasno nešto, kao da je Bog tu bio posebno darežljiv, u tom kraju... a onda slikarstvo i kiparstvo koje smo tamo gledale, bilo je iznimno...
U smislu gornjeg zaključka, nakon predoziranja finim senzacijama u toku dana, navečer nas je stigla Marišćina – riječ je o kultnoj rupi blizu Rijeke gdje se skupljaju bajkeri a metalci neandertalskog tipa...
Pa je postignuta ravnoteža...
A palo je i jako dobrih fotki s obje strane – i ona mene i ja nju...
