Naišli Jure i Kata sinoć... velim Kati:
- imam puno tvoje neprodane keramike... ne znam šta da radim s njom, zakrčena sam predmetima... : - (zatvorih neki dan galeriju)... Kata me gleda malo zabrinuto...
– sve prodaj! Sve!... - Jure k'o iz topa, dodatno gestom ruke, naglim pokretom pojačava odlučnost svojih riječi... (sve prodaj komujebemajku!)
Smijemo se k'o ludi...
Pokazujem im zakrčene police pune keramike... i još dvije neraspakirane košare ... pokazujem zabrinuto rukom na njih:
- s ovim ne znam šta da radim... jednostavno više nemam mjesta za ostaviti
- a zašto uopće vaditi? Nek' ti ostane u košarama ako budeš neki drugi prostor pronašla... da opet ne pakiraš... šta dobivaš ako povadiš iz košara? - pita Kata
Ja je gledam par trenutaka zbunjeno:
- dobivam košare!
(pa se smijemo k'o ludi... u ovom trenutku košare su jedino što ovdje vrijedi... umjetnine su trećerazredno smetalo koje zakrčuje prostor i skuplja prašinu)