Neki dan Kata je upoznala jednog tipa... kojeg sam ja upoznala još i prije... bio je član mog kluba na Iskrici... potpun čudak... naizgled skroz normalan... jako zasmijan... neprestano se i bez prestanka smije... klasičan tip... ima kosu počešljanu na razdjeljak sastrane i lagani val na čelu poput Duška Lokina... pomorac, pače oficir na brodu... to je jedan nesretnik, usamljena duša... al' ne na način kao ja... on je kudikamo nesretniji i usamljeniji... ustvari, bratbratu, ja nisam nešto ni nesretna ni usamljena... samo suočena... ja svoj križ nosim kao neki poseban znak i priliku s kojim ću srušiti mnoge ograde, probiti mnoge granice... moj je križ moje glavno oruđe za proboj... moj je križ moja prilika da se dočepam slobode... na neki način volim svoj križ i zahvalna sam na prilici... ovaj frajer navuk'o masku na facu i pravi se da je sve u redu... drži se nedodirljiv... potpuno nesposoban da se suoči s težinom svog križa...
Upoznala sam jednog tipa
Upoznala ga i moja prija
Koji se grohotom smije
Kad za smijat' se nije
Dok pripovijeda tužnu priču
O keruši, kučićima i svojoj bivšoj dragoj
Koja ga je varala
Dok' je navigao
Al' ne priča na smiješan način
Ustvari kladim se da nema
Nimalo za humor duha
Kad' je stig'o do dijela
Kada ga je ostavila
Skoro se zacenio od smijeha
Ja ga gledam
Bož'sačuvaj neurotika
Naše društvo puno je luđaka
Darling, zbogom
Nek' te prati sreća svaka
Kata i ja pričamo o ovom tipu... istu stvar ona je uočila – smijanje, jako glasno smijanje... smijanje kao poštapalica... a tip uopće nije veseo... to je jedan sumoran tip... a smijeh njegov je maska... kojom on sam sebe vara, draga po glavi, ljuljuška... umiruje... bož'sačuvaj nesretnika... kako li je njegov život njemu nepodnošljiv kad se mora maskirati od sebe... ne podnosim luzere