Neki dan govorah na jednom otvorenju izložbe... bijah zadovoljna što sam sve i kako rekla... stiže me kroz neko vrijeme CD sa snimkom, malim filmićem kojim je ovjekovječen ovaj veliki trenutak nadahnutog govorništva... sva sretna pohitah mojoj sestri da mi to pripusti... u mene tehnika u banani je... njen software ne mogaše prepoznati sliku, samo ton... pa snošljivo poslušasmo... isječak govora od minutu-dv'je... razočarana
– zar ovo glas moj je?
– pa nije skroz isti, al' sličan jest– sestra me ne utješiše...
– uhh, previše poštapalica imadoh...
– jest vala, moraš očistiti se od toga ubuduće...
Utom projekcija iznenada završiše... za sliku uskraćena, tonom razočarana, odlazim od sestre mi... malo pokunjeno, pozdravljam je na odlasku
- izuzetno mi je bilo drago što čuh ovaj tonski zapis... i zahvalna za ovu prigodu, izuzetno sam sretna što tvojom ljubaznošću ovaj snimak dat je javnosti na uvid... prepuna dojmova, odlazim obogaćena za jedno iskustvo
- bila mi je iznimna čast učiniti ti tu čast... izuzetni trenuci rijetki su i samo neuki propustit će priliku prosvjetljeni biti - sestra moja ne osta mi dužna... govorništvo tek jedna od obiteljskih vrlina jest nam
- hvala, od srca – odgovaram glasno uz smijeh, naglašujući svaku riječ...